Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOILJKOVIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U BEOGRADU: Svjedok mnogih nepodopština

Objavljeno prije

9 godina

na

zoran-stojiljkovic-2

MONITOR: Vojislav Šešelj danas je u Srbiji slobodan da javno nastupa. Kako ocjenjujete ono što je po povratku pokazao kao svoju političku aktivnost? Pored stare retorike, on predlaže i aktivnosti na izazivanju vanrednih izbora za Skupstinu Vojvodine?
STOILJKOVIĆ: Vojislav Šešelj kao da na kraju deli sudbinu (privremenih) povratnika s kojima na znaju šta će ni oni koji su ga kao vratili, ni oni kojima je vraćen. Čini se da se radi o farsičnom reprintu priče o Kraljević Marku koji se našao po drugi put među Srbima. Sve se promenilo samo je on ostao nepromenjen i neprilagođeno isti. Sledi ga sve manja i raštrkanija grupa sledbenika. Svi mi ostali moćemo da imamo jedino razumevanje neveselu sudbinu njegovog robijanja u jednom izuzetno spornom sudskom procesu i brigu za narušeno zdravlje čoveka.

MONITOR: Može li povratak Šešelja da ima i neki pozitivan efekat, makar samo intrigantski i kao nekakav katalizator, na učmaloj političkoj sceni u Srbiji? I da li bi u tome bilo više koristi ili štete za demokratiju i politički život u Srbiji?
STOILJKOVIĆ: Šešelj sa svojom živopisnom političkom pojavom, cinizmom i britkim jezikom i pameću, ostaje neugodan politički takmac i svedok brojnih političkih (ne)punoletstava i nepodopština na ovim prostorima.

Čini se da je njegovov potencijalni doprinos najveći u zoni sprečavanja razvoja sveprisutne kulture prećutkivanja i zaborava, odnosno kulture naknadnog političkog učitavanja i pameti. U tom pogledu beogradska čaršija dobro je procenila da je na političkoj kladionici ključna dilema koliko štete on može da nanese Vučiću, Nikoliću i naprednjacima.

MONITOR: Kako vi kao sindikalni lider vidite reakcije pojedinih esnafa na zakonske mjere koje predlaže Vlada a sprovodi skupštinska većina? Advokati su najuporniji, ali ni prosvjetni radnici pa ni ljekari ne žele da budu tretirani kao obični Vladini službenici? Ipak ,vidimo da je sve to pomalo daleko od onog što se ovih dana dešava u Belgiji , na primjer?
STOILJKOVIĆ: Danas su, ne samo u Srbiji, zaposleni i sindikati suočeni s krizom i nezaposlenošću, na kolenima. Znake otpora i života daju tek oni koji nisu još pootpuštani a istovremeno se bez njihovih usluga ne može – slobodne profesije poput advokata ili policajci, nastavnici i učitelji koji mogu, bar da probaju, da blokiraju sistem.

Svi ostali dišu na škrge i žive u strahu od gubitka posla. Oni su gubitnici tranzicije, dodatno zamajavani medijima i mleveni u kolektivnu masu koja se lako oblikuje. Očajni su, gnevni i žele da vide vođu koji će im omogućiti da žive bolje, ili koji će se barem osvetiti onima zbog kojih oni žive loše.

U svakom slučaju, kao i svaki zatvoreni poredak, koji se bazira na harizmi jednog i/ili frustraciji mnogih to nije osnova na kojoj se može graditi stabilan i demokratski poredak. Pride još i ekonomski efikasan.

U tom okviru uspon Aleksandra Vučića, dakle, pre je simptom društvene krize i pogoršavanja stvari koje su već ionako stajale vrlo loše, kao i stalnog ponavljanja iste neoliberalne matrice, samo uvek sa novim ubedljivijim i poštenijim nosiocem. Ključna dilema je, međutim, da li populizmom mogu da se konstituišu tržišna ekonomija, solidarno društvo i građanske vrednosti, čak i ako je to ,,populizam u svrhu reformi”. I populistička demokratija je tek protodemokratija. Tek u trenutku ,,podruštvljavanja demokratije” i radničkog i građanskog punoletstva lideri se prinudno odriču populizma, a narod konačno postaje građanski demos.

MONITOR: Kako da građani Srbije gledaju na nešto što javnom mnjenju može izgledati kao sukob Agencije za borbu protiv korupcije i ministra pravde Selakovića? Koliko to ugrožava ulogu jedne važne nezavisne državne institucije?
STOILJKOVIĆ: Dozvolite da prvo priznam da sam tek radeći u Odboru Agencije za borbu protiv korupcije shvatio razmere raširene korupcije. I to endemske i ,,visokonaponske” političke korupcije, inače donekle razumljive u uslovima raširene strategije preživljavanja i svesti da je sve na prodaju – principi, karijere, diplome, prijateljstva. U traganju za korenima i razlozima takvog stanja moje je uverenje da treba ozbiljno posegnuti za studijem anatomije društva, posebno za studijem političke kulture novokomponovane elite.

Ako već zaista ne mogu da prihvatim i tolerišem praksu čiji je “slučaj Agencija – Selaković”, samo jedna od ilustracija, i to od onih benignijih, sasvim mi je na drugoj strani shvatljiva praksa i manir da se pod svoje uzme ,,nezavisna” institucija. I pozicija i opozicija pokušavaju, svaka na svoj način, da politički tutorišu i disciplinuju nezavisna tela i tako prošire zonu svoje kontrole. Rezultat su neretko invalidne institucije bez dovoljnog autoriteta i ovlašćenja za koje onda, kada za njih izgubite interes, možete da širite uverenje da nam i nisu trebale nego ih tolerišemo zbog onih sa Zapada.

U osnovi ove logike je doživljaj funkcije kao pozicije sa koje se manifestuje moć suverenog odlučivanja neograničena nekakvim dijalogom i argumentovanjem s nezavisnim telima i javnošću. Što sam uopšte vlast ako me stalno nešto kontrolišu i nadziru?

Nezavisnost institucija u velikoj meri zavisi od autonomije, integriteta, pa i kuraži onih koji u njima rade. Ako ih nemaju onda ono ,,nezavistan” u nazivu nije ništa više od pogrešno nalepljene etikete.

Dugoročno gledano ,,prirodni ambijent” i najširi okvir za suzbijanje korupcije postoji ako je raširena svest o njenim razornim efektima, jasna i delatna politička volja, odgovarajući normativno-institucionalni okvir i jedinstvena i koherentna antikoruptivna strategija, uključiv monitoring i evaluaciju od nezavisnih tela. Naravno, u osnovi i pozadini uvek je evolucija od (pritvornog) podanika i/ili bahatog primitivca ka samoosvešćenom građaninu uspravnog hoda.

Šanse za redukovanje korupcije i iskazivanje političke volje rastu naravno sa pojačavanjem ,,prijateljskog stiska” EU, koja je za sve zemlje u našem regionu poželjna politička destinacija.

No, politika uslovljavanja EU na ovom prostoru biće efikasna samo ukoliko je ponuda za članstvo izvesna i ako troškovi usaglašavanja sa zahtevima EU nisu previsoki za vladajuću političku elitu. U tom slučaju, postjugoslovenske političke elite imaju interes da iskoriste mogućnosti koje proizilaze iz članstva u EU kao i da preduprede visoke troškove nepridruživanja. One će nastojati da spreče koruptivne aktivnosti u zamenu za maksimiziranje benefita.

MONITOR: Kako danas u Srbiji stoje stvari s imperativom za autonomijom univerziteta? A kako s imperativom za nezavisnošću medija? Možemo li doživjeti nešto slično 1998, samo ,,u okvirima evropskih procedura”?
STOILJKOVIĆ: Rekoh već da su na delu farsične reprize u kojima su ponovljenim mehanizmima dominacije dodate metode (samo)urušavanja, degradacije i estradizacije novopečenih – ,,instant” profesora i novinara za jedan mandat ili nešto dužu izbornu sezonu.

Jedna od oprobanih tehnika vladanja populista, aktuelno u primeni Aleksandra Vučića, i jeste je da neprestano proizvodi atmosferu vanredne situacije, hraneći strasti donjih društvenih slojeva (koji su i njihova glavna politička baza) najavama hapšenja i političkim i estradnim skandalima. Zato (zlo)upotreba medija, naročito tabloida, nije nešto sporedno, već jedan od nosećih stubova uspostavljanja Vučićeve moći. Ovo nije originalni Vučićev patent – totalna kontrola nad medijima praksa je koja je uspostavljena još za vreme Miloševića i Borisa Tadića, upravljanjem medijskim budžetima i ekonomskim uticajem na medije preko firmi svojih stranačkih prijatelja. Vučić je samo preuzeo i usavršio taj mehanizam.

Složio bih se sa kolegom Đorđem Vukadinovićem da Vučićevu dosadašnju vladavinu karakteriše i korišćenje stare formule ,,zavadi pa vladaj”, odnosno razjedinjavanja opozicije, nuđenjem svakom partijskom lideru deo kolača vlasti ako okrenu leđa onom drugom u opoziciji. Naravno, primena tog mehanizna nije ograničena samo na politiku, već se širi i na polje privrede, civilnog drštva ili medija i Univerziteta. Tako se obeshrabruje i preventivno sprečava obrazovanje koliko–toliko respektabilnog opozicionog bloka.

Iza svih ovih vladavinskih metoda i tehnika stoji odnos Vučića kao lidera i birača. Koja je to hemija koja ih spaja? Odgovor na to možda ponovo leži u kulturološkoj matrici građana Srbije. Sklonost k autoritarnosti, populizmu, direktnim kontaktom s vođom koji razume i deli njihove probleme, koji se bori na ispravljanju nepravdi velikog sveta, pljačkaške privatizacije, bogaćenja uvek aktuelnih tajkuna….

Vučić je kod osiromašenih slojeva probudio nadu u to da će ,,lopovi platiti” za sva svoja nedela, i to kako hapšenjem tako i javnim izlaganjem u medijima. Neće to, naravno, moći da bude dovoljno za sve birače, ostale treba demoralisati, zaplašiti, podeliti i na različite načine demotivisati da se na biralištu pojave.

Ni takmac ni prijetnja

MONITOR: Hrvatska pokušava da skrene pažnju EU i UN na Šešeljevu retoriku o Velikoj Srbiji. Reagovao je i predsjednik ICTY, Teodor Meron, na tu uzbunu u međunarodnim okvirima. Kako vi gledate na ovu situaciju?
STOILJKOVIĆ: Želim da verujem da niko politički ozbiljan u regionu ne misli da mu je Šešelj ozbiljan politički takmac i pretnja, niti da, na drugoj strani, može da bude koristan saveznik u propagandnoj političkoj retorici usmerenoj na političke konkurentne. Sve drugo ostaje u zoni preventivnih reakcija, opipavanja političkog pulsa i političkog marketinga.

Istorija i farsa

MONITOR: Po onome što se događa i na Vašem fakultetu, postoje li težnje da se iskoristi sadašnja sigurna pozicija vlasti, da dođe i do promjena na državnim fakultetima, i po cijenu upotrebe nasilja i drugih neakademskih metoda?
STOILJKOVIĆ: Vaše pitanje o urušavanju demokratske autonomije Univerziteta ali i medija – pod nacionalnim ili ,,evrokompatibilnim” zastavama svejedno, i to od gotovo istih izvođača, neodoljivo me podsjeća na Marksovu sintagmu da se istorija ponavlja. Istina, premijerno kao realna, autentična tragedija a onda u reprizama kao farsa. Nakon 2000. beskrajnim relativizacijama, komercijalizacijama i netransparentnim privatizacijama postupno su demontirane i obesmišljavane autonomne medijske kuće i fakulteti na kojima se još uvek nešto uči a ne samo ,,stiču” ili kupuju diplome. Posledično, sada priča o autonomiji i zahtevi koji se, od recimo studenata, postavljaju jedva da liče na nekadašnji narativ i energiju. Logika obesmišljavanja, uprosečavanja i proizvodnje simulakruma tako je draga svakoj populističkoj vlasti. Danas je ona zadobila formu demokratizacije i do neke mere banalizacije upotrebe nasilja, koje time nije ništa manje nasilje. Nagradno pitanje je: koliko malo treba da platim da bih nekog oblatio u (tabloidnim ) medijima ili pak organizovao da ga pretuku?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde”, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod „cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo