Povežite se sa nama

MONITORING

KAD MAJA ĆATOVIĆ DEMONSTRIRA POLITIČKU MOĆ: Rođena za službeni audi

Objavljeno prije

na

Državni i lokalni funkcioneri u Crnoj Gori teško se odriču brojnih privilegija na koje su navikli tokom višegodišnjeg obavljanja odgovornih funkcija. I kad im prestane mandat na sve načine pokušavaju da zadrže makar dio blagodeti i počasti u kojima su do tada uživali.

Pored uobičajenih regularnih beneficija koje im radno mjesto donosi – visoke plate, službena vozila, stanove i telefone, putovanja, dnevnice, ručkove i večere, koriste pozicije u vlasti da najraznovrsnijim kompromitujućim radnjama pribave višak privilegija koje padaju na teret građana.

Slučaj mijenjanja tablica na službenom vozilu ministra Suada Numanovića poslednji je u nizu primjera zloupotreba kada je u pitanju korišćenje službenih vozila u vlasništvu države. Može se samo zamisliti scena u kojoj jedan ministar u nekom skrivenom kutku, u mračnoj garaži ili proširenju pored puta, mijenja tablice i umjesto državnih stavlja ,,civilne” i ,,svojim” kolima nastavlja put i obavlja privatne poslove.

Ipak slučaj poslanice Marije Maje Ćatović, bivše gradonačelnice Kotora i aktuelne poslanice u Skupštini Crne Gore, prevazilazi po mnogo čemu uvrnute prevare ministra Numanovića.

Poslanica Ćatović koristi službeni automobil Opštine Kotor za prevoz do Podgorice, na sjednice crnogorskog parlamenta. Riječ je o luksuznoj limuzini marke audi A6, koje je Ćatovićeva pazarila par mjeseci uoči prestanka njenog drugog mandata na mjestu predsjednice Opštine Kotor. Iz opštinskog budžeta iskeširala je 53.000 eura za nabavku novog automobila uz argumentaciju kako Kotor mora imati reprezentativan auto kojim će se šepuriti pred uglednim gostima i koji ona „neće ponijeti sa sobom nego će ostati u Kotoru i uvećati imovinu Opštine”.

U vrijeme kupovine vozila Ćatovićeva se nadala produženju mandata na mjestu prve dame Kotora, ali do toga nije došlo, pa je predsjedničku fotelju zamijenila poslaničkom stolicom. Ali je audi zadržala. Njeno prošlogodišnje rasipništvo i nenamjensko trošenje para na luksuzni automobil, pametno je osmišljeno. Poslužiće joj u svakoj varijanti, kao predsjednici ili kao poslanici.

Zato novu, skupocjenu limuzinu, ne koristi novi gradonačelnik, Aleksandar Stjepčević, nego poslanica Marija Ćatović. Sa sve vozačem, zaposlenim u lokalnoj upravi, čije dnevnice za vrijeme zasijedanja republičkog parlamenta i sve troškove vozila, plaćaju građani Kotora.

Način na koji Stjepčević brani „pravo” Maje Ćatović da koristi njegovo službeno vozilo, pokazuje do koje mjere su dobro pozicionirani funkcioneri, u ovom slučaju predstavnici DPS-a, spremni da gaze važeće zakonske propise, moralne norme i zdrav razum građana u nezakonitom gomilanju privilegija. Kao osnov za sticanje privatnog prava Ćatovićeve da se vozika opštinskim audijem potegnut je čak i Ustav.

Na odborničko pitanje odbornika SO Kotor, Ranka Prorokovića (PzP), po kojem osnovu bivša predsjednica koristi službeni automobil kupljen iz budžetskih sredstava za potrebe predsjednika Opštine, postavljeno krajem marta, iz kabineta predsjednika Stjepčevića stigao je nevjerovatan odgovor.

Kao osnov za sticanje tog „prava” Ćatovićeve potegnut je čak i Ustav Crne Gore, kao i niz drugih zakona, uredbi, pravilnika i koječega, sve sa ciljem da se ova ujdurma odbrani.

„Gospođa Marija Ćatović, saglasno pravima i dužnostima poslanika Skupštine Crne Gore sa područja opštine Kotor, a koja su načelno utvrđena odredbama Ustava Crne Gore; shodno Uredbi o uslovima i načinu korišćenja prevoznih sredstava u svojini Crne Gore; na osnovu odredaba člana 140 Poslovnika SO Kotor i odredaba člana10 Zakona o finaniranju političkih subjekata i izbornih kampanja ima pravo kao i ostali poslanici SCG sa područja opštine Kotor, da u svrhu prisustvovanja sjednicama i radnim tijelima SCG, a u interesu podnošenja amandmana na predloge zakona i zastupanja interesa jedinice lokalne samouprave u radnim tijelima SCG, radnim tijelima Vlade i nadležnim ministarstvima, koristi službeni prevoz Opštine Kotor”, navodi se u odgovoru koji je potpisao predsjednik Stjepčević.

Malo je reći da nijedan od navedenih propisa ni na koji način ne potkrepljuje Stjepčevićeve argumente po kojima neko privatno lice, makar to bila i poslanica, može koristiti vozilo u vlasništvu Opštine.

Ispada da su Ustavom posebno određena prava i dužnosti poslanika sa teritorije Kotora, što je potpuni nonsens. Kao da poslanici i poslanice iz Kotora imaju neki zasebni status u državi, mimo ostalih. Nijednim članom Ustava ne određuju se prava i dužnosti poslanika. To je u nadležnosti Skupštine CG, u čijem aktu na tu temu nema smjernica o korišćenju službenih vozila opština Crne Gore od strane poslanika. Niti takav propis bilo gdje postoji.

Za predsjednika Stjepovića nema dileme. Ustav Crne Gore brani pravo Maje Ćatović da koristi službeno vozilo za svoje privatne potrebe. Po njemu ona radi i u Skupštini i u Vladi.

Pomenuta Uredba o uslovima korišćenja prevoznih sredstava u svojini CG, odnosi se isključivo na državna vozila i nijednim svojim članom ne tretira imovinu lokalnih uprava. Šta više, članom 11 ove Uredbe navedeno je ko u državi ima pravo na službeni prevoz. To su predsjednik države, predsjednik Skupštine i članovi Vlade, predsjednik Ustavnog suda, zaštitnik ljudskih prava i sloboda, predsjednik Vrhovnog suda, VDT i specijalni tužilac za borbu protiv organizovanog kriminala. Poslanici ne spadaju u tu kategoriju.

Najzanimljivije je pozivanje na Poslovnik SO Kotor i član 140 koji se tiče parlamentarne saradnje lokalne skupštine sa Skupštinom Crne Gore i skupštinama drugih gradova, njihovih međusobnih posjeta, razmjene informacija i slično. Ćatovićkeva nema nikakvu funkciju u kotorskom parlamentu, pa se na nju ni ovaj akt ne može odnositi.

Šta reći o posljednjem argumentu, Zakonu o finansiranju političkih subjekata i čl. 10 kojim se regulišu troškovi redovnog rada političkih partija.

Iako je u odgovoru navedeno da pravo na kotorsku limuzinu imaju i drugi poslanici iz Opštine Kotor, oni ga nisu iskoristili. Poslanik Liberalne partije, Andrija Popović, bio je iznenađen našim pitanjem i kazao da nikada tu mogućnost nije koristio niti je iko to radio za vrijeme dok je on bio potpredsjednik Opštine Kotor.

Ako im se već nudi, za očekivati je da se sva tri narodna predstavnika iz Kotora naguraju u luksuzni audi, na udobna sjedišta sa grijanjem i masažerima, sa detaljima od fine kože i jasenovog drveta i vrhunskom tehničkom opremom. Nije pravo da Ćatovićeva sama „gušta”, a da građani njihovu vožnju plaćaju dva puta. Jednima auto, a drugima nadoknadu za prevoz do glavnog grada.

Kontaktirali smo većinu crnogorskih opština, Bar, Budvu, Tivat, Herceg Novi, Berane, Nikšić, Bijelo Polje, i pitali kakva je njihova praksa po pitanju prevoza poslanika. Mnogi su bili u čudu da tako nešto uopšte pitamo.

Nijednim zakonskim propisom ili opštinskom odlukom nije predviđeno da lokalne uprave obezbjeđuju prevoz poslanika. Koliko bi im automobila i vozača bilo potrebno, te kako voziti poslanike pozicije zajedno sa onima iz opozicije, neka su od pitanja koje kotorski primjer otvara. U Skupštini CG sjedi 81 poslanik. Jedino Marija Ćatović među njima uživa privilegiju da na sjednice dolazi službenim vozilom u vlasništvu lokalne uprave.

Kotor je izgleda izuzetak.

Branka PLAMENAC

Komentari

Izdvojeno

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti  u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo

 

 

Vlada Milojka Spajića nastavlja tamo gdje je stala sa sporazumima o saradnji  sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz sve kontroverze koje nosi naum da se izuzetno vrijedni, za sada neidentifikovani, projekti dogovoraju i realizuju mimo zakonom utvrđenih procedura.  Samo koji dan nakon što je u Briselu dogovoreno privremeno zatvaranje Poglavlja 5 – javne nabavke, Vlada najavila je niz novih bilateralnih sporazuma kojima se najavljuju veliki infrastrukturni projekti bez tendera o projektantu i izvođaču!?

“Zatvaranje Poglavlja 5 potvrda je da je Crna Gora spremna da upravlja javnim sredstvima na odgovoran način”, saopštio je u Briselu ministar finansija Novica Vuković. Koji dan kasnije, iz Podgorice stižu signali da to, za šta smo navodno spremni  možda nijesmo i voljni realizovati. Problemi sa procedurom tendera i javnih nabavki postali su omiljeni  izgovor vlasti za odlaganje obećanih projekata.

“Imamo godišnje skoro milijardu eura javnih nabavki – koje će biti fer, transparentne, bez korupcije”, naveo je, iz Brisela, premijer Spajić na mreži X. Onda smo iz saopštenja, nakon održane 87. sjednice Vlade, mogli razumjeti da pravila javnih nabavki koja važe za kupovinu kancelarijskog materijala, nabavku avio karata, računara ili licenciranje softvera za njihovo korišćenje, neće biti primijenjena u, barem nekim, infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura. Makar.

Iz neki dan objavljenog saopštenja saznali smo da je Vlada usvojila osnove za potpisivanje tri značajna bilateralna sporazuma – sa Mađarskom, Francuskom i Ukrajinom. Prateća dokumenta sa sjednice pokazuju da je sporazum sa Ukrajinom još u razradi. Ako nije, zbog specifičnog momenta u kome se ta zamlja nalazi, neka vrsta dimne zavjese, kako bi se kritičarima iz Podgorice i Brisela skrenula pozornost sa stvarnih i realnih ugovora i dilova.

Dokument pod nazivom osnove za vođenje pregovora i zaključivanje sporazuma između Vlada Crne Gore i Francuske o realizaciji prioritetnih projekata u Crnoj Gori nešto je konkretniji. Ni on nije posebno razrađen ali iz njega saznajemo da se francuskim kompanijama nude poslovi projektovanja i izgradnje Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici, Administrativnog grada (naši sagovornici pretpostavljaju da danas samo Milojko Spajić ima ideju šta je to tačno), poslovi izgradnje saobraćajne infrastrukture, modernizacija prenosne mreže i gradnja novih izvora obnovljive energije… A tu je i ideja da se makar neki od pomenutih projekata finansiraju kreditima iz Francuske.

Najdalje je, u razradi, otišao posao sa Mađarima. Spajić i Viktor Orban već su u Budimpešti potpisali Sporazum o saradnji u oblasti infrastrukturnog razvoja i Sporazum o saradnji u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija i sprovođenja zakona.

Tekst prvopomenutog Sporazuma o infrastrukturnom razvoju nalazimo na sajtu Vlade, u nedavno usvojenim Osnovama za pregovore sa Vladom Mađarske. Drugi Sporazum  se tamo ne pominje u detaljima. Baš bi valjalo saznati nešto više o planiranom doprinosi Orbanove Mađarske u oblasti sprovođenja zakona. Posebno ako se ima u vidu da je zvanična Budimpešta danas, možda, dalja od politika EU nego što su to vlasti u Podgorici. Makar u svom zvaničnom, verbalnom iskazu.

U Sporazumu se izdvajaju projekti razvoja željezničke pruge i autoputa. Iz konteksta se samo može pretpostaviti da je riječ o pruzi Bar- Beograd – Budimpešta, odnosno, jednoj ili više dionica autoputa Bar-Boljare. Uglavnom,navedeni (iako neimenovani – primjedba Monitora) projekti su kvalifikovani kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju obiju država”. Imaju, da citiramo, “strateški značaj”. To je zakonski dovoljan uslov da se u realizaciji tih projekata zaobiđu propisi o javnim nabavkama.

To se potvrđuje i u saopštenju naše Vlade. “U okviru Sporazuma jasno su propisana prava i obaveze obiju strana. Takođe, posvećena je pažnja definisanju obaveza u pogledu finansiranja, angažovanja izvođača i donošenja neophodnih zakonodavnih mjera radi uspješne realizacije infrastrukturnih projekata. Predviđeno je da se u njihovu realizaciju uključuju mađarske privredne kompanije kao glavni izvođači i operateri, uz poseban režim koji omogućava direktno angažovanje bez potrebe za javnim nabavkama, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom Crne Gore.”

Član 3. Sporazuma predviđa da će u oba posla (željeznica i autoput) Vlada Crne Gore “kao glavnog izvođača i operatera” izabrati privredno društvo sa liste koju joj pripremi Vlada Mađarske (u potpisanom Sporazumu to su Društvo i Društvo2) bez sprovođenja postupka javne nabavke odnosno javnog tendera…

Nazdravimo svježe zatvorenom Poglavlju 5. Koje kao što je privremeno zatvoreno može biti ponovo i otvoreno. Steknu li se za to potrebni uslovi.

Pravni stručnjaci upozoravaju da takav model može biti u koliziji s evropskim standardima, naročito jer se Crna Gora kroz Poglavlje 5 obavezala na poštovanje principa otvorenosti i konkurentnosti. Otuda je teško ignorisati pitanje: da li crnogorske vlasti  evropska pravila primjenjuju selektivno, zavisno od vlastitog političkog ili finansijskog interesa?

Sporazum sa Mađarskom djeluje kao nešto već viđeno u Crnoj Gori. Proljetošnji Sporazum o saradnji u turizmu, razvoju nekretnina i ekonomskoj saradnji s UAE-om već je probudio sumnje. Tim prije što je polemike o njegovoj koristi/šteti za Crnu Goru pratila promotivna kampanja Mohameda Alabara i njegovog nauma da na ulcinjskoj Velikoj plaži izgradi nešto slično Beogradu na vodi (taj projekat vodi njegova kompanija Eagle Hill). Samo po sebi to bi bilo dovoljno kontroverzno. Pride, tu je bio naum da država izda (najveći?) dio Velike plaže na 99 godina; pobrine se za eksproprijaciju i ekspresno dobijanje svih potrebnih dozvola i saglasnosti; izgradi neophodnu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu… I sve to bez jasne računice šta dobija za uzvrat.

U pomoć je pozvana i EU a mišljenje njenih eksperata da Sporazum sa UAE ne daje dovoljno preciznih elemenata da bi se precizno odredilo je li on ili nije u suprotnosti sa standardima Unije, u Podgorici je svako pročitao onako kako mu odgovara. Nakon što je Sporazum potvrđen u formi Zakona, a Alabar saopštio kako odustaje od projekta u Ulcinju zbog protivljenja lokalne zajednice, priča kao da je pala u zaborav.

Pa do danas ne znamo da li su vlasti UAE odredila dva ili više “entiteta” koji bi realizovali najavljene projekte u Crnoj Gori (jedan na jugu drugi na sjeveru države); koji su to projekti, šta je sa formiranjem međudržavne Komisije/Komiteta koji bi pratio realizaciju projekata? Ili je posao ostavljen da sačeka da se prašina slegne,a puls potencijalnih partnera iz lokalnih zajednica i samouprava detaljnije ispipa.

Crna Gora već ima značajno iskustvo sa bilateralnim međudržavnim sporazumima vezanim za velike infrastrukturne poduhvate. Sporazum sa Kinom i njenom Šangaj bankom (o kreditu) i CRBC (projektovanje i izgradnja) vezan za gradnju dionice autoputa Smokovac –Mateševo pokazao je prednosti i mane sličnih aranžmana. Novac smo dobili kada nam ga niko drugi nije htio dati za taj i toliko nepripremljen posao. Izgradnja 41 kilometra puta trajala je dvostruko duže od ugovorenog roka. Cijena je porasla – još ne znamo  koliko. Domaća građevinska industrija stekla je bogato iskustvo ali postoje sumnje u pravednost podjele tog kolača. I što se tiče obima posla i po pitanju dobijenog novca… Konačno, iz tog iskustva proizašle su preporuke EU i međunarodnih organizacija da se ubuduće svi projekti moraju planirati kroz javne pozive, evaluaciju i kontrolu.

Formalno, ovdašnje vlasti to su prihvatile,  nerado. Suštinski, Spajić se uporno pokušava vratiti na vlastiti paf-paf model ugovaranja velikih infrastrukturnih poslova. .

Evropski revizorski sud (ECA) je u januaru 2022, nakon što je Srbija usvojila propise koji joj omogućavaju slične aranžmane za izbjegavanje konkurencije i javnih (kontrolisanih) nabavki, upozorio da je “srpski zakon o posebnim procedurama za infrastrukturne projekte, koji omogućava da se projekti ‘strateškog značaja’ izuzmu iz pravila o javnim nabavkama, izazvao ozbiljne zabrinutosti zbog mogućnosti korupcije.”

Slično prije samo nekoliko dana (30. jun) Transparency International ukazuje na opasnost od nauma crnogorskih vlasti da tendere zamijene bilateralni sporazumi sa izvođačima izabranim u četiri oka. “Ovo praktično omogućava direktno dodjeljivanje ugovora bez konkurentnog nadmetanja, čime se podrivaju principi transparentnosti i jednakog tretmana. Ukoliko bi se to dogodilo, Crna Gora bi bila u direktnom sukobu s pravilima EU o javnim nabavkama.”

Sagovornik Monitora, nekadašnji učesnik pregovaračkog procesa sa EU, insistirajući na anonimnosti upozorava na još jednu dimenziju potencijalnog problema. Političku. “U pitanju je obrazac – politički podobne države i partneri se ugovaraju mimo tržišnog takmičenja, uz narativ o strateškoj saradnji. Ako se to dešava uz izostanak parlamentarnog nadzora, javne debate i nezavisne kontrole – onda ne govorimo o reformama, već o povratku netransparentnosti.”

Brisel, za sada, šuti. Ipak, realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svojevremena ,,sahrana” zemlje u kojoj je rođen, živi i stvara, nije bila prepreka da pjesnik Bećir Vuković dobije najznačajnije priznanje koje se dodjeljuje stvaraocima koji ,,svojim radom i djelovanjem doprinose afirmaciji i popularizaciji Crne Gore i njenog kulturno-istorijskog konteksta”

 

 

I ove godine, kao i mnogih prethodnih, pod rubrikom – skandalozno, pojedini mediji su objavili dobitnike Trinaestojulske nagrade. Skandal je izazvala odluka žirija da se pjesniku Bećiru Vukovićuza knjigu Kuće beskućnika dodjeli najznačajnija nagrada u Crnoj Gori.

Pored njega, laureati su gitarista Miloš Karadaglić za svjetsku turneju povodom promocije albuma Baroki grafičar Veljo Stanišić za autorsku izložbu Evolucija.

O dodjeli nagrade odlučivao je žiri u sastavu: prof. Nikola Rakočević, Želidrag Nikčević, prof. dr David Kaljaj, doc. dr Radoslav T. Stanišić, dipl. ing. el. Miodrag Živković, reditelj Danilo Marunović i prof. dr Dragan Koprivica.

U saopštenju Ministarstvo kulture i medija navodi da čestita ovogodišnjim dobitnicima Trinaestojulske nagrade na izuzetnom doprinosu crnogorskoj kulturi i umjetnosti, i zahvaljuje članovima žirija na predanom i odgovornom radu.

Bećir Vuković je kao pjesnik i ranije dobijao nagrade – nagradu Risto Ratković dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989., Kočićevo pero 2010., Zlatno pero Rusije 2011…

Vukovićev  društveni angažman je, međutim, krajnje problematičan. Crna Gora je, po Bećiru Vukoviću, ironija istorije: ,,Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”.

,,Sahrana” zemlje u kojoj je rođen, živi i stvara, nije bila prepreka da Vuković dobije najznačajnije priznanje koje se dodjeljuje za stvaraoce koji ,,svojim radom i djelovanjem doprinosio afirmaciji i popularizaciji Crne Gore i njenog kulturno-istorijskog konteksta”.

O kontekstu u kojem je žiri radio i odlučivao progovorio je jedan od članova: ,,Žiri je formiran kao refleksija parlamentarne strukturte, odnosa snaga u parlamentu. To je ekvivalent tog odnosa snaga, uvijek kroz istoriju dodjele te nagrade”, kazao je za E TV reditelj Danilo Marunović.

U takvom odnosu snaga u  žiriju dvije naučnice – Snežana Vuksanović i Snežana Dragićević koje su u Štitarima, otkrile novu biljku, Petrolamium crnojevicii Dragićević, Vuksanović & Surina, nijesu mogle doći u obzir za nagradu.

,,Ograđujem se od svih polemika zasnovanih na političkom profiterstvu i nacionalnom srpsko-crnogorskom sukobu, ali insistiram na poštovanju zakona”, izjavio je nakon što je saopšteno ko su dobitnici, jedan od kandidata, naučnik Dragan Hajduković.

On je problematizovao to što je žiri za dodjelu Trinaestojulske nagrade ove godine prekršio član 17 Zakona o državnim nagradama, te je zbog toga, kako tvrdi, njihova odluka nevažeća.

U Zakonu o državnim nagradama navodi se da se ,,u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada”.

Hajduković je u obraćanju poslanicima Skupštine, predsjedniku i Vladi Crne Gore ukazao da se prema posljednjem stavu pomenutog člana zakona u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada, a da su sve tri ovogodišnje nagrade (muzičaru Milošu Karadagliću, književniku Bećiru Vukoviću i umjetniku grafičaru Velju Stanišiću) dodijeljene u oblasti kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.

,,Taj je žiri bez zazora prekršio Zakon o državnim nagradama, što zahtijeva hitnu reakciju javnosti i nadležnih pravosudnih institucija”, istakli su iz PEN Centra.

Ne ulazeći u javnu polemiku oko kvaliteta pojedinih dobitnika i prigovora sadržinskog karaktera na ovogodišnji izbor, iz Udruženja pravnika su potvrdili stav prof. dr Dragana Hajdukovića i PEN centra da je došlo do neupitne formalne povrede ovog Zakona od strane Žirija za dodjelu, pa bi svaka dalja procedura vezana za dodjelu nagrada bila sporna sa stanovišta zakonitosti. ,,Stoga je, ponavljanje postupka glasanja tj. novog izbora od strane Žirija za dodjelu nagrade u cilju eliminisanja evidentnog kršenja Zakona zakonit i jedini put da se izbjegne ozbiljna devastacija ovog izuzetnog državnog priznanja. Takođe, Žiri sa svoje strane bio bi dužan da  javnim izvinjenjem licima, čija su imena javno objavljena, pokaže da ova, očita nezakonitost nije bila namjera već previd”, saopšteno je iz Udruženja pravnika.

Sličnih previda bilo je i ranije. Tako je 2020, kada se pandemija zahuktavala, nagrada dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazoviću i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

Kada je 2013, nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996, pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su da će je vratiti.Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore.

Kada je 2018. predsjednik žirija bio slikar Ranko Todorović Todor, izjavio je da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je potvrde o patriotizmu izdavao DPS. Tu tapiju je sada preuzela nova vlast, pa je prošle godine po prvi put Trinaestojulsku nagradu  dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Svake pete godine dodjeljuje se nagrada za životno djelo. Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Ovu nagradu dobili su i Marina Abramovići Vojo Stanić.

Dragan Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. dodijelio Staniću nagradu za životno djelo, a prošle godine se i sam ovjenčao ovim priznanjem. ,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je.

I ovogodišni dobitnik Vuković je bio član žirija 2000. godine. Iz DPS-a su podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim dijelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

Nakon promjena, 2021. Vuković postaje predsjednik žirija. I tada se govorilo o skandalu i prijetilo sa vraćanjem ove nagrade.

Vuković je i tada govorio da su ,,četnici gospoda.“ Bili i ostali, pisao je  na portalu Vidovdan 2018. godine, dodajući da poslije njih gospode i nema.

Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF,  a kritikuje Vladu. Nije mu po volji bio ni tek izabrani premijer Zdravko Krivokapić. Posebno ga je šokirala vijest da je podržao osnivanje Monitora.  Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, a za životno djelo  – 20  prosječnih bruto zarada. Dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku godišnje nagrade, a dvije prosječne mjesečne dobitniku nagrade za životno djelo.

O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009. navodi se i da  ,,status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Sve može.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukupni poslovni rezultat EPCG za prošlu godinu lošiji  je za skoro 70 miliona ( 95,79 odsto) nego godinu ranije. Zauzvrat, plaćamo možda najjeftiniju struju u regionu, pa i cijeloj Evropi. I ne pitamo za tokove novca u najvećoj državnoj kompaniji

 

 

Pripreme za održavanje XXIII redovne Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) nijesu završene u propisanom roku: dnevni red je mijenjan, materijal nije pripremljen na vrijeme, a na nekim mjestima na kojima bi mali akcionari trebalo da mogu izvršiti uvid u njegov sadržaj još nije kompletno dostupan. Ipak, održaće se u subotu. A tokom vikenda pažnja javnosti zna da popusti, pa prođe štošta što bi radnim danima dobilo zasluženu pozornost.

Prva tačke dnevnog reda (usvajanje finansijskog iskaza EPCG za 2024. godinu) svjedoči da je za nama  vrijeme kada se manadžment EPCG na sva zvona hvalio vlastitim umijećem koje donosi rekordne prihode i profite.

Prošlogodišnja dobit EPCG manja je za preko 50 miliona eura u odnosu na 2023. godinu. Rezultat redovnog poslovanja (prije oporezivanja) EPCG u 2023. godini iznosio je + 65,4 miliona, dok je prošlogodišnji plus bio tek nešto veći od 15 miliona. Skoro četiri puta manje. Precizno: 50.244.819 eura manje nego godinu ranije.

Pošto je EPCG akcionarsko društvo, poslovni rezultat se može sagledati i iz perspektive zarade po akciji. Prošle godine iznosila je 0,0187 eura u odnosu na pretprošlogodišnjih 0,4787 eura po akciji. Uprava je, ipak, zadovoljna ostvarenim.

“Menadžment Društva uspio je sačuvati likvidnost, kreditni bonitet, povećati stepen naplate i broj redovnih platiša, kao i isti nivo cijena električne energije koje naplaćuje od građana i privrede. Svi navedeni rezultati ostvareni su bez pomoći države, a uz profesionalan odnos prema Društvu kako odbora direktora i menadžmenta, tako i svih zaposlenih”, navodi se u materijalu za akcionare. Iz tih dokumenata saznajemo da je, prema računici menadžmenta, ostvareni dobitak nakon oporezivanja zaista manji u odnosu na godinu ranije za 75 odsto (tri četvrtine) ali je, pazite sada, “u odnosu na planirano veći za 283,37 odsto”.

Biće da smo još dobro prošli sa najvećim i finansijski najpotentnijim preduzećem u državnom vlasništvu. Makar nam aktuelni menadžment predočio da je ukupni poslovni rezultat (profit) za prošlu godinu manji za skoro 70 miliona (95,79 odsto) nego godinu ranije. Istina, plaćamo možda i najjeftiniju struju u regionu pa i cijeloj Evropi. Zato, ne možemo pohvatati tokove novca u sistemu EPCG.

Ne zna se šta o ostvarenom rezultatu EPCG i njenih ćerka firmi misle u Spajićevoj Vladi, kao nadležni staratelji nad državnom imovinom. Ali kuloari govore da bi  subotnja Skupština mogla donijeti neke iznenađujuće personalne promjene. Počev od vrha kompanijske piramide moći. Potvrdu o tome nijesmo mogli dobiti.

Strahovit pad ostvarenog profita u godini bez ekstremnih hidroloških nepogoda, bez velikih havarija i  promjene tržišne logike – u bilo kojoj ozbiljnoj korporaciji bio bi razlog za alarm,  vanredne nadzore i smjene u vrhu kompanije.  U EPCG, međutim, ne treba očekivati ništa slično.

Bilansi pokazuju da je jedan od glavnih faktora uvećanih rashoda i pada dobiti – rast troškova za zarade i naknade zaposlenih.

Zvanično, početak ove godine EPCG je dočekala  sa desetak zaposljenih više nego što ih je imala na kraju 2023. Upućeni sumnjaju u taj podatak. Tvrde da nijesu obuhvaćeni angažovani penzioneri i upošljeni po ugovorima o radu. A njih je, navodno, samo u maju ove godine primljeno oko 150. To, naravno, ne utiče na podatke koji će se naći pred Skupštinom akcionara, pošto se oni odnose na 2024. godinu. Ali ukazuje na prepoznatljiv trend varakanja sa državom i javnošću.

Slična priča i sa zaradama. Na prvi pogled može izgledati da je EPCG postala jedna od najškrtijih firmi u Crnoj Gori. Makar kada su zaposljeni u pitanju. Ukupno je za neto troškove zarada, naknada i ličnih rashoda zaposlenima tokom 2024, isplaćeno 17,3 miliona eura. Skoro 7,2 miliona manje nego godinu ranije.  No,  “detalji” objašnjavaju kako je manje zapravo –više.

“Troškovi neto zarada umanjeni su za EUR 8.722.371 po osnovu zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu, za 2024. godinu”, stoji u Napomenama uz finansijske iskaze EPCG. “U korist računa neraspoređene dobiti evidentiran je iznos kapitalizacije zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu za period prije 2024. godine u iznosu od EUR 14.294.471”.

Da pojasnimo: kapitalizacija zarada, u suštini, znači da se trošak rada preusmjerava sa stavke rashoda u bilansu uspjeha na investicione troškove u bilansu stanja, kada i ako su zaposleni direktno angažovani na izgradnji ili unapređenju imovine. EPCG navodi da su po tom osnovu troškovi “umanjeni” za 8,7 miliona. Međutim, te zarade su isplaćene, novac je otišao, samo je odliv prikazan u drugoj knjigovodstvenoj stavci. Tako se “ušteda” od 7,2 miliona pretvorila u dodatni višemilionski rashod. Dijelom i na račun neraspoređene dobiti, koja se čuvala za ovogodišnje “crne dane”, očekivane nakon gašenja TE Pljevlja koje će trajati makar do naredne jeseni.

Zaposleni ali i manjinski akcionari pitaju – ko, i po kom kriterijumu, određuje ko je „direktno uključen“ u investicione projekte i kako se to manifestuje na zarađeni novac. U nedostatku pravila kojima bi to bilo precizirano ostaje prostor za arbitrarnost, a možda i zloupotrebe.

Zaposlene, kažu u nezvaničnim razgovorima, tišti i što pojedini “partijski kadrovi” dobijaju dodatni novac za rad u radno vrijeme i poslove koji su u opisu njihovog radnog mjesta. Istovremeno kolaju priče o službenicima koji u radno vrijeme nikšićkim đacima drže časove stranih jezika. U kancelariji.

Javna je tajna da su firme iz sistema EPCG prošle godine pretrpjele štetu koja se mjeri desetinama hiljada eura, po osnovu službenih vozila, oštećenih ili uništenih van radnog vremena i poslovnih angažmana. Bez posljedica za počinioce.

Tu su i stambeni krediti koji se dodjeljuju za “zaposlene koji obavljaju poslove od posebnog značaja za Društvo”, odnosno menadžment, računajući i Odbor direktora. Iako ne postoji Pravilnik kojim se definiše taj model “nagrađivanja”, već takve odluke donosi Odbor direktora. U EPCG ne znaju ko je i koliko novca dobio (moguće je vratiti samo 20 odsto dobijenog iznosa), ali sumnjaju da se na tom popisu, nedostupnom javnosti, nalaze odskorašnji funkcioneri EPCG za koje je moguće da su stambeno pitanje već rješavali u državnim preduzećima/institucijama u kojima su ranije radili. Poznato je, zato, da se od njih traži da u EPCG ostanu do kraja povjerenog mandata.

Iz bilansa se vide i ozbiljni problemi s naplatom: potraživanja prema kupcima iznose više od 124 miliona eura, a kratkoročne obaveze kompanije prelaze 90 miliona. Koliko od tih potraživanja je teško naplativo? Koliki je rizik nenaplate? Da li su učinjeni koraci da se ti iznosi pretvore u realan prihod?

Uprkos obećanjima o velikim investicijama – u solare, u HE Gvozd, u modernizaciju mreže – EPCG ni ove godine ne daje precizan pregled šta je tačno realizovano. Ono za šta se zna da je urađeno je sporno, poput postavljanja solarnih panela na brani Vrtac. Nataša Backović, zaposlena i mali akcionar EPCG javno je iznijela sumnje da se taj posao realizuje bez dozvole, bez projekta i nadzora, što baca ozbiljnu sumnju na njegovu zakonitost i,  važnije, bezbjednost građana ispod “izbušene brane”.

Grupa NVO problematizuje to što je EPCG započela projekat izgradnje solarne elektrane na Kapinom polju bez ekološke saglasnosti, „jer  kompanija nije dostavila obavezni Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu, što je zakonski uslov za pokretanje bilo kakvih radova“. Tvrde da  „postoje brojni i snažni prostorni, ekološki i zakonski razlozi koji ukazuju da je ova lokacija nepogodna za takvu vrstu intervencije“.

Prijedlog prostornog plana Crne Gore do 2040, sa oživljavanjem ideja o elektranama Komarnica i Kruševo, valorizaciji Morače i vode iz Bilećkog jezera, vjetroelektranama na Sinjajevini obećava nove polemike i sporenja.

O tome poslije subotnje Skupštine. Da vidimo, prvo, da li iz perspektive većinskog vlasnika prošlogodišnji rezultati EPCG zaslužuju kaznu ili nagradu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo