Povežite se sa nama

MONITORING

CRNOGORSKI MAGIČNI TROUGAO: VLADA, INVESTITORI, PARLAMENT: Ko je ovdje glavni

Objavljeno prije

na

Rasprostranjeno je mišljenje kako nije lako biti strani investitor u Crnoj Gori. Ko ne vjeruje neka zaviri u paradržavne medije pod kontrolom DPS-a. Još je teže, kažu dobro verzirani, onim potencijalnim investitorima što su zahvaljujući novcu i dobrim vezama zaradili crveni crnogorski pasoš.

Eto, najsvježiji primjer: Samih Saviris, predsjednik Orascom grupe i biznismen sa egipatsko-švajcarsko-crnogorskim državljanstvom. Pripitajte Egipćane, zavirite u švajcarske račune, konsultujte ovdašnje ulagače i poslovne partnere… Saviris je, valjda, posljednji čovjek na svijetu koji bi se mogao požaliti na kakve poslovne probleme. A on – tuguje. I to, ni manje ni više, nego zato što je naš – a ruku na pasoš i njegov – parlament ,,sabotirao napore Vlade da privuče investitore”.

Sve poimenice nabrajajući Katari Diar, Rojal grupu i Adriatik propertiz,neke od kompanija koje (još uvijek) nijesu uspjele obezbijediti svoj dio crnogorske obale za narednih 30 do 100 godina, Saviris jeca: ,,Vaša je Vlada veoma uspješna u privlačenju investitora koji ulažu milione i otvaraju mnoga radna mjesta. Ali zbog političkih igara sve ove investicije suočavaju se sa problemima. To nije dobro za Crnu Gori i to me rastužuje.”

Njegov Orascom, podrazumijeva se, nije dio priče o onima što su odustali. Dok na Luštici prodaje stanove i poslovne prostore, Saviris čeka da se parlament ,,pod pritiskom” predomisli i podrži sa Vladom već potpisani ugovor o višedecenijskom zakupu Mamule. I mogućem progonu domaćeg stanovništva sa te lokacije.

,,To nije bila investicija da se napravi novac, već da se podigne standard Crne Gore kao turističke destinacije. Vlada je bila veoma tvrd pregovarač i postigli su jednu dobru cijenu. Ne znam ni koga da krivim…”, žali se Saviris.

Istim povodom, član Predsjedništva DPS-a Milutin Simović tvrdi kako ,,niko neće doći u Crnu Goru ako ne bude siguran da će u njoj ostvariti profit”.

Ko ovdje ne govori istinu? Saviris kad kaže da cilj Orascomovog projekta na Lastavici nije profit već podizanje standarda, ili Simović, uvjeren da je sve oko nas stvar zarade i profita. Do te mjere da pojedini članovi Vlade – šapuće se o tome među dobro obaviještenima – od potencijalnih donatora traže proviziju kao uslov da prihvate njihov poklon.

,,Ako se oni do’vate Mamule, mi Crnogorci ćemo samo moći da je gledamo iz barke. Ako nam i to ne zabrane”, piše jedan što nema dilemu oko toga ko nam (ne)govori istinu.

Sve to nije dovoljno da razriješi godinama pitanje: da li Skupština Crne Gore – svjesno i na štetu građana – minira razvojne projekte koje su prethodno usaglasili vladini zvaničnici i njihovi potencijalni partneri, po pravilu suvlasnici i predstavnici of-šor kompanija nepoznate vlasničke strukture. Ili je parlament, zapravo, posljednja linija odbrane državnih interesa pred lakomom i(li) neznavenom izvršnom vlašću?

,,U svakoj demokratskoj zemlji Vlada polaže račune javnosti, prije svega parlamentu, kako se upravlja državnom imovinom, posebno kada su u pitanju koncesioni ugovori”, pojasnio nam je nedavno Dragan Šimrak, član Predsjedništva SDP-a. Partije koja gotovo dvije decenije unazad obezbjeđuje neophodnu parlamentarnu većinu vladama Filipa Vujanovića, pokojnog Željka Šturanovića, Igora Lukšića i, u više navrata, Mila Đukanovića. Od čega njeni funkcioneri jako dobro žive.

Šimrak nas je, istovremeno, obavijestio kako crnogorske vlade godinama unazad ignorišu svoju zakonsku obevezu i Skupštini ne podnose izvještaje o realiziciji brojnih privatizacionih i koncesionih ugovora. To bi se, najavljuje Šimrak, zahvaljujući predsjedniku parlamenta i SDP-a Ranku Krivokapiću uskoro moglo promijeniti.

Uostalom, prvi čovjek parlamenta je, koji mjesec unazad, najavio analizu efekata svih vladinih odluka koje su zaživjele nakon podrške/saglasnosti parlamenta. ,,Od zaključaka oko KAP-a, kad smo imali konsenzus sa Vladom, i njihove nerealizacije, pa dalje”, obećao je Krivokapić, ,,da vidimo koliko je to koštalo sve nas zajedno…”.

Premijer Đukanović ima, pokazalo se, bitno drugačiju ideju. On je, početkom ljeta, gostujući u parlamentu, Skupštini predložio da prihvati jedan od dva ponuđena modela: ,,Da u postojećem zakonodavnom okviru parlament napusti praksu zaustavljanja ili odlaganja vladinih razvojnih inicijativa jer je to na štetu državnih i interesa građana Crne Gore”. I drugi, kako predlaže Đukanović, ,,ukoliko parlament ne želi da snosi odgovornost za te razvojne odluke jer u njih ne vjeruje, da promijenimo jedan broj zakonskih rješenja i da prenesemo Vladi potpunu odgovornost za donošenje takvih odluka”.

Premijer poručuje kako su ,,u Vladi spremni za takvu opciju”. Nema, međutim, odgovora na pitanje – može li crnogorska javnost da podnese, i plati, sve ono što su Vlade pod komandom Đukanovića i njegovih povremenih namjesnika spremne da nam natovare na vrat.

Treba li podsjećati da smo, samo na ime bankarskih garancija datih of-šor kompanijama koje su gazdovale KAP-om i Željezarom – ne ispunjavajući ugovorene obaveze – platili preko 160 miliona eura? Treba li podsjećati da je Državna revizorska institucija (DRI) došla do zaključka da su te garancije izdate na nezakonit način? Konačno, treba li podsjećati da zbog toga niko nije podnio ostavku, bio smijenjen ili – uhapšen. Zašto Ranko Krivokapić i Milo Đukanović ne povedu debate o ovoj temi?

Umjesto toga, Đukanovićevi saradnici za posebne namjene Milutin Simović i Branimir Gvozdenović, lamentiraju nad tužnom sudbinom DPS-ovih partnera, tzv. strateških investitora. I računaju kako smo na Kraljičinoj plaži izgubili 300 miliona novih investicija, u Pljevljima (nesuđena prodaja TE Olegu Deripaski) – 400 miliona… I tako redom. Zaboravljajući da nam pomenu benefite koje su Crnoj Gori donijele privatizacije, primjera radi, samo u Bokokotorskom zalivu: Jugooceanije, Jugopetrola, HTP Boka, Fjorda, Južnog Jadrana, Montepranza, Instituta Simo Milošević…

,,Umjesto da objasnite zašto ste se zabrojali”, spočitava Simović poslanici SDP-a Draginji Vuksanović, ,,pa da saopštite koji su vas argumenti naveli da upropastite Crnoj Gori najmanje 250 miliona eura investicija i 550 novih radnih mjesta na Dubovici, Miločeru i Mamuli, vi pokušavate da me uplašite ambasadorima EU i SAD-a”.

Simović se pravi neznaven – zaboravlja on, kao, i aferu Telekom i aferu Snimak – pa se čudi čudom. ,,Nema u ovoj polemici, draga Draginja, ni milimetar prostora ni potrebe, ni za EU, ni za SAD”, piše Simović. Ima, ima dragi Milutine. Sve dok je pomoć Brisela i Vašingtona jedini način da saznamo kako smo, zašto i pošto, krčmili sve ono što su generacije prije nas gradile i krvlju branile.

Ili treba da vjerujemo patetičnim floskulama, poput one da je ,,u vrijeme vlasti DPS-a, još 1994. Crna Gora odbacila model dotacija u finansiranju javne potrošnje i prešla na račun samoizdržavanja”. Švercom. Trebalo bi da, po nazorima DPS-a, povjerujemo da je Crna Gora ,,najrazvijenija država Zapadnog Balkana” (kako bezobrazna budalaština) i da, istovremeno, prihvatimo kako nemamo ni znanja ni novca da izgradimo ili uredimo jedan turistički kompleks. ,,Da imamo novca i znanja u Crnoj Gori, najbolje bi bilo da sami napravimo turističke strukture, koje bi Crnu Goru dovele u ravan sa najprestižnijim evropskim destinacijama”, piše nam Milutin Simović, uz zaključak, ,,Nemamo”.

Znaju da vode državu, a ne umiju da upravljaju hotelom!

Premijer Đukanović, ipak, obećava: ,,Program mjera koji je Vlada usvojila uz aktivnosti koje će uslijediti na implementaciji treba da stvori uslove za otvaranje i rekonstrukciju oko 70 hotela u Crnoj Gori u srednjoročnom periodu”. Ne znamo da li se ovo obećanje odnosi na As u Perazića dolu, kotorski Fjord, HTP Planinka i Piva, Turjak, Lokve, Onogošt ili neki od mnogobrojnih ulcinjskih hotela potrošenih pod okupacijom DPS-a. I njihovih stranih plaćenika.

,,Crna Gora je postala poznata po sumnjivim i pljačkaškim privatizacijama”, cijeni predsjednik skupštinske Komisije za kontrolu privatizacije Janko Vučinić. ,,Nazovi investitori i tobožnji strateški partneri dolaze kod nas sa velikom pričom i odnose sve što valja iz Crne Gore. Obećavaju radna mjesta, ulaganja i nove objekte, a ta se priča uglavnom završava stečajem”.

Na drugoj strani, svi možete nabrojati pet, ili makar tri privatizacije, 25 godina unazad, koje slute na uspjeh. Ili, barem, još nijesu propale. Telekom, Podgorička banka, Porto Montenegro, i …

„Za jednog investitora je izvanredna mogućnost da može sjesti sa premijerom i reći mu hajde da mi sada dogovorimo poresko i radno-pravno zakonodavstvo Vaše države”. Ovako je, krajem 2011. godine, uspostavljene odnose i pravila ponašanja u Crnoj Gori opisao izvršni direktor Porto Montenegra Oliver Korlet.

Mislite li da je danas stanje gore ili bolje? Naravno, mislimo na investitore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VODA ZA PIĆE, MAREZA I VELJE BRDO: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi– preko 100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom

U subotu su iz Vodovoda Podgorica obavijestili građane da voda sa Mareze nije za piće. Kako nedjeljom ne rade prodavnice, građani Podgorice su u nedjelju ispraznili zalihe vode benzinskih pumpi.

Podgoričani su navikli da čim kiša zaređa vodu ne smiju piti. Tokom prošle godine nije bila ispravna za piće tokom januara, oktobra i novembra. Prije ove restrikcije, ove godine nije bila za piće ni početkom januara.

Prošlog decembra počelo je čišćenje kanala Mareza. Mediji su tada izvještavali da će se riješiti dugogodišnji problem zamućenja vode, te da će nevolje sa pijaćom vodom postati prošlost. Kada su radovi završeni, iz Vodovoda su objavili da je kanal, nakon više od dvije decenije, ponovo prohodan cijelom dužinom od oko 8,5 kilometara. Takođe, saopštili su  da se očekuje pozitivan efekat čišćenja na pojavu mutnoće vode, ali da će precizni podaci biti dostupni tek nakon dužeg perioda praćenja i detaljnije analize.

Praćenje je pokazalo zamućenost i u novembru, pa je ove sedmice  direktor Vodovoda Aleksandar Nišavić izjavio je da je kanal nakon čišćenja bio bez problema sa zamućenjem čak i tokom obilnih padavina u februaru i martu, ali da je sada ponovo bilo prepreka u kanalu. On je za Radio Crne Gore kazao da su ga nesavjesni pojedinci i firme ponovo zatrpavali ili u njemu odlagali građevinski materijal.

Objasnio je i da je kanal nedavno ponovo očišćen: „Nadležne inspekcije rade svoj posao, ali nisu u mogućnosti da 24 časa nadziru kanal koji je dužine oko 8 kilometara i na taj način preventivno spriječe neke nedozvoljene radnje“, naglašava Nišavić. Prevedeno, kad nema preventive ima zamućenja jer čišćenje samo po sebi očigledno nije dovoljno.

U međuvremenu je Srđan Perić, predsjednik Skupštine Glavnog grada Podgorice i lidera Pokreta Preokret, Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatih odgovornih lica zbog osnova sumnje na ugrožavanje i moguće zagađivanje podgoričkog vodoizvorišta Mareza usljed aktivnosti povezanih sa projektom Velje brdo.

Podsjetimo, svečano otvaranje radova na Veljem brdu upriličeno je krajem marta, da bi početkom ovog mjeseca iz Vlade obavijestili da se radovi na pristupnom bulevaru nastavljaju.

,,Zanimljivo je što je kanal Mareze očišćen i stvorene su pretpostavke da nema zamućenja vode sa vodoizvorišta Mareza po tom osnovu, a u međuvremenu se radi na gradnji bulevara na Veljem brdu. To je dodatan motiv da se do kraja ispita zbog čega je došlo do zamućenja vode za piće”, izjavio je Perić.

On je u prijavi naveo da su povod javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo, kao i upozorenja o mogućoj hidrogeološkoj povezanosti tog područja sa vodoizvorištem Mareza. Navodi  da preliminarna hidrogeološka studija koju je naručilo Ministarstvo javnih radova, a izradila kompanija ,,Geoprojekt”, ukazuje na mogućnost direktne hidrauličke veze između djelova karstno-pukotinske izdani na području Veljeg brda i izvorišta Mareza.

„Podnošenje krivične prijave je zapravo institicuionalna zaštita kroz pitanje da li radovi koji se izvode na Veljem brdu mogu naškoditi vodoizvorištu Mareza. Podsjetiću da sam u samoj prijavi naznačio, citiram: ‘Ne tvrdim da je navedeno zamućenje neposredno izazvano radovima na Veljem brdu, niti unaprijed pripisujem krivičnu odgovornost određenim licima. Međutim, imajući u vidu dokumentovanu mogućnost hidrogeološke povezanosti, nedovršena istraživanja i značaj Mareze za javno vodosnabdijevanje, smatram da postoje razlozi da nadležno tužilaštvo ispita sve okolnosti i utvrdi da li je došlo do protivpravnog ugrožavanja izvorišta’“, objašnjava on za Monitor.

Perić kaže da bismo, da vlast nije zarobljena u principu samovolje, kao reakciju nadležnih dobili nedvosmileno obrazložen odgovor, a ne salvu ličnih uvreda i političkih optužbi. „ Da naglasim, krivičnu prijavu sam podnio na osnovu navoda iz preliminarne hidrogeološke studije, a saslušao sam i ozbiljnu zabrinutosti univerzitetskih profesora da može da postoji hidraulička veza između gradnje na lokaciji na Veljem Brdu i Mareze, Dakle, povod za prijavu predstavljaju javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo“.

„Jedna ravan je ta što vlast ima problem da vodi racionalan dijalog, ali ona mnogo značajnija je da se ovdje radi o pitanju potencijalne ugroženosti izvorišta koje je ključno za vodosnabidjevanje Podgorice, a to iziskuje trezven pristup – a ne politikansku odbranu megaprojekta i prejudiciranje šta će biti konačna riječ struke“, zaključuje on. Perić za Monitor najavljuje i dopunu krivične prijave: „Trenutno provjeravam dodatne materijale koji bi mogli ukazivati na nove činjenice ili sadržati nove dokaze u vezi sa ovim slučajem, tako da je izvjesno da ću podnijeti i dopunu“.

Po prijavi, direktor Vodovoda Nišević je izjavio da se trenutno zamućenje ne može dovesti u vezu sa aktivnostima na Veljem brdu i da je jasno da ono što utiče na mutnoću jesu obilne padavine tokom jesenjih i zimskim mjeseci.

Ove sedmice je i Maša Knežević (iz GP Vodovod) za TV Podgorica izjavila da ovo preduzeće ne raspolaže podacima koji ukazuju na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. ,,Prema našim saznanjima, radovi i aktivnosti na Veljem brdu su počeli mnogo ranije nego što smo imali pojavu zamućenja koja je bila uslovljena obilnim padavinama sad u novembru mjesecu“, rekla je Knežević.

Ipak, mogućnost hidrogeološke povezanosti između Veljeg Brda i Mareze nije nepoznata, poručuje Knežević: ,,Podgorički Vodovod je kao i šira javnost upoznata sa preliminarnom hidrogeološkom studijom koja upućuje na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. Međutim, aktivnosti su i dalje u toku, traju, nakon što se okončaju moći ćemo sa sigurnošću da govorimo na ovu temi da li postoji moguća veza između Veljeg Brda i vodoizvorišta Mareza“, navela je ona.

Perić je u krivičnoj prijavi predložio tužilaštvu da ispita brojne nepoznanice oko Veljeg brda i mogućeg uticaja na Marezu. Da se utvrdi da li su radovi povezani sa projektom Velje brdo započeti i izvođeni uz prethodno pribavljanje svih zakonom propisanih vodnih uslova, saglasnosti, dozvola i potrebnih stručnih analiza, te da li su nadležna lica bila upoznata sa mogućom direktnom hidrogeološkom vezom Veljeg brda i Mareze.

Tužilaštvu je predloženo i da pribavi kompletnu hidrogeološku dokumentaciju, uključujući preliminarnu i detaljnu studiju, ugovore, projektne zadatke i izvještaje o sprovedenim istraživanjima. Kao i da se pribavi stručno vještačenje rezultata mjerenja mutnoće i kvaliteta vode na Marezi, uključujući podatke prije i tokom izvođenja radova. Te da se utvrdi postoji li uzročno-posljedična veza između građevinskih aktivnosti i eventualnog pogoršanja kvaliteta vode.

Da se ispita da li su preduzete sve propisane mjere zaštite izvorišta od slučajnog ili namjernog zagađenja, kao i da se utvrdi eventualnu odgovornost izvođača, odgovornih lica kod investitora i drugih odgovornih lica u nadležnim institucijama.

,,S obzirom na značaj Mareze za javno zdravlje i bezbjednost vodosnabdijevanja Podgorice, predlažem hitno postupanje i preduzimanje mjera radi očuvanja svih relevantnih materijalnih i tehničkih dokaza”, napisao je Perić u prijavi.

,,Agencija za zaštitu životne sredine izdala je dvije dozvole Ministarstvu javnih radova, kojima je omogućena izgradnja Bulevara Velje brdo, uz obavezu poštovanja propisanih mjera. Zato se sada nameće sasvim logično pitanje – hoće li gospodin Perić podnijeti krivičnu prijavu i protiv Agencije, kao i svih onih koji su učestvovali u izdavanju dozvola?”, saopštila je Anđela Mićović, predsjednica Kluba odbornika Pokreta Evropa sad (PES) u Skupštini Glavnog grada. Uzgred optužujući Perića za opstrukciju i saradnju sa DPS-om.

Iz Vodovoda su najavili da je ,,u toku raspisivanje tendera za određena hidrogeološka istraživanja samog izvorišta i neposredne okoline, kako bi utvrdili odakle dolaze vode na sami izvor“, kazao je Nišavić.

Najavio je  da će narednih nedjelja biti sproveden manji pilot-projekat i ugrađeni filteri za prečišćavanje vode i uklanjanje čestica mutnoće. On se nada da će to biti rješenje, ali kao trajno naveo je izgradnju postrojenja: „Ali isto nije isplativo, jer je njegova vrijednost preko 20 miliona eura, dok sa druge strane imamo mutnoću koja je negdje na nedjelju-dvije dana godišnje, tako da je ovo rješenje za sada neisplativo“, istakao je direktor Vodovoda.

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi –100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STVARNOST, MITOMANIJA I POLITIČKO ORUĐE: Banalizacija Njegoša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio – veliki pjesnik 19. vijeka

 

 

Dan pred Njegošev praznik rođenja, Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku, predložio je da se novi Dan vojske slavi 28. jula u znak sjećanja na bitku na Vučijem dolu. Sadašnji datum 7. oktobar obilježava pobjedu dukljanskog kneza Stefana Vojislava nad vizantijskom vojskom i njenim saveznicima – Raškom, Bosnom i Zahumljem. Ovom pobjedom je učvršćena nezavisnost Duklje i njene dinastije Vojisavljević koja će vladati zemljom do kraja 12. stoljeća. Tada je Duklja, tj. sadašnja Crna Gora bila dominantno rimokatolička.

Stefanov sin i nasljednik, kralj Mihailo I, kao i unuk Bodin, jasno su se okrenuli Rimu i zapadnom (latinskom) obredu, što je kulminiralo dobijanjem kraljevske krune od pape Grgura VII (1077.) i uzdizanjem Barske biskupije na nivo nadbiskupije. Da li ovaj dio istorije Crne Gore smeta Bečiću, koji rado voli biti viđen na liturgijama u prisustvu mitropolita crnogorsko primorskog, ostaje za nagađanje. Međutim, vidljiva su nastojanja Demokrata (koji su kao partija proizašli iz Socijalističke narodne partije a ona opet iz nekad jedinstvenog DPS-a) da se u svakom kontekstu stavlja naglasak na njegoševsko-petrovićku istoriju i meko prosrpsko viđenje Crne Gore.

Bečić je, odgovarajući na poslaničko pitanje u Skupštini, rekao da se oko prijedloga saglasio s ministrom odbrane (iz njegovih Demokrata) i načelnikom Generalštaba te da su „na slatkim mukama kad se treba opredijeliti koju bitku izabrati kao dan kada će se proslavljati Dan Vojske“. On je naglasio da je bitka na Vučijem dolu uz koju ide i bitka na Fundini, nešto što je trasiralo put ka međunarodnom priznanju zemlje na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Dan kasnije oglasio se i Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić upozorenjem da se najavljenom promjenom datuma „Turska locira kao dežurni neprijatelj“. Istog (neradnog Njegoševog) dana, Fejziću je odgovorio ministar odbrane Dragan Krapović osporivši „ozbiljnost poređenja današnje moderne Turske i Otomanskog carstva…to bi nasmijalo i dijete u osnovnoj školi“. U roku manje od jednog sata Fejzić je odgovorio Krapoviću da je „najiskrenije skrenuo pažnju…donijeli smo onu rezoluciju o Jasenovcu i baš nam je ‘olakšala’ put ka EU… država nije igračka“.

To nije bilo sve. Na Njegošev dan je u rožajskoj gimnaziji organizovan kreativni zadatak učenika i nastavnika o životu i književnom stvaralaštvu Petra II Petrovića Njegoša. Objava o tome je zasmetala nekada visokom funkcioneru Bošnjačke stranke (BS) Adnanu Muhoviću. „Ako ovo dozvolimo rožajskoj gimnaziji, bolje da kao narod ne postojimo“ napisao je Muhović na Facebook-u i tražio da se Bošnjačko vijeće i stranka uključe i „ne dozvole ovu sramotu“. Dan poslije, u subotu, Muhović je pozvan u policiju po nalogu tužilaštva radi objašnjenja objave. Muhović je rekao da je branio svoj narod i islam „od islamofobnog djela Gorskog vijenca“ uz zaključak napisan velikim slovima da „mi ne moramo da volimo Njegoṣ̌a! Je l’ vam to jasno?!“.

Izjavu policiji dao je i rožajski imam Elmaz Kurtagić zbog svoje propovijedi u petak 13. novembra. Na propovjedi se Kurtagić osvrnuo na isti događaj u gimnaziji rekavši da je „žalosno je što se ovakve stvari dešavaju u našem društvu…posebno je žalosno što naše djevojke oblače crnogorske narodne nošnje i da se ponose s njom“. Tada je Kurtagić napravio usporedbu rekavši  „zamislite da Jevreji… imaju čas posvećen Adolfu Hitleru…A upravo nešto slično dešava se kod nas – Njegoš na času“.

U policiji je imam rekao da mu nije bilo ni „u podsvijesti da upoređuje Njegoša sa određenim narodom – nacijom kojoj je on pripadao” i da je njegova izjava istrgnuta iz konteksta. Fokus njegove besjede je „bilo Njegoševo književno djelo“ koje vrijeđa pripadnike Islama.

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio –  veliki pjesnik 19. stoljeća. Poslanički klub Demokrata stoji iza sadašnjeg zakona u Skupštini, kojim je 13. novembar proglašen za Njegošev dan – crnogorski praznik kulture. Koliko je Demokratama zaista do kulture se za sada se ne može vidjeti.

Među radikalnijim elementima s bošnjačke strane je, još u doba Titove Jugoslavije, bilo onih kojima je smetalo čitanje Njegoša u školama i koji su Njegošev Gorski vijenac smatrali genocidnim i islamofobnim, te tražili ograničavanje njegovog opusa. S velikosrpske strane Njegoš je nebrojeno puta služio kao političko oruđe i nadahnuće za „istragu poturica“ (koja je dokazano istorijska fikcija) i svih onih koji stoje na putu njihove megalomanske državne ideje. Vrijedno je napomenuti da je kult Njegoša (onakvog kakvim ga percipiraju velikosrbi) veoma izražen u BiH entitetu Republika Srpska (RS) stvorenom oružanom agresijom režima Slobodana Miloševića i njegovih marioneta Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Završnica rata je donijela i genocid nad Bošnjacima u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica.

Danas veliki broj obrazovnih institucija u RS-u nosi ime Petra Petrovića Njegoša –  osnovne škole u Banja Luci, Bileći, Berkovićima, Istočnom Sarajevu, Tesliću, Velikoj Obarskoj, Maslovarima. Srednjoškolski centri u Šekovićima i Čajničima takođe nose ime crnogorskog vladike. Možda je najupečatljiviji Orden Njegoša u tri reda, ustanovljen 1993. godine na prijedlog prvog predsjednika RS-a i kasnije pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Jedan od prvih nosilaca (1994. godine) je i pokojni crnogorsko primorski mitropolit Amfilohije Radović.

Amfilohije će kasnije, kao pravoslavni vladika pokušati progurati kanonizaciju Njegoša kao sveca na arhijerskom saboru SPC 19. maja 2013. godine. Dva dana ranije je na svečanoj liturgiji u Cetinjskom manastiru unio ikonu sa Njegoševim likom nazvavši ga Svetim Petrom Drugim Lovćenskim Tajnovidcem. Ustanovio je i datum za njegovo praznovanje na nivou svoje Mitropolije. Amfilohije je tvrdio da ideja Njegoša kao sveca ima uporište u Ruskoj crkvi, navodeći da je moskovski KGB patrijarh Kiril Gunđajev neposredno prije SPC Sabora poslao patrijarhu Irineju ikonu sa Njegoševim likom. Većina episkopa na Saboru SPC nije podržala prijedlog.

Amfilohije je kasnije izjavio da „većina u Saboru još nije u stanju da shvati Njegoša“. Nejasno je na osnovu kojih kanonskih i drugi normi mitropolit Amfilohije je shvatio Njegoša kao sveca. Ima jako malo ili nimalo dokaza da je Petar II uopšte bio dogmatski hrišćanin a kamoli svetac. U memoarima austrijskog kapetana Fridriha Oreškovića bliskog Vladici Radu citiraju se Njegoševe riječi „da bi još sjutra sunce obožavao kad bi mu to bilo od koristi“. Uopšte, „on nema bogzna kakvo mišljenje o religiji, oslanja se više na oružje nego na crkvene ceremonije, posjećuje crkvu u godini najviše dva puta“ zapisao je Orešković. I drugi izvori slično pišu.

Na Njegoša, tj. predstavu koju su imali o njemu, nisu se ugledali samo nacionalisti. Njegoš je bio uzor i balkanskim autokratama poput Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića. Od  dolaska na crnogorski tron krajem 1830. godine on je radio na zavođenju jake centralne vlasti i formiranju državnih institucija koje su više  bile privatnog karaktera i  kojima su upravljali članovi uže porodice.

Sa stvaranjem ondašnje crnogorske državne vlasti, kako navodi istoričar Dragutin Papović,  polažu se i temelji tajkunizacije i kartelizacije Crne Gore čiji rodonačelnik je upravo bio Petar II. Porodica Đukanović je samo nastavljač „svijetle tradicije“. Novi glavarski/tajkunski sloj je Njegošu bio bezrezervno odan. U zamjenu, nova bogataška klasa i njihove porodice dobili su privilegije, monopole i „ugradnje“ kako se danas popularno zovu. Sam Njegoš je donekle držao distancu od direktnog prljanja. Pa je na vrh državnog kartela postavio brata – Pera Tomova Petrovića.

Pero je bio i predsjednik crnogorskog Senata. Istoričar dr Mirčeta Ðurović navodi da je Pero Tomov od 1835. godine „imao posebna ovlašćenja za trgovinu s inostranstvom, pa je preko njega išao najveći dio uvoza i izvoza“.  Bio je glavni uvoznik žita za Crnu Goru. Od Njegoša je dobio i 50 hiljada forinti za trgovinu i zelenašenje. Prvi brat je na pozajmljeni novac uzimao kamatu od 100 odsto. Istoričar Jagoš Jovanović piše da je Pero sa bratom od strica, Ðorđijem Petrovićem, “sklapao posebne trgovačke ugovore sa trgovačkim kućama u Beču, Beogradu i Carigradu“ i da je stavio ruku na trgovinu i tranzit soli i drugih strateških proizvoda uvezenih s Primorja. Dragutin Papović piše da je bogatstvo koje su „prvi crnogorski tajkuni“ uspjeli da steknu za kratko vrijeme bilo basnoslovno, u odnosu na siromaštvo ogromnog dijela naroda. Njegošev brat se sam hvalio kako je imao toliko novca da „za 10 godinah moji’em parama mogu u Crnoj Gori sud držati.“  Njegovi najbliži saradnici, serdari cucki i bajički su se takođe razmetali novcem i bahatim ponašanjem. Paralele i usporedbe s braćom Đukanović i Vučić teško je izbjeći.

Njegoš se pobrinuo da monopolske privilegije dobiju i njegov otac Tomo Markov Petrović, i ujak, njeguški kapetan i komandant Gvardije Lazar Proroković. Njegošev otac je posebno razvio kamatašenje i upisivao hipoteke nad zemljom svojih dužnika. Od prljavog novca je na Njegušima podigao svoju zadužbinu – crkvu Svetog Đorđa.

Njegošev ujak i komandant Gvardije je bio na još lošijem glasu od Toma Petrovića. Fridrih Orešković navodi u svojim memoarima da je Proroković „drski zlikovac, koji je sposoban za sve zločine i užase”.

Očigledno je da ranije priče Demokrata da se treba okrenuti životnim temama i ne vraćati u istoriju ne važe kada je u pitanju njihov politički dobitak. Ostaje da se vidi da li je u viziji Bečića i njegove partije Crna Gora građanska i evropska zemlja ili je, sada, zgodnije ponovo dijeliti narod, podastirući pred njega njegoševske vrijednosti. One stvarne književne, ali i mitske s tajkunsko mafijaškim elementima.

Možda će tako lakše ostati na vlasti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u vidu stana i(li) stambenog kredita. Država bi, ipak, u toj priči morala imati i obavezu više

 

 

Predlažući parlamentu da usvoji njihov Prijedlog zakona o porezu na imovinsku korist ostvarenu rješavanjem stambenih potreba funkcionera, Demokrate Alekse Bečića pokušavaju, kažu, da isprave jednu staru nepravdu.

Umjesto da prepričavamo i citiramo propise i odluke koji se sada preispituju – od parlamenta do suda – zamislimo osobu X, funkcionera neke od tri grane državne vlasti iz vremena vladavine DPS-a. Zahvaljajući tadašnjim propisima i vlastitoj snalažljivosti, uticaju ili dobrim vezama, X je riješio stambeno pitanje. Odlukom vladine Komisije, omogućeno mu je da stan koji je tada vrijedio 100.000 eura kupi za 20.000. Plaćajući narednih 10, 15 ili 20 godina po koju desetinu eura mjesečno.

Sad preskočimo koju godinu, pa dođemo do suštine predloženog zakona: ako danas taj stan vrijedi 150.000 eura, država bi osobi X mogla/morala da ispostavi poreski račun na 120.000. Pošto toliko, po tržišnoj računici, sada vrijedi onih 80 odsto stana koje su mu onomad poklonjene. A stopa poreza koji se namjerava uvesti na korist ostvarenu kupovinom državnog stana, povlašćenim kreditom ili dodjelom građevinskog zemljišta (placa) iznosi 100 odsto. Račun bi bio umanjen za dokazana ulaganja koja su povećala vrijednost stana, a novonastali dug morao bi se izmiriti u najviše 120 mjesečnih rata.

Moguće je da je X, u međuvremenu, prodao ili poklonio sporni stan ili plac. Ali, to ne utiče na novonastali dug i njegov iznos. Prikupljeni novac, predlažu Demokrate, išao bi u budžet za dijagnostiku i liječenje djece i odraslih u inostranstvu, kad im takva pomoć nije dostupna ovdje ni u ustanovama sa kojima Fond ima ugovor. Iako se pitanjem kako se sada liječe ti pacijenti nijesu bavili, predlagači zakona računaju da bi izrečena pažnja za pacijente bez mogućnosti adekvatnog liječenja trebala biti razlog više da njihov prijedlog ostavi pozitivan utisak na, kako se to kaže, stručnu i laičku javnost. Jednom riječju – glasače.

Zainteresovane publike svakako ne manjka.

Svako onaj ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u iznosu i do četiri petine vrijednosti stana od stotinjak kvadrata. Interesovanje, srazmjerno, raste ako je taj neko mogao da dobije državnu pomoć bez oglasa i javno obznanjenih kriterijuma, a da se podaci o tome kome je i koliko dato u novcu i nekretninama označe kao tajni podatak.

Na spisku objavljenom 2019, tokom mandata Vlade Duška Markovića, bilo je 96 pomognutih funkcionera. Njih 13 dobilo je stan, a 83 kredit. Dvije godine kasnije, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića, tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije evidentirao je najmanje 580 korisnika stambenih privilegija, među njima i 175 javnih funkcionera. Od njih smo saznali da ni ti podaci nijesu kompletni pošto je dio arhive bio uništen.

Brojevi s početka ovog teksta, koji se tiču dobijenih kvadrata i njihove cijene, predstavljaju simulaciju tadašnjeg modela, ali postoje i vrlo konkretni podaci o makar dijelu učinjenog.

Nataša Pešić, danas sekretarka Državne izborne komisije, dobila je stan od 65 kvadrata, pa kredit od 30.000 eura. Povlašćene kredite dobili su i sadašnji specijalni tužilac Miloš Šoškić i zamjenica vrhovnog državnog tužioca Jelena Đaletić. Lidija Vukčević, danas tužiteljka u Vrhovnom državnom tužilaštvu, kupila je 75 kvadrata za 12.915 eura. Suspendovanom tužiocu Saši Čađenoviću, koji je državni stan od 89 kvadrata kupio za 15.326 eura, danas se sudi.

Vesna Medenica, prvostepeno osuđena na deset godina zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, primanja mita, protivzakonitog uticaja…, dobila je od države stan od 80 kvadrata pa ga poklonila ćerki. Dvije godine kasnije od Vladine komisije zatražila je 30.000 eura za rekonstrukciju naslijeđene kuće. Odobrili su joj 40.000, uz umanjenje obaveze otplate na 8.000 eura, prije dodatnog popusta za jednokratnu uplatu. Miljan Perović dobio je novi kredit od 40.000 dok je još otplaćivao prethodni, od 30.000.

Šta je komisija u tim slučajevima smatrala „neriješenom stambenom potrebom“? U predmetu Stanovi SDT tvrdi da je vladina Komisija, pride, odobravala kredite za poboljšanje uslova stanovanja iznad propisanog limita od 15.000 eura. Da li je to tačno i je li učinjeno krivično djelo, odlučiće sud. Ali, ukus nepravde neće nestati ni ukoliko presuda bude oslobađajuća.

Međutim, ova priča ima i drugu stranu. Šta ćemo, recimo, sa sudijom koji je dvije ili tri decenije radio za (malu) državnu platu, plaćao kiriju u mjestu u kojem sudi i tek pred penziju dobio priliku da kupi prvi stan? Njegov kolega sa fakulteta mogao je da ode u advokaturu.

Inženjer u ministarstvu mogao je da potraži posao u banci ili telekomunikacionoj kompaniji. U prvom kvartalu 2019. prosječna neto zarada u zemlji bila je 512 eura, u finansijama i osiguranju 989, a u informisanju i komunikacijama 723 eura. To su prosjeci čitavih sektora. O platama u sudstvu nešto govori i izvještaj specijalne izvjestiteljke UN kojoj su se sudije žalile da im zarade nijesu srazmjerne odgovornosti, posebno kad od njih moraju plaćati i smještaj za sebe i svoju porodicu.

Za čovjeka koji je poslije toliko godina prvi put riješio stambeno pitanje, prošao propisanu proceduru i otplatio sve što je ugovorio sa državom, odluka vladine Komisije mogla je predstavljati dio pripadajuće naknade za odgovoran posao koji je radio uz krajnje neadekvatnu naknadu. Naravno, ostaje pitanje njegovog kolege sa istom platom i stažom, koji je stan kupio sam ili do penzije ostao podstanar. Ako je pomoć bila nadoknada za malu državnu platu, po kom je kriterijumu pripala jednom, a drugom nije? Koliko je, uostalom, sudija nezavisan ako mu za stan treba nečija preporuka kod izvršne vlasti?

A povlastice su stizale i do Ustavnog suda. Nekadašnjem predsjedniku Dragoljubu Draškoviću dodijeljen je stan od 109 kvadrata, a tadašnjem sudiji Budimiru Šćepanoviću od 96. Prema Vijestima, stanove po povlašćenim uslovima kupile su i sadašnja predsjednica Suda Snežana Armenko i sutkinja Jelena Ružičić.

To nas uvodi u drugi, ustavnopravni, dio priče o stanovima s povlasticom.

Ustavni sud je 30. juna utvrdio da dva stava člana 29 nekadašnjeg Zakona o održavanju stambenih zgrada, dok su važila, nijesu bila saglasna sa Ustavom. Riječ je o dijelu Zakona koji je omogućuio privilegovanu podjelu stanova i tambenih kredita, a koji je izbrisan iz Zakona prije četiri godine.

Državni parlament je, prema obrazloženju odluke Ustavnog suda, usvajajući sporni propis prepustila Vladi, opštinama i pravosudnim tijelima da urede ono što se moralo propisati zakonom. Junska odluka više od četiri mjeseca nije otpremljena (objavljena u Služvenom listu). Onda je, 11. novembra, Ustavni sud saopštio da su ispunjeni poslovnički uslovi za njeno preispitivanje. Poslovnik o radu Ustavnog suda za tako nešto traži „nova saznanja ili činjenice bitne za pravilnost odlučivanja“. Koja su to saznanja, Sud javnosti nije predočio. Iz onoga što su Vijesti prenijele o zahtjevima troje sudija Ustavnog suda zasad se vidi da oni iste odredbe (ne)važećeg zakona čitaju drugačije nego što ih je Sud pročitao u junu. Sutkinje Armenko i Ružić tražile su izuzeće iz odlučivanja o preispitivanju junske odluke, ali su njihove kolege odbile taj zahtijev. Ob­je su, potom, glasale da Ustavni sud preispita vlastitu odluku staru nepunih pet mjeseci.

Ako Skupština, u međuvremenu, usvoji prijedlog Demokrata, za novi poreski račun biće dovoljno da se utvrdi kako je funkcioner po nekom od spornih  propisa ostvario korist. I onda mu se ispostavi rješenje o poreskom dugu. Za njegovo plaćanje, ako uzmemo aproksimativan primjer s početka teksta, treba izdvajati hiljadu eura mjesečno tokom deset godina. Pod uslovom da mu odobre najduži rok otplate.

Podijeljena su mišljenja o (ne)pravednosti te odluke.

Ustav, izuzetno, dopušta povratno (retroaktivno) dejstvo pojedinih zakonskih odredbi kad to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona.  Skupština tek treba da objasni eventualnu podršku prijedlogu zakona koji propisuje da punu današnju vrijednost dodijeljenih stanova i kredita plate i ljudi koji su postupili po tadašnjim pravilima, ostali u propisanim okvirima dodijeljene pomoći i odavno izmirili ugovorene obaveze prema državi. To pitanje ostaje i ako Ustavni sud promijeni odluku.

Crna Gora, odnosno njene vlasti, imaju pravo i obavezu da provjere svaku vrstu državne pomoći za koju postoje sumnje/dokazi da je neko zaobišao pravila, dobio više nego što mu je propisima pripadalo ili prećutao ono šta već ima. Ali, ako istovremeno odluči da nove finansijske obaveze nametne i onima koji su stanove ili stambene kredite dobili ispunjavajući sve ono što je država u to vrijeme zahtijevala, valja da objasni kako je taj čovjek mogao znati šta će mu država/vlast, pored tada ugovorene cijene, još jednom naplatiti.

Od tog odgovora zavisi i koliko vrijedi potpis države Crne Gore na ugovorima koje danas zaključuje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo