MONITORING
KAD TUŽILAŠTVO ISTRAŽUJE AFERE: Snimatelj je kriv

Dok se u Budvi događa hapšenje 13 osoba, nekadašnjih i sadašnjih opštinskih funkcionera, zbog sumnje da su zloupotrijebili službeni položaj i oštetili lokalni budžet za više od deset miliona eura i uveliko govori o političkim motivima za unutarklanovsku borbu u DPS-u, dok kritički nastrojeni mediji navode inkiriminišuće djelove biografija uhapšenika, dotle se paradržavni i državni mediji – pobjede, informeri, informativne emisije minut, dva… – primarno bave za njih važnijim: ko je jednom glasilu, Vijestima, odao povjerljivu informacijom o tačnom vremenu i lokacijama na kojima će se obaviti akcija, pa su baš oni objavili ekskluzivne snimke. Još više: Specijano tužilaštvo, istim povodom, počinje istragu. Tipično za Crnu Goru: važnije je – stiče se utisak prateći narečene medijske punktove – odakle curi, nego šta curi.
Istraga je, dakle, počela u medijima, da bi se, logično (za naše prilike), slila u institucionalni okvir. Tako, u pomenutim glasilima, čitamo nagađanja da je za hapšenje budvanskih funkcionera i službenika opštine znalo svega desetak osoba iz Tužilaštva, javne i tajne policije. Predviđaju se moguće kazne za dostavljača povjerljive informacije, ali i, eventualno, za one koji su objavljivanjem ugrozili moguću uspješnost akcije. Oštrica kritike prebacuje se na one koji su objavili da su funkcioneri uhapšeni, ne na funkcionere. Onda palicu preuzimaju institucije.
Pobjeda se intresuje o sudbini slučaja – naravno: onog o curenju infomacija – pa dobija odgovor od bliskog joj tužilaštva da u okviru izvi¬đajnog postupka, Specijalno tužilaštvo preduzima radnje, sa ciljem utvrđivanja na koji način su informacije dospjele do medija i kako su se novinarske ekipe našle na ,,tajnim lokacijama” prije istražnih organa. Pa ide citat, specijalno za Pobjedu: ,,Svako za koga se utvrdi da je zloupotrijebio službeni položaj, odavanjem povjerljivih informacija, snosiće odgovornost, bez obzira na to iz koje institucije dolazi”.
Pobjeda ne odustaje, logicira kako je riječ je o ozbiljnim optužbama na račun državnih institucija, pa zaključuje kako je ,,na čelnim ljudima Tužilaštva težak zadatak, da što prije istraže ko je zloupotrijebio položaj i time ugrozio tajnu operaciju.” Mač pravde.
Onda se međ’ kulisama Potemkinovog sela u (medijskoj) izgradnji, pojavljuju advokati. Branilac osumnjičenih za zloupotrebu službenog položaja, predsjednika opštine Budva Lazara Rađenovića i menadžerke opštine Milene Marović Bogdanović, Vladan Bojić, kaže da su njegovi klijenti od dva sata nakon ponoći, prije hapšenja, bili pod prismotrom novinara Vijesti. Tvrdi: ,,Cijelu noć su ih vrebali. To je medijski linč”.
U toj kakofoniji prorežimskih glasova čuje se i glas novinara informera – onog lista koji odrađuje najprljaviji posao za sedmostrukog premijera Mila Đukanovića – koji tvrdi da je informacija o hapšenju budvanskih funkcionera plaćena 3.000 evra, te pita o istrazi tim povodom. Specijalni tužilac ne odgovara direktno na to, ali poziva ,,novinara” da u vezi s njegovim tvrdnjama da izjavu u Tužilaštvu.
Advokat Veselin Radulović za Monitor kaže da prema objavljenim snimcima i fotografijama proizilazi da su i lica koja su uhapšena imala informaciju da će se hapšenje desiti, te da je to značajno opasnije po istragu od toga da li je neki novinar ili medij došao do te informacije i iskoristio je da napravi medijski prilog.
,,Štaviše, ako su lica koja su uhapšena imala tu informaciju, dodatno je apsurdno tvrditi da su novinari i mediji mogli ugroziti istragu. Simptomatično je da niko od onih kojih pozivaju na istragu o tome ko je medijima dao informaciju, ne traži da se ispita i da li su osumnjičeni imali tu informaciju i ko je njima saopštio.”
Govoreći o cjelokupnom slučaju Radulović tvrdi da je apsurdno govoriti da neko danas može, na bilo koji način, da ugrozi istragu događaja od prije pet i više godina, a posebno kod činjenice da je policija oduzela dokumentaciju o tom slučaju prije više od četiri godine. ,,Zato je sasvim opravdan zaključak da se pozivom za takvu istragu skreće fokus pažnje sa pitanja koja se odnose na otkrivanje organizatora i potpuno rasvjetljavanje događaja zbog koga je tužilaštvo naredilo hapšenja i istragu.”
Ne samo to, Radulović smatra da ako govorimo o odgovornosti tužilaštva i policije u ovom slučaju, onda prije svega treba utvrditi zašto te institucije nijesu ranije preduzele radnje za koje su ovlašćene, jer godinama, kako kaže, imaju ista saznanja i dokaze. Pita se i zašto prethodni personalni sastav koji je rukovodio Vrhovnim i Specijalnim tužilaštvom nije vršio svoje dužnosti.
,,Sasvim je jasno da u ovom slučaju, kao i u nizu drugih slučajeva za koje postoji sumnja u korupciju na visokom nivou, niko od lica koja su uhapšena nije mogao biti organizator i da se
hijerarhijski po položaju i po moći iznad svih njih nalazi neko ko je do sada mogao da utiče i na pasivnost policije i tužilaštva. Zato tužilaštvo treba pozvati da u tom smislu istražuje ko ugrožava istragu godinama. Sve drugo predstavlja skretanje fokusa pažnje i dadatni pokušaj odvraćanja od otkrivanja samog vrha kriminalne organizacije koja je predmet ove istrage, odnosno da nastavi sa tolerisanjem korupcije kako je radilo pod prethodnim rukovodstvom.”
No, nije slučaj hapšenja budvanskih funkcionera jedini demonstrirao kako se fokus pažnje javnosti želi izmjestiti sa pravih aktera i suštinskih pitanja. Sjetite se, recimo, nedavne afere Depeša. Isti mediji i institucije su promptno – nakon curenja povjerljivih i, ujedno, kompromitujućih državnih dokumenata – pokušali da pažnju javnosti, ali i institucionalnog djelovanja, svedu ne na ono inkriminišuće što piše u depešama, već na to: ko ih je i kojim kanalima doturio medijima.
Ministar vanjskih poslova Igor Lukšić oštricu je okrenuo na drugu stranu, pa pokrenuo intrenu istragu, kako bi utvrdio da li su dokumenta hakovana sa računara MVPEI. Onda je to pošlo i na veći nivo, pa se sastalo i najveće državno tijelo koje se bavi koordinacijom bezbjednosnih službi, kako bi se pronašla krtica. Nema veze ono što piše u depešama i za što postoje sumnje u zloupotrebe položaja više državnih funkcionera, ne, nikako, važno je utvrditi ko se drznuo da to doturi. Nacionalni (zapravo: partijski) koordinator za NATO Vesko Garčević bio je oštar: odgovorni za curenje biće kažnjeni.
Pa onda, 2011. godine, čuveni snimak svadbe odbjeglog narkobosa, Rožajca Safeta Kalića. Nakon što je u javnost, putem YouTube-a, procurio snimak pomenutog veselja, na kojem se pojavljuju lica za koja policije više zemalja tvrde da su šefovi organizovanih kriminalnih grupa, u društvu visokih funkcionera crnogorske Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), institucije odlučuju što je tu primarno: na razgovor zovu predstavnike NVO MANS kako bi utvrdili – ko je objelodanio snimak i ,,okačio” ga na YouTube!
Tako je po nalogu tužilaštva saslušana direktorica MANS-a Vanja Ćalović. Od nje je traženo da odgovori na pitanje ko je na internetu objavio snimak Kalićeve svadbe. Odbila je. ,,Jedino pitanje koje je bilo značajno u smislu da shvatim šta uopšte žele je ko je postavio snimak na internet i ja sam rekla da to znam, ali da im neću reći do trenutka dok ne počnu da se bave sadržajem tog snimka, a ne njegovom postprodukcijom.”
Tom prilikom lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević kazao da je poziv Vanji Ćalović da dođe u policiju i bude saslušana, akt zastrašivanja svih koji imaju hrabrosti da govore o organizovanom kriminalu i njegovim vezama sa državnim vrhom. Ali, nije Ćalović jedina saslušana. Prije nje, zbog istog snimka, saslušani su i novinar Petar Komnenić, kao i Veselin Bajčeta, takođe iz MANS-a.
Sličan scenario, traženja krtica, vidjeli smo i tokom afere Snimak. Ista meta isto odstojanje.
Advokat Veselin Radulović, aludirajući na posljednji slučaj – hapšenje budvanskih funkcionera – kaže da je u svemu najvažnije potpuno rasvjetljavanje događaja i otkrivanja i procesuiranja lica koja su na vrhu hijerarhije kriminalne organizacije o kojoj tužilaštvo vodi istragu.
,,U slučaju da tužilaštvo u skorije vrijeme ne pokaže kvalitetne rezultate u tom smislu i ako fokus njihove pažnje bude usmjeren prema otkrivanju ometanja istrage od strane nekoga ko to ne može da uradi, povjerenje u rad te institucije dodatno će oslabiti i dodatno će se pojačati sumnje da je i ovaj predmet prije rezultat političkih obračuna i nagodbi, nego odraz spremnosti da se krene u obračun sa korupcijom na visokom nivou.”
To je ta logika: nije bitna ruka u budžetu, bitan je ugao kamere.
Marko MILAČIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU1 sedmica
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
INTERVJU1 sedmica
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
Izdvojeno1 sedmica
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije