Povežite se sa nama

MONITORING

CRNOGORSKI MAGIČNI TROUGAO: VLADA, INVESTITORI, PARLAMENT: Ko je ovdje glavni

Objavljeno prije

na

Rasprostranjeno je mišljenje kako nije lako biti strani investitor u Crnoj Gori. Ko ne vjeruje neka zaviri u paradržavne medije pod kontrolom DPS-a. Još je teže, kažu dobro verzirani, onim potencijalnim investitorima što su zahvaljujući novcu i dobrim vezama zaradili crveni crnogorski pasoš.

Eto, najsvježiji primjer: Samih Saviris, predsjednik Orascom grupe i biznismen sa egipatsko-švajcarsko-crnogorskim državljanstvom. Pripitajte Egipćane, zavirite u švajcarske račune, konsultujte ovdašnje ulagače i poslovne partnere… Saviris je, valjda, posljednji čovjek na svijetu koji bi se mogao požaliti na kakve poslovne probleme. A on – tuguje. I to, ni manje ni više, nego zato što je naš – a ruku na pasoš i njegov – parlament ,,sabotirao napore Vlade da privuče investitore”.

Sve poimenice nabrajajući Katari Diar, Rojal grupu i Adriatik propertiz,neke od kompanija koje (još uvijek) nijesu uspjele obezbijediti svoj dio crnogorske obale za narednih 30 do 100 godina, Saviris jeca: ,,Vaša je Vlada veoma uspješna u privlačenju investitora koji ulažu milione i otvaraju mnoga radna mjesta. Ali zbog političkih igara sve ove investicije suočavaju se sa problemima. To nije dobro za Crnu Gori i to me rastužuje.”

Njegov Orascom, podrazumijeva se, nije dio priče o onima što su odustali. Dok na Luštici prodaje stanove i poslovne prostore, Saviris čeka da se parlament ,,pod pritiskom” predomisli i podrži sa Vladom već potpisani ugovor o višedecenijskom zakupu Mamule. I mogućem progonu domaćeg stanovništva sa te lokacije.

,,To nije bila investicija da se napravi novac, već da se podigne standard Crne Gore kao turističke destinacije. Vlada je bila veoma tvrd pregovarač i postigli su jednu dobru cijenu. Ne znam ni koga da krivim…”, žali se Saviris.

Istim povodom, član Predsjedništva DPS-a Milutin Simović tvrdi kako ,,niko neće doći u Crnu Goru ako ne bude siguran da će u njoj ostvariti profit”.

Ko ovdje ne govori istinu? Saviris kad kaže da cilj Orascomovog projekta na Lastavici nije profit već podizanje standarda, ili Simović, uvjeren da je sve oko nas stvar zarade i profita. Do te mjere da pojedini članovi Vlade – šapuće se o tome među dobro obaviještenima – od potencijalnih donatora traže proviziju kao uslov da prihvate njihov poklon.

,,Ako se oni do'vate Mamule, mi Crnogorci ćemo samo moći da je gledamo iz barke. Ako nam i to ne zabrane”, piše jedan što nema dilemu oko toga ko nam (ne)govori istinu.

Sve to nije dovoljno da razriješi godinama pitanje: da li Skupština Crne Gore – svjesno i na štetu građana – minira razvojne projekte koje su prethodno usaglasili vladini zvaničnici i njihovi potencijalni partneri, po pravilu suvlasnici i predstavnici of-šor kompanija nepoznate vlasničke strukture. Ili je parlament, zapravo, posljednja linija odbrane državnih interesa pred lakomom i(li) neznavenom izvršnom vlašću?

,,U svakoj demokratskoj zemlji Vlada polaže račune javnosti, prije svega parlamentu, kako se upravlja državnom imovinom, posebno kada su u pitanju koncesioni ugovori”, pojasnio nam je nedavno Dragan Šimrak, član Predsjedništva SDP-a. Partije koja gotovo dvije decenije unazad obezbjeđuje neophodnu parlamentarnu većinu vladama Filipa Vujanovića, pokojnog Željka Šturanovića, Igora Lukšića i, u više navrata, Mila Đukanovića. Od čega njeni funkcioneri jako dobro žive.

Šimrak nas je, istovremeno, obavijestio kako crnogorske vlade godinama unazad ignorišu svoju zakonsku obevezu i Skupštini ne podnose izvještaje o realiziciji brojnih privatizacionih i koncesionih ugovora. To bi se, najavljuje Šimrak, zahvaljujući predsjedniku parlamenta i SDP-a Ranku Krivokapiću uskoro moglo promijeniti.

Uostalom, prvi čovjek parlamenta je, koji mjesec unazad, najavio analizu efekata svih vladinih odluka koje su zaživjele nakon podrške/saglasnosti parlamenta. ,,Od zaključaka oko KAP-a, kad smo imali konsenzus sa Vladom, i njihove nerealizacije, pa dalje”, obećao je Krivokapić, ,,da vidimo koliko je to koštalo sve nas zajedno…”.

Premijer Đukanović ima, pokazalo se, bitno drugačiju ideju. On je, početkom ljeta, gostujući u parlamentu, Skupštini predložio da prihvati jedan od dva ponuđena modela: ,,Da u postojećem zakonodavnom okviru parlament napusti praksu zaustavljanja ili odlaganja vladinih razvojnih inicijativa jer je to na štetu državnih i interesa građana Crne Gore”. I drugi, kako predlaže Đukanović, ,,ukoliko parlament ne želi da snosi odgovornost za te razvojne odluke jer u njih ne vjeruje, da promijenimo jedan broj zakonskih rješenja i da prenesemo Vladi potpunu odgovornost za donošenje takvih odluka”.

Premijer poručuje kako su ,,u Vladi spremni za takvu opciju”. Nema, međutim, odgovora na pitanje – može li crnogorska javnost da podnese, i plati, sve ono što su Vlade pod komandom Đukanovića i njegovih povremenih namjesnika spremne da nam natovare na vrat.

Treba li podsjećati da smo, samo na ime bankarskih garancija datih of-šor kompanijama koje su gazdovale KAP-om i Željezarom – ne ispunjavajući ugovorene obaveze – platili preko 160 miliona eura? Treba li podsjećati da je Državna revizorska institucija (DRI) došla do zaključka da su te garancije izdate na nezakonit način? Konačno, treba li podsjećati da zbog toga niko nije podnio ostavku, bio smijenjen ili – uhapšen. Zašto Ranko Krivokapić i Milo Đukanović ne povedu debate o ovoj temi?

Umjesto toga, Đukanovićevi saradnici za posebne namjene Milutin Simović i Branimir Gvozdenović, lamentiraju nad tužnom sudbinom DPS-ovih partnera, tzv. strateških investitora. I računaju kako smo na Kraljičinoj plaži izgubili 300 miliona novih investicija, u Pljevljima (nesuđena prodaja TE Olegu Deripaski) – 400 miliona… I tako redom. Zaboravljajući da nam pomenu benefite koje su Crnoj Gori donijele privatizacije, primjera radi, samo u Bokokotorskom zalivu: Jugooceanije, Jugopetrola, HTP Boka, Fjorda, Južnog Jadrana, Montepranza, Instituta Simo Milošević…

,,Umjesto da objasnite zašto ste se zabrojali”, spočitava Simović poslanici SDP-a Draginji Vuksanović, ,,pa da saopštite koji su vas argumenti naveli da upropastite Crnoj Gori najmanje 250 miliona eura investicija i 550 novih radnih mjesta na Dubovici, Miločeru i Mamuli, vi pokušavate da me uplašite ambasadorima EU i SAD-a”.

Simović se pravi neznaven – zaboravlja on, kao, i aferu Telekom i aferu Snimak – pa se čudi čudom. ,,Nema u ovoj polemici, draga Draginja, ni milimetar prostora ni potrebe, ni za EU, ni za SAD”, piše Simović. Ima, ima dragi Milutine. Sve dok je pomoć Brisela i Vašingtona jedini način da saznamo kako smo, zašto i pošto, krčmili sve ono što su generacije prije nas gradile i krvlju branile.

Ili treba da vjerujemo patetičnim floskulama, poput one da je ,,u vrijeme vlasti DPS-a, još 1994. Crna Gora odbacila model dotacija u finansiranju javne potrošnje i prešla na račun samoizdržavanja”. Švercom. Trebalo bi da, po nazorima DPS-a, povjerujemo da je Crna Gora ,,najrazvijenija država Zapadnog Balkana” (kako bezobrazna budalaština) i da, istovremeno, prihvatimo kako nemamo ni znanja ni novca da izgradimo ili uredimo jedan turistički kompleks. ,,Da imamo novca i znanja u Crnoj Gori, najbolje bi bilo da sami napravimo turističke strukture, koje bi Crnu Goru dovele u ravan sa najprestižnijim evropskim destinacijama”, piše nam Milutin Simović, uz zaključak, ,,Nemamo”.

Znaju da vode državu, a ne umiju da upravljaju hotelom!

Premijer Đukanović, ipak, obećava: ,,Program mjera koji je Vlada usvojila uz aktivnosti koje će uslijediti na implementaciji treba da stvori uslove za otvaranje i rekonstrukciju oko 70 hotela u Crnoj Gori u srednjoročnom periodu”. Ne znamo da li se ovo obećanje odnosi na As u Perazića dolu, kotorski Fjord, HTP Planinka i Piva, Turjak, Lokve, Onogošt ili neki od mnogobrojnih ulcinjskih hotela potrošenih pod okupacijom DPS-a. I njihovih stranih plaćenika.

,,Crna Gora je postala poznata po sumnjivim i pljačkaškim privatizacijama”, cijeni predsjednik skupštinske Komisije za kontrolu privatizacije Janko Vučinić. ,,Nazovi investitori i tobožnji strateški partneri dolaze kod nas sa velikom pričom i odnose sve što valja iz Crne Gore. Obećavaju radna mjesta, ulaganja i nove objekte, a ta se priča uglavnom završava stečajem”.

Na drugoj strani, svi možete nabrojati pet, ili makar tri privatizacije, 25 godina unazad, koje slute na uspjeh. Ili, barem, još nijesu propale. Telekom, Podgorička banka, Porto Montenegro, i …

„Za jednog investitora je izvanredna mogućnost da može sjesti sa premijerom i reći mu hajde da mi sada dogovorimo poresko i radno-pravno zakonodavstvo Vaše države”. Ovako je, krajem 2011. godine, uspostavljene odnose i pravila ponašanja u Crnoj Gori opisao izvršni direktor Porto Montenegra Oliver Korlet.

Mislite li da je danas stanje gore ili bolje? Naravno, mislimo na investitore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo