Povežite se sa nama

MONITORING

RAJKO KULJAČA , OD FAVORITA DO POKAJNIKA: Otkriti šefa kriminalne grupe

Objavljeno prije

na

Na lokalnim izborima održanim u maju 2005. godine Rajko Kuljača, načelnik lokalnog Odjeljenja bezbijednosti, izabran je za predsjednika Opštine Budva. Bio je nosilac izborne liste kao kandidat uticajnog funkcionera DPS-a, tadašnjeg predsjednika zajedničke države Srbije i Crne Gore Svetozara Marovića.

Na izborima 2009. godine ponovo je bio nosilac izborne liste Evropska Budva DPS-SDP, koja je dobila većinu glasova birača. Drugi petogodišnji mandat potvrđen je u lokalnom parlamentu, da bi bio prekinut početkom 2011, kada iz zatvora u Spužu podnosi pismenu ostavku na funkciju gradonačelnika, pritisnut optužbom za zloupotrebu službenog položaja u aferi Zavala, u kojoj je nepravosnažno osuđen na pet godina zatvora.

Tokom šestogodišnjeg predsjednikovanja turističkom metropolom, u vrijeme investicionog buma i nezapamćenog priliva kapitala koji se mjeri milijardama eura, vremena enormnog bogaćenja lokalnih političara i funkcionera, Kuljača je prešao put od političkog favorita do svjedoka pokajnika u razotkrivanju korupcionaških afera koje su obilježile njegovu vladavinu.

Slučaj je udesio tako, da je upravo Kuljača koga je na vlast doveo Svetozar Marović, deset godina kasnije postao krunski svjedok Tužilaštva u otkrivanju budvanskog dona. A putevi, kako izgleda, vode k Maroviću.

Podsjećamo, po nalogu Vrhovnog državnog tužilaštva u zoru 13. avgusta uhapšeno je 13 osoba, među kojima su istaknuti funkcioneri DPS-a, predsjednik Opštine Lazar Rađenović, menadžerka grada Milena Marović- Bogdanović, bivši predsjednik i potpredsjednik Rajko Kuljača i Dragan Marović, bivši menadžer grada i savjetnik u Vladi Aleksandar Tičić, pod sumnjom da su zloupotrijebili službeni položaj prilikom izgradnje poslovnog centra TQ Plaza i platoa na plaži Jaz, čime su nanijeli štetu Opštini oko 10 miliona eura.

Uhapšen su i službenici lokalne uprave, glavni administrator Snežana Šćepanović, direktor Vodovoda Milenko Medigović, Dragica Popović, Milojka Kovačević, Danijela Marotić, Novak Klisić, Đorđe Pavlović, izvršni direktor firme Trejdjunik Goran Bojanić, dok je Miodrag Samardžić u bjekstvu. Kasnije je uhapšen izvršni direktor kompanije Gugi komerc Dragoljub Milovanović.

Njih je tužilaštvo označilo kao članove kriminalne grupe osnovane radi sticanja nezakonite dobiti i moći, čije je djelovanje planirano duže vrijeme, uz primjenu određenih pravila, sa precizno određenim ulogama i zadacima, poput dobro organizovanih mafijaških klanova u svijetu.

Budvansku kriminalnu grupu, tvrde tužioci, formiralo je „za sada nepoznato lice” koje nije obuhvaćeno prijavom, čiji identitet nije saopšten.

Vijest da je Kuljača dobio status svjedoka saradnika u predmetu TQ Plaza i Jaz, iznenadila je mnoge u Budvi. On je bio na čelu izvršne vlasti koja je realizovala sporne projekte, na vrhu piramide odgovornosti. Svi osumnjičeni u nizu korupcionaških skandala u Budvi, niži su po rangu u opštinskoj upravi. Svi sporni akti i papiri, sporazumi i aneksi nose potpis predsjednika Kuljače, pa u javnosti vlada nedoumica oko toga, kako glavni osumnjičeni može biti svjedok saradnik, kome je u izgledu pošteda od krivičnog gonjenja.

Institut zaštićenog svjedoka, svjedoka saradnika, krunskog svjedoka ili svjedoka pokajnika, efikasan je način da se pravdi privedu inspiratori, organizatori i izvršioci nezakonitih radnji. Obično se niži prestupnici ili krivci za djelo koje proizvodi manju štetu po društvo koriste da se „ulove” krupne ribe.

U Crnoj Gori je institut zaštićenog svjedoka uveden 2004. Zakonom o zaštiti svjedoka ustanovljen je Program zaštite koji se primjenjuje samo onda ako bez iskaza svjedoka ne može biti dokazano krivično djelo ili bi njegovo dokazivanje na drugi način bilo otežano.

Primjenjuje se, između ostalog, u slučajevima krivičnih djela koja se vrše na organizovan način i protiv djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od pet ili više godina. Svjedok dobija neku zakonom propisanu privilegiju, djelimično ili potpuno amnestiranje od krivične odgovornosti, ako je njegova pomoć bila od koristi.

Ako Kuljača pomogne u otkrivanju misterioznog organizatora kriminalne grupe u Budvi, u rasvetljavanju okolnosti pod kojima je opštinska kasa olakšana za desetine miliona eura, ko je to osmislio, naredio, odradio, ko su bili pomagači, može računati na oslobađanje od krivice u ova dva slučaja, u kojima, prema riječima tužilaca, mogu biti izrečene kazne do 10 godina zatvora.

Suočen sa takvom sudbinom, Kuljača je odlučio da „propjeva” i kaže sve što zna o zloupotrebama vlasti u Budvi u kojima je i sam učestvovao i brojnim poslovima koji su donijeli ogromnu štetu Opštini i veliku korist njihovim akterima. On je i ranije u predmetu Zavala „prijetio” da će progovoriti o svemu, ali se predomislio.

Određivanjem statusa zaštićenog svjedoka Rajku Kuljači, prvom čovjeku grada u čijoj je ruci bio pečat i potpis, umiješanog u sve otkrivene afere, tužilaštvo signalizira da iznad njega postoji drugi čovjek, sa većom, makar i neformalnom moći. Nezvanično, aludira se na Svetozara Marovića bez čijeg aminovanja mnoge stvari u gradu ne bi mogle da se dogode.

No, Marović nije imao nikakvu izvršnu funkciju u gradu pa nije poznato na koji način je uspijevao da lokalnim funkcionerima nametne svoju volju i ideje. Funkcije su imali članovi njegove familije, brat Dragan Marović, bivši potpredsjednik Opštine i sekretar za privredu i finansije, te ćerka Milena Marović-Bogdanović koja obavlja posao glavnog gradskog menadžera. Da li su i u kolikoj mjeri radili nezakonito, pokazaće se u sudskom procesu.

Kuljača je u svojstvu svjedoka saradnika u Tužilaštvu otvorio dušu u ispovijesti koja je trajala punih šest sati. Njegov iskaz nosi oznaku tajnosti i medijima nije dostupan. Međutim, Tužilaštvo je iskaz podijelilo advokatima osumnjičenih, pa su neki njegovi djelovi već poznati. Advokati imaju familije, poznanike, vijesti se brzo šire, tako da se o Kuljačinom svjedočenju mnogo toga već zna.

On je prema nezvaničnim izvorima navodno razotkrio do detalja prirodu ugovora o gradnji poslovnog centra TQ Plaza po kome je Opština na ime zemljišta u centru grada koje je ustupila investitoru Mirku Latinoviću, vlasniku firme Trejdjunik, trebala dobiti 25 odsto izgrađenog poslovnog i stambenog prostora. Jednim od aneksa ugovora taj procenat smanjen je na 15 odsto, čime je Opština oštećena za nepunih osam miliona eura. Grad je dobio samo parking mjesta u podzemnoj garaži, krovne terase, hodnike i slične neupotrebljive kvadrate, dok je većina gradskih funkcionera, dobila stanove u posebnom krilu C ove luksuzno opremljene zgrade.

Kuljača je Tužilaštvu navodno otkrio njihova imena i detaljno opisao koliko je kome od opštinskih funkcionera i šefu organizovane kriminalne gupe pripalo poslovnog i stambenog prostora od ugovorenog posla u još nezavršenoj C lameli.

Inspektori kriminalističke policije su prošle sedmice, po nalogu Specijalnog tužilaštva, ušli u zgradu TQ Plaza i uzeli spiskove svih stanara i vlasnika objekata i počeli premjeravanje i fotografisanje stambenog i poslovnog prostora. Sumnja se da je izgrađeno oko 2.000 kvadrata više od onoga što je odobreno građevinskom dozvolom.

„Češlja” se i dokumentacija Trejdjunika, čiji je izvšni direktor Bojanić pušten da se brani sa slobode.

Inspektori su nedavno ušli i u zgradu Opštine i preuzeli potrebnu dokumentaciju iz Sekretarijata za planiranje prostora.

Kako se nezvanično saznaje, Kuljači bi se mogao pridružiti i osumnjičeni Aleksandar Tičić, kao svjedok saradnik, kome je određen pritvor od 30 dana.

Kuljača je nezgodan svjedok svih mutnih poslova koji su se množili poslednjih 10 godina. Neiscrpan je izvor informacija jer je bespogovorno izvršavao tuđe naloge, upućen je u sve mahinacije lokalne vlasti, od preprodaje državne zemlje, davanja garancija raznim firmama na milonske kredite koje su kasnije vraćali građani Budve, naduvavanja računa za infrastrukturne projekte, zaduživanja, prebijanja računa, donošenja planova i izdavanje građevinskih dozvola…

Postao je noćna mora mnogih Budvana, ali i ministara iz Vlade Crne Gore koji su žarili po budvanskoj nahiji. Kuljača bi mogao biti od pomoći u rasvetljavanju mnogih neriješenih ubistava u Budvi koja su se dogodila dok je vodio Odjeljenje bezbijednosti, ali i kasnije, dok je bio na čelu Opštine, kao i drugih sumnjivih poslova koji čekaju istragu.

Što postupak rasvetljavanja budvanskih afera i zloupotreba vlasti bude duže trajao, to će sve više prljavog veša isplivati na budvansku pjenu od mora. Grad je bukvalno poharan, dokazi o korupciji na visokom nivou plasiraju se iz dana u dan, dok iz budvanskog DPS-a negiraju očigledno i guslaju o patriotizmu i doprinosu stvaranju samostalne Crne Gore.

U sličnoj situaciji 2004. godine u španskom ljetovalištu Marbelja, zbog korupcije i mahinacija u urbanizmu tokom investicionog talasa i ulaska ruskog kapitala, uhapšeno je oko 40 osoba- kompletna lokalna uprava grada. Istovremeno je raspuštena i lokalna skupština.

Budva zaslužuje da se ustanovi odgovornost koalicije na vlasti, DPS-SDP-LP čiji su odbornici sve nezakonitosti, lopovluke i milionska zaduženja, podržali bez zadrške. Oni su od Budve napravili urbanističko ruglo i sirotinjsku opštinu sa dugom od preko 100 miliona eura. Poznavaoci prilika u gradu tvrde da je dug čak 200 miliona.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo