Povežite se sa nama

MONITORING

KAKO URBANISTIČKA MAFIJA PLJAČKA OPŠTINE: Milovi prijatelji i Mugošini đaci zgrću milione

Objavljeno prije

na

Podgorica, Budva, Bar, Ulcinj… Beskrajni niz afera vezanih za (ne)plaćanje komunalnih naknada za uređenje građevinskog zemljišta nastavljen je u Tivtu.

Tamošnja opozicija i NVO aktivisti nekoliko godina unazad upozoravaju da je lokalna administracija pod vođstvom bivšeg predsjednika opštine Miodraga Kankaraša 2012. pogrešno obračunala komunalije za objekat Regent u ekskluzivnom stambeno-turističkom kompleksu Porto Montenegro i budžet SO Tivat zakinula za više od milion eura.

Najjednostavnije objašnjeno: nadležni – a do danas se ne znaju njihova imena i funkcije – prije četiri godine vrše obračun komunalnih naknada za Regent tako što objekat tretiraju kao hotel sa pet zvjezdica. To im daje mogućnost da kompaniju čiji je većinski vlasnik kanadski biznismen Piter Mank oslobode 80 odsto iznosa za uređenje građevinskog zemljišta. Taj novac, prema slovu zakona, služi opštini kako bi do novoizgrađenog objekta dovela put, vodu, struju, kanalizaciju…, a pomenuti popust odnosi se samo na luksuzne hotele.

Ubrzo se, međutim, ispostavilo da Regent dobrim dijelom nije hotel već stambena zgrada sa apartmanima namijenjenim tržištu. A takvi objekti, prema važećim propisima, ne mogu dobiti popust na plaćanje komunalnih naknada.

Negdje u isto vrijeme, lokalna uprava Tivta od Porto Montenegra zahtijeva plaćanje 350 hiljada eura na ime obračunatih komunalija za proširenje marine. Menadžeri i pravnici Mankove kompanije odbijaju da plate. Oni smatraju da je marina na kojoj se vežu jahte njihovih gostiju ,,objekat od opšteg interesa” za koji investitor nije dužan plaćati komunalne naknade. Ostalo je da se Ministarstvo održivog razvoja izjasni o tome može li marina u Porto Montenegru imati status ravan bolnicama, školama, pijacama. Ili profit Manka i njegovih (ne)poznatih partnera u Tivtu ima karakter posla od opšteg interesa.

Da skratimo priču. Par godina vladajuća koalicija koju u Tivtu predvodi DPS odbija prijedlog da se o spornom milionu razgovara u lokalnom parlamentu. Konačno, kada se za slučaj zainteresovalo i Državno tužilaštvo, nastaje obrt: sredinom maja ove godine Opština Tivat i Proto Montenegro potpisuju (na zahtijev dužnika) aneks Ugovora prema kome se Porto Montenegro obavezuje da za komunalne naknade za Regent, uz već plaćenih 446 hiljade eura, doplati još 1,07 miliona. U više rata, završno sa oktobrom naredne godine.

Jedni su ovaj aneks shvatili kao neoboriv dokaz tvrdnje da su prije četiri godine rađeni neki nezakoniti, koruptivni, poslovi. Drugi su, poput lokalnog DPS-a, iste podatke prihvatili kao potvrdu da je sve u najboljem redu.

Već viđeno. Da ne zamjere građani najmlađe opštine u Bokokotorskom zalivu, njihova priča o malverzacijama sa obračunom i plaćanjem komunalnih nakanada kasni dobrih 15-ak godina za, recimo, Podgoricom i Budvom.

„Šampion sa stvaranjem prijateljskih veza bio je bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, ali i njemu jako bliski saradnici Vladan Vučelić i Miomir M. Mugoša”, kaže za Monitor poslanica DF i dugogodišnja odbornica u SO Podgorica Branka Bošnjak.

Sagovornica Monitora navodi kao primjer zloupotrebe službenog položaja kojom je Glavni grad oštećen za stotine hiljada eura, slučaj u kome su glavni akteri Vladan Vučelić, direktor JP Vodovod i tadašnji zamjenik Gradonačelnika i građevinsko preduzeće Fidija. „Kada je trebalo da se sklopi ugovor sa Fidijom za izgradnju stambeno poslovnog objekta u Zagoriču, koji je jednim dijelom planiran i na Vučelićevoj zemlji, na račun kompenzacije velikodušno je i uža i šira porodica Vučelić (on, supruga, nihova djeca, sestre itd.) dobila nekoliko stanova, garažnih mjesta te poslovnih prostora u novoizgrađenoj zgradi. Procjena zemljišta i postojećih objekata je rađena kao za prvu gradsku zonu”, prepričava Bošnjak prikupljenu dokumentaciju: „Kasnije, kada je trebalo platiti komunalije Glavnom gradu, privilegovani investitor podnosi zahtjev o prenormiranju zona. Skupština Podgorice, DPS većinom koju je obezbijedio Vučelić, odlučuje da ovaj objekat prebaci u drugu gradsku zonu, što znači da se komunalije za njega obračunavaju po jeftinijoj tarifi. Ipak, danas se stanovi u toj zgradi prodaju kao da se nalaze u prvoj zoni.”

„Ova vrsta prevare je ozakonjena”, zaključuje Bošnjak.

Jedan budvanski primjer. Podgorička kompanija Fab live, primarno registrovana za izradu aluminijumske bravarije, čiji je vlasnik Jovan Galjo Popović sagradila je na Slovenskoj plaži kompleks Tree Canne: tri solitera, jedan od 15 i dva od deset spratova, sa ukupno 275 apartmana različitih površina, te velikog poslovnog prostora i garaža na nekoliko nivoa. Stambeno naselje sagrađeno je na lokaciji koja je Prostornim planom Opštine rezervisana za gradnju hotela visoke kategorije. Pride, tokom izrade izmjena i dopuna plana, uz saglasnost tadašnjeg ministra održivog razvoja Predraga Sekulića kompleksu je dodato preko deset novih etaža. A Fab live je, po osnovu neplaćenih naknada za komunalije, Budvi dugovala između 6,5 i 8,5 miliona eura (podaci se razlikuju zavisno od izvora i vremena u kome je izvršen obračun).

Bivši predsjednik SO Budva Lazar Rađenović odlučio je da dug naplati zapljenom imovine – neprodatih stanova, poslovnih prostora i (što nije u skladu sa postojećim propisima) garažnih mjesta u kompleksu Tree Canne.

,,Tako je Fab live, zahvaljujući vlastima u Podgorici i Budvi, svoj dug od 6,5 miliona namirio sa 2.070 kvadrata izgrađenih stanova, lokala i garaža”, piše Monitor 2013. godine, pozivajući se na Vladinu Uredbu o namirenju poreskih potraživanja imovinom poreskog obveznika. ,,Vlasnik Fab Live zasigurno trlja ruke od zadovoljstva zbog više nego uspješne trampe u kojoj je prema procjeni budvanskih građevinskih preduzimača uštedio pet miliona eura. Kvadrati koje je državna komisija procijenila na 6,5 miliona eura, njega su koštali najviše 1,3 miliona”, stoji u istom tekstu.

Priča se tu ne završava. Prije desetak dana advokati Fab live-a pod­nijeli su tu­žbu Privred­nom su­du u Pod­go­ri­ci pro­tiv Op­šti­ne Bu­dva zahtijevajući na­dok­na­du šte­te od pre­ko pet miliona eura, pošto Budva dobijeni novac (nekretnine) nije iskoristila za komu­nal­no opre­manje lokacije na kojoj se nalaze Tree Ca­nne, či­me je, ka­ko tvr­de u tu­žbi, kom­pa­ni­ji na­ni­je­ta ozbilj­na ma­te­ri­jal­na šte­ta.

Gotovo identičnu priču imamo u Podgorici. Ljetos je, ponovo, objelodanjen podatak da je preduzeće Katel najveći dužnik Glavnog grada po pitanju neplaćenih komunalnih naknada. Kompanija u vlasništvu Petra Đurišića duguje više od 800 hiljada eura. Ali, njen vlasnik tvrdi da je ,,jedini raz­log za­što ta oba­ve­za ni­je is­pu­nje­na du­go­go­di­šnje ne­iz­vr­ša­va­nje oba­ve­za ko­je je Agen­ci­ja za izgradnju i razvoj Podgorice ima­la pre­ma pred­u­ze­ću Katel – u smi­slu opre­ma­nja lo­ka­ci­ja ko­mu­nal­nom infrastrukturom”. Đurišić tvrdi da je njegovo preduzeće tako pretrpjelo vi­še­mi­li­on­sku šte­tu.

Sve to znači da štete koje je proizvelo ovakvo poslovanje nijesu konačne. Dio njih će, kroz odštetne zahtjeve, tek dospjeti za naplatu.

,,MANS je do sada nebrojeno puta ukazivao na činjencu da mnoge opštine nezakonito troše sredstva koja se ubiraju po ovom osnovu, te da se taj novac ne investira u lokalnu infrastrukturu za šta je namijenjen, već da ide u tekuću potrošnju”, kaže za Monitor Dejan Milovac, zamjenik izvršnog direktora NVO MANS.

,,U ovakvoj praksi prednjači Budva u kojoj se ujedno i najintenzivnije gradi. U ovoj opštini smo imali slučajeve kada su novcem od komunalija plaćani dugovi opštine ka trećim licima, a nerijetko je Opština sklapala ugovore o regulisanju komunalija gdje je investitor umjesto ukupnog iznosa koji treba da plati, za obavezu imao isplatu plata zaposlenima po specifikaciji nekog od opštinskih preduzeća…”, navodi Milovac, ,,Sa druge strane, nedostatak sredstava za investicije u infrastrukturu je kompezovan zaduživanjem opštine, što su na kraju po mnogo većoj cijeni ipak plaćali građani”.

Naš sagovornik ukazuje i na problem koji su, pri naplati zakonom propisanih komunalija, donijele mjere podsticaja ulaganja u izgradnju turističkih kapaciteta. ,,Iako se ovakva odluka može činiti opravdana na dugi rok, investitori su tu situaciju koristili i pod izgovorom izgradnje takozvanih kondo-hotela i rezidencijalno-turističkih kompleksa, zapravo stanova za tržište. Kako su bili oslobođeni plaćanja komunalija, ta razlika je išla direktno u njihove džepove”, objašnjava Milovac, ,,To je za posljedicu imalo ogromnu ekspanziju gradnje uz samu obalu, što je dodatno opteretilo lokalnu komunalnu infrastrukturu”.

Ovu tezu nije teško potkrijepiti primjerima.

Objelodanjeno je da je dug koji opština Ulcinj potražuje na ime nenaplaćenih poreza i komunalija (više od šest miliona eura) tek malo manji od realizovanog budžeta za prošlu godinu.

Ili barski slučaj. Tamo je bivši gradonačelnik Žarko Pavićević napravio više antologijskih urbanističkih poslova, svaki – po pravilu – na štetu SO. Možda je najslikovitiji primjer njegovog vođenja grada prodaja opštinskog placa na kome je bila dozvoljena gradnja 21.000 m2 stambeno-poslovnog prostora. Nakon što je parcelu kupio Aco Đukanović dozvoljeni gabariti povećani su za tri puta – na 66 hiljada kvadrata. Za iste pare.

,,Ogroman potencijal za naplatu komunalija i dalje postoji u velikom broju nelegalno podignutih objekata za koje nikada nisu plaćene komunalije”, navodi Milovac, ,,Rješavanje tog problema će zahtijevati političku volju koja za sada ne postoji”.

I Branka Bošnjak smatra da bi Vrhovno državno tužilaštvo trebalo da se pozabavi firmama (i njihovim političkim mentorima) koje su ,,mešetarenjem sa zonama, aneksima, kompenzacijama, naknadnim radovima ili na neki drugi način profitirali na račun građana”.

Slična upozorenja i zahtjevi su, po pravilu, do sada bila samo pucanj u prazno. Ali, ko zna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRVI MAJ: Siti obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, a rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona. Jedno je sigurno. Čak i ako se ostvare obećanja vlasti o boljem životu, radnika će biti – manje

 

KAP, Radoje Dakić, Titex, Fabrika celuloze Berane, Fabrika kože Polimka, Fabrika za proizvodnju guma Guminig, fabrike – Lenka, Prva petoljetka, Vunko, Vukman Krušćić, Obod, Košuta, Prvoborac, Marko Radović, 19. decembar, Gorica, Lenka, Solana Bajo Sekulić, Imako, Mladost, Velimir Jakić, Špiro Dacić, Trgopromet, Riviera, Kristal, Jugooceanija… samo je dio spiska propalih fabrika i kompanija u protekle tri decenije vladavine DPS-a.

Oporavka, što se industrije tiče, skoro i da nema. Prva fabrika napravljena u posljednjih pet godina u Crnoj Gori otvorena je u decembru 2022. u Tuzima i u njoj se pravi čips od domaćeg krompira. U aprilu prošle godine u Nikšiću je otvorena fabrika votke.

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 320,1 hiljadu aktivnog stanovništva, od kojih su 278,3 hiljade ili 86,9 odsto zaposlenih. Od ukupno aktivnog stanovništva, 41,8 hiljada ili 13,1 odsto je nezaposlenih.

Država je jedan od najvećih poslodavaca, zapošljava preko 50.000 radnika – u javnoj upravi 46,7 hiljada, a u lokalnoj 7,1 hiljada.

Ovog 1. maja, Unija slobodnih sindikata, umjesto tradicionalne šetnje organizovala je manifestaciju na Trgu nezavisnosti u Podgorici pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Poručili su da zaposleni i ovaj Prvi maj dočekuju u nedostojanstvenim uslovima – rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati, nemanje sedmičnog i godišnjeg odmora, nesigurnost ugovora o radu.

Kao primjer su naveli i da zaposleni u medijima, u trgovini i u bankarskom sektoru godinama unazad nijesu zaštićeni granskim kolektivnim ugovorima, a da je zanemarljiv broj kolektivnih ugovora na nivou poslodavca.

Trgovinski lanci su jedni od najvećih poslodavaca u Crnoj Gori, zapošljavaju oko 40.000 radnika. Prošle godine su zabilježili rast od 15 odsto u odnosu na 2022. i ostvarili ukupni prihod od skoro milijardu eura, a profit 33 miliona. Banke su još bolje poslovale i ostvarile skoro duplo bolji rezultat nego 2022, sa profitom od 146 miliona eura. Mediji su daleko od ovih rekorda ali i oni statistički nijesu zabilježili gubitak u prethodnoj godini. Ogromni profiti ipak nisu dovoljni da poslodavci putem granskih kolektivnih ugovora regulišu prava radnika u ovim djelatnostima.

Od promjene vlasti, radnici su vidjeli boljitak od projekta Evropa sad kojima su povećane minimalne zarade na 450 eura, povećane su i zarade zaposlenima u javnom sektoru, unaprijeđen je zanemareni dio socijalne politike kroz besplatne udžbenike, dječje dodatke, naknade za majke sa troje i više djece.

Prosječna plata koja je u decembru 2019. iznosila 520 eura, povećala se za 58 odsto i iznosi 825 eura. Međutim zbog inflacije i rasta cijena, kupovna moć nije puno poboljšana.

Od početka 2020. do marta 2024. godine, zbirna inflacija, prema podacima Monstata, iznosila je 31 odsto dok je, za isti period, rast cijena hrane bio 45,7 odsto. Realna vrijednost zarade je tako povećana za 27 odsto, a ako bi se koristio rast cijena hrane, realni rast zarada i standarda prosječnog građanina bio bi oko 13 odsto.

Daleko od ovog prosjeka je oko 60 hiljada zaposlenih koji primaju  minimalnu platu od 450 eura, a gotovo isto toliko zaposlenih primaju zaradu u iznosu između minimalne i prosječne .

Čak i prema Monstatu, minimalna plata nije dovoljna da podmiri  vrijednost minimalne potrošačke korpe koja je  830 eura. Iz USSCG obračunavaju realnu, tzv. sindikalnu potrošačku korpu koja iznosi 1.900 eura. Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2024. godine bilježi rast od 50 eura u odnosu na četvrti kvartal 2023. godine.

Iz USSCG poručuju da jednoj četvoročlanoj porodici za zadovoljenje osnovnih životnih potreba nijesu dovoljne ni dvije prosječne zarade budući da sindikalna potrošaka korpa iznosi 1.900 eura.

Jaz između bogatih i siromašnih u Crnoj Gori je konstantno velik. U riziku od siromaštva je skoro svaki četvrti stanovnik – 22,6 odsto, a 20 odsto stanovništva sa najvećim dohotkom prihodovalo je u prosjeku šest puta više nego 20 odsto stanovništva sa najnižim dohotkom.

Iako je zvanično nezaposleno 40.000 stanovnika Crne Gore, u turizmu od kojeg živimo svake godine nedostaje radnika. Procjene za ovu sezonu govore da je potrebno preko 300.00 sezonaca. Oni uglavnom dolaze iz regiona Srbija, BiH, Sjeverna Makedonija, ali posljednjih godina zapošljavaju se i radnici iz Moldavije, Nepala, Indije, Indonezije…

Ideja o stimulisanju radne snage i uvođenju ,,stalnih sezonaca”, koja se već nekoliko godina primjenjuje u Hrvatskoj, još uvijek je samo ideja. Platu ,,stalnim sezoncima, preko zime obezbjeđuje država, a poslodavac je obavezan da ih naredne godine ponovo primi na posao.

Ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine.

Da neće ići na bolje predviđaju i u međudržavnom tijelu koje promoviše saradnju i EU integracije u regionu – Savjetu za regionalnu saradnju (RCC). ,,Petina stanovništva Zapadnog Balkana živi u inostranstvu, a prema najnovijim podacima Balkan barometra, 71 odsto mladih iz našeg regiona razmišlja da napusti svoj dom i preseli se u inostranstvo”, izjavila je generalna sekretarka RCC-a Majlinda Bregu.

,,Vi nemate stabilne ugovore o radu, imate prekovremeni rad, nemate slobodan dan u sedmici i ako imate, to je svaki drugi vikend. Vi nemate puni godišnji odmor ili ga uopšte nemate. Vi ne možete koristiti slobodan dan u dane praznika, znači jednostavno nema ravnoteže između privatnog i poslovnog života. Zbog te situacije ljudi jednostavno traže ono što očito mogu da dobiju kad izađu iz naše države”, izjavio je Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata.

Kako radnika nema ,a oni koji hoće da rade treba platiti, poslodavci se dovijaju na razne načine. Tako svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prvih deset firmi po visini prihoda, a koje imaju po jednog radnika, ostvarili su zajedno 311 miliona eura Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona eura. Poreska uprave ove firme ne smatra unaprijed sumnjivim, ali se posebno prate ukoliko dođe do određenih sumnjivih transakcija ili postupaka.

Uoči Praznika rada, Vlada je odlučila da uplati jednokratnu pomoć od 1,1 milion radnicima Instituta dr Simo Milošević u Igalu i time preduprijedi štrajk. Još uvijek protestuju bivši radnici nekadašnje fabrike obuće Košuta zbog devet neisplaćenih zarada, na koje čekaju više od 28 godina. Bivši radnici zahtijevaju isplatu devet neisplaćenih zarada prijavljenih 1996. na dan stečajnog postupka, u vrijednosti od 2,8 miliona eura.

Bivši radnici Radoje Dakića dočekali su pravdu, ali u Strazburu. Evropski sud za ljudska prava naložio je državi da isplati određena sredstva po predstavkama bivših radnika „Radoja Dakića“. Naknadu čeka 736 bivših radnika kojima će država morati da isplati po 2.000 eura, ukupno oko 1.472.000 eura.

I dok radnici i ostalo građanstvo čekaju ispunjenje predizbornog obaćanja povećanja plata putem programa Evropa sad 2, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja obećavaju da se do kraja godine može očekivati uvođenje sedmočasovnog radnog vremena.

Ako se ispune obećanja, sledeći Praznik rada dočekaćemo sa većim platama, sedmočasovnim radnim vremenom i još manjim brojem radnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo