Povežite se sa nama

MONITORING

KAKO URBANISTIČKA MAFIJA PLJAČKA OPŠTINE: Milovi prijatelji i Mugošini đaci zgrću milione

Objavljeno prije

na

Podgorica, Budva, Bar, Ulcinj… Beskrajni niz afera vezanih za (ne)plaćanje komunalnih naknada za uređenje građevinskog zemljišta nastavljen je u Tivtu.

Tamošnja opozicija i NVO aktivisti nekoliko godina unazad upozoravaju da je lokalna administracija pod vođstvom bivšeg predsjednika opštine Miodraga Kankaraša 2012. pogrešno obračunala komunalije za objekat Regent u ekskluzivnom stambeno-turističkom kompleksu Porto Montenegro i budžet SO Tivat zakinula za više od milion eura.

Najjednostavnije objašnjeno: nadležni – a do danas se ne znaju njihova imena i funkcije – prije četiri godine vrše obračun komunalnih naknada za Regent tako što objekat tretiraju kao hotel sa pet zvjezdica. To im daje mogućnost da kompaniju čiji je većinski vlasnik kanadski biznismen Piter Mank oslobode 80 odsto iznosa za uređenje građevinskog zemljišta. Taj novac, prema slovu zakona, služi opštini kako bi do novoizgrađenog objekta dovela put, vodu, struju, kanalizaciju…, a pomenuti popust odnosi se samo na luksuzne hotele.

Ubrzo se, međutim, ispostavilo da Regent dobrim dijelom nije hotel već stambena zgrada sa apartmanima namijenjenim tržištu. A takvi objekti, prema važećim propisima, ne mogu dobiti popust na plaćanje komunalnih naknada.

Negdje u isto vrijeme, lokalna uprava Tivta od Porto Montenegra zahtijeva plaćanje 350 hiljada eura na ime obračunatih komunalija za proširenje marine. Menadžeri i pravnici Mankove kompanije odbijaju da plate. Oni smatraju da je marina na kojoj se vežu jahte njihovih gostiju ,,objekat od opšteg interesa” za koji investitor nije dužan plaćati komunalne naknade. Ostalo je da se Ministarstvo održivog razvoja izjasni o tome može li marina u Porto Montenegru imati status ravan bolnicama, školama, pijacama. Ili profit Manka i njegovih (ne)poznatih partnera u Tivtu ima karakter posla od opšteg interesa.

Da skratimo priču. Par godina vladajuća koalicija koju u Tivtu predvodi DPS odbija prijedlog da se o spornom milionu razgovara u lokalnom parlamentu. Konačno, kada se za slučaj zainteresovalo i Državno tužilaštvo, nastaje obrt: sredinom maja ove godine Opština Tivat i Proto Montenegro potpisuju (na zahtijev dužnika) aneks Ugovora prema kome se Porto Montenegro obavezuje da za komunalne naknade za Regent, uz već plaćenih 446 hiljade eura, doplati još 1,07 miliona. U više rata, završno sa oktobrom naredne godine.

Jedni su ovaj aneks shvatili kao neoboriv dokaz tvrdnje da su prije četiri godine rađeni neki nezakoniti, koruptivni, poslovi. Drugi su, poput lokalnog DPS-a, iste podatke prihvatili kao potvrdu da je sve u najboljem redu.

Već viđeno. Da ne zamjere građani najmlađe opštine u Bokokotorskom zalivu, njihova priča o malverzacijama sa obračunom i plaćanjem komunalnih nakanada kasni dobrih 15-ak godina za, recimo, Podgoricom i Budvom.

„Šampion sa stvaranjem prijateljskih veza bio je bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, ali i njemu jako bliski saradnici Vladan Vučelić i Miomir M. Mugoša”, kaže za Monitor poslanica DF i dugogodišnja odbornica u SO Podgorica Branka Bošnjak.

Sagovornica Monitora navodi kao primjer zloupotrebe službenog položaja kojom je Glavni grad oštećen za stotine hiljada eura, slučaj u kome su glavni akteri Vladan Vučelić, direktor JP Vodovod i tadašnji zamjenik Gradonačelnika i građevinsko preduzeće Fidija. „Kada je trebalo da se sklopi ugovor sa Fidijom za izgradnju stambeno poslovnog objekta u Zagoriču, koji je jednim dijelom planiran i na Vučelićevoj zemlji, na račun kompenzacije velikodušno je i uža i šira porodica Vučelić (on, supruga, nihova djeca, sestre itd.) dobila nekoliko stanova, garažnih mjesta te poslovnih prostora u novoizgrađenoj zgradi. Procjena zemljišta i postojećih objekata je rađena kao za prvu gradsku zonu”, prepričava Bošnjak prikupljenu dokumentaciju: „Kasnije, kada je trebalo platiti komunalije Glavnom gradu, privilegovani investitor podnosi zahtjev o prenormiranju zona. Skupština Podgorice, DPS većinom koju je obezbijedio Vučelić, odlučuje da ovaj objekat prebaci u drugu gradsku zonu, što znači da se komunalije za njega obračunavaju po jeftinijoj tarifi. Ipak, danas se stanovi u toj zgradi prodaju kao da se nalaze u prvoj zoni.”

„Ova vrsta prevare je ozakonjena”, zaključuje Bošnjak.

Jedan budvanski primjer. Podgorička kompanija Fab live, primarno registrovana za izradu aluminijumske bravarije, čiji je vlasnik Jovan Galjo Popović sagradila je na Slovenskoj plaži kompleks Tree Canne: tri solitera, jedan od 15 i dva od deset spratova, sa ukupno 275 apartmana različitih površina, te velikog poslovnog prostora i garaža na nekoliko nivoa. Stambeno naselje sagrađeno je na lokaciji koja je Prostornim planom Opštine rezervisana za gradnju hotela visoke kategorije. Pride, tokom izrade izmjena i dopuna plana, uz saglasnost tadašnjeg ministra održivog razvoja Predraga Sekulića kompleksu je dodato preko deset novih etaža. A Fab live je, po osnovu neplaćenih naknada za komunalije, Budvi dugovala između 6,5 i 8,5 miliona eura (podaci se razlikuju zavisno od izvora i vremena u kome je izvršen obračun).

Bivši predsjednik SO Budva Lazar Rađenović odlučio je da dug naplati zapljenom imovine – neprodatih stanova, poslovnih prostora i (što nije u skladu sa postojećim propisima) garažnih mjesta u kompleksu Tree Canne.

,,Tako je Fab live, zahvaljujući vlastima u Podgorici i Budvi, svoj dug od 6,5 miliona namirio sa 2.070 kvadrata izgrađenih stanova, lokala i garaža”, piše Monitor 2013. godine, pozivajući se na Vladinu Uredbu o namirenju poreskih potraživanja imovinom poreskog obveznika. ,,Vlasnik Fab Live zasigurno trlja ruke od zadovoljstva zbog više nego uspješne trampe u kojoj je prema procjeni budvanskih građevinskih preduzimača uštedio pet miliona eura. Kvadrati koje je državna komisija procijenila na 6,5 miliona eura, njega su koštali najviše 1,3 miliona”, stoji u istom tekstu.

Priča se tu ne završava. Prije desetak dana advokati Fab live-a pod­nijeli su tu­žbu Privred­nom su­du u Pod­go­ri­ci pro­tiv Op­šti­ne Bu­dva zahtijevajući na­dok­na­du šte­te od pre­ko pet miliona eura, pošto Budva dobijeni novac (nekretnine) nije iskoristila za komu­nal­no opre­manje lokacije na kojoj se nalaze Tree Ca­nne, či­me je, ka­ko tvr­de u tu­žbi, kom­pa­ni­ji na­ni­je­ta ozbilj­na ma­te­ri­jal­na šte­ta.

Gotovo identičnu priču imamo u Podgorici. Ljetos je, ponovo, objelodanjen podatak da je preduzeće Katel najveći dužnik Glavnog grada po pitanju neplaćenih komunalnih naknada. Kompanija u vlasništvu Petra Đurišića duguje više od 800 hiljada eura. Ali, njen vlasnik tvrdi da je ,,jedini raz­log za­što ta oba­ve­za ni­je is­pu­nje­na du­go­go­di­šnje ne­iz­vr­ša­va­nje oba­ve­za ko­je je Agen­ci­ja za izgradnju i razvoj Podgorice ima­la pre­ma pred­u­ze­ću Katel – u smi­slu opre­ma­nja lo­ka­ci­ja ko­mu­nal­nom infrastrukturom”. Đurišić tvrdi da je njegovo preduzeće tako pretrpjelo vi­še­mi­li­on­sku šte­tu.

Sve to znači da štete koje je proizvelo ovakvo poslovanje nijesu konačne. Dio njih će, kroz odštetne zahtjeve, tek dospjeti za naplatu.

,,MANS je do sada nebrojeno puta ukazivao na činjencu da mnoge opštine nezakonito troše sredstva koja se ubiraju po ovom osnovu, te da se taj novac ne investira u lokalnu infrastrukturu za šta je namijenjen, već da ide u tekuću potrošnju”, kaže za Monitor Dejan Milovac, zamjenik izvršnog direktora NVO MANS.

,,U ovakvoj praksi prednjači Budva u kojoj se ujedno i najintenzivnije gradi. U ovoj opštini smo imali slučajeve kada su novcem od komunalija plaćani dugovi opštine ka trećim licima, a nerijetko je Opština sklapala ugovore o regulisanju komunalija gdje je investitor umjesto ukupnog iznosa koji treba da plati, za obavezu imao isplatu plata zaposlenima po specifikaciji nekog od opštinskih preduzeća…”, navodi Milovac, ,,Sa druge strane, nedostatak sredstava za investicije u infrastrukturu je kompezovan zaduživanjem opštine, što su na kraju po mnogo većoj cijeni ipak plaćali građani”.

Naš sagovornik ukazuje i na problem koji su, pri naplati zakonom propisanih komunalija, donijele mjere podsticaja ulaganja u izgradnju turističkih kapaciteta. ,,Iako se ovakva odluka može činiti opravdana na dugi rok, investitori su tu situaciju koristili i pod izgovorom izgradnje takozvanih kondo-hotela i rezidencijalno-turističkih kompleksa, zapravo stanova za tržište. Kako su bili oslobođeni plaćanja komunalija, ta razlika je išla direktno u njihove džepove”, objašnjava Milovac, ,,To je za posljedicu imalo ogromnu ekspanziju gradnje uz samu obalu, što je dodatno opteretilo lokalnu komunalnu infrastrukturu”.

Ovu tezu nije teško potkrijepiti primjerima.

Objelodanjeno je da je dug koji opština Ulcinj potražuje na ime nenaplaćenih poreza i komunalija (više od šest miliona eura) tek malo manji od realizovanog budžeta za prošlu godinu.

Ili barski slučaj. Tamo je bivši gradonačelnik Žarko Pavićević napravio više antologijskih urbanističkih poslova, svaki – po pravilu – na štetu SO. Možda je najslikovitiji primjer njegovog vođenja grada prodaja opštinskog placa na kome je bila dozvoljena gradnja 21.000 m2 stambeno-poslovnog prostora. Nakon što je parcelu kupio Aco Đukanović dozvoljeni gabariti povećani su za tri puta – na 66 hiljada kvadrata. Za iste pare.

,,Ogroman potencijal za naplatu komunalija i dalje postoji u velikom broju nelegalno podignutih objekata za koje nikada nisu plaćene komunalije”, navodi Milovac, ,,Rješavanje tog problema će zahtijevati političku volju koja za sada ne postoji”.

I Branka Bošnjak smatra da bi Vrhovno državno tužilaštvo trebalo da se pozabavi firmama (i njihovim političkim mentorima) koje su ,,mešetarenjem sa zonama, aneksima, kompenzacijama, naknadnim radovima ili na neki drugi način profitirali na račun građana”.

Slična upozorenja i zahtjevi su, po pravilu, do sada bila samo pucanj u prazno. Ali, ko zna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Prethodno je navode tog medija da je Eskobar razriješen demantovao Stejt department.

„Sve karijerne diplomate u inostranstvu rotiraju se svake jedne do četiri godine, što je redovna praksa. Kao diplomatski službenik, Eskobar je na svojoj sadašnjoj funkciji bio tri godine, a trebalo bi da pređe na svoj sledeći zadatak u narednim nedeljama. Do zakazane tranzicije, on ostaje na dužnosti zamjenika pomoćnika sekretara u kancelariji za evropska i evroazijska pitanja, kao i specijalnog izaslanika za pitanja zapadnog Balkana“, saopštio je Stejt department.  Takođe, insistiraju da “supruga zamjenika pomoćnika sekretara Eskobara nikada nije dobila sredstva od Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Takođe, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara nema bilo kakve porodične veze sa navodnim partnerom u teksaškoj advokatskoj firmi ‘McGinnis Lochridge LLP'“.

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je kada je u pitanju Crna Gora bio – specijalan.  Po njegovom dolasku na tu poziciju, mnogi analitičari ukazivali su da se radi o namjeri američke aministracije da bude snažnije uključena u procese na Balkanu, a sam Eskobar predstavljan je kao neuobičajeni diplomata, direktnijeg nastupa, koji „nameće rješenja“.  Eskobar je povremeno bio toliko direktan, da se činilo da je šef crnogorskog parlamenta, ili šef Vlade, a ne diplomata strane zemlje.

Mandat je počeo snažnim zagovaranjem Otvorenog Balkana i Crne Gore u toj inciijativi. Eskobar je u Senatu SAD saopštio da je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije. Insistirao je da je inicijativa važna, ali pod uslovom da sve zemlje regiona budu uključene. Kako god, nakon što je počeo da zagovara glasno Crnu Goru u Otvorenom Balkanu, ovdašnje vlasti mjesecima su zagovarale tu inicijativu. Odgledali smo desetine debata na tu temu, čitali desetine saopštenja o važnosti inicijative i slično. Iako nije mnogo pomoglo da shvatimo o kakvoj se dobrobiti baš radi, jedno je bilo više nego jasno – da se Eskobarov glas broji.

Postajao je i direktniji. Više puta je u prelomnim političkim trenucima za Crnu Goru, saopštio da ZBCG nije  partner Zapada. Isti stav je ponovio tokom formiranja posljednje Vlade, kada je kazao da u vladi ne treba da budu „antizapadne stranke“. Stav je iznio dok se tadašnji mandatar Milojko Spajić mučio da skrpi vladu, i u trenutku prvog očiglednijeg razlaza Spajića i bivšeg lidera Evropa sad i aktulenog predsjednika Jakova Milatovića, oko toga hoće li ZBCG biti u vladi. Završilo se sporazumom i obećanom rekonstrukcijom u slučaju poštovanja tog dokumenta, koja bi ZBCG uveća u vladu do kraja ove godine.

Malo je ublažio izjave, nakon što je nedavno, nakon popunjavanja nedostajućih poziicja u vrhu pravosuđa, Crna Gora postala svijetli primjer u govorima zapadnih diplomata.  Upitan kako vidi rekonstrukciju Vlade, Eskobar je kazao: “ Prerano je govoriti o tome, iskreno. Nisam siguran. Nisam siguran. I dalje je prerano govoriti o tome. Ova vlada Crne Gore je još jako mlada. Čak i kao takva, napravila je ogroman napredak prema EU. Napravila je ogroman napredak u kreiranju temelja za prosperitetan put prema Zapadu i članstvu u EU”.  Odgovor je završio neobičnom porukom, o kojoj se danima govorilo: “ Sad je najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi.” Ne samo da nije zvučalo baš diplomatski, nego je tjeralo i na pitanje kako nas to na Zapadu doživljavaju.

Kako god, Spajić je dobio glas koji se računa.   Ni prethodna vlada nije prošla bez Eskobara. Nakon posjete Eskobaru i SAD, Dritan Abazović , tadašnji potrpedsjednik Vlade Zravka Krivokapića najavio je “iznenađenja iz Vašingtona koja će uticati na rasplet političke krize u Crnoj Gori”.  Nakon toga se počelo govoriti o manjinskoj vladi. I bi manjinska. Čiju je podršku u parlamentu obezbijedila Demokratska partija socijalista.

Iznenađenje koje se očekivalo, nakon jedne od posjeta Eskobara Crnoj Gori, te njegovog susreta sa tadašnjim predsjednkom države Milom Đukanovićem, izostalo je. Iako se govorilo da u Đukanovićevom kabinetu u to vrijeme vlada napetost zbog “crne liste SAD”, na njoj su završili Miodrag Daka Davidović i Branislav Brano Mićunović. Đukanović je po odlasku sa pozicije šefa države, dobio i pohvalu od Eskobara: “On je izveo Crnu Goru na veoma dobar put kroz državnu nezavisnost kroz NATO članstvo i kroz afirmaciju članstva države u EU”.

Eskobarovo ime pominjalo se, međutim, i u vezi sa ranijim izbornim procesom u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS-a u oktobru 2000.  Doduše nije bilo tako glasno. Kako je Monitor ranije pisao, bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca.

Prevodioci im nakon pada DPS-a i dolaska Eskobara na mjesto specijalnog izaslanika nijesu trebali. Kao ni ostalima.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo