Povežite se sa nama

MONITORING

PRAVOSUĐE I BUDVANSKI KLAN: Kao kiša oko Marovića

Objavljeno prije

na

Ime Svetozara Marovića, političkog predsjednika vladajuće DPS, sve se češće glasno izgovara u procesima i istragama protiv budvanskih funkcionera.

Sutkinja Valentina Pavličić je u obrazloženju presude u aferi Košljun ove sedmice saopštila da je Marović u taj posao bio uključen više nego što je želio da se zna.

,,Svjedok Svetozar Marović je prilikom davanja iskaza nastojao da pokaže svoju nezainteresovanost. Prilikom postavljanja pitanja, sudu je saopštavao kontradiktorne podatke… Kada se ima u vidu iskaz Vida Rađenovića, u kome navodi naglašeno interesovanje Marovića za parcele na Košljunu i to 2011. kada je tražio da to zemljište da kao hipoteku za neki novi kredit, pri čemu je znao da Pionir investment neće isplatiti čitavu ugovorenu cijenu od 11 miliona eura, jasno je da je Marović mnogo više bio uključen u posao nego što to želi pred sudom da predstavi”, saopštila je. Ona je kazala da u prilog takvom zaključku suda idu rezultati mjera tajnog nadzora: ,,Iz kojih se jasno vidi da Lazar Rađenović o svakom koraku koje preduzima tužilaštvo, informiše Marovića…”.

Rađenoviću to nije pomoglo. Budvanski gradonačelnik koji je nakon nedavnog hapšenja napustio tu funckiju osuđen je na šest godina zatvora u procesu Košljun. Ostali optuženi u tom slučaju ili su prošli sa mnogo manjim kaznama ili su oslobođeni.

Na šest mjeseci zatvora osuđeni su Vido Rađenović i bivša direktorica Prve banke Jelica Petričević, dok je optužbi oslobođen doskorašnji savjetnik premijera Đukanovića Aleksandar Tičić koji je skupa sa Rađenovićem uhapšen i u okviru istrage TQ Plaza u avgustu ove godine.

Budvanskim funckionerima se u slučaju Košljun sudilo za zloupotrebu službenog položaja prilikom prodaje opštinske zemlje na Košljunu, u blizini Budve, kada je opštinska kasa oštećena za dva miliona eura.

Ta zemlja je prvo prodata kompaniji SP Luna u vlasništvu Vida Rađenovića i to kreditom podignutim u Prvoj banci 2007. godine. Za taj milionski kredit garantovala je budvanska Opština. Rađenović je na javnoj licitaciji ponudio najbolju cijenu za kupovinu 23 hiljade kvadrata opštinske zemlje na vrhu brda Košljun. Početna cijena bila je 50 eura po kvadratu, a SP Luna je ponudila 53 eura, odnosno oko 1,2 miliona eura.

Sutkinja Pavličić utvrdila je da je Lazar Rađenović namjestio javnu licitaciju na kojoj je njegov rođak Vido Rađenović kupio oko 27.000 kvadrata opštinske zemlje: ,,Lazar Rađenović se dogovorio sa Vidom Rađenovićem, da se SP Luna prijavi na licitaciju za prodaju ovog opštinskog zemljišta i dao mu upustva da ponudi 52 eura po kvadratnom metru. Potom mu je rekao da će mu srediti da dobije kredit, a da će kredit vratiti od dalje prodaje zemlje, već obezbijeđenom kupcu Arapinu Mohamed Rašidu. Ovakvom kupoprodajom, Lazar je rekao Vidu da će ostvariti korist od 100.000 eura”, navela je sutkinja. Rađenović je tim koruptivnim poslom prema sudu zaradio 350 hiljada eura.

Rješenje o imenovanju komisije za prodaju opštinske zemlje nije potpisao tadašnji gradonačelnik Rajko Kuljača, već je njegov potpis lažiran, što je utvrdio i grafolog, saopštila je sutkinja. Kao i da je zahtjev za izdavanje kredita Prvoj poslat sa faksa Rađenovića. Na sudu nijesu dokazima potvrđene tvrdnje da je Tičić bio uključen u namještanje licitacije za prodaju opštinske zemlje. Vido Rađenović kod tužioca je ispričao kako ga je prezimenjak Lazar 2007. godine pozvao, naučio ga koliku cifru da ponudi na licitaciji za parcelu na Košljunu i kazao mu da će kasnije tu istu zemlju kupiti Arapi po gotovo desetostruko većoj cijeni.

SP Luna je kompaniji Muhameda Rašida zemlju, koju je kupila za million i po eura, kreditom Prve banke, dogovorila da proda za 11 miliona eura. Ipak, SP Luni je prema tvrdnjama Vida Rađenovića uplaćeno samo dva miliona eura. Ako su Rađenovići od tog posla zaradili pola miliona eura, a kredit obezbijeđen iz opštinskog budžeta, šta se desilo sa ostatkom novca? Kome je otišao?

Branilac Lazara Rađenovića Branislav Tapušković nazvao je presudu skandaloznom: ,,Ovakvu razliku u kaznama za iste radnje do sada, u poluvjekovnoj praksi, nisam sreo, niti se to može sresti. Vido Rađenović je osuđen na šest mjeseci, a Lazar šest godina, i čemu ovakva presuda treba da posluži, ako nije u neke druge svrhe, a ne u svrhe progona za ovakva krivična djela”, kazao je.

Kada je osuđen u aferi Zavala Dragan Marović, brat Svetozara Marovića kazao je da ga vlast žrtvuje zbog pristupnice NATO savezu. Nova presuda budvanskom klanu koja ukazuje na Marovićevo učešće u tom poslu i navodne nove mjere tužilaštva prema političkom predsjedniku DPS-a govore da bi žrtve u susret decembarskom samitu mogle biti i krupnije.

Marovićevo ime pominje se i u presudi Osnovnog suda protiv Prve banke, u korist Budvanina Zorana Divanovića kome će ta banka morati da isplati i više od million i po eura koje su bile oročene u banci braće Đukanović, pa isparile. Vido Rađenović je svjedočio i o tom slučaju. On je saopštio da su mu Svetozar Marović, Lazar Rađenović i nekadašnji čelnici Prve banke uništili život kada su mu tražili da, zarad njihovog kredita, založi zemlju koju je prethodno već prodao, onu opštinsku na Košljunu, prodatu Muhamedu Rašidu.

,,Rekao sam Lazaru Rađenoviću da to ne mogu da uradim, jer su tu zemlju već kupili Arapi. On mi je rekao da se čuo sa Rašidom i da oni to nikad neće do kraja isplatiti… Nakon toga zvao me je Marović i počeo priču kako treba da pomognemo Prvoj banci… Poslije toga opet sam Sveta vidio… Tada me je pozvao da dođem do njega i rekao: ‘Dajte Vido, molim vas, da to završimo, neće tu biti nikakvih problema”‘, ispričao je Vido Rađenović.

Dan je početkom sedmice objavio da je tužilašvo ispitalo Svetozara Marovića prošle nedjelje u okviru istrage o curenju informacija prilikom hapšenja budvanskih funkcionera u avgustu, zbog slučaja TQ Plaza. Marović je navodno tu informaciju imao prije hapšenja i javio je svojoj kćerki Mileni telefonom, koja je takođe bila među uhapšenima, da dođe kući u Budvu, ,,da je ne hapse na Cetinju”. Dan je zaključio da to znači da se nad Marovićem sprovode mjere tajnog nadzora.

Iz Specijalnog tužilaštva za Monitor nijesu mogli da potvrde napise da je Svetozar Marović saslušan u istrazi o curenju informacija hapšenja buvanskih funkcionera, te da se nad njim sprovode mjere tajnog nadzora. Ali nijesu to ni demantovali: ,,Postupak nosi oznaku tajnosti što znači da se javnosti ne može saopštavati sadržaj preduzetih radnji”.

Iz kabineta specijalnog tužioca Milivoja Katnića nijesu mogli za naš list ni da odgovore da li je Svetozar Marović ispitivan u okviru istrage TQ Plaza zbog oznake tajnosti.

Prema pisanju Dana Marović će biti saslušan u slučaju izgradnje koncertnog platoa na Jazu i TQ Plaza, tržnog centra u Budvi, poslovima kojim je državna kasa oštećena za 11 miliona eura. U tim slučajevima status svjedoka saradnika dobio je bivši gradonačelnik Budve Rajko Kuljača, čijeg se iskaza sada plaše na čelu budvanskog klana. Budvansku kriminalnu grupu, tvrde tužioci, formiralo je „za sada nepoznato lice” koje nije obuhvaćeno prijavom, čiji identitet nije saopšten.

Još je istraga u tužilaštvu u kojima bi Marović mogao biti saslušan. Na pitanje Monitora upućenom tužilaštvu dokle se stiglo sa istragom o tajnom računu Marovićeve supruge Đine u švajcarskoj HSBC banci, specijalni tužilac je naveo da se taj postupak ,,nalazi u fazi izviđaja”.

Istraga se i dalje vodi kao kiša oko Marovića. Prema nekima i zato što bi njegovo hapšenje moglo ozbiljno da prodrma DPS, inače uzdrmanog klanovskim sukobima i strahom od tužilačkih žrtava.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARSKI POSLOVI MILUTINA SIMOVIĆA I  BIZNISMENA TOMISLAVA ČELEBIĆA: Ja tebi tender – ti meni stan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sumnjiva veza milionskog tendera i kupovine trosobnog stana

 

Odlazeći predsjednik Opštine Nikšić i doskorašnji ministar poljoprivrede i ujedno potpredsjednik Vlade za finansijski sistem Milutin Simović kupio je u septembru 2019. godine imovinu vrijednu 242.000 eura. Međutim, prijavljeni prihodi visokog državnog funkcionera i njegove porodice tada nijesu bili dovoljni da opravdaju toliki trošak. Šta više, nema dokaza da je Simović uopšte isplatio taj novac. Na to ukazuju podaci koje je prikupila Mreža za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA i Monitor.

Prema podacima Uprave za nekretnine, Simović je 30. septembra 2019. godine kupio trosoban stan (150m2) i parking prostor (32m2) od kompanije Čelebić, koja je u vlasništvu biznismena Tomislava Čelebića, poslovnog partnera i prijatelja predsjednika države Mila Đukanovića.

Istovremeno, dok se pripremala kupovina stana, tekao je i milionski vrijedan tender Ministarstva poljoprivrede koji je Simović dodijelio upravo Čelebićevoj drugoj kompaniji – Čelebić agrar, koja je postala 30-godišnji zakupac preko 156 hektara državne zemlje po cijeni od svega 1,01 cent/ m2 godišnje.

Zemljište se nalazi nedaleko od obale sa pogledom na more i atraktivnu uvalu Bigovo gdje je planirana izgradnja luksuznog turističkog naselja Bigova Bay sa dva hotela, 357 apartmana i 230 vila ukupne investicije od oko 300 miliona eura.

I iza projekta Bigova Bay se nalazi, preko mreže ofšor firmi sa Kipra i Ujedinjenih Arapskih Emirata, još jedan prijatelj predsjednika Đukanovića – bivši palestinski ministar i poslanik Mohamed Dahlan, osuđen na tri godine zatvora u svojoj zemlji zbog korupcije i zloupotrebe položaja. Dahlanovo hapšenje i izručenje palestinske vlasti traže još od 2015. godine a od 2019. godine je, zbog navodnog učešća u ranijem krvavom pokušaju svrgavanja predsjednika Redžepa Erdogana, i na potjernici Turske koja nudi nagradu od 700 hiljada dolara za informaciju koja bi vodila hapšenju Dahlana.

Prema zvaničnim podacima sa portala Agencije za sprječavanje korupcije (ASK), Simović je kao tadašnji potpredsjednik Vlade po osnovu plate ostvario 2019. godine ukupan godišnji prihod od 21.363 eura kao i još 6.420 eura drugih prihoda što je ukupno 27.783 eura. Predstavnicima Agencije dostavio je podatak da je iste godine njegova supruga Ljiljana Simović prihodovala ukupno 31.156 eura (plate i renta). Bračni par Simović nije imao nikakvu prijavljenu ušteđevinu te, kao ni prethodne godine.

Mimo redovnih prihoda, bračni par Simović ima prijavljena sredstva iz tri stambena kredita od kojih su prva dva korištena za kupovinu pomenutog stana prema riječima samog Simovića. Glavni je od 120.000 eura dobijen 21. novembra 2017. godine od Hipotekarne banke koja je upisala teret na kuću u podgoričkom naselju Zlatica od 214 kvadrata, danas u vlasništvu Simovićeve kćerke. Taj kredit Milutin Simović je prijavio ASK-u u martu 2018. godine i otplaćuje ga u mjesečnim ratama od 855 eura. Drugi kredit je od 40.000 eura iz maja 2019. godine koji je njegova supruga podigla i za koji plaća mjesečnu ratu od 40 eura i treći od 3.500 eura iz oktobra 2015. godine.

Međutim, u martu 2018. kada je Simović prijavio stambeni kredit nije evidentirana kupovina stana što je on i potvrdio dnevnom listu Dan u maju iste godine rekavši da će nekretninu prijaviti „nakon sklapanja ugovora o kupovini nekretnine i njene uknjižbe u katastru nepokretnosti“. Da stvar bude čudnija, Simović je trosobni stan i parking ipak prijavio u imovinski karton u martu 2019. godine, što je pola godine ranije nego je stan i kupljen (30. septembar 2019 – dokumentacija Uprave za nekretnine) i skoro godinu i po nakon dizanja kredita.

Kad se sve sabere, i ostvareni prihod i sredstva od kredita, Simovići su zajedno do 30. septembra 2019. godine (kada je potpisan Ugovor o prodaji sa uspostavljanjem hipoteke u korist prodavca) posjedovali najviše oko 201.000 eura (ukupni prihodi ostvareni u prva tri kvartala te godine), ili još preciznije, 192.945 kada oduzmu rate za kredite od 855 eura i 40 eura za prvih 9 mjeseci te godine.

Međutim, prema dokumentaciji Uprave za nekretnine ne postoji dokaz da je Simović uopšte dao novac za stan kompaniji Čelebić. U zapisu ugovora UZZ br.1245/2019 koji je sačinila notarka Tanja Čepić navodi se da je Simović isplatio iznos od 210.000 eura prije zaključenja ugovora. Dakle taj novac nije evidentiran i isplaćen u prisustvu notarke koja je sačinila zapis ugovora. Čak i da jeste isplatio novac postavlja se pitanje kako je Simović mogao isplatiti toliki novac sa svega 192.945 eura prihoda i kredita izuzimajući još neuračunatu ratu za treći i najmanji kredit i bez ikakve prijavljene ušteđevine njega i supruge.

Osim toga, Simovićevo domaćinstvo je moralo da troši 2019. godine novac na hranu, piće, račune, poreze, održavanje prijavljenog voznog parka… što je dodatno opterećenje za kupovinu tako vrijedne imovine i što tadašnji ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade nije objasnio ASK-u.

U ugovoru o prodaji trosobnog stana od 242.000 eura sa kompanijom Čelebić iznos od 32.000 eura naveden je kao preostali dug (nakon uplate od 210.000 eura), koji se Simović obavezao da isplati najkasnije do 3. novembra 2020. godine. Taj rok je kasnije prolongiran do 3. novembra 2022. godine na osnovu potpisanog aneksa Ugovora o prodaji UZZ 776/2020 od 21. septembra 2020. godine.

Pokušaji da dobijemo odgovor od notarke Čepić zašto nije tražila od Simovića dokaz na koji način je isplatio kompaniji Čelebić 210.000 eura, što je bila njena zakonska obaveza, je ostao bez odgovora do objave istraživanja.

Sa druge strane, vrijedan tenderski ugovor sa drugom Čelebićevom firmom Čelebić agrar tadašnje Simovićevo ministarstvo je potpisalo nešto više od godinu dana prije nego što je zvanično evidentirana kupovina stana i parking prostora.

Početkom decembra 2017. godine Vlada premijera Duška Markovića formirala je Komisiju za valorizaciju poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini, kojom je rukovodio upravo Simović. On je 18. decembra 2017. objavio javni poziv za učešće na tenderu za davanje u zakup nepokretnosti na lokalitetu Vranovići u opštini Kotor.

Državna zemlja ukupne površine od 1.564.477 kvadrata, čija vrijednost se procjenjuje na desetine miliona eura, ponuđena je u 30-godišnji zakup za uspostavljanje zasada maslina, s tim da se ponuđač obaveže da će najmanje 80 odsto ukupne zakupljene površine biti pod zasadima. Na zemljištu je nađen i izvor vode koji će uveliko riješiti problem navodnjavanja maslina.  Tendersku dokumentaciju otkupile su tri kompanije iz Podgorice – Montenegro Travel router, Čelebić agrar i Pierbesa. Prve dvije kompanije su u martu 2018. godine poslale ponude. Komisija na čijem je čelu bio Simović proglasila je ponudu kompanije Montenegro Travel Router neispravnom, dok je ponuda Čelebić agrara okarakterisana kao ispravna, nakon čega su otpočeti pregovori na usaglašavanju ugovora o zakupu.

Simovićeva Komisija za valorizaciju državnog poljoprivrednog zemljišta je 19. aprila 2018. godine usvojila Izvještaj o rezultatima pregovora po osnovu tendera, piše u dokumentu Vlade, u koji je uvid imala LUPA. Dogovorena je cijena zakupnine od 101 euro po hektaru (101€/10,000 m2) ili 1,01 cent po metru kvadratnom (1,01c/m2) na godišnjem nivou. To znači da za 30 godina gazdovanja vrijednom imovinom na primorju Čelebićeva kompanija treba da plati ukupno oko 474 hiljade eura ili 15.801 euro godišnje uz realizaciju investicionog programa podizanja plantaža maslina vrijedan oko 7,9 miliona eura do 2022. godine uz stručni nadzor Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Međutim, tu nije kraj. Iako je poljoprivredno zemljište dato u zakup za poljoprivrednu valorizaciju, investitoru je naknadno dozvoljeno da, osim zasada maslina, dio zemlje namijeni u svrhu turizma „tipa T4 etno sela, ugostiteljstva i turizma“ čime se „dozvoljava formiranje parcele za objekat turizma (od 2500 m2 do max 5000 m2) za potrebe nove gradnje. Na parcelama je moguće graditi više objekata do postignute zauzetosti“. To pokazuje dokument kotorskog Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i prostorno planiranje od 28. decembra 2020. Sve to je Čelebić dobio od Simovića za godišnju cijenu zakupa od 1,01 cent /m2.

Novinari Mreže LUPA i Monitora su pokušali dobiti odgovor od Simovića na uočene nelogičnosti i kontradikcije koje se tiču njegovih prijavljenih prihoda, troškova, neusklađenog vremena kupovine nepokretne imovine i eventualnog konflikta interesa zbog tenderskog procesa. Međutim Simović nije odgovarao na pitanja poslata još 5. januara ove godine.

Iz nevladine organizacije Akcija za socijalnu pravdu najavili su da će, za ovaj konkretni slučaj, uputiti inicijativu ASK-u „da sprovede adekvatnu kontrolu i utvrdi iz kojih je izvora bivši potpredsjednik Vlade kupio stan, kao i da li je time došlo do kršenja Zakona o sprečavanju korupcije“. Akcija navodi da „ovakvi slučajevi samo dodatno potvrđuju opravdanost zahtjeva da se što prije zakonski uredi pitanje sticanja imovine javnih funkcionera, što bi trebalo da bude jedan od prioriteta nove vladajuće većine”.

Vladimir OTAŠEVIĆ
Jovo MARTINOVIĆ
(Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta
“Data novinarstvo u funkciji
vladavine prava“)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARKA BRATIĆ I NESUĐENA DIREKTORICA  ĐAČIĆ: Slika i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šovinistički ispadi tek postavljene, pa odmah i smijenjene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu slučajni incidenti u resoru kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti

 

Šovinistički ispadi nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu tek slučajni incidenti u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta (MPKNS) kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. I upozorava na opasnu praksu – nigdje drugačijih.

Đačićeva je smijenjena odlukom ministarke Bratić, nakon što je njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, simbolom četničkog pokreta, osvanula ove nedjelje na društvenoj mreži Instagram, i izazvala snažnu osudu javnosti. Za vršiteljku dužnosti direktorice OŠ „Ristan Pavlović“ izabrana je u ponedjeljak, 26. aprila, a smijenjena je jedva dva dana poslije.

,,Nepodnošljiva mi je sama pomisao da Srpkinja ode za Hrvata ili Muslimana. Tu pomirenja nema. Nema objašnjenja za tu ljubav. Imam koleginicu koja je izbjegla iz Sarajeva, došla ovdje i udala se za Muslimana, oca joj je to u grob ‘oćeralo. Umjesto da djecu krštava, ona ih suneti“, jedna je od huškačkih i necivilizovanih objava na nalogu @crnogorka__ na društvenoj mreži Tviter, čija je autorka navodno Đačić.

Navodno, jer je ona demantovala povezanost sa tim online profilom, iako su na njemu objavljivane i njene fotografije. Monitor je Đačićevu kontaktirao, ali do zaključenja ovog broja nije odgovorila na pitanja.

Na istom nalogu podijeljena je i fotografija Instagram profila izvjesne Ermine, koja pravi torte, na kojoj se nalazi torta sa likom Svetog Save, iznad kog je ćirilicom napisan tekst Srećna slava. Uz tu objavu, sa naloga koji se pripisuje Bojani Đačić, napisan je i komentar – Ne može protiv svetosavskog genetskog koda… Kako bula ćirilicu veze.

Još je grozomornih objava dijeljeno sa istog profila.

Valja ukazati na to da se ministarka Vesna Bratić nije distancirala od neprihvatljivog ponašanja njene izabranice. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez ijednog zvaničnog izjašnjenja MPNKS-a. No, to neće izbrisati činjenicu da ju je odabrala i na funkciju postavila upravo ministarka.

Nije imenovanje Bojane Đačić jedini sporni potez Vesne Bratić, čija je, podsjećanja radi, kandidatura osporavana upravo zbog izjava da se ponosi što je „srpski nacionalista“ ili one da je Boris Dežulović ,,ustaša”.

Za novog člana Upravnog odbora (UO) Univerziteta Crne Gore (UCG) Bratićka je postavila Budimira Aleksića, profesora Cetinjske bogoslovije i poslanika DF-a, poznatog javnosti, između ostalog, i po rijetkom glasu u Skupštini Crne Gore protiv Zakona o istopolnim brakovima ili po uvodnom govoru o „snu o srpskom jedinstvu” na konferenciji Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Osim njega, članice UO UCG-a su i profesorice Milijana Novović Burić i Milena Burić, bliske novim vlastima. Na funkciju vršioca dužnosti rektora Univerziteta postavljen je Vladimir Božović, predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske i jedan od osnivača senzacionalističkog portala In4S.

Za portparolku ministarka Bratić izabrala je Ljubicu Gojković, novinarku Srpske televizije. U jednoj od emisija koje je vodila Gojkovićeva, gostovala je i Rada Višnjić učiteljica iz Bara, poznata po tome što je pozivala učenike na molebane.

Još jedan od „eksperata” Vesne Bratić je i Vladimir Vuković, angažovan za konsultanske usluge. Vuković je, osim zbog pojedinih spornih objava na Fejsbuku, pod lupu javnosti došao nedavno, kada je uživo, na svom Fejsbuk profilu, prenosio doček boksera Petra Liješevića i, usput, vrijeđao novinara RTCG-a Nebojšu Šofranca, nazivajući ga „splačinom” i ometajući ga na njegovom radnom zadatku.  Iz Bratićkinog resora su se, naknadno, ogradili od „pretjerane euforije” koja je narušila poruku dočeka.

Nisu sporna samo imenovanja Bratićke, nego i razrješenja. Ministarstvo kulture imalo je 13 službenika koji su zapošljeni po ugovoru o djelu.U prvoj turi, tek  nakon što je ministarka stupila na funkciju,  aneks o produžetku ugovora jedino nije dobio pravnik Nedžada Popara, bez obrazloženja. Monitor je pisao o tome.

Monitor se obratio resoru Vesne Bratić i zatražio odgovor na pitanje koje su kompetencije preporučile Bojanu Đačić za direktorku osnovne škole. Osim toga, tražio je i informaciju o tome koliko je do sada osoba iz manjinskih naroda imenovano na neke od funkcija u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta. Odgovore nije dobio. Prema našim, dobro obaviještenim izvorima, u tim resorima nema nijednog pripadnika manjina, čak ni među nižim činovnicima.

„Trenutno svjedočimo trendu nacionalističkih istupa koji dodatno radikalizuju ionako tenzičnu atmosferu u zemlji. Posebnu težinu to ima kad dolazi od nekog ko radi za institucije. Iz svega što je javno dostupno o Bojani Đačić, proizilazi da se radi o osobi opasnih nacionalističkih stavova i stoga je važno da ona ne dođe u poziciju da upravlja obrazovnom ustanovom sa takvim pristupom različitostima”, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građanskog obrazovanje (CGO).

Kako je istakla, dobro je što je nadležno ministarstvo brzo odreagovalo njenom smjenom, ali bi to trebalo da bude naučena lekcija – da se ubuduće mnogo pažljivije i odgovornije pristupi izboru novog rukovodnog kadra. „Sporno je što će Đačićeva sa takvim stavovima nastaviti da obrazuje djecu u čijim bi se glavama u tom uzrastu trebala kreirati slika o građanskom društvu i društvenim normama, kao i razumijevanja različitosti, što ona nije prezentovala”, napominje Kaluđerović.

Zamjenu teza o smjeni Đačićeve napravio je poslanik vladajućeg Demokratskog fronta (DF) Marko Kovačević, koji je na posljednjoj sjednici skupštinskog Odbora za ljudska prava ocijenio da je ona smijenjena isključivo zato što je pripadnica srpskog naroda. „Otpočeo je jedan linč i odmazda samo zato što je pripadnica srpskog naroda i pretpostavljena joj je krivica. Problematizuje se svaki simbol koji srpski narod ističe u Crnoj Gori”, kazao je Kovačević, i zatražio od zaštitnika ljudskih prava i sloboda Siniše Bjeković da se izjasni o tom slučaju.

Bjeković je kazao da se, iz informacija u medijima, može zaključiti da Đačićeva nije smijenjena zbog njene nacionalne pripadnosti, nego zbog objava na društvenim mrežama. „Provjerićemo da li je razlog za smjenu sa dužnosti Đačić samo lično svojstvo, pripadnost srpskom narodu ili su to neki drugi opravdani i na zakonu utemeljeni razlozi”, naveo je on.

Crnoj Gori, na putu ka društvu različitosti koje se ne isključuju, ne pomažu pojedine opasne izjave ministarke Bratić. Poput one da „imamo elitne građane i elitni narod koji će tek da dobije svoju pravu elitu“. Ideje o elitnim narodima donijele su mnogo zla tokom istorije.

Nesuđena direktorica Đačić nije incident. Slika i prilika ministarke Bratić su ljudi koje bira za svoje saradnike. Očito je da ima neke specijalne kriterijume. I da ne planira tek tako da se sa njima rastane.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo