Povežite se sa nama

MONITORING

HAPŠENJE RANKA RADULOVIĆA: DPS lutrija

Objavljeno prije

na

Da je kojim slučajem stranac prolazio pored Tužilaštva dok su Nikšićanina Ranka Radulovića sa lisicama na rukama uvodili u tu instituciju, pomislio bi da su bosovi crnogorske politike predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić i ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević. Radulović je opsovao njih, a ne glavnog, njegovog sugrađanina i sedmostrukog premijera Mila Đukanovića, onog čiji je amin bio najvažniji da on ode u pritvor. Nepominjanjem svog dugogodišnjeg zaštitinika Radulović je signalizirao na sumnju: da li je riječ o činu za vašingtonske i briselske oči? Bilo kako bilo, Đukanovićev opasni (kako slovi) Nikšićanin, terenski operativac, je nakon godina sumnjivih poslova završio iza (Đukanovićevih) rešetaka.

Iako se Radulović godinama dovodi u vezu sa ilegalnim aktivnostima – od nelegalne gradnje, preko sumnji u učešće u izbornim mahinacijama DPS-a, do sumnjivih biznisa – upravo je u trenutku kada Crna Gora očekuje odluku o dobijanju pozivnice za NATO – pao. Zvanično zbog – zelenašenja (8.000 eura datih pod kamatu), iako je objavljeno da je uhapšen zbog sumnje da je organizator kriminalne grupe koja je pripremala ubistva na teritoriji Crne Gore, ali i da je akcijom policije spriječeno da do likvidacija dođe! Čijih, nije navedeno.

Osim Radulovića, uhapšeni su Nikšićani Ratko Martinović i Slaviša Tanjević, dok je policija nagovijestila da će krivične prijave podnijeti i protiv Milutina Piljevića i Radojice Zejaka. Radulović je tužiocu kazao da mu je život ugrožen te da će izjavu o ,,kriminalcima iz MUP-a” dati u prisustvu advokata.

,,Zbog negativnog stava koji imam prema situaciji koja me prati već više mjeseci, a zbog koje sam tražio prijem kod predsjednika države i Vlade, ne želim da danas ovdje dajem izjavu iz razloga što želim da ta izjava obuhvati sve događaje koji su prethodili pritisku na mene, kao i događaj koji prati sve akcije pritiska na mene i moju porodicu, a koje su rezultat dejstva kriminalne grupe unutar MUP-a u Nikšiću, Podgorici i Herceg Novom”.

Zvanično ovako ide: inspektori su 1. jula blizu Nikšića zaustavili taksi u kome je bio Piljević i od njega oduzeli pištolj. Tada su bezuspješno pokušali da zaustave i audi u kojem su bili Radulović i Martinović, ali su oni pobjegli u pravcu jezera Slano. Četiri dana kasnije policajci su pretragom terena pronašli paket u kojem se nalazila improvizovana eksplozivna naprava, punjena sa oko kilogram jakog eksploziva i pištolj CZ. Policija tvrdi i to da je naprava mogla da se aktivira daljinski i vjeruju da je eskploziv iz auta izbacio Martinović.

Neposredno prije hapšenja, kazali su iz policije, pretrešene su tri Radulovićeve kuće i njegov kafić, njegovu kuću u Pljevljima, zatim i Zejakov stambeni objekat na Žabljaku, koji je Radulović koristio. Pretresli su i porodične kuće Martinovića i Piljevića. Pronađena je određena količina oružja i municije, koja će se vještačiti.

Izvor Monitora iz obavještajnog sektora, koji je insistirao na anonimnosti, kaže da je riječ o Đukanovićevoj pokaznoj vježbi, kojom šalje dvojaku poruku.

„Prva je ona Evrpskoj uniji i NATO – kojima ovakvim hapšenjima poručuje da pravosudni sistem funkcioniše nalik demokratskim zemljama. To se od njega traži i on to mora ispuniti kako bi sačuvao sopstvenu nekažnjivost. Druga poruka je upućena svojima, unutar Crne Gore: budite lojalni, inače ćete i vi završiti ovako!”

Radulović zna ko odlučuje o njegovoj sudbini, pa ga ne spominje. Kao, uostalom, ni pohapšeni iz Budve. Dok DPS lutrija radi, nada posljednja umire.

Ranko Radulović odavno puni medijske stubce, njegova „radna” biografija pozamašna je. U noći između 9. i 10. jula 1999. godine, u Novom Sadu, ispred kafića Kaskada likvidiran je Kićun Vilotijević, poznati crnogorski bos, iz glavnog vojvođanskog grada. Sa njim je bio i rođak Mikan Novaković, iz Vrbasa, koji je ranjen. Kako su prenosili mediji, istraga je bila usmjerena i u pravcu Crne Gore zbog poznatog fakta da je porodica Vilotijevića u višedecenijskom sukobu s nikšićkom familijom Radulović. Ubistvo nije riješeno, iako se sumnjalo da je motiv krvna osveta.

Kićunov brat Milan Vilotijević osuđen je zbog ubistva Slavka Radulovića iz bezobzirne osvete (21. ja¬nu¬a¬ra 1997. go¬di¬ne, Bi¬strič¬ko na¬se¬lje, Nik¬ši¬ć) na 20 godina zatvora. Ubio ga je jer je ovaj, s braćom Miomirom i Rankom, ubio njegovog brata Zorana Vilotijevića. Uprkos tome što su braća Radulović (Ranko, Slavko, Miomir) osuđeni na zatvorske kazne od 15, 12 i osam godina zatvora za ubistvo Zorana Vilotijevića, Milan Vilotijević je odlučio da se osveti. Tako je pisalo u obrazloženju sudske presude.

Viši sud u glavnom gradu Crne Gore sudio je i Milošu i Srđanu Raduloviću zbog sumnje da su pokušali da ubiju Milanovog sina Marka. Pravosnažno su osuđeni. Potom, sudilo se i maloljetniku Marku Vilotijeviću zbog pokušaja ubistva Miloša Radulovića. Pravosnažno je oslobođen.

Nakon odsluženja kazne Radulovići ulaze u razne poslove pod patronatom vlasti. Tokom raspada jedinstvenog DPS-a, na Milovu i Momirovu struju, oni se povezuju sa lukrativnim poslom šverca cigareta u Bosni i Hercegovini, a koji je, kako smo pisali, prema nalazima tužilaštva, kontrolisao nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović, kum Momira Bulatovića.

Radulović se često spominje kao čovjek koji je za potrebe DPS-a vodio ozbiljan terenski dio posla u kampanji ,,od vrata do vrata”, na području Nikšića. U tome je ,,partner” široj javnosti manje poznatoj Nikšićanki Nadi Martinović. Ona je, prema više izvora našeg lista, osoba od najvećeg povjerenja prvog čovjeka DPS-a, koja iz pozadine kontroliše najdelikatnije procese u bici DPS- a za osvajanje i kontolu vlasti.

Time je, između ostaloga, Radulović zadobio naklonost premijera. Pa počeo da gradi. Nelegalno. Njegova firma Tani 2008. godine pojavila se kao jedan od izvođača radova na dionici puta Risan – Žabljak (Lipci – Knež Laz). Afera je odjeknula: kada je Radulovićeva mehanizacija rušila brdo pored puta, šut i kamenje prosipali su u more. Tako je Radulović napravio svojevrstan graditeljski poduhvat – iz mora je nikao tvrdi nasip od 6.191 kvadrata!

Sve to dešavalo se uz lokaciju koju je Radulović ranije kupio i tu namjeravao da sagradi pristanište, plažu i hotel. Za sve navedeno nije imao dozvolu. Decembra 2009., Osnovni sud u Kotoru ga, u prvostepenoj presudi, osuđuje za krivično djelo – protivpravno zauzimanje zemljišta. Tri mjeseca zatvorske kazne. Isto toliko dobija i za uništenje i oštećenje prirodnog dobra u Lipcima. Zbog žalbi i nastavka postupka slučaj zastarijeva.

Iako je, 2008. godine, po sopstvenom priznjanju napao službena lica u vršenju dužnosti – inspektore koji su došli na uviđaj u Lipcima – protiv njega nije pokrenut postupak. Iz tužilaštva (Kotor) su saopštili da im nije poznato da je bilo koji inspektor završio u moru, kako je navedeno u tekstu biznismena Radulovića.

Tužilaštvo je priznalo: ,,Tužilaštvo ni sada, nakon javnog priznanja Radulovića, ne može pokrenuti postupak protiv njega, jer je evidentno da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti, koje je navodno izvršeno 2008. “.

Radulović je bio jasan: ,,Jednog sam udario, a drugi je sam skočio u more. Ako dođe stani – pani, imam ja dosta svjedoka koji će to da potvrde. A i oni sami znaju ko su i šta su… Da su ti inspektori došli po službenoj dužnosti, ja ih ne bih bacao u more. Ali kako su rekli da su došli u privatnoj režiji i da ih je poslao Krivokapić (Ranko), morao sam”.

Radulović je preko firme Tani bio angažovan i na saniranju posljedica eksplozije u Viru, kada je eksplodiralo skladište firme Buster, vlasnika Saše Božovića, rođaka Mila Đukanovića.

Pošto moćnici sa one strane zakona vole sportski angažman, kao dio šireg – društvenog uticaja, promocije, ali i legalizacije kapitala – ni Radulović nije ostao imun: bio je finansijer nikšićkog fudbalskog kluba Čelik. Nije mu bilo strano da vrijeđa sudije i članove rukovodstva Fudbalskog saveza Crne Gore, zbog čega je bio i suspendovan na godinu zabrane obavljanja svih funkcija u fudbalu.

U žižu javnosti Radulović je opet došao nedavno, 21. juna, kada je, pola sata nakon ponoći, osam metara od njegovog lokala Tani bačena eksplozivna naprava. Niko nije stradao, ali je od saline eksplozije napravljena šteta na sedam automobila parkiranih preko puta lokala. On je tada kazao da bomba nije bila namijenjena njemu niti njegovom lokalu.

Dan prije nego ovaj Monitor odlazi na kioske, četvrtak, policija je uhapsila Nikšićanina Ranka Vuletića zbog sumnje da je bacio bombu u neposrednoj blizini lokala Tani. Vuletić je uhapšen u policijskoj akciji nazvanoj Onogošt, i sproveden osnovnom državnom tužiocu.

Duško Kovačević
Sve je puno bogova

Kada čujem riječ kriminal, u kontekstu današnje Crne Gore, sjetim se Hilozoizma, filozovskog pravca koji sebe objašnjava Talesovim usklikom prirodi: ,,Sve je puno bogova”. U Đukanovićevoj Crnoj Gori sve je puno kriminala.

Kriminal je rudiment svih crnogorskih društvenih ,,egzistencijalija”. Od bezazlenog izbora za pjesmu Evrovizije, fakultetskih diploma ministara, pa sve do njegove najtragičnije sociometastaze – koja deformiše izbornu volju građana. Ovaj put neću o narko-ekonomiji i brojnim nerazjašnjenim ubistvima, koje nam dođu kao logične propratnosti u apoteozi kriminalnog.

To pounutrašnjenje inkrimisanog je toliko daleko pošlo da je čak nastanilo zvanično i institucionalno, pa nerijetko čujemo i od najviših državnih funkcionera otvorenu i javnu glorifikaciju kriminalaca (,,Kriminalci, znate, imaju svoj moral” kaže vrhovni državni tužilac)!

Imajući sve to u vidu, možemo reći da je krivično djelo simbolički obred koji predstavlja inicijaciju u crnogorski političko – poslovni establišment. Do kakvih sve etičkih inverzija dolazi usljed jednog dugog pada poznatog po maksimi „prvo država pa onda demokratija”. Jezivo.

Zato Ranko Radulović znakovito ne pominje vrhovnog Mogula, dok Krivokapića i Konjevića podsjeća na ono što u stvari najbolje rade, čitavo vrijeme koaliranja. Ne pominju ga ni Marović, budvanska grupa ali ni Šarić. Nadaju se u moral jednog kriminalca, u moral o kojem je tako nadahnuto govorila Ranka Čarapić.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo