Da je kojim slučajem stranac prolazio pored Tužilaštva dok su Nikšićanina Ranka Radulovića sa lisicama na rukama uvodili u tu instituciju, pomislio bi da su bosovi crnogorske politike predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić i ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević. Radulović je opsovao njih, a ne glavnog, njegovog sugrađanina i sedmostrukog premijera Mila Đukanovića, onog čiji je amin bio najvažniji da on ode u pritvor. Nepominjanjem svog dugogodišnjeg zaštitinika Radulović je signalizirao na sumnju: da li je riječ o činu za vašingtonske i briselske oči? Bilo kako bilo, Đukanovićev opasni (kako slovi) Nikšićanin, terenski operativac, je nakon godina sumnjivih poslova završio iza (Đukanovićevih) rešetaka.

Iako se Radulović godinama dovodi u vezu sa ilegalnim aktivnostima – od nelegalne gradnje, preko sumnji u učešće u izbornim mahinacijama DPS-a, do sumnjivih biznisa – upravo je u trenutku kada Crna Gora očekuje odluku o dobijanju pozivnice za NATO – pao. Zvanično zbog – zelenašenja (8.000 eura datih pod kamatu), iako je objavljeno da je uhapšen zbog sumnje da je organizator kriminalne grupe koja je pripremala ubistva na teritoriji Crne Gore, ali i da je akcijom policije spriječeno da do likvidacija dođe! Čijih, nije navedeno.

Osim Radulovića, uhapšeni su Nikšićani Ratko Martinović i Slaviša Tanjević, dok je policija nagovijestila da će krivične prijave podnijeti i protiv Milutina Piljevića i Radojice Zejaka. Radulović je tužiocu kazao da mu je život ugrožen te da će izjavu o ,,kriminalcima iz MUP-a” dati u prisustvu advokata.

,,Zbog negativnog stava koji imam prema situaciji koja me prati već više mjeseci, a zbog koje sam tražio prijem kod predsjednika države i Vlade, ne želim da danas ovdje dajem izjavu iz razloga što želim da ta izjava obuhvati sve događaje koji su prethodili pritisku na mene, kao i događaj koji prati sve akcije pritiska na mene i moju porodicu, a koje su rezultat dejstva kriminalne grupe unutar MUP-a u Nikšiću, Podgorici i Herceg Novom”.

Zvanično ovako ide: inspektori su 1. jula blizu Nikšića zaustavili taksi u kome je bio Piljević i od njega oduzeli pištolj. Tada su bezuspješno pokušali da zaustave i audi u kojem su bili Radulović i Martinović, ali su oni pobjegli u pravcu jezera Slano. Četiri dana kasnije policajci su pretragom terena pronašli paket u kojem se nalazila improvizovana eksplozivna naprava, punjena sa oko kilogram jakog eksploziva i pištolj CZ. Policija tvrdi i to da je naprava mogla da se aktivira daljinski i vjeruju da je eskploziv iz auta izbacio Martinović.

Neposredno prije hapšenja, kazali su iz policije, pretrešene su tri Radulovićeve kuće i njegov kafić, njegovu kuću u Pljevljima, zatim i Zejakov stambeni objekat na Žabljaku, koji je Radulović koristio. Pretresli su i porodične kuće Martinovića i Piljevića. Pronađena je određena količina oružja i municije, koja će se vještačiti.

Izvor Monitora iz obavještajnog sektora, koji je insistirao na anonimnosti, kaže da je riječ o Đukanovićevoj pokaznoj vježbi, kojom šalje dvojaku poruku.

„Prva je ona Evrpskoj uniji i NATO – kojima ovakvim hapšenjima poručuje da pravosudni sistem funkcioniše nalik demokratskim zemljama. To se od njega traži i on to mora ispuniti kako bi sačuvao sopstvenu nekažnjivost. Druga poruka je upućena svojima, unutar Crne Gore: budite lojalni, inače ćete i vi završiti ovako!”

Radulović zna ko odlučuje o njegovoj sudbini, pa ga ne spominje. Kao, uostalom, ni pohapšeni iz Budve. Dok DPS lutrija radi, nada posljednja umire.

Ranko Radulović odavno puni medijske stubce, njegova „radna” biografija pozamašna je. U noći između 9. i 10. jula 1999. godine, u Novom Sadu, ispred kafića Kaskada likvidiran je Kićun Vilotijević, poznati crnogorski bos, iz glavnog vojvođanskog grada. Sa njim je bio i rođak Mikan Novaković, iz Vrbasa, koji je ranjen. Kako su prenosili mediji, istraga je bila usmjerena i u pravcu Crne Gore zbog poznatog fakta da je porodica Vilotijevića u višedecenijskom sukobu s nikšićkom familijom Radulović. Ubistvo nije riješeno, iako se sumnjalo da je motiv krvna osveta.

Kićunov brat Milan Vilotijević osuđen je zbog ubistva Slavka Radulovića iz bezobzirne osvete (21. ja¬nu¬a¬ra 1997. go¬di¬ne, Bi¬strič¬ko na¬se¬lje, Nik¬ši¬ć) na 20 godina zatvora. Ubio ga je jer je ovaj, s braćom Miomirom i Rankom, ubio njegovog brata Zorana Vilotijevića. Uprkos tome što su braća Radulović (Ranko, Slavko, Miomir) osuđeni na zatvorske kazne od 15, 12 i osam godina zatvora za ubistvo Zorana Vilotijevića, Milan Vilotijević je odlučio da se osveti. Tako je pisalo u obrazloženju sudske presude.

Viši sud u glavnom gradu Crne Gore sudio je i Milošu i Srđanu Raduloviću zbog sumnje da su pokušali da ubiju Milanovog sina Marka. Pravosnažno su osuđeni. Potom, sudilo se i maloljetniku Marku Vilotijeviću zbog pokušaja ubistva Miloša Radulovića. Pravosnažno je oslobođen.

Nakon odsluženja kazne Radulovići ulaze u razne poslove pod patronatom vlasti. Tokom raspada jedinstvenog DPS-a, na Milovu i Momirovu struju, oni se povezuju sa lukrativnim poslom šverca cigareta u Bosni i Hercegovini, a koji je, kako smo pisali, prema nalazima tužilaštva, kontrolisao nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović, kum Momira Bulatovića.

Radulović se često spominje kao čovjek koji je za potrebe DPS-a vodio ozbiljan terenski dio posla u kampanji ,,od vrata do vrata”, na području Nikšića. U tome je ,,partner” široj javnosti manje poznatoj Nikšićanki Nadi Martinović. Ona je, prema više izvora našeg lista, osoba od najvećeg povjerenja prvog čovjeka DPS-a, koja iz pozadine kontroliše najdelikatnije procese u bici DPS- a za osvajanje i kontolu vlasti.

Time je, između ostaloga, Radulović zadobio naklonost premijera. Pa počeo da gradi. Nelegalno. Njegova firma Tani 2008. godine pojavila se kao jedan od izvođača radova na dionici puta Risan – Žabljak (Lipci – Knež Laz). Afera je odjeknula: kada je Radulovićeva mehanizacija rušila brdo pored puta, šut i kamenje prosipali su u more. Tako je Radulović napravio svojevrstan graditeljski poduhvat – iz mora je nikao tvrdi nasip od 6.191 kvadrata!

Sve to dešavalo se uz lokaciju koju je Radulović ranije kupio i tu namjeravao da sagradi pristanište, plažu i hotel. Za sve navedeno nije imao dozvolu. Decembra 2009., Osnovni sud u Kotoru ga, u prvostepenoj presudi, osuđuje za krivično djelo – protivpravno zauzimanje zemljišta. Tri mjeseca zatvorske kazne. Isto toliko dobija i za uništenje i oštećenje prirodnog dobra u Lipcima. Zbog žalbi i nastavka postupka slučaj zastarijeva.

Iako je, 2008. godine, po sopstvenom priznjanju napao službena lica u vršenju dužnosti – inspektore koji su došli na uviđaj u Lipcima – protiv njega nije pokrenut postupak. Iz tužilaštva (Kotor) su saopštili da im nije poznato da je bilo koji inspektor završio u moru, kako je navedeno u tekstu biznismena Radulovića.

Tužilaštvo je priznalo: ,,Tužilaštvo ni sada, nakon javnog priznanja Radulovića, ne može pokrenuti postupak protiv njega, jer je evidentno da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti, koje je navodno izvršeno 2008. “.

Radulović je bio jasan: ,,Jednog sam udario, a drugi je sam skočio u more. Ako dođe stani – pani, imam ja dosta svjedoka koji će to da potvrde. A i oni sami znaju ko su i šta su… Da su ti inspektori došli po službenoj dužnosti, ja ih ne bih bacao u more. Ali kako su rekli da su došli u privatnoj režiji i da ih je poslao Krivokapić (Ranko), morao sam”.

Radulović je preko firme Tani bio angažovan i na saniranju posljedica eksplozije u Viru, kada je eksplodiralo skladište firme Buster, vlasnika Saše Božovića, rođaka Mila Đukanovića.

Pošto moćnici sa one strane zakona vole sportski angažman, kao dio šireg – društvenog uticaja, promocije, ali i legalizacije kapitala – ni Radulović nije ostao imun: bio je finansijer nikšićkog fudbalskog kluba Čelik. Nije mu bilo strano da vrijeđa sudije i članove rukovodstva Fudbalskog saveza Crne Gore, zbog čega je bio i suspendovan na godinu zabrane obavljanja svih funkcija u fudbalu.

U žižu javnosti Radulović je opet došao nedavno, 21. juna, kada je, pola sata nakon ponoći, osam metara od njegovog lokala Tani bačena eksplozivna naprava. Niko nije stradao, ali je od saline eksplozije napravljena šteta na sedam automobila parkiranih preko puta lokala. On je tada kazao da bomba nije bila namijenjena njemu niti njegovom lokalu.

Dan prije nego ovaj Monitor odlazi na kioske, četvrtak, policija je uhapsila Nikšićanina Ranka Vuletića zbog sumnje da je bacio bombu u neposrednoj blizini lokala Tani. Vuletić je uhapšen u policijskoj akciji nazvanoj Onogošt, i sproveden osnovnom državnom tužiocu.

Duško Kovačević
Sve je puno bogova

Kada čujem riječ kriminal, u kontekstu današnje Crne Gore, sjetim se Hilozoizma, filozovskog pravca koji sebe objašnjava Talesovim usklikom prirodi: ,,Sve je puno bogova”. U Đukanovićevoj Crnoj Gori sve je puno kriminala.

Kriminal je rudiment svih crnogorskih društvenih ,,egzistencijalija”. Od bezazlenog izbora za pjesmu Evrovizije, fakultetskih diploma ministara, pa sve do njegove najtragičnije sociometastaze – koja deformiše izbornu volju građana. Ovaj put neću o narko-ekonomiji i brojnim nerazjašnjenim ubistvima, koje nam dođu kao logične propratnosti u apoteozi kriminalnog.

To pounutrašnjenje inkrimisanog je toliko daleko pošlo da je čak nastanilo zvanično i institucionalno, pa nerijetko čujemo i od najviših državnih funkcionera otvorenu i javnu glorifikaciju kriminalaca (,,Kriminalci, znate, imaju svoj moral” kaže vrhovni državni tužilac)!

Imajući sve to u vidu, možemo reći da je krivično djelo simbolički obred koji predstavlja inicijaciju u crnogorski političko – poslovni establišment. Do kakvih sve etičkih inverzija dolazi usljed jednog dugog pada poznatog po maksimi „prvo država pa onda demokratija”. Jezivo.

Zato Ranko Radulović znakovito ne pominje vrhovnog Mogula, dok Krivokapića i Konjevića podsjeća na ono što u stvari najbolje rade, čitavo vrijeme koaliranja. Ne pominju ga ni Marović, budvanska grupa ali ni Šarić. Nadaju se u moral jednog kriminalca, u moral o kojem je tako nadahnuto govorila Ranka Čarapić.

Marko MILAČIĆ

Komentari