Povežite se sa nama

MONITORING

NOVE PREMIJEROVE LEKCIJE: Deficit morala

Objavljeno prije

na

Premijer na Ekonomskom. Možda se političar vratio na mjesto zločina – tamo odakle je krenuo u, već trodecenijsku, avanturu osvajanja i čuvanja vlasti, bez obzira na cijenu? Možda biznismen obilazi konkurenciju (premijer je suvlasnik, dok dio njegovih ministara i njihovih pomoćnika predaju, na Univerzitetu Donja Gorica)? Ili Milo Đukanović, ponovo, treba alibi za rezultate svoje vlade?

Uglavnom, četrdeset godina pošto je Ivo Brešan objavio, kritičari kažu tragigrotesknu, dramu Nečastivi na Filozofskom fakultetu (moralitet u sedam slika), kao da se pred našim očima ponavljaju scene jednog od kultnih ostvarenja jugoslovenskog dramskog stvaralaštva.

,,Makroekonomske deficite riješićemo na srednji rok”, ubijeđivao je Đukanović prisutno društvo na čelu sa rektorkom Radmilom Vojvodić u ispravnost svoje političko-ekonomske vizije. A ovi su se pravili da ne znaju kako je premijer samo u dva poslednja mandata Crnu Goru zadužio za nekih 1,5 milijardi eura. Bestragom nestalog novca. Nakon što su posustali svi mogući tranziti – od Frančeska Prudentina do Darka Šarića – kojima je vlast godinama unazad finansirala svoje, a dijelom i državne potrebe.

,,Za Vladu, ali i za ukupno društvo, mnogo je teže riješiti deficit preduzetništva”, kaže čovjek koji, skupa sa kvazipreduzetničkom ekipom izniklom uz njegov DPS – sve računajući bivše i sadašnje članove familije, školske, partijske i tranzicione prijatelje od Italije, Srbije, preko Rusije do UAE – bankama duguje više od 500 miliona. Uglavnom nenaplativih sredstava. A državi, na ime aktiviranih bankarskih garancija i neplaćenih poreza, doprinosa, koncesija, komunalnih i drugih dažbina još 300-350 miliona eura. Bez Olega Deripaske.

,,Naše istorijsko nasljeđe je nažalost kult ratovanja, a ne kult stvaranja”, ne trepćući saopštava premijer pod čijom su komandom (makar on bio samo desetar ili mlađi vodnik u vojsci Slobodana Miloševića) u poslednjoj deceniji prošlog vijeka Crnogorci ratovali u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i , konačno, na vlastitoj teritoriji – protiv NATO pakta, albanskih izbjeglica i Sedmog bataljona. A čiji saradnici danas slavodobitno najavljuju kako će očekivani poziv u NATO biti ,,najveći spoljnopolitički uspijeh Crne Gore nakon referenduma o nezavisnosti”. Zaboravljajući kako je i njihov DPS prije četvrt vijeka predano rušio zemlju na koju je Zapad tada gledao kao na prvu sledeću (13. a ne 29-tu) članicu EU.

Dok su njegovi podanici ubijali i ginuli, Đukanović je potopio crnogorsku pomorsku flotu (42 broda), i porušio metalsku, hemijsku, tekstilnu, prehrambenu i drvo-prerađivačku industriju od Pljevalja i Berana do Ulcinja i Herceg Novog.

Ostavljajući bez egzistencije hiljade familija koje ju hranila, kako se nekada govorilo, visokokvalifikovana i jeftina radna snaga školovana i obučena u nekadašnjoj SFRJ. Govorimo o ljudima koje vlast danas šalje u raznorazne akademije da ih tamo nauče kako se veže betonsko željezo i nabija tucanik ispod asfalta. Eventualno o onima koji, kao noćni stražari na gradilištima, zarađuju za lijekove koje ne mogu kupiti od premale penzije.

Ne mari premijer za to. ,,Tako reći do juče preduzetništvo i biznis bili su maltene porok zahvaljujući ideološkim predrasudama ranijeg sistema”, istakao je Đukanović na Ekonomskom, čitajući napisano: ,,Naša je obaveza da gradimo novi sistem zasnovan na novim vrijednostima. Prije svega na vrijednostima stvaranja, vrijednostima preduzetničkog društva. Stvaranje takve kulture i podsticanje preduzetništva i inovacija je najbolji put za ubrzani ekonomski razvoj”.

Pa recite da izbori nijesu blizu. Jer, kada bi ovo bio stvarni život a ne predizborna kampanja DPS-a, makar neko bi se usudio da premijeru, predsjedniku DPS-a, porodičnom vlasniku Prve banke i afere Telekom, biznismenu koji sa kumom dijeli višemilionski kredit (u švajcarcskim francima) vizionarski zarobljen u neiskorišćenom placu na budvanskoj obali – dakle da tom i takvom Đukanoviću – ukaže makar na sledeće.

Rezultat Đukanovićeve tranzicije je – skoro pa svaki treći zapošljeni u Crnoj Gori platu prima iz državnog budžeta. Daje mu je, ili uzima, Milo Đukanović. Tako imamo zapošljene u državnim firmama kojima poslodavac duguje 80 plata (Radoje Dakić) dok vlada, istovremeno, iz budžeta isplaćuje dugovanja privatnih preduzeća.

,,Ako imamo u vidu da Crna Gora ima oko 170.000 zaposlenih, od čega oko 50.000 u državnoj i lokalnoj administraciji i javnim preduzećima, jasno je opterećenje koji pada na leđa ovako oslabljene privrede kada je u pitanju izdržavanje tolike armije zaposlenih”, požalio se krajem prošle godine jedan od osnivača i prvi predsjednik Unije poslodavaca, danas ambasador Crne Gore u Skoplju, Predrag Mitrović.

On je i tom prilikom podsjetio na dokument Pet ubica biznisa koji je UPCG objavila krajem 2013. godine i u kome su, na osnovu opširne ankete među ovdašnjim poslodavcima, definisani ključni problemi poslovanja u Crnoj Gori: neodgovarajući regulatorni sistem, otežan pristup finansijskim sredstvima, veliku zastupljenost sive ekonomije, postojanje korupcije u svim oblastima i nivoima i nesklad između obrazovnih programa i tržišta rada.

Nije teško zaključiti da je za makar četiri od pet gorućih problema odgovorna vlast (izvršna, zakonodavna i sudska), četvrt vijeka personifikovana u liku i djelu premijera/predsjednika Đukanovića.

Premijer na sve to gleda malo drugačije. ,,Neću pogriješiti ako kažem da je deficit preduzetničke kulture ključni ograničavajući faktor ekonomskog razvoja Crne Gore”, rekao je Đukanović prošle nedjelje. Možda ne zna da u ovoj zemlji, u ovom trenutku, posluje više od 20 hiljada preduzeća (više nego jedno na svakih 35 stanovnika). Koliko im je lako pokazuje podatak da je, prema posljednjim podacima Centralne banke, njih više od 15 hiljada u blokadi zbog duga većeg od 500 miliona eura.

Jadnako je zanimljiv podatak da su najveći gubici zabilježeni u privrednim granama koje su, po sudu aktuelnih vlasti, naše strateške rezvojne grane: turizam, građevinarstvo i poslovanje nekretninama.

Kad saberemo i oduzmemo, da se zaključiti da ova zemlja funkcioniše zahvaljujući angažmanu nekih pet do sedam hiljada mahom malih i srednjih preduzeća. Njihovi radnici i vlasnici (uz 15-ak stranih banaka te nekoliko trgovačkih lanaca, telekomunikacionih i energetskih kompanija koje su takođe u stranom vlasništvu) svojom zaradom finansiraju ne samo sebe i državni budžet, već u velikoj mjeri i poslovne neuspijehe tajkunskih kompanija iz vladajućeg DPSDP okruženja.

Vlast im odgovara tako što ministar/vozač čini krivično djelo mijenjajući tablice na službenom vozilu, kako bi ga nesmetano koristio u slobodno vrijeme. Drugi godinu dana krije ko je u privatne svrhe zloputrebljavao službenu platnu karticu. Treći razmišlja da li će se na suđenjima uhapšenim gradonačelnicima pojaviti kao svjedok ili jedan od optuženih. Četvrta herojski ne odgovara na dokaze da je pokrala kolege tako što je njihove naučne radove prepisala i prikazala kao svoje…

Premijer na sve to ima odgovor. I poentu. Ona glasi ,,država ne smije biti prepoznata kao institucija za uhljebljenje”. To kaže čovjek koji je, kao predsjednik vladajuće partije, godinu dana primao platu na ime bivše funkcije u državnoj službi. Za to vrijeme je, makar jedanput, na posao otišao sa satom na ruci vrijednim više od 100 hiljada eura. I još kaže kako ,,socijalna pomoć mora biti izuzetak u krajnjoj nuždi”.

Nije dakle problem što je trećina privrednih aktivnosti u sivoj ekonomiji. Što povjerioci – zahvaljujući opstrukciji vlasti – ne mogu da naplate svoja potraživanja, a država poreze i doprinose. Ne brine što uplašeni bankari ne daju kredite. Nijesu problem ni monopoli, prevare i pljačkaške privatizacije. Samo fali još ovaca za šišanje i mužu.

Jedan od direktora Googlea za zapadnu Evropu, Lazar Džamić ovako je opisao ekonomski trenutak Srbije: ,,Mi već jesmo bogato društvo, samo se mnogo krade, rasipa i ošljari (u prevodu – loše radi)”. Baš liči.

Dug Vladin drug

Negdje između proljeća i jeseni ove godine Crna Gora je i zvanično postala rizično zadužena zemlja, sa državnim dugom većim od 69 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Prema dostupnim podacima Ministarstva finansija državni dug Crne Gore je na kraju marta ove godine iznosio oko 2,44 milijarde eura, i bio je za četvrtinu veći u odnosu na mart prethodne godine. Tek za poređenje: u junu 2006. godine, dok smo iščekivali da Filip Vujanović podigne crveni barjak pred sjedištem UN na Ist Riveru, tada najmlađa država na svijetu dugovala je 701 miliona eura. Približno od 3,5 do 4 puta manje nego danas. Ljetos (1. jul) Ministarstvo finansija je, pretpostavlja se na zahtijev premijera Đukanovića, korigovalo vlastite podatke. Prema novoj interpretaciji državni dug iznosi 1,94 milijarde eura (skoro 500 miliona manji od martovskog!?) ali ,,u njega nije uračunat kredit od 809 miliona uzet kod kineske Exim banke čija otplata kreće tek 2021. godine”. Kako da ne. Crna Gora se za četiri mjeseca (1. mart – 1. jul 2015. godine) zadužila novih 300 miliona. A da se ne zna ni đe su te pare otišle, ni kako će ih i ko vraćati kad za to dođe vrijeme. A doći će.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo