Povežite se sa nama

MONITORING

KAKO SE ZLOUPOTREBOM ZAKONA OTIMA OPŠTINSKA ZEMLJA: Kneževiću poklonjen plac u Pržnu

Objavljeno prije

na

Dok se u medijima plasiraju informacije o finansijskom krahu Atlas grupe, poslovne imperije biznismena Duška Kneževića, njemu u Budvi ide sve bolje. Početkom avgusta uspio je da se pod posebnim, povlašćenim uslovima, domogne atraktvine zemljišne parcele u srcu turističkog naselja Pržno, nadomak ekskluzivnog ljetovališta Miločer, vrijedne 4.000.000 eura.

Riječ je o lokaciji koja je prije tridesetak godina izuzeta od mještana za potrebe izgradnje malog poslovnog centra sa apotekom, poštom, ambulantom, prodavnicom, koja se vodila na nekadašnji SIZ za komunalne poslove. U oronulom centru Knežević je prije nekoliko godina kupio poslovni prostor površine oko 600 kvadrata, da bi na osnovu tog posjeda i dogovora sa drugim vlasnicima lokala, planirao izgradnju novog poslovnog centra na cijeloj parceli koja je u vlasništvu Opštine i Mjesne zajednice Sveti Stefan.

Za potrebe Duška Kneževića koji se predstavio kao investitor, novim DUP-om Pržno-Podličak na opštinskoj lokaciji, čije se pojedine parcele vode kao voćnjaci i njive prve klase, ucrtava se gabaritni stambeno-poslovni kompleks, sa zgradama visokim do četiri sprata i podzemnim garažama na dva nivoa.

Projekti novog centra napravljeni prije dvije godine mogu se vidjeti na sajtu Atlas grupe, sa unaprijed objavljenim podacima o veličini pripadajućeg placa i investicionom partnerstvu sa Opštinom. Planovi pravljeni na osnovu raznih dogovora i obećanja, nedavno su realizovani.

Na posljednjoj sjednici SO Budva, glasovima odbornika vladajuće koalicije DPS-SDP, te podrškom takozvanih samostalnih odbornika, bivših članova Pozitivne CG, uz tri glasa iz opozicije, donijeta je Odluka o prenosu prava na nepokretnostima na 13 katastarskih parcela ukupne površine 4.109 metara kvadratnih, preduzeću Atlas invest Doo iz Podgorice, radi formiranja urbanističke parcele UP 45 u skladu sa navedenim DUP-om.

Pored ustupanja zemljišta bez nadoknade, investitor je istom odlukom oslobođen plaćanja komunalnih taksi, koje za planirani kompleks iznose oko dva miliona eura. Kada se zna da je tržišna cijena urbanizovanog gradskog zemljišta u Pržnu 1.000 eura za kvadrat, ispada da su Kneževićevoj firmi odbornici donirali punih šest miliona eura.

Atlas invest je dužan da Opštini zauzvrat preda 535 kvadrata izgrađenog i opremljenog poslovnog prostora i 100 garažnih mjesta u podzemnoj, dvospratnoj garaži, namijenjenih za potrebe mjesne zajednice i mještana Pržna.

Budvanski odbornici odavno nisu legalizovali ovako „uspješan” posao. Trampili su 4.000 kvadrata državne zemlje na ekskluzivnoj lokaciji za par stotina kvadrata i parking prostore, čija je pozicija spornom odlukom jasno definisana. Opštinski parkinzi su na drugom, nižem niovu, koji se kopa ispod nivoa mora, dok su bolja mjesta rezervisana za investitora.

DUP-om je predviđen kompleks bruto izgrađene površine od 7.072 m2. Međutim, opštinskom Sekretarijatu za uređenje prostora i održivi razvoj, Atlas invest je već uputio zahtjev za izmjene i dopune važećeg detaljnog plana.

Na njihovom sajtu navodi se brojka od 15.300 kvadrata stanova u zgradama poređanim u „dva fronta”, sa osam zasebnih vila sa luksuznim apartmanima površine od 60 do 300 m2, sa bazenima na prostranima terasama i krovovima.

Zemljište je Atlasu ustupljeno bez javnog nadmetanja koje propisuje Zakon o državnoj imovini.

Prema članu 40. Zakona na koji se Odluka o prenosu prava poziva, „prodaja i davanje u zakup stvari i dobara u državnoj imovini vrši se javnim nadmetanjem ili na osnovu prikupljenih ponuda a izuzetno neposrednom pogodbom”. I to u slučajevima „kada je vlasnik katastraske parcele dužan da trpi promjene granica urbanističke parcele prema planu parcelacije (dokompletiranje urbanističke parcele)”.

U Slučaju Pržno izvršena je gruba zloupotreba Zakona o državnoj imovini i postupka dokompletiranja parcela.

Atlas invest u ovom slučaju ništa ne trpi i nema zemljišnu parcelu koju bi kompletirao. Ne trpi ni Opština. To je ono kad vlasnik posjeduje većinu zajedničke parcele, pa dokupi ostatak, 10, 50 ili 150 kvadrata. Atlasu je nedostajalo svih četiri hiljade kvadrata na kojima je ucrtan kompleks. Površina zemljišta pod njegovim objektima je svega 500 kvadrata.

Dokompletiranje se vrši prodajom opštinskog zemljišta čiju vrijednost procjenjuju službe Ministarstva finansija. U Pržnu se to nije dogodilo. Odlučeno je da se napravi ugovor o zajedničkom ulaganju Opštine Budva i Atlas investa, čime je Kneževiću omogućeno da zemlju ne plati. Nigdje se ne pominju bivši vlasnici ovih njiva i voćnjaka.

Po ugovoru o zajedničkom ulaganju Opština daje vrijedni zemljišni kompleks i lišava se milionskog prihoda od komunalija da bi dobila 500 kvadrata kancelarijskog prostora za potrebe lokalne mjesne zajednice. Biće to, svakako, najskuplje kancelarije na Jadranu.

Opština ne traži ni uobičajenih 25 odsto korisne površine u ovakvim građevinskim dilovima, pa se može govoriti o višestruko štetnom ugovoru i poklanjanju državne imovine. Garažni prostor ionako ne ulazi u bruto površinu.

Prilikom prošlogodišnjeg pokušaja da se Atlasu ustupi ovo zemljište, nezadovoljni predstavnici MZ Sveti Stefan izdali su saopštenje kako će objaviti imena onih funkcionera koji po njihovom saznanju treba da dobiju stanove u Atlasovom kompleksu po obavljenom poslu.

Na posljednjoj sjednici Skupštine njihovi su protesti utihnuli. Jedan od razloga zašto je odluka „glatko” prošla bio je tajming rasprave i glasanja po ovoj tački dnevnog reda. Izjašnjavanje je zakazano zorom, u osam sati ujutro, kada mnogi odbornici nisu bili prisutni, dok je glasanje obavljeno kasno uveče, u paketu sa ostalim tačkama dnevnog reda.

Tako je Opština ušla u neravnopravno partnerstvo sa biznismenom koji je u ozbiljnim finansijskim problemima. Na teritoriji Opštine Budva Atlas grupa posjeduje sedam atraktivnih lokacija na kojima je planirana izgradnja stambenih, poslovnih i hotelskih kapaciteta od oko 200.000 kvadrata. Nijedna još nije realizovana, ali je svaka pod bankarskom hipotekom na ime dugovanja koja se mjere milionima eura..

Investicija u Pržnu nije jedina u kojoj je vlasnik Atlas grupe ostvario partnerstvo sa Opštinom.

Dokompletiranje urbanističkih parcela pokazalo se kao pravi put i „legalan” način otimanja vrijedne opštinske zemlje, koji su na području budvanske rivijere iskoristili mnogi moćnici, tajkuni i uticajni političari.

Opština je zajedno sa Jadranskim sajmom, dijelom poslovnog carstva Duška Kneževića, osnovala firmu EXPO Budva, kojoj je prinijela parcelu od 1.423 m2. Ni to nije pomoglo da investicija krene. Umjesto obećanog sajamskog centra, i hotela sa onoliko zvjezdica, ogoljeni plac pored Slovenske plaže zvrji zapušten i neuredan. Budvanska opozicija podnijela je krivičnu prijavu državnom tužilaštvu u vezi sa aranžmanom EXPO.

Dokompletiranje se priprema i na budvanskom Trgu Republike, nadomak Starog grada. Na obodu Trga nalazi se zgrada Atlas banke koja zauzima prostor od 460 kvadrata. To je nedovoljno da podmiri apetite investitora koji je planirao da na ovoj lokaciji u centru Budve izgradi kulu od deset spratova. Zato je parcela koju zahvata Trg Republike planom parcelacije DUP-a Budva centar spojena sa Kneževićevom parcelom u jednu urbanističku parcelu, na kojoj je ucrtana zgradurina ogromnih gabarita. Slijedi postupak dokompletiranja u kome će Atlas banka svoju parcelu višestruko uvećati na račun javnog prostora koji je vlasništvo države, odnosno građana Budve.

Vjerovatno nema sličnog primjera u kome lokalna vlast glavni gradski trg pretvara u građevinski plac za gradnju profitabilnih, komercijalnih kvadrata. Da li je tako nešto Knežević mogao ostvariti na Trgu Slobode u Podgorici, koji je do nedavno bio prostrani parking, kao što je ovaj budvanski. Ono što se u Budvi dešava sa javnim prostorima, ne prolazi u drugim sredinama u kojima postoji snažna građanska svijest o vrijednosti i značaju slobodnog, kultivisanog prostora, za život ljudi u gradovima. Budvanski Trg Republike označen je kao Blok 2, na kome je planirana izgradnja stambenog solitera sa 12.556 m2.

Placevima povlaštenih investitora dodaju se i javni parkinzi, trotoari, parkovi. Jedan od većih gradskih parkinga prodat je Boru Lazoviću, doskorašnjem šefu budvanskog DPS-a. Dokompletiranjem u više navrata on je višestruko uvećao svoju osnovnu parcelu u blizini Starog grada, da bi na koncu uzeo i javni parking, za potrebe gradnje dva nebodera. Lazović se širio po principu koji je patentiran u Budvi: imam oko 500 kvadrata koje ću dokompletirati sa opštinskih par hiljada, koji se dobiju lagano, bez konkurencije i plaćanja tržišne cijene zemljišta. A često i na rate.

Baš kao i njegovo susjed, podgorička kompanija ICL Inženjering, kojoj je mala sopstvena parcela za gradnju četiri solitera. Investitoru koji je napravio betonsko ruglo u centru Budve, Opština je pritekla u pomoć i pridodala prostor javnog parkinga i trotoara.

Na udaru su i parkovi, rijetke zelene oaze u turističkoj metropoli. Gradski park u Budvi objedinjen je u jednu, jedinstvenu urbanističku parcelu sa katastraskom parcelom na kojoj se nalazi zgrada Zeta filma, koja je u vlasništvu biznismena Brana Mićunovića. Time se Mićunoviću omogućava primjena visokih urbanističkih parametara i gradnja solitera sa preko 23.000 kvadrata prostora razne namjene na placu od 2.300 m2. Prednost jedinstvene UP je i u tome što vlasnik jednog njenog dijela ima pravo da od Opštine zahtijeva da mu proda dio koji mu nedostaje.

Da li će Duško Knežević kupiti budvanski Trg Republike a Brano Mićunović gradski park, pouzdano se ne zna. Ali mogu, ukoliko to požele.

Branka PLAMENAC

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Azemović je, inače, član Glavnog odbora Bošnjačke stranke, a u njegovoj biografiji piše da je radio kao novinar Radija Rožaje i dopisnik Dnevnih novina. Uz to, ima i političko iskustvo – bio je potpredsjednik Opštine Rožaje i savjetnik potpredsjednika Skupštine, baš kada je na toj funkciji bio Ibrahimović. Direktorat za pristup tržištu radu nastao je sredinom 2020. godine, a tadašnja direktorica Edina Dešić, takođe iz redova Bošnjačke stranke, imenovana je u junu prošle godine za državnu sekretarku u Ministarstvu rada.

Ovo su samo skoriji primjeri očiglednog partijskog zapošljavanja. Valja se prisjetiti i kako se, neskriveno, dijelio plijen između pobjednika izbora 2020. godine (koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore, Crno na bijelo i Mir je naša nacija). Spisak podjele funkcija širio se preko društvenih mreža, a imena su se nagađala.

To je bio prvi pokazatelj da su iz afere Snimak savladane samo računice Vukice i Zorana Jelića, nekadašnje direktorice i direktora Zavoda za zapošljavanje, glavnih aktera snimka koji razotkriva čuvenu formulu: Jedan zaposleni, četiri glasa. „Kroz ove projekte nastojaćemo da zaposlimo isključivo naše ljude, članove Demokratske partije socijalista (DPS). Jedan zaposleni to su četiri glasa. Ako uspijemo da zaposlimo našeg čovjeka, smanjili smo njima jedan glas, a povećali nama”, govorio je Zoran Jelić.

Njegova supruga iznijela je drugačiji predlog. Ona je tada uzela u obzir težu socijalnu situaciju, tako da su, po njenom, partije koje su tada obećavale zaposlenje, mogle da računaju i na deset glasova.

Druge lekcije vlasti, izgleda, nijesu naučile.

„Partijsko zapošljavanje uništava ideju da je moguće da budete vrednovani po vašem zalaganju, znanju i stručnosti. Ako neko sumnja koliko je ono demotivišuće, neka pogleda koliko mladih ljudi napušta Crnu Goru. Pošto vlast očigledno taj podatak ne smatra previše bitnim, mi na osnovu projekcija već sada možemo reći da godišnje više mladih napusti državu nego što se rodi djece”, kaže za Monitor Mirza Krnić, ekonomista i kandidat za poslanika sa liste pokreta Preokret.

On ističe da je posebno obeshrabrujuće ponašanje novih vlasti koje su prisvojile praksu prethodne vlasti. „Mada su oni dio glasova sigurno dobili i na toj retorici da neće biti partijskog zapošljavanja. Sada ga oni snažno suštinski opravdavaju relativizacijom ovog problema. Ako hoćemo da liječimo društvenu bolest, a partijsko zapošljavanje to jeste, jer je naše društvo slabije što je ono raširenije – prvo treba da je prepoznamo, potom da imamo nultu tolenaciju na tu pojavu i na kraju da promovišemo zaista najbolje, a ne najpodobnije. Nema drugog puta
ozdravljenja”, smatra Krnić.

Prema nedavno objavljenom izvještaju Fridom hausaDržave u tranziciji 2023 – Crna Gora se, kao i prošle godine, nalazi u kategoriji vlada u tranziciji ili hibridnog režima. Zaključuje se da se za građane i građanke zemalja kandidatkinja za Evropsku uniju (EU) privlačnost ulaska u EU više ogleda „u individualnom napretku, pravu na putovanje, rad i studiranje u inostranstvu, drugim riječima da se napusti zemlja”.

Iz Fridom hausa su i 2022. konstatovali problem partijskog zapošljavanja. Stare prakse nadživljele su smjenu vlasti.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Sve to zna i predsjednik Opštine Nikšić. Ipak je, negdje u ovo vrijeme prije dvije godine, dok se u parlamentu vodila rasprava o Rezoluciji o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, tvrdio: „Nije bilo genocida u Srebrenici. To je vrh mača koji treba zariti srpskom narodu”.

Poslije usvajanje Rezolucije, Kovačević je bio još precizniji: „Sad su neki izdali. Treba da odvojimo izdajnike od onih koji to nisu. Mi smo srušili DPS misleći da rušimo i sve njihove vrijednosti, a juče smo vidjeli povampirenje tih vrijednosti, na žalost sa našim partnerima“.

Ni tu priča nije završena. „Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici. Mislim da sam tim sve rekao“, ustvrdio je Kovačević pred kamerama TV Kurir-a. „Utvrđeno je da je tom izjavom optuženi izričito izvršio negaciju genocida u Srebrenici”, navodi se u presudi Višeg suda u Podgorici kojom je Kovačević, nepravosnažno, oslobođen optužbi. Pošto je sud „utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe”.

Da li su, možda, ove nedjelje promijenili mišljenje?

Vojvode su se pokušale opravdati. „Ovim putem demantujemo da naše skandiranje ima bilo kakve veze i sa kakvim genocidima, prozivanjem manjinskih naroda, pozivanjem i huškanjem na nešto tome slično“, poručili su preko svoje fejsbuk stranice. Ne objašnjavajući sa čime to nož, žica… mogu imati veze ako ne sa slavljenjem zločinaca iz Srebrenice? Još su nam vojvode poručile da „na njihovoj tribini nikada nije bilo i da ne smije biti politike”. Samo što veličanje/prizivanje zločina nije politika nego krivično djelo za koje je zaprijećena i višegodišnja zatvorska kazna. Ako nijeste Marko Kovačević.

Slične budalaštine već smo slušali. Koliko prošle godine, beogradska firma 011šop oglasila je prodaju dukserica sa natpisom nož, žica – u svim veličinama i bojama. Reagovalo je srpsko Ministarstvo trgovine, zabranjujući reklamiranje i prodaju proizvoda koji „nedvosmisleno poziva na izazivanje nacionalne i verske mržnje”.

Onda su se i iz 011šopa oglasili saopštenjem: „Nije nam bila namera da propagiramo bilo koji vid mržnje ili netrpeljivosti prema bilo kome. Poruka spornog artikla je imala sasvim drugi cilj od onog koji se u stranim, domaćim medijima i na društvenim mrežama predstavlja. Naime, poruka je potpuno izvučena iz konteksta”.

A šta je pravi kontekst ove poruke ako to nije blizu devet hiljada grobova od kojih su mnogi još uvijek neobilježeni. Parola nož, žica, Srebrenica nije od juče i nije se pojavila slučajno. Riječ je, piše na Vikipediji, „o srpskom šovinističkom sloganu kojim se veliča genocid u Srebrenici. Može se čuti na fudbalskim utakmicama, među pripadnicima krajnje desničarskih grupa ili na skupovima podrške Ratku Mladiću”.

Malo smo guglali i pronašli da je taj zločinački poklič zaživio na desetu godišnjicu genocida u Srebrenici. Jedni su, skupa sa porukom biće reprize, sa nož, žica, Srebrenica ispisivali beogradske bilborde na kojima je bila fotografija komemoracije u Potočarima i poruka: „Da vidiš, da znaš, da pamtiš”. Drugi su je uzvikivali dok su bacanjem dimnih bombi prekinuli skup Žena u crnom sa koga je poslata poruka: „Sećanje je naša obaveza, Srebrenica naša sramota”. Treći su velikim transparentom sa prijetećom porukom prekrili dio tribina na beogradskoj Marakani dok su igrale reprezentacije SCG i BiH.

Ni jednom niko od zvaničnika nije reagovao. U Nišu su privedeni mladići koji su iscrtavali grafite Ratka Mladića sa porukom traži se zbog ratnog zločina.

Nije trebalo mnogo da se poruka mržnje primi u Crnoj Gori. Tradicionalno, rekli bi cinični.

Predvođeni trojkom Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, DPS je gradio svoju vlast uz pjesme „Ko je drugi ja sam prvi da pijemo turske krvi”, „Druže Slobo (Slobodan Milošević – prim. Monitora) pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate”. Slijedile su „Sa Lovćena vila kliče, đe si srpski Dubrovniče” i „Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva”.

Sad Đukanović poručuje da su šovinistički usklici u Podgorici „još jedna potvrda ozbiljne devastacije našeg društva, i direktna posljedica tolerisanja ili podstrekivanja nacionalističkih ispada i ekstremizma od strane različitih aktera na javnoj sceni. Naročito tokom posljednje tri godine…”. Uf.

Đukanović je otišao. I? Među rijetkima koji je prećutao ovaj sramotan događaj našao se novi predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Baš kao što se prošle nedjelje nije odazvao pozivu da u Herceg Novom, iako je bio blagovremeno obaviješten i zvanično pozvan, prisustvuje obilježavanju 31. godišnjice od deportacije Bosanskih izbjeglica. Milatović je prije i poslije toga prisustvovao komemoracijama u Murinama (djeci ubijenoj NATO bombama 1999) i Podgorici (ubijenom uredniku i suvlasniku Dana Dušku Jovanoviću).

Predsjednik svih građana, kako Milatović tepa sebi, već u drugoj nedjelji svog mandata ponudio je obrazac za selekciju odnosa prema zločinima.

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje. Što je suočavanje sa njom dalje, prerušena prošlost je bliža. Zri posijano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo