MONITORING
NAŠA VLAST I NJENI TAJKUNI: Poklonjena zemlja
Objavljeno prije
10 godinana
Objavio:
Monitor online
Pogrešno smo pomislili da smo već vidjeli sve što se može vidjeti u “pretvorbi” nekadašnjeg društvenog, a potom i državnog kapitala u privatno vlasništvo: Ratno profiterstvo; Prvobitna akumulacija zasnovana na šticungu i švercu; Burazerske privatizacije; Berzanske mahinacije; Finansijske akrobacije… Do daljnjeg je odložena poslednja epizoda crnogorske tranzicije.I opet smo se vratili na početak priče. Tamo gdje je zemlja bila i ostala najveće, ako ne i jedino, bogatstvo nove klase.
Problem je, samo, što im ti milioni kvadrata, koje zalažu i polažu, nijesu od đeda ostali. Nijesu ih ni kupili. To je poklon Vlade, resornog ministarstva, Savjeta za privatizaciju i(li) Privrednog suda. A odabrani/privilegovani već će znati da se zahvale. I oduže.
Samo na prvi pogled može da začudi to što slučaj ulcinjske Solane do daljnjeg ostaje neispričana priča. Petu godinu čekamo da Savjet za privatizaciju – vladino tijelo preko koga su privatne ambicije i lične interese zadovoljavali premijer Milo Đukanović, njegov političko-ekonomski mentor a kasnije i poslovni partner Veselin Vukotić, te odani saradnici iz Vlade Branko Vujović, Vujica Lazović, Branimir Gvozdenović… – odluči da li je Eurofond 2004. godine, skupa sa PIF Monetom, 67 odsto vlasničkog kapitala Solane Bajo Sekulić kupio po tržišnoj cijeni.
Vlada je tri godine prije sporne prodaje procijenila da njen akcijski kapital u ulcinjskoj Solani vrijedi 23 miliona eura. Premijer Filip Vujanović na sav glas je najavljivao tender za privatizaciju tog preduzeća, da bi se ono – skoro pa preko noći – našlo na popisu preduzeća predviđenih za privatizaciju preko Montenegroberze. Nadležnima nije smetalo to što je, tih godina, parking na Trgu Republike (danas Trg slobode) imao znatno veći promet od MN Berze. I neuporedivo više klijenata iz inostranstva. Transakcija je obavljena tako što su državni fondovi akcije Solane prodali po 45 centi, dvadeset puta jeftinije od nominalne vrijednosti. Pride, Moneta i Eurofond su znatan dio svoje obaveze platili obveznicima stare devizne štednje pa ih cijela transakcija nije koštala ni zvaničnih 965, već jedva nekih 800 hiljada eura. Može li to biti ,,tržišna cijena” za zemljšte površine 15 miliona kvadrata? Tolika je površina, poređenja radi, opštine Tivat. Ili 3.000 (slovima – tri hiljade) fudbalskih terena na kojima svoje utakmice igraju Budućnost i reprezentacija Crne Gore. Konačno, zemljište na kome se nalazi Solana i nije bilo predmet prodaje. Država je i prije i poslije privatizacije bila njegov vlasnik, a Solana korisnik koji, istine radi, nakon privatizacije nije plaćao ni propisanu koncesionu naknadu. Činjenice nijesu sporne. Njihova interpretacija može biti.
Odluče li da puna tržišna cijena jeste plaćena te 2004. godine– Đukanović i njegovi saradnici iz Savjeta omogućiće Eurofondu da u svoje vlasništvo upiše više od 15 miliona kvadrata zemljišta u zaleđu Velike plaže. Riješe li, ipak, da tranzicioni umjetnik Veselin Barović, kao najuticajniji akcionar Eurofonda, nije stekao pravo da državno zemljište na kome se decenijama nalazila i razvijala Solana (sve dok je on, zbog duga od 13 hiljada eura, nije gurnuo u stečaj, a potom i u bankrot) najveći gubitnik mogla bi biti – Prva banka Aca Đukanovića. Zemljište Solane je, naime, založeno za nekoliko kredita kod CKB (30 odsto) i Prve banke (70 odsto zemljišta). Ostane li zemlja državna, te banke bi mogle izgubiti svoja, inače nenaplativa, potraživanja.
Prema najavama iz Vlade, odluka se očekivala na poslednjoj sjednici Savjeta u decembru prošle godine. I premijer je, dan pred sjednicu, najavio: ,,Uključiću se kao predsjedavajući Savjeta i siguran sam donijeti odluke koje vjerovatno neće svima biti po volji i neće biti u skladu sa svim pojedinačnim očekivanjima, ali će biti u skladu sa pravnim sistemom Crne Gore i našim društvenim odgovornostima za budući razvoj naše ekonomije i države”.
Potom smo obaviješteni da se odluka o sudbini zemljišta Solane nije našla na dnevnom redu. Umjesto nje, Savjet je donio odluku da se akcionarskom društvu CMC, koje je 1994. privatizovano tako što je većinski paket akcija preduzeća kupila Čelebić compani, u vlasništvu Tomislava Čelebića, podgoričkog biznismena i poslovnog partnera premijera Đukanovića (zajedno su suvlasnici Univerziteta Donja Gorica) omogući da upiše pravo svojine na 11 miliona kvadratnih metara zemlje u opštini Šavnik. Nema podataka koliko je Čelebić 1994. platio za akcije CMC. Ali se zna da je iste godine, društveni kapital te kompanije procijenjen na 16,2 miliona dinara ili 10,8 miliona maraka. Mislite li da je Čelebić platio deset miliona maraka, godinu nakon što je vrijednost 50.000 tona aluminijuma u završnom računu najveće državne kompanije (KAP) procijenjena na 50.000 maraka?
Ovo je samo jedna od paradržavnih transakcija obavljenih prema odredbama Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, koji je usvojen početkom 2009. godine. Bio je to očigledan pokušaj da se efekti nadolazeće globalne ekonomske krize i izvjesni gubici ovdašnje političko-ekonomske elite i njihovih finansijera nadomjeste poklanjanjem državnog zemljišta koje su koristile kompanije koje su oni stekli u procesu privatizacije. I njegovim stavljanjem pod hipoteku za račun novih, ili namirenja već uzetih, kredita.
Prema odredbama tog Zakona, Savjet za privatizaciju odlučuje da li je prilikom kupovine preduzeća plaćena tržišna cijena akcija. Ukoliko je rješenje pozitivno, to preduzeće postaje vlasnik imovine. Pokazalo se da Savjetu ne smeta to što navedeno zemljište nije bilo predmet privatizacije. Što, prema Planu privatizacije koji je spremao Savjet a usvajala Vlada, ,,tržišna cijena” nije bila dominantan kriterijum za prihvatanje ponuda potencijalnih kupaca. Konačno, zaboravljene su i tada važeće zakonske odredbe prema kojima gradsko građevinsko zemljište nije moglo biti predmet privatizacije.
Pomenuti propis je pažnju ovdašnje javnosti po prvi put ozbiljnije zavrijedio 2014. godine, kada je objelodanjeno da je odlukom Savjeta, plac od 3.600 kvadrata u centru Budve postao svojina nikšićkog biznismena Branislava Brana Mićunovića, iako je njegova firma Anagusta, u tom momentu bila u blokadi skoro dvije godine zbog duga od 138 hiljada eura. Savjet, pod komandom premijera Đukanović, ocijenio je da su se stekli uslovi da preduzeće Zetafilm a.d. iz Budve dobije pravo trajnog vlasništva nad pomenutom parcelom, na kojoj je u međuvremenu ucrtan soliter sa 12 spratova.
Prema saznanjima Monitora, u tom trenutku u arhivama Savjeta nalazili su se zahtjevi 25-30 privatizovanih firmi koje su, po istom osnovu, tražile da postanu vlasnice zemlje preuzete na korišćenje. Među njima su bile Bjelasica Rada, Bokakomerc, Carine Podgorica, CMC Podgorica, Crnagoraput, Crnogorski telekom, Ekolina i Ekomeduza iz Bijelog Polja, Galenika i Građevinar iz Podgorice, Primorje i Solana iz Ulcinja, Inpek Podgorica, Izbor Bar, Jadranski sajam Budva, Jekon Bijelo Polje, Jugopetrol Kotor, Vektra Boka, Zetatrans Podgorica…
Nekima je i ta procedura bila suviše komplikovana, pa su zemljište dato na korišćenje prodavali kao svoje, bez odobrenja Savjeta ili Privrednog suda. Evo primjera iz 2011. godine:
Privatizovana kompanija Agrokombinat 13. jul – Kooperacija, sredinom godine u Pobjedi oglašava prodaju cjelokupne imovine putem usmenog nadmetanja. Odluku potpisuje predsjednik odbora direktora Čedomir Popović. Nepunih nedjelju dana kasnije održava se licitacija i odbor direktora Kooperacije (predsjednik Č.Popović) donosi odluku da se cjelokupna imovina (180 hiljada kvadrata u Zeti, poslovne zgrade u privredi, vanprivredi i poljoprivredi) proda za 90 hiljada eura preduzeću Carine (osnivač i vlasnik Čedomir Popović). Istovremeno se donosi odluka da Carine ne moraju da plate ni jedan euro pošto Kooperacije njima duguju 96 hiljada. Nekoliko mjeseci nakon prodaje cjelokupne imovine, otvara se stečajni postupak nad Kooperacijom. Problem je samo što stečajne mase – nema.
Dvije godine kasnije, u septembru 2013. sindikat i menadžment Vektra Boke ,,mole” premijera i predsjednika Savjeta za privatizaciju Đukanovića da im odobri prodaju placa na Savini kod Herceg Novog, iako on nije u vlasništvu Boke. ,,Ruski državljanin nudi 320 hiljada eura za to zemljište, pod uslovom da bude prevedeno u njegovo vlasništvo, a od tog novca treba da bude izmiren dug radnicima”, objasnio je sindikalni vođa firme ovaj zahtjev, dodajući da Vektra Boka prodaje još tri placa u Njivicama i jedan na Rosama. ,,Čuo sam da bi pojedinačne cijene placeva bile oko 200 hiljada eura”, kaže.
Dosadašnji rekord po vrijednosti zahtjeva da se zemljište, umjesto na korišćenje, da u trajno vlasništvo bilježimo u Budvi, konkretno u kompaniji Jadranski sajam. Nekretnine koje su kompanije pod kontrolom Duška Kneževića odavno založile za kredite vrijedne makar 36 miliona eura (iako je u katastru država vlasnik tog zaloga) do sada su nekoliko puta mijenjale vlasnika. Tako je Savjet za privatizaciju krajem septembra usvojio mišljenje da je u postupku privatizacije Jadranskog sajma iz 1998. godine plaćena tržišna naknada za 20.971 kvadrat zemljišta budvanske kompanije. Potom je zemljište prepisano na Jadranski sajam. I ta odluka biva poništena nedavnom odlukom Ministarstva finansija, nakon žalbe Opštine Budva, zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore i nasljednika nekadašnjih vlasnika ove zemlje od kojih je ona oduzeta nakon Drugog svjetskog rata.
Jednu od osobenosti ove privatizacije za Monitor je svojevremeno opisao nekadašnji predsjednik Skupštine Saveza sindikata Crne Gore (SSCG) i član Savjeta za privatizaciju Danilo Popović. U intervjuu datom u maju 2005. godine on opisuje kako je privatizovan Jadranski sajam: ,,Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi”, kazao je tada Popović.
Tako se plaćala tržišna cijena crnogorske privatizacije. Sad se dijele bonusi. Odnosno, naplaćuju hipoteke.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PREMIJER NAJAVLJUJE VELIKI INVESTICIONI CIKLUS, OPET: Reciklaža obećanja
Objavljeno prije
4 danana
24 Oktobra, 2025
Spajića ne napušta optimizam izgrađen na netačnim podacima i sumnjivim premisama. On obećava, rokovi su produžavaju a cijene planiranih investicija rastu
“Crna Gora ima hiljade kvalitetnih projekata – od hidroenergetskih do digitalnih”, pohvalio se prošle nedjelje premijer Milojko Spajić na Međunarodnoj investicionoj konferenciji EU – Crna Gora.Još je obećao kako ”naša zemlja može pomoći EU da bude konkurentnija”.
Prisutni su saznali da premijer demonstrirani optumizam zasniva na činjenicama da je “Crna Gora danas među najdinamičnijim investicionim destinacijama regiona, sa projektima ukupne vrijednosti od gotovo tri milijarde eura koji su trenutno u realizaciji – uključujući stotine kilometara novih puteva, modernizaciju aerodroma i luka, te projekte čiste energije”. Tu postoji sitan problem: hiljade projekata i sva ta silna investiciona dinamika, o kojoj je govorio premijer, ne vidi se na terenu. Riječ je o davnošnjem spisku želja ili, u najboljem slučaju, o projektima koji su u nekoj od faza izrade planske dokumentacije, rješavanja imovinsko pravnih odnosa na terenu, prikupljanja sredstava za realizaciju ili izbora izvođača.
Dakle, Spajićevim rječnikom sa početka premijerskog mandata: ašov nije u zemlji. A obećanja ni do sada nije manjkalo.
Na samom početku premijerskog mandata, u decembru 2023. godine, Spajić je istakao da se budžetom za 2024. “započinje snažan investicioni ciklus”. I pozvao lokalne samouprave da vladi ponude “zrele projekte”. Koji mjesec kasnije, pred usvajanje pomenutog budžeta, bio je precizniji: “Crna Gora planira u narednih šest godina da izgradi devet dionica auto-puteva i brzih cesti, ali i da ulaže u razvoj željeznice, aerodroma i Luke Bar…”.
Januar ove godine, skoro identična priča. Samo su se rokovi malo protegli: “Velje Brdo, autoputevi, aerodromi, luke/marine, regionalne saobraćajnice – 2025. godina će biti početak velikog investicionog ciklusa koji će trajati skoro deceniju”.
Pokazalo se da je lakše obećati nego realizovati/započeti obećano.
Krenimo, za primjer, od dionice autoputa Mateševo – Andrijevica. Početak njene gradnje iz Vlade su najavljivali za septembar prošle godine. Pa za ovu jesen. Neki dan smo obaviješteni da je, na zahtjev preostalih ponuđača, rok za dostavljanje ponuda produžen po drugi put, sada do kraja oktobra. “Monteput je prepoznao osnovanost, uvažio zahtjeve i obezbijedio dodatno vrijeme ponuđačima. To je urađeno kako bi se postigla maksimalna konkurentnost i otvorenost tenderskog postupka, te kako bi ponuđači mogli da u predviđenom roku obezbijede neophodnu dokumentaciju”, saopšteno je.
Inicijalni tender za izbor izvođača druge dionice autoputa raspisan je krajem februara na sajtu Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD). Nakon što je i on produžavan, EBRD i Monteput su od deset prijavljenih izbrali pet ponuđača za finalni krug nadmetanja. Među njima su tri kineske kompanije, jedan tursko-azerbejdžanski i jedan holandsko – turski konzorcijum. Stotinjak miliona eura opredijeljenih u kapitalnom budžetu za početak radova (procijenjena vrijednost projekta prešla je 600 miliona) biće, po svoj prilici, prenijet u narednu godinu. Dobra vijest je to što je Evropska komisija odlučila da iznos besplatnih sredstava kojima će podržati taj projekat poveća sa 100 na 150 miliona.
Još dalje djeluje završetak tenderskog postupka za izbor zakupca (koncesionara) koji će aerodromima u Podgorici (Zeti) i Tivtu upravljati narednih 30 godina. U toj priči izvjesno je samo da u Vladi računaju na priliv nekih 100 miliona eura na ime jednokratne koncesione naknade.
Tenderska komisija iznova piše obrazloženje odluke kojom je južokorejski ponuđač prvorangiran u odnosu na američko-luksemburški konzorcijum (IIAC, odnosno, CAAP) i taj posao, izgleda, nije ni malo lak. Tek tada bi trebala da uslijedi konačna odluke Vlade o budućnosti ovdašnjih aerodroma – sa ili bez koncesionara. Iz CAAP-a su, svakako, najavili sudske žalbe, moguća je i međunarodna arbitraža pa bi se postupak započet 2019. godine mogao dodatno prolongirati. Iako naši aerodromi odavno vape za rekonstrukcijom i proširenjem kapaciteta. Zato bi najavljeno otvaranje baze Viz aira u Podgorici uz pokretanje 14 novih avio linija moglo donijeti ozbiljne logističke izazove, poput proširenja infrastrukturnih kapaciteta i produženja radnog vremena. Nadati se – ne i nepremostive.
Ni najavljeni projekti “čiste energije” (vjetro i solarne elektrane) nijesu cvijetna livada kojom samo treba prošetati, kao što se može zaključiti iz najava i obećanja zvaničnika.
Da se i naoko jednostavne stvari mogu zakomplikovati svjedoči nedavna odluka uprave EPCG da poništi tender za nabavku baterijskih sistema za skladištenje električne energije vrijedan nepunih 50 miliona. Planirani posao je zaustavljen nakon odluke Vlade, odnosno resornih Ministarstva energetike i finansija, da Elektroprivredi uskrati traženu saglasnost za novo zaduženje, zbog bojazni da bi ono “dovelo do ugrožavanja likvidnosti kompanije”. Naknadno smo saznali da je EPCG za devet mjeseci ove godine proizvela 90 miliona gubitka. Priča je završena neobrazloženom odlukom o razrješenju izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i uvođenjem najveće državne kompanije u v.d. stanje. Do izbora novog direktora iz vladajućeg PES-a.
Zanimljiv osvrt na temu najavljenih investicija u sektor čiste energije ponudlili su članovi građanske inicijative Spasimo Breznu, nakon informacije da je premijer Spajić potpisao Memorandum o saradnji sa kompanijom Alcazar Energy Partners. Uz navođenje razloga zbog kojih Alcazar ne zaslužuje status investitora od povjerenja, oni su problematizovali i ideju da se takvi projekti, bez detaljne analize, proglašavaju za investicije od javnog interesa.
“Ukoliko imamo u vidu činjenicu da, recimo, kompanija Krnovo Green Energy, koja je u 2024. godini ostvarila 22 miliona prihoda od vjetroelektrane na Krnovu, ima, brojem i slovima, jednog zaposlenog, sa platom od 595, 92 eura, a da je do sada dobila desetine miliona eura podsticaja od države Crne Gore odnosno njenih građana, pitamo – gdje je taj javni interes koji se uporno retorički potencira? Dobro znamo da se radi isključivo o ekstra profitima privatnih kompanija i, kako osnovano sumnjamo, pojedinaca u sistemu koji će im te profite omogućiti”, navode iz GI Spasimo Breznu.
Iz Alcaraza najavljuju a premijer im, izgleda, vjeruje, da će u Crnu Goru investirati 500 miliona eura do 2030. godine. paketa To je šestina onog paketa od tri milijarde investicija čija je realizacija u toku.
Baš kao i Opšta bolnica u Plevljima. U dokumentima Ministarstva zdravlja njena gradnja pominje se od 2017, uz procijenjenu vrijednost izgradnje od 2,9 miliona. U kapitalni budžet uvrstio je, 2021., Milojko Spajić kao ministar finansija. Do danas je izabran izvođač. Na projektu se radi duže nego što to predviđaju propisani rokovi, cijena je porasla 10-15 puta.Nedavno smo saznali da će gradnja bolnice biti finansirana kreditom Banke za razvoj Savjeta Evrope koji je namijenjen razvoju zdravstvene infrastrukture u Crnoj Gori (83 miliona). Počeće dogodine. Možda.
Premijera ne napušta optimizam izgrađen na netačnim podacima i premisama. Poput prošlonedjeljne tvrdnje da je EU “najveći investitor u našoj zemlji”. Dok podaci govore da su to Rusija, Srbija i Turska. On obećava, rokovi su produžavaju a cijene rastu. Ukazuju se i naznake dolazeće finansijske krize. Život na račun (neispunjenih) obećanja ima cijenu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
BUDVA: KADA RUŠITELJI POSTANU DOBROTVORI: RTCG dobio na poklon filmsku arhivu uništenog Zeta filma
Objavljeno prije
4 danana
24 Oktobra, 2025
Ugovor o primopredaji poklona potpisali su generalni direktor Javnog servisa, Boris Raonić i Predrag Mićunović. Prilog o tome na nacionalnoj televiziji ličio je na teatar apsurda. Raonićevo ushićenje poklonom i darodavcem bilo je veliko. Govorio je o neprocjenjivom kulturnom blagu Crne Gore, o istorijskoj donaciji koja je zahvaljujući zaveštanju Branislava Brana Mićunovića, stigla u depoe TV kuće kojom rukovodi. Ništa manje nije bio uzbuđen ni darodavac. Gledaoci TVCG su ostali uskraćeni za informaciju na koji način je „neprocjenjivo“ kulturno blago dospjelo u posjed privatnika
Na Nacionalnom javnom servisu upriličen je protekle sedmice neobičan događaj. Predstavnik porodice preminulog Branislava Brana Mićunovića, izvršni direktor i većinski vlasnik kompanije Zeta film, Predrag Mićunović, predao je, u vidu poklona, filmsku arhivu nekadašnjeg društvenog preduzeća Zeta film Budva, Radio Televiziji Crne Gore.
Ugovor o primopredaji poklona potpisali su generalni direktor Javnog medijskog servisa, Boris Raonić i Predrag Mićunović. Prilog o tome na nacionalnoj televiziji ličio je na teatar crnogorskih apsurda u kojem je glavnu ulogu imao direktor Raonić. Njegovo ushićenje poklonom i darodavcem bilo je veliko. Govorio je o neprocjenjivom kulturnom blagu Crne Gore, o istorijskoj donaciji koja je zahvaljujući zaveštanju Brana Mićunovića, stigla u depoe TV kuće kojom rukovodi.
„Cjelokupan filmski fond Zeta filma od danas je u vlasništvu Radio Televizije Crne Gore. RTCG je na poklon dobila gotovo 100 naslova….Ova donacija predstavlja ustupanje prava jednog ogromnog kulturnog kapitala koji je teško finansijski izraziti i ako bismo pokušali, to je možda najveća donacija u modernoj istoriji Crne Gore. Kao čelnik Javnog servisa dugujem veliku zahvalnost Zeta Filmu i familiji Mićunović na ovom sjajnom činu”, istakao je Raonić.
Ništa manje nije bio uzbuđen ni darodavac, zahvalan na prilici da javno, na državnoj televiziji, promoviše donaciju kojom se na određeni način uzdižu lik i djelo kontroverznog biznismena.
“Ovim se ispunjava namjera i želja Brana Mićinovića da se cjelokupan filmski fond Zeta filma, posredstvom ugovora, pokloni Javnom servisu Crne Gore. Tim se činom značajno obogaćuje ukupan filmski fond Crne Gore. Na ovaj način se ovo značajno umjetničko blago stavlja na uvid brojnom auditorijumu Crne Gore”, kazao je Predrag Mićunović.
Ovo bi bilo sasvim u redu, da iza priče o darivanju ne stoji gorka istina o jednoj od najvećih devastacija filmske baštine u Crnoj Gori, o namještenoj privatizaciji kulturne ustanove, njenom totalnom uništenju, o neviđenom vandalizmu spram kulture i stvaralaštva, o rušenju filmskih studia i bioskopskih sala, o devastaciji prostora, korupciji….
Nakon sladunjavog priloga o vrijednoj, istorijskoj donaciji, gledaoci TVCG ostali su uskraćeni za informaciju na koji način je „neprocjenjivo“ kulturno blago dospjelo u posjed privatnika. Pored zahvalnosti, mogao se upriličiti uradak na temu neslavnog kraja jedinog filmskog preduzeća u Crnoj Gori, koje je pojela masovna vaučerska privatizacija. I kako se desilo da država zajedno sa zgradom proda i predmetno kulturno blago u čijem je stvaranju dobrim dijelom učestvovala. Da se pokuša objasniti kako je moguće da se duže od 20 godina niko među kulturnim poslenicima u državi nije zapitao gdje je završila vrijedna zaostavština Zeta filma, koja je 16. oktobra izronila na TVCG.
Zeta film je osnovan 1956. godine kao jedino preduzeće za proizvodnju i distribuciju filmskih ostvarenja u Crnoj Gori. Za Zeta film se vezuju počeci crnogorske kinematografije. Firma je bila smještena u zgradi namjenski izgrađenoj 1965. godine po projektu arhitekte Milana Popovića, za koji je dobio prestižnu Borbinu nagradu.
Zgrada Zeta filma bila je sjedište mnogih kulturnih ustanova Budve. Bila je duša grada, središte kulturnih događaja za generacije Budvana. U njoj je bila smještena velika bioskopska i pozorišna sala. Lijepo arhitektonsko zdanje raspolagalo je sa posebnim salama za projekciju filmova, sa vrhunskom opremom, depoima za čuvanje filmskih traka, montažnim sobama… Bilo je sjedište i Kulturnog centra grada sa gradskom bibliotekom, upravom festivala Grad teatar i Radio Budvom. Zgrada Zeta filma nosila je naziv Dom kulture – Gojko Krapović, po nekadašnjem predsjedniku Opštine Budva.
Uprkos zahtjevima uprave preduzeća Zeta film upućenih tadašnjoj Vladi, magu privatizacionog procesa, Veselinu Vukotiću, predsjedniku Savjeta za privatizaciju i ministarki za kulturu Vesni Klibardi, da se Zeta film ne stavlja na listu društvenih firmi za prodaju, to je ipak učinjeno. Oko 40 odsto akcija Zeta filma kupio je slovenački privatizacioni Fond MIG, jedan od tadašnjih fondova MVP, koje je prodao biznismenu Branu Mićunoviću i članovima njegove uže porodice. Mićunović je uspio da dobije i akcije Fonda PIO i Fonda zdravstva, da bi na kraju raspolagao sa većinskim paketom od 60 odsto vlasništva filmskog preduzeća.
Zeta film je u svom vlasništvu imao i predstavništva na prestižnim lokacijama u Beogradu i Zagrebu. Na ulazu u nekadašnje prostorije budvanske firme u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu i danas stoji ime Zeta filma.
Prvo što je Mićunović kao novi vlasnik Zeta filma uradio, bilo je gašenje svih navedenih kulturnih institucija. Pozorišnu i bioskopsku salu u koje su generacije Budvana odlazile, pretvorio je u nadaleko poznatu diskoteku Trocadero sa 2000 mjesta na tri nivoa, najavljenu u ljeto 2005. kao hit sezone na crnogorskom primorju. Zatim je iselio gradsku biblioteku koja se sa sve bogatim knjižnim fondom našla na ulici i u prostoru biblioteke otvorio kockarnicu.
Kao jedan od pobjednika tranzicije Mićunović nije postao mecena u kulturi, neko ko je prepoznao kulturološki potencijal velike filmske kuće i njenog značaja za Crnu Goru, što mu se danas pripisuje. Srušio je i uništio i posljednje tragove ne samo poznate filmske kuće nego i kulture turističkog centra Crne Gore i zamijenio prostorima za jeftinu zabavu i kockanje.
Na kraju, 2018. srušio je i samu zgradu Zeta filma i na njenom mjestu sagradio hotel, sa stanovima za prodaju i velikim blještavim kazinom sa svijetlom reklamom turske hotelske kompanije Merit. Filmsku djelatnost, pozorište, bioskop, knjige, zamijenili su apartmani i kockarnice. To je vrhunska simbolika kulturnog i moralnog sunovrata koji je zadesio ne samo Budvu nego i filmsku umjetnost Crne Gore.
Filmski arhiv Zeta filma, pozitivi i kopije igranih i dokumentarnih filmova dati su ugovorom na čuvanje Crnogorskoj kinoteci na inicijativu odlazeće uprave Zeta filma.
Od bivših zaposlenika Zeta filma saznaje se da poklon koji je dobila TVCG i nije vrijedan kakvim se predstavlja. Riječ je o pozitivima, istrošenim kopijama starih filmova, uglavnom strane produkcije, koje je Zeta film kao distributer kupovao. Manji dio čine sačuvane kopije 20-ak domaćih filmova koji su samostalno ili u koprodukciji sa drugima, snimljeni u Zeta filmu. U pitanju su djela poznatih crnogorskih reditelja, poput Živka Nikolića, Momira Matovića, Predraga Golubovića, Radomira Šaranovića.
Prema podacima Vikipedije, Zeta film je do 1991. proizveo 25 dokumentarnih i 3 animirana filma u sopstvenoj prozivodnji i 9 igranih filmova u koprodukciji. Za crnogorsko i jugoslovensko tržište uvezla je 891 dugometražni film.
Međutim, negativi filmova iz poklonjene filmske arhive čuvaju se u Kinoteci Beograd, dok se manji dio nalazi u depou Jadran filma u Zagrebu. U Crnoj Gori nema uslova za čuvanje originala filmskih traka koje zahtijevaju posebne uslove arhiviranja.
Direktor Raonić navodi kako je TVCG ugovorom o poklonu stekla autorska prava emitovanja preuzetih filmova. Bivši radnici Zeta filma tvrde da se za svako prikazivanje na TV moraju ponovo otkupiti prava od stranog distributera. Isto važi i za domaći filmove za koje se autorska prava nakon isteka određenog perioda moraju nanovo otkupljivati od naslednika.
Zanimljivo je da Zeta film i dalje posluje pod imenom Filmska kompanija Zeta film AD, iako njeno poslovanje nema nikakve veze sa filmskom djelatnošću koju su prije 21 godinu vlasnici ove kompanije ugasili.
Branka PLAMENAC
Komentari
Izdvojeno
REVIZIJA PRIJEDLOGA ZAVRŠNOG RAČUNA BUDŽETA ZA 2024.: Država opet na popravnom
Objavljeno prije
2 sedmicena
17 Oktobra, 2025
Šestu godinu zaredom DRI ima ozbiljne primjedbe na način na koji izvršna vlast (ne)raspolaže novcem iz državnog budžeta. Umjesto da pokušaju otkloniti nedostatke koji se ponavljaju iz godine u godinu, iz Ministarstva finasija sve se glasnije ljute. Na revizore i novinare
Nadležni u Vladi ne računaju baš dobro. Što se tiče poštovanja pravila i propisa tu su još gori, odnosno, da budemo precizni – loši.
To je suština nalaza Državne revizorske institucije (DRI) koja je sprovela redovnu finansijsku reviziju i reviziju pravilnosti Predloga zakona o završnom računu budžeta Crne Gore za 2024. godinu. Kako su njihovom Revizijom „utvrđene greške i nepravilnosti koje imaju materijalan i prožimajući efekat na finansijski izvještaj“, DRI je dala uslovno mišljenje na finansijsku reviziju i negativno mišljenje na reviziju pravilnosti Predloga zakona o završnom računu prošlogodišnjeg budžeta.
Uočeni nedostaci nijesu iz kategorije bezazlenih, koje bi eventualno mogli pripisati međusobnom rivalitetu računovođa iz Vlade i DRI i nadmetanju na temu ko bolje poznaje i primjenjuje crnogorske zakone i međunarodne računovodstvene standarde. Tako, na primjer, revizori DRI konstatuju da završni račun prošlogodišnjeg državnog budžeta nije matematički tačan.
„Revizijom je utvrđeno da je potrebno uvećati prihode za 3,2 miliona eura, a umanjiti rashode za 38,8 miliona eura“, zaključili su članovi Kolegijuma koji je radio ovu reviziju, senatori DRI Milan Dabović i Siniša Čađenović. Tako bi se i iskazani deficit (razlika između prošlogodišnjih rashoda i prihoda) smanjio sa 247,5 na 205,5 miliona eura. Slijedi još malo računovodstvene matematike i konačno rješenje prošlogodišnjeg budžetskog poslovanja: „Modifikovani gotovinski deficit nakon korekcija iznosi 216,8 miliona eura“.
Revizija DRI potvrđuje ono o čemu bolje upućeni govore još od sredine prošle godine: novac iz budžeta troši se mimo plana, neko dobije više od iznosa planiranih sredstava, a neko ni ono što je predviđeno Zakonom o budžetu. Evidencija o svemu tome nije uredna.
“Ministarstvo finansija nije u cjelosti uskladilo vođenje glavne knjige trezora sa važećim Pravilnikom o jedinstvenoj klasifikaciji računa za budžet Crne Gore i budžete opština, a pojedine potrošačke jedinice su ugovarale obaveze iznad planiranih sredstava. Utvrđeno je da nijesu redovno izmirivane dospjele obaveze, niti su rasknjižene obaveze naplaćene prinudnim izvršenjem”, konstatuje DRI.
Izvršna vlast je neažurna i kada je u pitanju poreska evidencija, ukazali su revizori. „Knjigovodstveno stanje poreskog duga na posljednji dan prošle godine i pretplate koje su evidentirane na individualnim analitičkim računima poreskih obveznika ne predstavljaju stvarni iznos duga“, navodi se u dokumentu DRI. Revizijom je konstatovano da Završni poreski račun za 2024. godinu nije dostavljen u zakonom propisanom roku. „Takođe, utvrđeno je da se račun za razvoj manje razvijenih jedinica lokalne samouprave nije blagovremeno konsolidovao u glavnoj knjizi trezora (GKT), a da je dio sredstava ostao van bilansa“.
U Reviziju se navodi da je država prošle godine vraćala sredstva donirana iz EU fondova koja su nenamjenski potrošena u ranijem periodu (prije njenog formiranja), u ime korisnika čiji je rad pod kontrolom vlade. To, ipak, nije uticalo na ukidanje prakse da se donacije i subvencije dijele mimo procedura i bez obaveze primaoca da izvjesti o načinu na koji ih je iskoristio. Kao primjer, DRI navodi da se „novac vjerskim školama i pojedinim fondovima dijelio bez jasnih kriterijuma i kontrole“.
Pride, DRI konstatuje da se neki troškovi iz državnog budžeta ne prikazuju na pravi način i na pravom mjestu, kako bi ukupna slika o radu Vlade bila ljepša. Tako je naknada za rad Komisije koja treba da predloži rješenje u sporu između Vlade Crne Gore i China Road and Bridge Corporation (nosilac posla izgradnje dionice autoputa Smokovac – Mateševo) kako bi se izbjegla arbitraža na Trgovinskom sudu u Cirihu, prikazana među izdacima za infrastrukturu. A trebala je, prema mišljenju revizora, da se nađe među izdacima po osnovu troškova sudskih postupaka, „s obzirom da se radi o sporu i predsudskoj instanci koja isti rješava“.
Pošto je dokument od skoro 200 stranica dostupan na sajtu DRI, skratimo prepričavanje i vratimo se na osnovne zaključke. „Na osnovu činjeničnog stanja utvrđeno je da su pogrešna prikazivanja, pojedinačno ili zbirno, materijalno značajna u odnosu na postavljene kriterijume za finansijsku reviziju na osnovu čega nadležni Kolegijum izražava uslovno mišljenje“. Revizijom pravilnosti „utvrđeno je da potrošačke jedinice nijesu u svim materijalno značajnim aspektima uskladile poslovne aktivnosti sa zakonskim i drugim propisima koji regulišu budžetsko poslovanje u Crnoj Gori i u skladu sa tim nadležni Kolegijum izražava negativno mišljenje“.
Iz DRI su podsjetili da se slični nalazi ponavljaju, dok Vlada ne pokazuje previše entuzijazma da uočene nepravilnosti ispravi, kako bi državnu kasu dovela u potreban red. Utvrđeno je, navodi se u reviziji, da je Vlada Milojka Spajića u potpunosti realizovala manje od petine (18 odsto) preporuka datih u prošlogodišnjoj reviziji Predloga zakona o završnom računu budžeta za 2023. godinu, dok dvije trećine (66 odsto) nijesu realizovane.
Neće, ne umiju ili misle da nijesu dužni da svoj rad usklađuju sa preporukama DRI?
Odgovor se da naslutiti iz ljutite reakcija Ministarstva finansija na objavljenu reviziju. „Uslovno mišljenje DRI iznijeto u okviru finansijske revizije, ne oslikava stvarno stanje, niti počiva na potpunom i pravilnom tumačenju i uvažavanju zakonskih propisa“, ustvrdili su iz resora kojim rukovodi ministar Novica Vuković. U njihovom saopštenju, nakon objašnjenja, slijede optužbe. Prvo na račun DRI: „Ovakav pristup nije samo pogrešan, već dovodi do netačnih i pravno neutemeljenih zaključaka, koji obmanjuju javnost i narušavaju reputaciju institucija“. Onda su na red došli mediji: „Pojedini mediji izvještavali su o ovoj temi na način koji cijelu odgovornost revizije usmjerava na Ministarstvo finansija i ministra Vukovića, iako se brojni nalazi odnose na period prije 2020. godine i na druge institucije. Takav pristup je tendenciozan, netačan i zlonamjeran.“
Tu bi, po mišljenju nadležnih iz Ministarstva finansija, trebalo staviti tačku na priču o završnom računu budžeta za prošlu godinu, odnosno primjedbama koje je Kolegijum DRI dao na taj dokument. Mnogi, međutim, nijesu saglasni sa takvim naumom. Među njima se našla i Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru (STEGA).
„Već šestu godinu zaredom DRI je dala negativno mišljenje o pravilnosti trošenja državnog novca, a za finansijsku reviziju izrekla uslovno mišljenje. Drugim riječima, i dalje se ne zna, sa sigurnošću, kako se troši novac građana, jer su greške i propusti u planiranju, evidenciji i kontroli postali hronični“, saopštili su iz STEGA. „Državni revizori su ukazali da se pravila ne poštuju dovoljno, da se često isplaćuju sredstva bez jasne dokumentacije, da se ugovori potpisuju bez potrebnih procedura, a da se u mnogim institucijama već godinama funkcioniše sa privremenim v.d. rukovodiocima”.
Građani, makar u teoriji, imaju pravo da znaju na šta se i kako troši njihov novac. U praksi, dovoljno je izgleda ponoviti da se oni prethodni bili još gori. I obećati pokretanje nekoliko milijardi vrijednog investicionog ciklusa. Ili cirkusa. Pošto je ukupan saldo prethodno izrečenih obećanja na istu temu bio i ostao – nula.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj

PREDSJEDNIKOV ORDEN AMFILOHIJU, POMIRITELJU: Da je vječno selektivno pamćenje
PREMIJER NAJAVLJUJE VELIKI INVESTICIONI CIKLUS, OPET: Reciklaža obećanja
BUDVA: KADA RUŠITELJI POSTANU DOBROTVORI: RTCG dobio na poklon filmsku arhivu uništenog Zeta filma
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmiceATAK MK GRUPE NA SLOVENSKU PLAŽU: Da li će vlada prodati najvrjedniji turistički brend
-
DUHANKESA4 sedmice7. oktobar 2023.
-
DRUŠTVO4 sedmiceNAKON PRVOSTEPENE PRESUDE PROTIV ČLANOVA SAVJETA RTCG: Vlast brani servis
-
Izdvojeno4 sedmiceNOVI PLAN ZA GAZU: Mir zbog Nobela ili rat zbog rivijere
-
FOKUS4 sedmiceAFERE PRED PRAVOSUĐEM: Korumpiranih nemamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceMK GRUPA ŽELI DA GRADI STANOVE NA SLOVENSKOJ PLAŽI: Oko 300 hiljada novih komercijalnih kvadrata umjesto hotela
-
FOKUS3 sedmiceALEKSANDAR MIJAJLOVIĆ I DRUŠTVO: Ogledalo
-
DRUŠTVO3 sedmiceVRŠNJAČKO NASILJE U ZEMLJI GOVORA MRŽNJE: Uče od starijih
