Povežite se sa nama

MONITORING

INTERESI GRČKOG BIZNISMENA PETROSA STATISA U CRNOGORSKIM MEDIJIMA: Uloži u medije, zaradi u turizmu

Objavljeno prije

na

Na proljeće prošle godine grčki biznismen Petros Statis kupio je dva crnogorska portala – Analitiku i Cafe Del Montenegro (CDM), i tako postao vlasnik čak četiri crnogorska medija: osim ta dva portala Statis je većinski vlasnik i dvije dnevne novine – nekadašnje državne Pobjede koju je preuzeo krajem 2014. godine i Dnevnih novina koje zvanično posjeduje od 2013. godine, iako mnogi izvori i podaci govore da je on utemeljivač tih novina čiji je prvi primjerak objavljen u oktobru 2011. godine.

Iza Statisovog širenja na medijskom tržištu ne stoji očigledna ekonomska logika, pokazuje dostupna finansijska i poslovna dokumentacija. Dvije dnevne novine skupi su projekti koji ne donose profit i u koje treba dodatno ulagati. Zato se od početka spekulisalo da se radi o drugačijoj vrsti trgovine i da grčki biznismen finansira i održava ove medije, koji drže stranu Vladi premijera Mila Đukanovića, zbog interesa i privilegija u turizmu i drugim biznisima koje vodi u Crnoj Gori. Prema evidenciji Privrednog registra on je u Crnoj Gori osnovao 11 kompanija različitih djelatnosti: od turizma i hotelijerstva, preko telekomunikacija i poljoprivrede.

U vrijeme kada je grčki biznismen kupio Pobjedu, bivša državna novina bila je u višemilionskim dugovima. Raniji pokušaji da se Pobjeda privatizuje propali su, a Vlada je nezakonito duže od deceniju finansirala tu dnevnu novinu iz budžeta, zdušno je pri tom koristeći za obračun sa kritičarima. Prema zakonu o medijima iz septembra 2002, Pobjeda je još tada morala biti prodata ili ugašena.

Posljednji tender za njenu prodaju propao je na proljeće 2012. godine. Tada je prijatelj premijera Đukanovića, nedavno uhapšeni bivši ministar odbrane BiH Fahrudin Radončić, koji je u to vrijeme i zvanično bio vlasnik sarajevskog Dnevnog avaza, odustao od te trgovine, uz pojašnjenje da Pobjeda nije „lider na tržištu” i da se radi o „skupom projektu”. Pri tom, u vlasništvu bivše državne novine tada je bila vrijedna nekretnina – u revizorskom izvještaju Pobjede iz 2013. godine procijenjena na 4.887.432 eura. Radončiću ni to nije bilo dovoljno.

Zgradu je u februaru 2013. godine na sebe uknjižila Vlada, pa ona nije bila dio paketa kada je Pobjedu od države kupio Petros Statis u decembru 2014. godine. Koji je onda bio interes grčkog biznismena da preuzme nekadašnju državnu novinu?

Zarada od prodaje novine sigurno nije. Samo u prva dva mjeseca 2014. godine, u kojoj je Statis kupio Pobjedu, njen gubitak, pokazuje finansijski izvještaj za taj period, iznosio je 413.665 hiljada eura. Bio je to samo nastavak trenda propadanja. Godišnje, pokazuje finansijska dokumentacija, Pobjeda je gubila u prosjeku dva miliona eura.

Prema finansijskom izvještaju za 2013. godinu, gubitak Pobjede te godine bio je veći za nešto preko dva miliona eura u odnosu na 2012. godinu. Na sjednici UO Pobjede održanoj 21. 06. 2013. godine u zapisniku broj 28/02 konstatuje se da je i u 2012. godini Pobjeda poslovala sa gubitkom od – 2.472.805 eura. „To je 38,2 odsto više u odnosu na prethodnu 2011. godinu”, navodi se u zapisniku. Gubitak je, pri tom, rastao i pored smanjenja plata i racionalizacije koja je, kako se navodi u zapisniku, sprovedena te godine.

Prihodi od prodaje novinskih izdanja, konstatuje se dalje u zapisniku, manji su za 23,38 odsto u odnosu na prethodnu godinu. „Evidentan je i pad tiraža dnevnog lista Pobjeda iz mjeseca u mjesec i na godišnjem nivou iznosi 17,53 odsto”, stoji u tom dokumentu.

Da nema ekonomskog opravdanja da Pobjeda nastavi sa poslovanjem, konstovano je i u nezavisnom revizorskom izvještaju iz 2013. godine. „Gubitak Društva na dan 31.12.2012. godine iznosi 25.941.188, a njegov kapital na taj dan iznosi 18.349.639 eura. Negativan iznos od 7.591.549 eura predstavlja nedostajuću ‘pojedenu’ supstancu, što po našem mišljenju dovodi u pitanje nastavak poslovanja ovog poslovnog subjekta”, konstatuje se u izvještaju nezavisnog revizora Mont Audit.

Vlada je ipak nastavila da finansira državnu novinu novcem građana sve do decembra 2014. godine kada je prešla u Statisove ruke. Tokom decenije Pobjedinog nezakonitog poslovanja Vlada je nekoliko puta otkupljivala višemilionske dugove Pobjede pretvarajući ih u akcijski kapital. Gubici su rasli i pored „novih početaka” i otpisanih dugova, višemilionskih davanja iz budžeta godišnje, ali i drugih sredstava koje je Pobjeda na račun oglašavanja povlačila iz javnih fondova i preduzeća.

Prema dokumentaciji Privrednog suda, Statis je za cijenu od 757 hiljada eura dobio štampariju, tri manje nekretnine u Baru, Nikšiću i Žabljaku u kom su se nalazila dopisništva, više automobila i gomilu kancelarijskog materijala. Iako vrijedna, štamparija teško da je mogla biti ekonomsko opravdanje za nastavak izdavanja lista koji je kontinuirano pravio gubitke.

Pobjeda, čiji su gubici i dugovi cijelu deceniju pokrivani iz budžeta, prodata je mimo tendera, neposrednom pogodbom, a cijeli proces, od njenog uvođenja u stečaj do prodaje, odigrao se vrlo brzo i transparetno koliko to zakonski minimum nalaže.

Pobjeda je uvedena u stečaj na ljeto 2014, na predlog Poreske uprave Crne Gore koja je prinudnu naplatu poreskog duga Pobjede od 358.494, 66 eura zatražila 21. 07. 2014. godine. Tri sedmice kasnije, 6. avgusta, Privredni sud je donio rješenje o uvođenju stečaja, a kako stečajna uprava Pobjede nije podnijela plan za reorganizaciju, 13. oktobra 2014, donijeto je i rješenje o bankrotstvu. Već sjutradan, 14. oktobra 2014, prema dokumentaciji Privrednog suda, na adresu stečajnog upravnika Pobjede Milana Markovića stigla je ponuda Statisove kompanije Media Nea. Odbor povjerilaca Pobjede prihvatio je ponudu šest dana kasnije, 20. oktobra 2014. godine. Prema Zakonu o stečaju preduslov za prodaju neposrednom pogobom je odobrenje Odbora povjerilaca.

Po Zakonu, reorganizacija se sprovodi „ako postoje ekonomski opravdani uslovi za nastavak dužnikovog poslovanja”. Bilo je nejasno zašto Media Nea kupuje kompaniju koju i stečajna uprava vidi kao firmu „koja nema objektivnih uslova za reorganizaciju” i nastavak poslovanja. Da nema uslova za reorganizaciju naveo je stečajni upravnik Pobjede Milan Marković u pismu sudiji, koji je vodio stečaj, Blažu Jovaniću, te članovima Odbora povjerilaca u oktobru 2014.

Statis je kupoporodajnim ugovorom uz sve preuzeo i obaveze prema zaposlenima, nastavljajući da izdaje novinu čiji je tiraž do tada u kontinuitetu padao, a dugovi rasli.

Media Nea je pri tom, pokazuju podaci Privrednog suda, u oktobru 2014. kada je dala ponudu za Pobjedu imala kapital od 70 hiljada eura. To je čak deset puta manje od cijene koju je Statis ponudio i za koju je na kraju kupio Pobjedu – 757.000 eura.

Na dan kada je Media Nea isplatila cijelu dogovorenu sumu za kupovinu Pobjede, 1. decembra 2014. godine, iz Statisove First financial banke (Univerzal banka), sa računa njegove kompanije First financial holdings, koja se bavi trgovinom voća i povrća i koja je osnivač Media Nee, uplaćeno je 757 hiljada eura na račun Media Nee, koliko je bila cijena dogovorena za kupovinu Pobjede, pokazuje dokumentacija Privrednog suda. Prema evidenciji Privrednog suda, ni novčani kapital First financial holdings mjesec dana ranije, u novembru 2014. nije bio dovoljan za kupovinu Pobjede, i iznosio je tek 184 hiljade eura. Statis je izgleda morao ulagati dodatni novac.

Deset dana nakon što je isplatila cijenu za državnu novinu, 12. 12. 2014. godine, Media Nea osnovala je kompaniju Nova Pobjeda. Za izvršnog direktora Nove Pobjede imenovan je Draško Đuranović, i bivši vlasnik portala Analitika koji je sada u Statisovom vlasništvu.

Pobjeda je nastavila sa provladinom uređivačkom politikom. Zanimljivo je da se u Pobjedi trenutno štampa i srpski tabloid Informer, kako se navodi u impresumu tabloida čija je uređivačka politika, kako se konstatuje i u izvještaju Instituta za medije iz decembra 2015, na istom provladinom fonu.

Ni drugi Statisov medijski projekat u Crnoj Gori, Dnevne novine, nije bio jeftin.

Dnevne novine pokrenute su 10. oktobra 2011. godine. Tada je kompanija Media Nea koja je zvanično pokrenula projekat, prema evidenciji Privrednog suda, bila u stopostotnom vlasništvu Borisa Darmanovića, bivšeg vlasnika portala CDM. Dnevne novine su se u prvih pola godine dijelile besplatno. Prema više procjena to je moralo koštati najmanje milion eura ulaganja u tom periodu.

Osnivački akti te kompanije pokazuju međutim da je kada je pokrenuo milionski vrijedne Dnevne novine, kapital Darmanovićeve kompanije Media Nea iznosio – 1 euro!

Darmanovićeva Media Nea je sa kapitalom, od jednog eura tada ne samo pokrenula skup i neizvjestan projekat kao što su Dnevne novine, nego se mjesec kasnije, u novembru 2011. godine, prijavila za kupovinu Pobjede koja je grcala u dugovima. Nije bilo jasno ne samo zašto je Darmanović zainteresovan za kompaniju čije poslovanje nema budućnost, nego i kako namjerava da je kupi s obzirom na to da nije ispunjavao uslove tendera.

Na tom tenderu iz 2011. godine, Vlada je tražila da firma koja bude preuzela Pobjedu ima aktivu vrijednu 15 miliona eura, najmanje trogodišnje iskustvo u obavljanju osnovne djelatnosti i minimum osam miliona eura prihoda na kraju prethodne poslovne godine.

Darmanović je tada pojasnio da očekuje da će mu u pomoć da ispuni uslove i kupi Pobjedu „radi proširenja asortimana” priteći Petros Statis. Statis tada očito nije bio zainteresovan, pa je tender, pošto je Radončić odustao – poništen.

Darmanović je insistirao da se radi samo o potencijalnom partnerskom odnosu između njega i Statisa i da su Dnevne novine njegov vlastiti projekat iza kog se ne krije grčki kapital, kako se još tada sumnjalo.

Zanimljivo je, međutim, da je na svom sajtu petrostathis.com grčki biznismen naveo da posjeduje više medija u Crnoj Gori i da je on „utemeljivač Dnevnih novina”.

Zvanično, Statis je Dnevne novine preuzeo skoro dvije godine nakon što su osnovane, u julu 2013. godine.

Prema podacima Privrednog suda, on je kompaniju Media Nea koja je bila izdavač Dnevnih novina kupio preko svoje firme First financial holdings 19. jula 2013. godine. Na račun Media Nee tada je leglo 70 hiljada eura sa računa First financial holdings u First financial banci. Statis je postao većinski vlasnik Media Nee sa 99,9 odsto kapitala, dok je Boris Darmanović upisan kao vlasnik 0,01 odsto kompanije sa osnivačkim kapitalom od jednog eura. Darmanovićeva direktorska ovlašćenja, prema statutu kompanije iz tog perioda, ograničena su na poslove do 500 eura.

Statis je kompaniju koja je kupila Media Neu, First financial holdings, pokazuju osnivački dokumenti, pokrenuo skupa sa of-šor kompanijom Stangat limited sa Kipra, čiji vlasnici nijesu poznati javnosti. Tokom 2009. godine Statis je preuzeo u potpunosti kompaniju od suosnivača Stangat limited. Prenos svog udjela u ime te of-šor kompanije sa Kipra, kao njen osnivač, potpisao je grčki brodovlasnik Viktor Restis. Restis je vodio većinu aktuelnih Statisovih poslova u Crnoj Gori. Povukao se 2013, kada je uhapšen u Grčkoj, a njegove poslove u Crnoj Gori nastavio je Statis. Iako se vjeruje da Restis ne posluje više u Crnoj Gori, Stangat limited je prema Privrednom registru Poreske uprave i dalje vlasnik dvije ovdašnje kompanije sa grčkim kapitalom – Golden estate i Vires.

U vrijeme kada su milionski vrijedan projekat, Dnevne novine, pokrenute, kompanija Adriatic properties 2, koju su tada vodili Statis i Restis skupa, a koja gazduje Svetim Stefanom dugovala je više od pola miliona eura za zakup ovog bisera crnogorskog turizma. Iako je to bio razlog za raskid ugovora o zakupu, Vlada to nije učinila. Dug te kompanije po osnovu neplaćenog zakupa u oktobru 2012. iznosio je 2,6 miliona eura. Na kraju, Vlada je dozvolila da se dug izmiri u ratama. U decembru prošle godine Budvanska rivijera od koje zakupljuju Sveti Stefan, poslala je na adresu Adriatic properties fakturu od 1,4 miliona eura duga za zakupninu.

Iz konkurentskih dnevnih listova Vijesti i Dana, koje su kritički orijentisani prema Vladi, više puta su ocijenili da su Dnevne novine „dampinškim cijenama” pokušavale da unište konkurenciju, te da je to zapravo pravi razlog njihovog osnivanja. Da se unište Đukanovićevi kritičari.

Samo dan kasnije nakon što je Statis zvanično preuzeo Dnevne novine, premijer Milo Đukanović donio je predlog br: 01-1114/3 da se Statisu izda crnogorsko državljanstvo, što je i učinjeno.

Prema Privrednom sudu, osnivač Statisove Adriatic properties je of-šor kompanija Aidway Investment Limited, registrovana na Britanskim Djevičanskim Ostrvima, čiji su vlasnici nepoznati. Kako je prije nekoliko godina otkrila Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), ovlašćena zastupnica te kompanije bila je Ana Đukanović, tada Ana Kolarević, sestra premijera Đukanovića.

MANS je u januaru 2012. godine podnio krivične prijave protiv više aktuelnih i bivših ministara i lokanih funkcionera zbog sumnje da su zloupotrijebili službeni položaj u korist kompanija pod kontolom Viktora Restisa i Petrosa Statisa, a koje su bile zakupci Svetog Stefana i gazdovale Rudnikom mrkog uglja u Beranama.

U prvoj krivičnoj prijavi MANS je teretio zakupca hotela Sveti Stefan da je u kontinuitetu nesmetano kršio ugovorne obaveze ne snoseći bilo kakve sankcije, da je rekonstruisao hotel bez građevinske dozvole i sagradio dva nelegalna objekta u Miločerskom parku. MANS je objavio dokumenta nadležne inspekcije u kojima se kompaniji Adriatic properties nalaže rušenje tih objekata, što nije učinjeno.

U drugoj prijavi Vlada se tereti da je Statisu omogućila da na nezakonit način dođe do koncesija za eksploataciju uglja na period od 20 godina, te da nije raskidala ugovor iako obaveze nijesu bile ispoštovane. Statis je tada kazao da su optužbe MANS-a protiv Restis grupe bazirane na lažima i manipulacijama i da predstavljaju dio političke igre.

Jedan od posljednjih ustupaka koje je Statis dobio od Đukanovićeve Vlade je aneks ugovora o zakupu hotela Kraljičina plaža koji je usvojen krajem prošle godine u parlamentu. Tim aneksom Vlada je tražila da se Statisu odobri produženje roka zakupa hotela sa 30 na 42 godine, smanji zakupnina 30 odsto, odobri gradnja 66 apartmana za prodaju, kao i da se oslobodi duga za zakupninu od 250 hiljada eura i buduće zakupnine do izrade prostorno – planske dokumentacije.

Aneks najprije nije dobio podršku parlamentarne većine u julu prošle godine. U međuvremenu, izglasan je zahvaljujući glasovima Pozitivne Crne Gore, male opozicione partije koju odavno optužuju za političku korupciju. Ostatak opozicje i koaliciona Socijaldemokratska partija (SDP) tvrde da se aneksom obezbjeđuje kupoprodaja zemljišta ispod apartmana, ali da to niko neće da kaže.

Iako Statisovi poslovi u medijima na izgled nemaju ekonomsku logiku, njegov posao u turizmu čini se ima.

U februaru ove godine dnevni list Vijesti objavio je da Statis već tri godine ne plaća kiriju za HTP Miločer zbog čega je to preduzeće u problemu pa se zadužilo kod njegove banke za kredit od 750 hiljada eura. Ukoliko kredit ne bude isplaćen, hotel Kraljičina plaža sa dvorištem mogao bi pripasti Statisovoj banci.

U proljeće prošle godine Statis, nakon dvije dnevne novine kupuje konačno i dva portala, Analitiku i CDM. Analitiku je pruzeo od direktora svoje Pobjede Draška Đuranovića, a CDM od direktora svojih Dnevnih novina Borisa Darmanovića. O tim transakcijama nema dokumentacije u Privrednom registru Poreske uprave, iako je u elektronskoj evidenciji registra zabilježeno da je Statis kupio ta dva portala. Zato se ne zna koliko je novca Statis platio portale. U Poreskoj upravi objasnili su da je razlog za nedostatak dokumentacije najvjerovatnije to što je osnivači nijesu preuzeli iz Pivrednog suda.

Analitiku, odnosno kompaniju Portal Press, Statis je kupio preko svoje First financial holdings koja je od proljeća prošle godine stopostotni vlasnik kompanije. Prema elektronskoj evidenciji CRPS direktorica je supruga Draška Đuranovića, Tinka. Tinka Đuranović bila je vlasnica velike distributivne kompanije Bega press, koja je ušla u stečaj ostavljajući za sobom ogromne dugove. Vlada Igora Lukšića je Bega pressu 2011. godine nakon uvođenja stečaja odobrila pomoć od 880 hiljada eura iz državnog budžeta, kako bi se namirio dug prema medijima. Najveći povjerilac Bega pressa, Futura Monte Stanka Subotića, Đukanovićevog prijatelja, pokazuje dokumentacija te kompanije u stečaju, nije isplaćen. Bega press je Subotiću ostao dužan oko 323.609 eura.

Statis je CDM preuzeo preko kompanije Media Nea. Kao direktor upisan je bivši vlasnik tog portala Boris Darmanović.

I portali Analitika i CDM prepoznati su kao provladini prije prodaje Statisu. Analitika godinama drži mjesto portala koji najviše novca odnosi po osnovu oglašavanja iz javnih i državnih fondova. Prema ocjenama Centra za građansko obrazovanje taj se novac dijeli netransparetno i bez jasnih kriterijuma.

Do izlaska ovog teksta grčki biznismen nije odgovorio na zahtjev koji mu je upućen mjesec dana ranije – da pojasni zašto je ulagao u skupe medijske projekte u Crnoj Gori, kupujući medije istog profila, dvije dnevne novine i dva portala.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

**Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku projekta South East European Media Observatory, podržanog od strane Evropske unije. Sadržaj ovog članka je odgovornost autorke Milene Perović-Korać i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije.

Komentari

Izdvojeno

GODINU DANA PROTESTA MJEŠTANA KRALJSKIH BARA: Male HE – agonija koja traje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja  problema od strane Vlade. Tako su na protestu koji je održan prošlog mjeseca istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine

,,Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su prije godinu dana mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova. Od tada traju njihovi protesti u cilju zaustavljanja gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz.

Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare. Koncesiju na jedina tri preostala vodotoka u Parku prirode Komovi, koja nijesu stavljena u cijevi, dobilo je preduzeće Dekar energy. Vlasnik Dekara je Momčilo Miranović, suprug Vesne Miranović bivše pomoćnice ministra zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a.

Od prošle jeseni mještani Bara Kraljskih imaju podršku mještana Rečina, koje je snašla ista muka. Oni se protive gradnji mini hidrocentrale na Rečinskoj rijeci. Na Rečinskoj rijeci mHE Skrbuša gradi kompanija Hydro logistics. Vlasnik ove kompanije je Slaven Burzanović, koji je i ovlašćeni zastupnik u firmi BB hidro Blaža Đukanovića, sina predsjednika države,  koji je takođe u poslu sa malim HE.

Na ovonedjeljnom protestu mještani Kraljskih Bara i Rečina su pozvali potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića da ,,dođe i potvrdi ili porekne ono što je obećao u septembru prošle godine”. Abazović je tada prisustvovao protestu u Kraljskim Barama i, između ostalog, rekao da ,,buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”. On je tada tvrdio i da je ,,svaka gradnja mHE korupcija sama po sebi”.

Do sada su raskinuti svi ugovori o mHE za koje je postojao zakonski osnov, a za sve ostale traži se rješenje koje neće ići na štetu države, odgovoreno je mještanima iz Abazovićevog kabineta. Podsjetili su da je Abazović obećao moratorijum na izgradnju mHE, što je Vlada učinila odmah nakon konstituisanja.

,,Inspekcija će u saradnji sa geometrima uskoro posjetiti Bare Kraljske i sačiniti detaljan elaborat kojim će se utvrditi jasna pozicija objekata male HE, najavljeno je iz Kabineta poptredsjednika Vlade. To je, kako su precizirali, osnovni preduslov razmatranja pravnog osnova za raskid ugovora.

Dok se čeka nova inspekcijska posjeta, nedavno je Direktorat za inspekcijske poslove privremeno zabranio koncesionarima nastavak radova.

Na protestu su mještani Bara Kraljskih i Rečina iskazali zabrinutost i tražili od vicepremijera da im garantuje da niko neće krenuti silom na one koji se protive gradnji mini-hidroelektrana na tom području.

Milovan – Mišo Labović, predsjednik Savjeta MZ Kraljske Bare, za Monitor kaže da mještani trpe pravno nasilje jer se privremenim mjerama koje donosi Osnovni sud u Kolašinu ugrožavaju ljudska prava: ,,Kad investitor podnese zahtjev za 24 sata se odlučuje, a mještanima za krivične tužbe preko dva mjeseca traje istraga”. On objašnjava da se koncesionar bori svim silama za svoj profit, pa da je bilo i prijetnji, ali da se nesigurnost  sada provlači kroz institucije.

Labović ističe da su više puta nadležnima predočili dokaze o tome da su u odluci o koncesiji pogrešno tretirani slivovi rječica, da nijesu riješeni građevinsko pravni odnosi, da je ugovor sa koncesionarom koji je trebao da završi radove 2016. na volšeban način bivša Vlada, na osnovu zaključka, produžila 2019. godine…

,,Očigledno da će ovo trajati”, kaže Labović i napominje da ugovor koncesionaru ističe krajem godine. ,,Imali smo  dva sastanka u Vladi.  Nijesmo dobili bilo kakve garancije. Oni se drže  priče da ne žele da plaćaju milionske odštete. Mi smatramo da se na osnovu člana 23 koncesionog ugovora i člana 18 – nesaglasnost mještana, ugovori mogu oboriti. Član 23 jasno kaže – da se dozvole koje su dobijene na osnovu pogrešnih podataka odmah mogu raskinuti. Onda bi trebalo da onaj koji je potpisao takve ugovore pozove na odgovornost”.

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja ovog problema od strane Vlade. Tako su na protestu, koji je održan prošlog mjeseca, istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine.

Krajem maja su pozvali ministra ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Ratka Mitrovića da podnese ostavku „iz moralnih razloga“. Ministar Mitrović je autor studija tehničko-ekonomske opravdanosti izgradnje i idejnih rješenja za 20 mHE, među kojima i Crnja, Ljubaštica i Čestogaz u Barama Kraljskim.

U Crnoj Gori rade 32 mHE, a njihov udio u ukupnoj proizvodnji električne energije manji je od tri odsto. Građani su na osnovu podsticaja investitorima do sada platili preko 19 miliona eura. Zahvaljujući subvencijama, koje plaćaju potrošači kroz račune za struju, firma BB Hidro, čiji je suvlasnik  Blažo Đukanović, projektovala je za 12 godina rada  mHE Bistrica u Kolašinu, profit od tri miliona eura, a za to vrijeme će državi biti plaćeno samo 250 hiljada koncesione naknade, izračunali su u NVO Akcija za socijalnu pravdu.

Ines Mrdović, pravna savjetnica ove organizacije nedavno je izjavila da je  nova Vlada obećala reviziju projekata mHE ,,ali politički rastrzana između ličnih sujeta i pizmi političara sa svih strana, ni šest mjeseci od imenovanja, nije se ozbiljnije zagreblo po ovom gorućem pitanju, sa ciljem da se potrošači zaštite od neopravdanog nameta ispoljenog u subvencijama, odnosno biznisi privilegovanih do danas su neokrnjeni, dok se građanima i dalje žestoko zavlači ruka u džep”.

Nova Vlada je odlučila da zaustavi odobravanje izgradnje malih HE dok ne okonča postupak do sada zaključenih ugovora. A to ide vrlo sporo. Zbog ove odluke investitori tuže državu i hoće da naplate navodnu 30-godišnju štetu – ceh bi za crnogorske građane mogao da bude veći od 50 miliona eura.

Ministarstvo kapitalnih investicija je u decembru formiralo radnu grupu koja treba da sagleda i preispita ugovore o koncesijama za male HE. Monitoru su ranije iz ovog ministarstva odgovorili da je potrebno razumijevanje jer taj postupak nije jednostavan ni brz. Rezultata još nema.

Niko od nadležnih ne pridaje važnosti na uporne tvrdnje Vasilija Miličkovića, predstavnika manjinskih akcionara EPCG koji pokušava da dokaže da je cijeli posao oko malih HE i subvencija nezakonit i protivan Ustavu. On ponavlja da se zarad interesa ljudi iz Đukanovićeve familije i okruženja, EPCG obavezala da struju otkupljuje po cijeni tri puta većoj od tržišne. Navodi i da će nas prema procjenama stručanjaka to reketiranje i pljačka građana kroz OIE 1 i 2 za 30 godina koštati 600 miliona ili 20 miliona godišnje.

Vlada je početkom ovog mjeseca donijela odluku da milion eura iz budžeta dodijeli za podsticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora (OIE). Prema uredbi koju je donijela prethodna vlast, vlasnici obnovljivih izvora energije imaju status povlašćenih proizvođača kojima se plaća podsticajna cijena struje.

Prošle godine je 13 povlašćenih vlasnika mini HE od građana i privrede
dobilo blizu četiri miliona eura podsticaja, a imali su ukupan profit od 1,6 miliona eura. Da nije bilo podsticaja od građana, vlasnici mHE bi godinu završili sa dva miliona gubitka.

I dok čekaju šta će  se i kako prelomiti u Podgorici, u Kraljskim Barama su više puta istakli da nijesu i neće dati da se politika umješa u njihovu borbu. Labović ističe: ,,Mi branimo naše živote, naše selo je mrtvo ako se desi da nam se uzme voda, tu više nema života”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNOGORSKI DUG IZMEĐU ZAPADA I ISTOKA: Kako smo hedžovani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pokazuje se da je Vlada Zdravka Krivokapića prilično uspješna kada treba pozajmiti novac. Brine izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji

 

Prošlog četvrtka, kad je broj Monitora stigao u štampariju, ministar finansija Milojko Spajić pohvalio se na vanredno sazvanoj konferenciji za medije: „Crna Gora je uz pomoć američkih i evropskih partnera uspjela da hedžing aranžmanom smanji kamatu na kredit Exim banke sa dva odsto u dolarima na 0,88 odsto u eurima. Samo u julu ušteda će biti četiri, a godišnje osam miliona eura“.

Spajić je ponudio i objašnjenja: „Imali smo tešku naslijeđenu situaciju, jer taj dug (kredit za gradnju prioritetne dionice autoputa, prim. Monitora) koji je bio u dolarima nikad nije bio pretvoren u eure i za sve ove godine smo zbog toga imali oko 109 miliona eura gubitka“. Prigovorio je prethodnicima: „Ovaj hedžing aranžman je morao biti urađen mnogo ranije…“. I najavio svjetliju budućnost: „Javni dug neće imati valutni rizik koji je predstavljao omču oko vrata sve ove godine.“

Kamermani su još pakovali opremu nakon ministrovog obraćanja, a krenule su hvale i čestitke. Da pritvrde vijesti o dobru koje nas je  zadesilo, desetak dana prije roka za plaćanje prve rate kineskog kredita.

Prvo iz kuće. „Vlada Crne Gore i Ministarstvo finansija su postigli nevjerovatan uspjeh i realizovali hedžing transakciju sa zapadnim partnerima…“, objavljeno je na zvaničnom tviter nalogu Vlade Zdravka Krivokapića. Pa, praktično istovremeno, čestitke su stigle i sa one najvažnije adrese. „Svaka čast, ministre“, pohvalili su Spajića na tviter nalogu Ambasada SAD u Crnoj Gori, čestitajući mu što je „osigurao finansijsku stabilnost Crne Gore u partnerstvu sa američkim bankama“. I pokazujući da su potpuno upućeni u dešavanja. Za razliku od crnogorske javnosti, računajući tu članove parlamenta, monetarne vlasti (Centralnu banku) i, kako izgleda, dobar dio Vlade.

Kineze taj aranžman mnogo i ne interesuje. „Povjerilac je i dalje kineska Exim banka, ali dvije američke banke i jedna francuska banka su učestvovale u transakciji“, kazao je ministar Spajić, ne otkrivajući o kojim bankama je riječ. Pošto, objašnjavaju iz Ministarstva finansija, pregovori traju. „Nastavljaju se pregovori o refinansiranju i optimizaciji javnog duga, a ovim aranžmanom se daje prijeko potrebno vrijeme da se to uradi na najbolji mogući način“, objasnio je ministar.

Mi treba da nadamo najboljem, ne obraćajući pažnju na određene nepoznanice iz ove priče.

Ako ćemo 21. jula, kada na naplatu dospijeva prva polugodišnja rata zajma uzetog od Kineza 2014, platiti četiri miliona manje nego što smo računali, to je dobra vijest. To zna svaki dužnik. Kao što zna i da svako privremeno umanjenje ili odlaganje rate ima cijenu. I tu počinju problemi.

Mi ne znamo ništa o cijeni koju ćemo platiti za prošlonedjeljni aranžman. Izuzev što možemo pretpostaviti da ona neće biti mala. U svijetu finansija, hedžing predstavlja aranžman kojim se dio rizika preuzetog posla, u dijelu ili cjelini, prenosi na nekoga ko je spreman da se sa tim rizikom nosi (obično su to investicioni fondovi ili banke). Ta se usluga dobro plaća. Naš problem, jedan od njih nekoliko, sa zaduženjem kod Exim banke odnosio se na valutu plaćanja. Kredit je ugovoren u dolarima i svaka promjena kursa euro – dolar mijenjala je njegovu vrijednost u domaćoj valuti (euro). Za sada smo, po tom osnovu, u minusu nekih 110 miliona. Kredit je računajući u eurima, do danas, postao za toliko skuplji u odnosu na vrijeme kada je ugovoren.

U budućnosti, cijena kredita može rasti ili padati. A možemo ga i zaključati  ugovorom u hedžingu, plaćajući ozbiljnu naknadu. Procjene troškova hedžovanja kineskog kredita kretale su se od nekoliko desetina do više od 100 miliona eura. U tim okvirima treba tražiti cijenu aranžmana kojim se prošle nedjelje pohvalio ministar Spajić. Pod uslovom da je u pitanju finansijska a ne politička pogodba. U drugom slučaju, učinjenu uslugu nećemo platiti samo novcem.

Među dokumentima Vlade, objavljenim na njenom zvaničnom sajtu, nema ni pomena o tom nevjerovatnom uspjehu kojim su se pohvalili na društvenim mrežama. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, postoji mogućnost da je u ponedjeljak, na telefonskoj sjednici Vlade, bilo  priče o Spajićevom poslu. Nema, međutim, informacija da li je Ministarstvo finansija premijeru i članovima Vlade predočilo ugovor spreman za verifikaciju i potpis ili samo informaciju o pregovorima uz procjenu ishoda. Dok se dio naših sagovornika izgovarao minulim praznicima, drugi su nabacili mogućnost da je na taj materijal stavljena oznaka tajnosti za internu upotrebu.

Nagađanja traju, poslanički klub DF je tražio skupštinsko saslušanje kako bi Spajić objasnio pod kojim je uslovima dogovorio smanjenje kamatne stope na kredit za autoput Bar–Boljare, a traju i dalji pregovori o refinansiranju istog duga. Tako, makar, tvrdi ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović.

„Premijer Zdravko Krivokapić nastoji da smanji troškove kineskog duga“, kazao je ministar Milatović u intervjuu Rojtersu, objavljenom krajem prošle nedjelje, uz najavu da nas nedjelje dijele od dogovora. „Postoje dvije mogućnosti: prva je refinansiranje, druga zamjena kredita, ili kombinacija prethodne dvije. Vjerujemo da možemo dobiti mnogo bolje uslove, vrlo sam optimističan po tom pitanju“, saopštio je ministar. Dodajući kako je siguran da će dogovor biti sklopljen sa zapadnim bankama.

Ispada da Vlada, istovremeno, pregovara i o anuliranju valutnog rizika postojećeg kredita (hedžing) i o njegovoj prijevremenoj otplati kreditom neke druge banke/banaka (refinansiranje). Iako se ta dva posla međusobno isključuju. Šta ako ispregovaramo oba? Da li će to biti dvostruka korist ili dvostruka šteta (dva puta plaćamo za isto). Pa, recimo, parlament ne prihvati ugovor o hedžingu. Ili, Exim banka zategne sa uslovima prijevremene otplate duga.

Od kada je ministar Spajić došao u Skupštinu sa amandmanom o refinansiranju kineskog duga, da bi se voljom DF-a iz nje vratio neobavljena posla, naši sagovornici iz Vlade apeluju, u nezvaničnim razgovorima, da se ovim temama za sada ne pridaje previše pažnje „kako ne bi otežali ili ugrozili našu poziciju u pregovorima koji još nijesu do kraja završeni“. A onda su ministri Spajić i Milatović krenuli da se hvale nezavršenim poslom. Prezentujući probrane izvode iz aranžmana koji ili još nije završen, ili neko želi sakriti njegove djelove (ko, pošto, zašto…) bez kojih je nemoguće sagledati cjelinu.

Ministar Milatović vjeruje i siguran je da će započeti posao biti završen brzo i usješno. Iskustvo uči – ne treba njegov optimizam prihvatiti zdravo za gotovo.  I to ne samo ono stečeno na osnovu ponašanja DPS vlada. „Sasvim sam siguran da će Crna Gora i Kina naći način da se dogovore“, najavljivao je Milatović krajem aprila za HTV, govoreći o pregovorima sa Exim bankom o reprogramu duga iz 2014. „Mislim i da će se naći način da se ispregovara odlaganje otplate glavnice”. I – ništa. Makar da mi znamo. Pa su počeli pregovori na drugoj (zapadnoj) strani.

Taj detalj sa zapadnim bankama je i te kako važan u priči o Crnoj Gori u raljama kineskog duga. On naglašava da je ova tema, iz perspektive naših zapadnih saveznika, prije svega političko, pa tek onda ekonomsko pitanje. I da ga treba posmatrati u kontekstu rastuće borbe za međunarodnu prevlast između SAD i Kine. U kojoj se Crna Gora našla svojom voljom ali bez mogućnosti da značajnije utiče na ishod.

Prošle vlasti zatvorile su ruska, ova vlada može zalupiti i kineska vrata, pa postati osuđena na zapadne investitore. Primjer Grčke s kraja pretprošle decenije svjedoči koliko to može biti bolno – oni nijesu založili Luku Solun, ali su ostali bez nje kako bi vratili kredite. Zapadnim bankama. Bolja je, dakle, ikakva nego nikakva alternativa. Kada smo uzeli kredit od Kineza, uz sve njegove mane (valutna klauzula, insistiranje da kineske firme realizuju projekat, osiguranje kredita državnom imovinom, arbitraža u Pekingu…) nigdje drugo nijesmo mogli dobiti ni takav. Iako cio svijet o Crnoj Gori govori kao o saobraćajnom ostrvu do koga se može stići samo avionom.

Ova Vlada je prilično uspješna kada novac treba pozajmiti. Njegova distribucija je veći problem. Brine i izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji. I hedžovanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSKUPLJENJA: Strategija traženja krivca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rast cijena ne može se posmatrati bez adekvatnih podataka o zaradama. Da shvatimo kako zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. Pa bi im od tadašnjeg minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. Političari za to ne mare. Njih more durge brige

 

Gorivo je, od utorka, ponovo skuplje. Pekari su već u srijedu najavili poskupljenje kvalitetnijih vrsta hljeba. Očekuje se da će dodatno poskupiti i druge vrste prehrambenih proizvoda, cijena prevoza, usluge svih vrsta.

Hrana je od prošle jeseni već skuplja za nekih 20–25 odsto. I golim okom je vidljivo da su osnovne životne namirnice: ulje, brašno, šećer… značajno skuplje. Poskupila je i stočna hrana, vještačko đubrivo, građevinski materijal, obuća, odjeća.

Podaci MONSTAT-a pokazuju da je cijena stanova u novogradnji i komercijalnoj prodaji u prvom tromjesečju ove godina veća za 8,5 (na nivou države) do 11,5 odsto (u Podgorici) u odnosu na isti period prošle godine. Potražnja je ostala  približno ista dok su cijene građevinskog materijala u odnosu na kraj prošle godine uvećane i za 100 odsto, objašnjava Mileta Grujić, predsjednik Odbora za građevinarstvo Privredne komore Crne Gore. „Građevinskom željezu cijena je uvećana za preko 50 odsto, stiroporu i bakru za preko 70 odsto. Zbog rasta cijena nafte povećani su i troškovi prevoza kao i cijene bitumena…“.  Grujić naglašava da je od svih materijala korišćenih u novogradnji naš samo pijesak. I nešto stolarije proizvedene u domaćim fabrikama i radionicama. Pored željezare Toščelik mi i armaturu – uvozimo.

Pojeftinila je struja (politička odluka predstavnika novih vlasti koji rukovode EPCG). Bijeli je hljeb zadržao staru cijenu. Na sreću onih koji većom potrošnjom hljeba pokušavaju nadomjestiti odsustvo drugih, skupljih, namirnica. Ali i tu imamo drugu stranu medalje. Neobičnu koliko i potencijalno opasnu.

„Trgovci uvoze smrznuti hljeb iz Rumunije, skidaju etiketu, podgrijavaju ga i tako prodaju“, tvrdi u ovdašnjim medijima Svetozar Radonjić, predsjednik Udruženja pekara Crne Gore, „Nijedna država na svijetu to ne bi tolerisala“.

Javnost je najglasnije odreagovala na poskupljenje goriva. Iako je, prije nekih pet-šest godina tadašnji premijer Milo Đukanović tvrdio da je gorivo luksuz, pravdajući odluku vlade da poveća namete na naftne derivate. Kasnije je taksa ukinuta, odlukom Ustavnog suda, ali su državni nameti uključeni u cijenu goriva i dalje vrlo visoki (preko 60 odsto maloprodajne cijene). To gorivo u Crnoj Gori čini bitno skupljim u odnosu na zemlje slične kupovne moći: BiH, Albanija, Makedonija.

Oni koji su prećutali Đukanovićevu priču o luksuzu, dok su bili dio DPS vlasti, zahtijevaju od nove vlade da se odrekne dijela akciza i tako utiče na smanjenje cijena. Optužuju Vladu za nesposobnost da kreira podnošljiv ekonomski ambijent, iako „stari rekord“ cijena goriva u Crnoj Gori svjedoči da njihovi izabranici nijesu bili ni bolji ni drugačiji. Makar kada je akcizna politika u pitanju. Opet, oni koji su do 30. avgusta rado govorili o neophodnom smanjenju državnih nameta na naftne derivate, sada imaju preča posla. Uglavnom, i jedni i drugi putuju u službenim (državnim) automobilima koje „hrane“ novcem iz državne kase.

Mnogima nije svejedno. „Zbog ukupne krize izazvane pandemijom koronavirusa koja je prouzrokovala gubitak radnih mjesta, smanjenje zarada, pad ekonomske i kupovne moći pojedinca i porodica, došlo je do urušavanje životnog standarda naših građana“, navodi se u saopštenju Unije saveza sindikata (USSCG) povodom najnovijeg rasta cijena goriva. „Od januara je cijena nafte i naftnih derivata drastično porasla, pa je krajnje vrijeme da se preispita njena politika utvrđivanja“,  konstatuju sindikalci podsjećajući da je minimalna cijena rada u Crnoj Gori najniža u regionu. Zbog čega bi očekivani novi talas poskupljenja mogao donijeti još veće probleme.

Nove cijene goriva nijesu prećutali ni u Uniji poslodavaca. „Efekti povećanja cijene bilo kog energenta, a posebno goriva, proizvode rast ostalih cijena“, upozorio je i Predrag Mitrović, predsjednik Unije i prvi čovjek Socijalnog savjeta (čine ga članovi vlade, sindikata i poslodavaca). On se nada da će već  na narednioj rednoj sjednici Savjeta doći do zajedničkih rješenja kako bi „zaštitili standard građana i pomogli očuvanju likvidnosti privrede“.

„Isključivi razlog za rast cijena goriva u proteklih nekoliko mjeseci je konstantan porast cijena nafte i energenata na svjetskim berzama, zbog zagrijevanja svjetske ekonomije nakon krize izazvane pandemijom“, saopšteno je iz Ministarstva kapitalnih investicija. Oni podsjećaju da je aktuelna vrijednost akciza usklađena sa minimalnim iznosima koji su propisani direktivama EU. Moguća rješenja vide u smanjenju akciza (za tu odluku Vladi treba podrška većine u parlamentu, pošto treba mijenjati Zakon o akcizama) i formiranju strateških rezervi naftnih rezervata. Zato iz Ministarstva kapitalnih investicija najavljuju pripremu zakona o državnim rezervama. Mada je veliko pitanje koliko bi i on, u dogledno vrijeme, mogao pomoći. Pošto bi i tu naftu nečim trebalo dopremiti, negdje skladištiti, pa distribuirati. Država je odavno ostala bez kapaciteta neophodnih za takve aktivnosti. Jednako, i smanjenje akciza zvuči lijepo, sve do momenta dok ne shvatimo da bi ta odluka dovela do nedostatka novca za zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, penzije i plate državnih službenika i javnih službi.

Iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja su, paralelno, odlučili da se pozabave rastom cijena životnih namirnica. Ministar Milojko Spajić, skupa sa predstavnicima Ministarstva ekonomskog razvoja, sredinom nedjelje sastao se  sa predstavnicima najvećih trgovačkih lanaca. „Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i Ministarstvo ekonomskog razvoja intenzivno razmatraju jedan broj kriznih mjera, koje bi bile vremenski ograničene i koje bi dovele do regulacije i snižavanja maloprodajnih cijena osnovnih životnih namirnica“, saopštio je ministar Spajić obraćajući se trgovcima. I poručio: „Na tom putu, neophodna je zajednička saradnja svih nas“.

Onda smo od razmatranih kriznih mjera saznali jednu: Vlada od trgovačkih lanaca traži da smanje marže. Argumentujući svoj zahtjev računicom da su one znatno veće od sedam odsto, koliko na ime PDV-a na osnovne životne namirnice prihoduje država. Od predstavnika trgovačkih lanaca stigli su kontraargumenti. Troškovi pomorskog transporta porasli su za 2-3 puta u posljednjih 12 mjeseci, tvrde, ukazujući i na trend globalnog poskupljenja cijena hrane za oko 25 odsto, počev od 2020.

Tome svjedoče i podaci Agencije UN za hranu i poljoprivredu, prema kojima (majski izvještaj) cijene hrane na svjetskim tržištima rastu, u kontinuitetu, 11 mjeseci. Dostigle su najveći nivo od 2014.

„Bilježimo konstantan rast cijena stočne hrane na tržištu“, piše i u vladinoj Informaciji o potrebi pružanja pomoći crnogorskim proizvođačima mlijeka. Uz  važan detalj: „Upoređujući cijene u Crnoj Gori sa regionom, cijena stočne hrane je u prosjeku veća 12–18 odsto. Osnovni razlog veće cijene je to što se cjelokupna koncentrovana stočna hrana uvozi“.

Baš kao i manje-više sve ostalo u Crnoj Gori. Uz bojazan da će i postojaća proizvodnja, posebno poljoprivredna, biti smanjena ili ugašena zbog izostanka adekvatne pomoći države. Tada bi i hrana mogla postati još skuplja. A manje kvalitetna.

Rast cijena se ne može se posmatrati bez podataka o zaradama. Tek tako dobijemo valjan kontekst. Zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva da mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. U oba slučaja nedovoljno. Ali bi im lani od minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. A sada, nakon dugo čekanog povećanja, ništa.

Prema podacima koje je Monitor dobio od Uprave za prihode, ukupan fond bruto zarada koje su u aprilu ove godine isplaćene zaposlenima u Crnoj Gori (podaci za maj i jun još nijesu kompletni) iznosi nešto više od 95,1 miliona eura. To je za 20 miliona manje od bruto zarada u istom mjesecu prošle godine, a za 23,3 manje od aprila 2019. Da problem bude veći, broj obračunatih (legalnih) zarada u aprilu ove godine manji je za 40.000 od prošle, a za 50.000 od broja zarada isplaćenih u istom mjesecu 2019.

Ako su cijene porasle za 20–25 odsto, ukupan fond isplaćenih bruto zarada smanjen je za 20–25 odsto, dok je broj onih koji (zvanično) primaju platu manji za 50.000 za 24 mjeseca – kako živi Crna Gora? Na to pitanje trebamo brz odgovor. Tonemo.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo