Povežite se sa nama

MONITORING

NAŠA VLAST I NJENI TAJKUNI: Poklonjena zemlja

Objavljeno prije

na

Pogrešno smo pomislili da smo već vidjeli sve što se može vidjeti u “pretvorbi” nekadašnjeg društvenog, a potom i državnog kapitala u privatno vlasništvo: Ratno profiterstvo; Prvobitna akumulacija zasnovana na šticungu i švercu; Burazerske privatizacije; Berzanske mahinacije; Finansijske akrobacije… Do daljnjeg je odložena poslednja epizoda crnogorske tranzicije.I opet smo se vratili na početak priče. Tamo gdje je zemlja bila i ostala najveće, ako ne i jedino, bogatstvo nove klase.

Problem je, samo, što im ti milioni kvadrata, koje zalažu i polažu, nijesu od đeda ostali. Nijesu ih ni kupili. To je poklon Vlade, resornog ministarstva, Savjeta za privatizaciju i(li) Privrednog suda. A odabrani/privilegovani već će znati da se zahvale. I oduže.

Samo na prvi pogled može da začudi to što slučaj ulcinjske Solane do daljnjeg ostaje neispričana priča. Petu godinu čekamo da Savjet za privatizaciju – vladino tijelo preko koga su privatne ambicije i lične interese zadovoljavali premijer Milo Đukanović, njegov političko-ekonomski mentor a kasnije i poslovni partner Veselin Vukotić, te odani saradnici iz Vlade Branko Vujović, Vujica Lazović, Branimir Gvozdenović… – odluči da li je Eurofond 2004. godine, skupa sa PIF Monetom, 67 odsto vlasničkog kapitala Solane Bajo Sekulić kupio po tržišnoj cijeni.

Vlada je tri godine prije sporne prodaje procijenila da njen akcijski kapital u ulcinjskoj Solani vrijedi 23 miliona eura. Premijer Filip Vujanović na sav glas je najavljivao tender za privatizaciju tog preduzeća, da bi se ono – skoro pa preko noći – našlo na popisu preduzeća predviđenih za privatizaciju preko Montenegroberze. Nadležnima nije smetalo to što je, tih godina, parking na Trgu Republike (danas Trg slobode) imao znatno veći promet od MN Berze. I neuporedivo više klijenata iz inostranstva. Transakcija je obavljena tako što su državni fondovi akcije Solane prodali po 45 centi, dvadeset puta jeftinije od nominalne vrijednosti. Pride, Moneta i Eurofond su znatan dio svoje obaveze platili obveznicima stare devizne štednje pa ih cijela transakcija nije koštala ni zvaničnih 965, već jedva nekih 800 hiljada eura. Može li to biti ,,tržišna cijena” za zemljšte površine 15 miliona kvadrata? Tolika je površina, poređenja radi, opštine Tivat. Ili 3.000 (slovima – tri hiljade) fudbalskih terena na kojima svoje utakmice igraju Budućnost i reprezentacija Crne Gore. Konačno, zemljište na kome se nalazi Solana i nije bilo predmet prodaje. Država je i prije i poslije privatizacije bila njegov vlasnik, a Solana korisnik koji, istine radi, nakon privatizacije nije plaćao ni propisanu koncesionu naknadu. Činjenice nijesu sporne. Njihova interpretacija može biti.

Odluče li da puna tržišna cijena jeste plaćena te 2004. godine– Đukanović i njegovi saradnici iz Savjeta omogućiće Eurofondu da u svoje vlasništvo upiše više od 15 miliona kvadrata zemljišta u zaleđu Velike plaže. Riješe li, ipak, da tranzicioni umjetnik Veselin Barović, kao najuticajniji akcionar Eurofonda, nije stekao pravo da državno zemljište na kome se decenijama nalazila i razvijala Solana (sve dok je on, zbog duga od 13 hiljada eura, nije gurnuo u stečaj, a potom i u bankrot) najveći gubitnik mogla bi biti – Prva banka Aca Đukanovića. Zemljište Solane je, naime, založeno za nekoliko kredita kod CKB (30 odsto) i Prve banke (70 odsto zemljišta). Ostane li zemlja državna, te banke bi mogle izgubiti svoja, inače nenaplativa, potraživanja.

Prema najavama iz Vlade, odluka se očekivala na poslednjoj sjednici Savjeta u decembru prošle godine. I premijer je, dan pred sjednicu, najavio: ,,Uključiću se kao predsjedavajući Savjeta i siguran sam donijeti odluke koje vjerovatno neće svima biti po volji i neće biti u skladu sa svim pojedinačnim očekivanjima, ali će biti u skladu sa pravnim sistemom Crne Gore i našim društvenim odgovornostima za budući razvoj naše ekonomije i države”.

Potom smo obaviješteni da se odluka o sudbini zemljišta Solane nije našla na dnevnom redu. Umjesto nje, Savjet je donio odluku da se akcionarskom društvu CMC, koje je 1994. privatizovano tako što je većinski paket akcija preduzeća kupila Čelebić compani, u vlasništvu Tomislava Čelebića, podgoričkog biznismena i poslovnog partnera premijera Đukanovića (zajedno su suvlasnici Univerziteta Donja Gorica) omogući da upiše pravo svojine na 11 miliona kvadratnih metara zemlje u opštini Šavnik. Nema podataka koliko je Čelebić 1994. platio za akcije CMC. Ali se zna da je iste godine, društveni kapital te kompanije procijenjen na 16,2 miliona dinara ili 10,8 miliona maraka. Mislite li da je Čelebić platio deset miliona maraka, godinu nakon što je vrijednost 50.000 tona aluminijuma u završnom računu najveće državne kompanije (KAP) procijenjena na 50.000 maraka?

Ovo je samo jedna od paradržavnih transakcija obavljenih prema odredbama Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, koji je usvojen početkom 2009. godine. Bio je to očigledan pokušaj da se efekti nadolazeće globalne ekonomske krize i izvjesni gubici ovdašnje političko-ekonomske elite i njihovih finansijera nadomjeste poklanjanjem državnog zemljišta koje su koristile kompanije koje su oni stekli u procesu privatizacije. I njegovim stavljanjem pod hipoteku za račun novih, ili namirenja već uzetih, kredita.

Prema odredbama tog Zakona, Savjet za privatizaciju odlučuje da li je prilikom kupovine preduzeća plaćena tržišna cijena akcija. Ukoliko je rješenje pozitivno, to preduzeće postaje vlasnik imovine. Pokazalo se da Savjetu ne smeta to što navedeno zemljište nije bilo predmet privatizacije. Što, prema Planu privatizacije koji je spremao Savjet a usvajala Vlada, ,,tržišna cijena” nije bila dominantan kriterijum za prihvatanje ponuda potencijalnih kupaca. Konačno, zaboravljene su i tada važeće zakonske odredbe prema kojima gradsko građevinsko zemljište nije moglo biti predmet privatizacije.

Pomenuti propis je pažnju ovdašnje javnosti po prvi put ozbiljnije zavrijedio 2014. godine, kada je objelodanjeno da je odlukom Savjeta, plac od 3.600 kvadrata u centru Budve postao svojina nikšićkog biznismena Branislava Brana Mićunovića, iako je njegova firma Anagusta, u tom momentu bila u blokadi skoro dvije godine zbog duga od 138 hiljada eura. Savjet, pod komandom premijera Đukanović, ocijenio je da su se stekli uslovi da preduzeće Zetafilm a.d. iz Budve dobije pravo trajnog vlasništva nad pomenutom parcelom, na kojoj je u međuvremenu ucrtan soliter sa 12 spratova.

Prema saznanjima Monitora, u tom trenutku u arhivama Savjeta nalazili su se zahtjevi 25-30 privatizovanih firmi koje su, po istom osnovu, tražile da postanu vlasnice zemlje preuzete na korišćenje. Među njima su bile Bjelasica Rada, Bokakomerc, Carine Podgorica, CMC Podgorica, Crnagoraput, Crnogorski telekom, Ekolina i Ekomeduza iz Bijelog Polja, Galenika i Građevinar iz Podgorice, Primorje i Solana iz Ulcinja, Inpek Podgorica, Izbor Bar, Jadranski sajam Budva, Jekon Bijelo Polje, Jugopetrol Kotor, Vektra Boka, Zetatrans Podgorica…

Nekima je i ta procedura bila suviše komplikovana, pa su zemljište dato na korišćenje prodavali kao svoje, bez odobrenja Savjeta ili Privrednog suda. Evo primjera iz 2011. godine:

Privatizovana kompanija Agrokombinat 13. jul – Kooperacija, sredinom godine u Pobjedi oglašava prodaju cjelokupne imovine putem usmenog nadmetanja. Odluku potpisuje predsjednik odbora direktora Čedomir Popović. Nepunih nedjelju dana kasnije održava se licitacija i odbor direktora Kooperacije (predsjednik Č.Popović) donosi odluku da se cjelokupna imovina (180 hiljada kvadrata u Zeti, poslovne zgrade u privredi, vanprivredi i poljoprivredi) proda za 90 hiljada eura preduzeću Carine (osnivač i vlasnik Čedomir Popović). Istovremeno se donosi odluka da Carine ne moraju da plate ni jedan euro pošto Kooperacije njima duguju 96 hiljada. Nekoliko mjeseci nakon prodaje cjelokupne imovine, otvara se stečajni postupak nad Kooperacijom. Problem je samo što stečajne mase – nema.

Dvije godine kasnije, u septembru 2013. sindikat i menadžment Vektra Boke ,,mole” premijera i predsjednika Savjeta za privatizaciju Đukanovića da im odobri prodaju placa na Savini kod Herceg Novog, iako on nije u vlasništvu Boke. ,,Ruski državljanin nudi 320 hiljada eura za to zemljište, pod uslovom da bude prevedeno u njegovo vlasništvo, a od tog novca treba da bude izmiren dug radnicima”, objasnio je sindikalni vođa firme ovaj zahtjev, dodajući da Vektra Boka prodaje još tri placa u Njivicama i jedan na Rosama. ,,Čuo sam da bi pojedinačne cijene placeva bile oko 200 hiljada eura”, kaže.

Dosadašnji rekord po vrijednosti zahtjeva da se zemljište, umjesto na korišćenje, da u trajno vlasništvo bilježimo u Budvi, konkretno u kompaniji Jadranski sajam. Nekretnine koje su kompanije pod kontrolom Duška Kneževića odavno založile za kredite vrijedne makar 36 miliona eura (iako je u katastru država vlasnik tog zaloga) do sada su nekoliko puta mijenjale vlasnika. Tako je Savjet za privatizaciju krajem septembra usvojio mišljenje da je u postupku privatizacije Jadranskog sajma iz 1998. godine plaćena tržišna naknada za 20.971 kvadrat zemljišta budvanske kompanije. Potom je zemljište prepisano na Jadranski sajam. I ta odluka biva poništena nedavnom odlukom Ministarstva finansija, nakon žalbe Opštine Budva, zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore i nasljednika nekadašnjih vlasnika ove zemlje od kojih je ona oduzeta nakon Drugog svjetskog rata.

Jednu od osobenosti ove privatizacije za Monitor je svojevremeno opisao nekadašnji predsjednik Skupštine Saveza sindikata Crne Gore (SSCG) i član Savjeta za privatizaciju Danilo Popović. U intervjuu datom u maju 2005. godine on opisuje kako je privatizovan Jadranski sajam: ,,Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi”, kazao je tada Popović.

Tako se plaćala tržišna cijena crnogorske privatizacije. Sad se dijele bonusi. Odnosno, naplaćuju hipoteke.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo