Pogrešno smo pomislili da smo već vidjeli sve što se može vidjeti u “pretvorbi” nekadašnjeg društvenog, a potom i državnog kapitala u privatno vlasništvo: Ratno profiterstvo; Prvobitna akumulacija zasnovana na šticungu i švercu; Burazerske privatizacije; Berzanske mahinacije; Finansijske akrobacije… Do daljnjeg je odložena poslednja epizoda crnogorske tranzicije.I opet smo se vratili na početak priče. Tamo gdje je zemlja bila i ostala najveće, ako ne i jedino, bogatstvo nove klase.
Problem je, samo, što im ti milioni kvadrata, koje zalažu i polažu, nijesu od đeda ostali. Nijesu ih ni kupili. To je poklon Vlade, resornog ministarstva, Savjeta za privatizaciju i(li) Privrednog suda. A odabrani/privilegovani već će znati da se zahvale. I oduže.
Samo na prvi pogled može da začudi to što slučaj ulcinjske Solane do daljnjeg ostaje neispričana priča. Petu godinu čekamo da Savjet za privatizaciju – vladino tijelo preko koga su privatne ambicije i lične interese zadovoljavali premijer Milo Đukanović, njegov političko-ekonomski mentor a kasnije i poslovni partner Veselin Vukotić, te odani saradnici iz Vlade Branko Vujović, Vujica Lazović, Branimir Gvozdenović… – odluči da li je Eurofond 2004. godine, skupa sa PIF Monetom, 67 odsto vlasničkog kapitala Solane Bajo Sekulić kupio po tržišnoj cijeni.
Vlada je tri godine prije sporne prodaje procijenila da njen akcijski kapital u ulcinjskoj Solani vrijedi 23 miliona eura. Premijer Filip Vujanović na sav glas je najavljivao tender za privatizaciju tog preduzeća, da bi se ono – skoro pa preko noći – našlo na popisu preduzeća predviđenih za privatizaciju preko Montenegroberze. Nadležnima nije smetalo to što je, tih godina, parking na Trgu Republike (danas Trg slobode) imao znatno veći promet od MN Berze. I neuporedivo više klijenata iz inostranstva. Transakcija je obavljena tako što su državni fondovi akcije Solane prodali po 45 centi, dvadeset puta jeftinije od nominalne vrijednosti. Pride, Moneta i Eurofond su znatan dio svoje obaveze platili obveznicima stare devizne štednje pa ih cijela transakcija nije koštala ni zvaničnih 965, već jedva nekih 800 hiljada eura. Može li to biti ,,tržišna cijena” za zemljšte površine 15 miliona kvadrata? Tolika je površina, poređenja radi, opštine Tivat. Ili 3.000 (slovima – tri hiljade) fudbalskih terena na kojima svoje utakmice igraju Budućnost i reprezentacija Crne Gore. Konačno, zemljište na kome se nalazi Solana i nije bilo predmet prodaje. Država je i prije i poslije privatizacije bila njegov vlasnik, a Solana korisnik koji, istine radi, nakon privatizacije nije plaćao ni propisanu koncesionu naknadu. Činjenice nijesu sporne. Njihova interpretacija može biti.
Odluče li da puna tržišna cijena jeste plaćena te 2004. godine– Đukanović i njegovi saradnici iz Savjeta omogućiće Eurofondu da u svoje vlasništvo upiše više od 15 miliona kvadrata zemljišta u zaleđu Velike plaže. Riješe li, ipak, da tranzicioni umjetnik Veselin Barović, kao najuticajniji akcionar Eurofonda, nije stekao pravo da državno zemljište na kome se decenijama nalazila i razvijala Solana (sve dok je on, zbog duga od 13 hiljada eura, nije gurnuo u stečaj, a potom i u bankrot) najveći gubitnik mogla bi biti – Prva banka Aca Đukanovića. Zemljište Solane je, naime, založeno za nekoliko kredita kod CKB (30 odsto) i Prve banke (70 odsto zemljišta). Ostane li zemlja državna, te banke bi mogle izgubiti svoja, inače nenaplativa, potraživanja.
Prema najavama iz Vlade, odluka se očekivala na poslednjoj sjednici Savjeta u decembru prošle godine. I premijer je, dan pred sjednicu, najavio: ,,Uključiću se kao predsjedavajući Savjeta i siguran sam donijeti odluke koje vjerovatno neće svima biti po volji i neće biti u skladu sa svim pojedinačnim očekivanjima, ali će biti u skladu sa pravnim sistemom Crne Gore i našim društvenim odgovornostima za budući razvoj naše ekonomije i države”.
Potom smo obaviješteni da se odluka o sudbini zemljišta Solane nije našla na dnevnom redu. Umjesto nje, Savjet je donio odluku da se akcionarskom društvu CMC, koje je 1994. privatizovano tako što je većinski paket akcija preduzeća kupila Čelebić compani, u vlasništvu Tomislava Čelebića, podgoričkog biznismena i poslovnog partnera premijera Đukanovića (zajedno su suvlasnici Univerziteta Donja Gorica) omogući da upiše pravo svojine na 11 miliona kvadratnih metara zemlje u opštini Šavnik. Nema podataka koliko je Čelebić 1994. platio za akcije CMC. Ali se zna da je iste godine, društveni kapital te kompanije procijenjen na 16,2 miliona dinara ili 10,8 miliona maraka. Mislite li da je Čelebić platio deset miliona maraka, godinu nakon što je vrijednost 50.000 tona aluminijuma u završnom računu najveće državne kompanije (KAP) procijenjena na 50.000 maraka?
Ovo je samo jedna od paradržavnih transakcija obavljenih prema odredbama Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, koji je usvojen početkom 2009. godine. Bio je to očigledan pokušaj da se efekti nadolazeće globalne ekonomske krize i izvjesni gubici ovdašnje političko-ekonomske elite i njihovih finansijera nadomjeste poklanjanjem državnog zemljišta koje su koristile kompanije koje su oni stekli u procesu privatizacije. I njegovim stavljanjem pod hipoteku za račun novih, ili namirenja već uzetih, kredita.
Prema odredbama tog Zakona, Savjet za privatizaciju odlučuje da li je prilikom kupovine preduzeća plaćena tržišna cijena akcija. Ukoliko je rješenje pozitivno, to preduzeće postaje vlasnik imovine. Pokazalo se da Savjetu ne smeta to što navedeno zemljište nije bilo predmet privatizacije. Što, prema Planu privatizacije koji je spremao Savjet a usvajala Vlada, ,,tržišna cijena” nije bila dominantan kriterijum za prihvatanje ponuda potencijalnih kupaca. Konačno, zaboravljene su i tada važeće zakonske odredbe prema kojima gradsko građevinsko zemljište nije moglo biti predmet privatizacije.
Pomenuti propis je pažnju ovdašnje javnosti po prvi put ozbiljnije zavrijedio 2014. godine, kada je objelodanjeno da je odlukom Savjeta, plac od 3.600 kvadrata u centru Budve postao svojina nikšićkog biznismena Branislava Brana Mićunovića, iako je njegova firma Anagusta, u tom momentu bila u blokadi skoro dvije godine zbog duga od 138 hiljada eura. Savjet, pod komandom premijera Đukanović, ocijenio je da su se stekli uslovi da preduzeće Zetafilm a.d. iz Budve dobije pravo trajnog vlasništva nad pomenutom parcelom, na kojoj je u međuvremenu ucrtan soliter sa 12 spratova.
Prema saznanjima Monitora, u tom trenutku u arhivama Savjeta nalazili su se zahtjevi 25-30 privatizovanih firmi koje su, po istom osnovu, tražile da postanu vlasnice zemlje preuzete na korišćenje. Među njima su bile Bjelasica Rada, Bokakomerc, Carine Podgorica, CMC Podgorica, Crnagoraput, Crnogorski telekom, Ekolina i Ekomeduza iz Bijelog Polja, Galenika i Građevinar iz Podgorice, Primorje i Solana iz Ulcinja, Inpek Podgorica, Izbor Bar, Jadranski sajam Budva, Jekon Bijelo Polje, Jugopetrol Kotor, Vektra Boka, Zetatrans Podgorica…
Nekima je i ta procedura bila suviše komplikovana, pa su zemljište dato na korišćenje prodavali kao svoje, bez odobrenja Savjeta ili Privrednog suda. Evo primjera iz 2011. godine:
Privatizovana kompanija Agrokombinat 13. jul – Kooperacija, sredinom godine u Pobjedi oglašava prodaju cjelokupne imovine putem usmenog nadmetanja. Odluku potpisuje predsjednik odbora direktora Čedomir Popović. Nepunih nedjelju dana kasnije održava se licitacija i odbor direktora Kooperacije (predsjednik Č.Popović) donosi odluku da se cjelokupna imovina (180 hiljada kvadrata u Zeti, poslovne zgrade u privredi, vanprivredi i poljoprivredi) proda za 90 hiljada eura preduzeću Carine (osnivač i vlasnik Čedomir Popović). Istovremeno se donosi odluka da Carine ne moraju da plate ni jedan euro pošto Kooperacije njima duguju 96 hiljada. Nekoliko mjeseci nakon prodaje cjelokupne imovine, otvara se stečajni postupak nad Kooperacijom. Problem je samo što stečajne mase – nema.
Dvije godine kasnije, u septembru 2013. sindikat i menadžment Vektra Boke ,,mole” premijera i predsjednika Savjeta za privatizaciju Đukanovića da im odobri prodaju placa na Savini kod Herceg Novog, iako on nije u vlasništvu Boke. ,,Ruski državljanin nudi 320 hiljada eura za to zemljište, pod uslovom da bude prevedeno u njegovo vlasništvo, a od tog novca treba da bude izmiren dug radnicima”, objasnio je sindikalni vođa firme ovaj zahtjev, dodajući da Vektra Boka prodaje još tri placa u Njivicama i jedan na Rosama. ,,Čuo sam da bi pojedinačne cijene placeva bile oko 200 hiljada eura”, kaže.
Dosadašnji rekord po vrijednosti zahtjeva da se zemljište, umjesto na korišćenje, da u trajno vlasništvo bilježimo u Budvi, konkretno u kompaniji Jadranski sajam. Nekretnine koje su kompanije pod kontrolom Duška Kneževića odavno založile za kredite vrijedne makar 36 miliona eura (iako je u katastru država vlasnik tog zaloga) do sada su nekoliko puta mijenjale vlasnika. Tako je Savjet za privatizaciju krajem septembra usvojio mišljenje da je u postupku privatizacije Jadranskog sajma iz 1998. godine plaćena tržišna naknada za 20.971 kvadrat zemljišta budvanske kompanije. Potom je zemljište prepisano na Jadranski sajam. I ta odluka biva poništena nedavnom odlukom Ministarstva finansija, nakon žalbe Opštine Budva, zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore i nasljednika nekadašnjih vlasnika ove zemlje od kojih je ona oduzeta nakon Drugog svjetskog rata.
Jednu od osobenosti ove privatizacije za Monitor je svojevremeno opisao nekadašnji predsjednik Skupštine Saveza sindikata Crne Gore (SSCG) i član Savjeta za privatizaciju Danilo Popović. U intervjuu datom u maju 2005. godine on opisuje kako je privatizovan Jadranski sajam: ,,Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi”, kazao je tada Popović.
Tako se plaćala tržišna cijena crnogorske privatizacije. Sad se dijele bonusi. Odnosno, naplaćuju hipoteke.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
