Povežite se sa nama

MONITORING

NAŠA VLAST I NJENI TAJKUNI: Poklonjena zemlja

Objavljeno prije

na

Pogrešno smo pomislili da smo već vidjeli sve što se može vidjeti u “pretvorbi” nekadašnjeg društvenog, a potom i državnog kapitala u privatno vlasništvo: Ratno profiterstvo; Prvobitna akumulacija zasnovana na šticungu i švercu; Burazerske privatizacije; Berzanske mahinacije; Finansijske akrobacije… Do daljnjeg je odložena poslednja epizoda crnogorske tranzicije.I opet smo se vratili na početak priče. Tamo gdje je zemlja bila i ostala najveće, ako ne i jedino, bogatstvo nove klase.

Problem je, samo, što im ti milioni kvadrata, koje zalažu i polažu, nijesu od đeda ostali. Nijesu ih ni kupili. To je poklon Vlade, resornog ministarstva, Savjeta za privatizaciju i(li) Privrednog suda. A odabrani/privilegovani već će znati da se zahvale. I oduže.

Samo na prvi pogled može da začudi to što slučaj ulcinjske Solane do daljnjeg ostaje neispričana priča. Petu godinu čekamo da Savjet za privatizaciju – vladino tijelo preko koga su privatne ambicije i lične interese zadovoljavali premijer Milo Đukanović, njegov političko-ekonomski mentor a kasnije i poslovni partner Veselin Vukotić, te odani saradnici iz Vlade Branko Vujović, Vujica Lazović, Branimir Gvozdenović… – odluči da li je Eurofond 2004. godine, skupa sa PIF Monetom, 67 odsto vlasničkog kapitala Solane Bajo Sekulić kupio po tržišnoj cijeni.

Vlada je tri godine prije sporne prodaje procijenila da njen akcijski kapital u ulcinjskoj Solani vrijedi 23 miliona eura. Premijer Filip Vujanović na sav glas je najavljivao tender za privatizaciju tog preduzeća, da bi se ono – skoro pa preko noći – našlo na popisu preduzeća predviđenih za privatizaciju preko Montenegroberze. Nadležnima nije smetalo to što je, tih godina, parking na Trgu Republike (danas Trg slobode) imao znatno veći promet od MN Berze. I neuporedivo više klijenata iz inostranstva. Transakcija je obavljena tako što su državni fondovi akcije Solane prodali po 45 centi, dvadeset puta jeftinije od nominalne vrijednosti. Pride, Moneta i Eurofond su znatan dio svoje obaveze platili obveznicima stare devizne štednje pa ih cijela transakcija nije koštala ni zvaničnih 965, već jedva nekih 800 hiljada eura. Može li to biti ,,tržišna cijena” za zemljšte površine 15 miliona kvadrata? Tolika je površina, poređenja radi, opštine Tivat. Ili 3.000 (slovima – tri hiljade) fudbalskih terena na kojima svoje utakmice igraju Budućnost i reprezentacija Crne Gore. Konačno, zemljište na kome se nalazi Solana i nije bilo predmet prodaje. Država je i prije i poslije privatizacije bila njegov vlasnik, a Solana korisnik koji, istine radi, nakon privatizacije nije plaćao ni propisanu koncesionu naknadu. Činjenice nijesu sporne. Njihova interpretacija može biti.

Odluče li da puna tržišna cijena jeste plaćena te 2004. godine– Đukanović i njegovi saradnici iz Savjeta omogućiće Eurofondu da u svoje vlasništvo upiše više od 15 miliona kvadrata zemljišta u zaleđu Velike plaže. Riješe li, ipak, da tranzicioni umjetnik Veselin Barović, kao najuticajniji akcionar Eurofonda, nije stekao pravo da državno zemljište na kome se decenijama nalazila i razvijala Solana (sve dok je on, zbog duga od 13 hiljada eura, nije gurnuo u stečaj, a potom i u bankrot) najveći gubitnik mogla bi biti – Prva banka Aca Đukanovića. Zemljište Solane je, naime, založeno za nekoliko kredita kod CKB (30 odsto) i Prve banke (70 odsto zemljišta). Ostane li zemlja državna, te banke bi mogle izgubiti svoja, inače nenaplativa, potraživanja.

Prema najavama iz Vlade, odluka se očekivala na poslednjoj sjednici Savjeta u decembru prošle godine. I premijer je, dan pred sjednicu, najavio: ,,Uključiću se kao predsjedavajući Savjeta i siguran sam donijeti odluke koje vjerovatno neće svima biti po volji i neće biti u skladu sa svim pojedinačnim očekivanjima, ali će biti u skladu sa pravnim sistemom Crne Gore i našim društvenim odgovornostima za budući razvoj naše ekonomije i države”.

Potom smo obaviješteni da se odluka o sudbini zemljišta Solane nije našla na dnevnom redu. Umjesto nje, Savjet je donio odluku da se akcionarskom društvu CMC, koje je 1994. privatizovano tako što je većinski paket akcija preduzeća kupila Čelebić compani, u vlasništvu Tomislava Čelebića, podgoričkog biznismena i poslovnog partnera premijera Đukanovića (zajedno su suvlasnici Univerziteta Donja Gorica) omogući da upiše pravo svojine na 11 miliona kvadratnih metara zemlje u opštini Šavnik. Nema podataka koliko je Čelebić 1994. platio za akcije CMC. Ali se zna da je iste godine, društveni kapital te kompanije procijenjen na 16,2 miliona dinara ili 10,8 miliona maraka. Mislite li da je Čelebić platio deset miliona maraka, godinu nakon što je vrijednost 50.000 tona aluminijuma u završnom računu najveće državne kompanije (KAP) procijenjena na 50.000 maraka?

Ovo je samo jedna od paradržavnih transakcija obavljenih prema odredbama Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, koji je usvojen početkom 2009. godine. Bio je to očigledan pokušaj da se efekti nadolazeće globalne ekonomske krize i izvjesni gubici ovdašnje političko-ekonomske elite i njihovih finansijera nadomjeste poklanjanjem državnog zemljišta koje su koristile kompanije koje su oni stekli u procesu privatizacije. I njegovim stavljanjem pod hipoteku za račun novih, ili namirenja već uzetih, kredita.

Prema odredbama tog Zakona, Savjet za privatizaciju odlučuje da li je prilikom kupovine preduzeća plaćena tržišna cijena akcija. Ukoliko je rješenje pozitivno, to preduzeće postaje vlasnik imovine. Pokazalo se da Savjetu ne smeta to što navedeno zemljište nije bilo predmet privatizacije. Što, prema Planu privatizacije koji je spremao Savjet a usvajala Vlada, ,,tržišna cijena” nije bila dominantan kriterijum za prihvatanje ponuda potencijalnih kupaca. Konačno, zaboravljene su i tada važeće zakonske odredbe prema kojima gradsko građevinsko zemljište nije moglo biti predmet privatizacije.

Pomenuti propis je pažnju ovdašnje javnosti po prvi put ozbiljnije zavrijedio 2014. godine, kada je objelodanjeno da je odlukom Savjeta, plac od 3.600 kvadrata u centru Budve postao svojina nikšićkog biznismena Branislava Brana Mićunovića, iako je njegova firma Anagusta, u tom momentu bila u blokadi skoro dvije godine zbog duga od 138 hiljada eura. Savjet, pod komandom premijera Đukanović, ocijenio je da su se stekli uslovi da preduzeće Zetafilm a.d. iz Budve dobije pravo trajnog vlasništva nad pomenutom parcelom, na kojoj je u međuvremenu ucrtan soliter sa 12 spratova.

Prema saznanjima Monitora, u tom trenutku u arhivama Savjeta nalazili su se zahtjevi 25-30 privatizovanih firmi koje su, po istom osnovu, tražile da postanu vlasnice zemlje preuzete na korišćenje. Među njima su bile Bjelasica Rada, Bokakomerc, Carine Podgorica, CMC Podgorica, Crnagoraput, Crnogorski telekom, Ekolina i Ekomeduza iz Bijelog Polja, Galenika i Građevinar iz Podgorice, Primorje i Solana iz Ulcinja, Inpek Podgorica, Izbor Bar, Jadranski sajam Budva, Jekon Bijelo Polje, Jugopetrol Kotor, Vektra Boka, Zetatrans Podgorica…

Nekima je i ta procedura bila suviše komplikovana, pa su zemljište dato na korišćenje prodavali kao svoje, bez odobrenja Savjeta ili Privrednog suda. Evo primjera iz 2011. godine:

Privatizovana kompanija Agrokombinat 13. jul – Kooperacija, sredinom godine u Pobjedi oglašava prodaju cjelokupne imovine putem usmenog nadmetanja. Odluku potpisuje predsjednik odbora direktora Čedomir Popović. Nepunih nedjelju dana kasnije održava se licitacija i odbor direktora Kooperacije (predsjednik Č.Popović) donosi odluku da se cjelokupna imovina (180 hiljada kvadrata u Zeti, poslovne zgrade u privredi, vanprivredi i poljoprivredi) proda za 90 hiljada eura preduzeću Carine (osnivač i vlasnik Čedomir Popović). Istovremeno se donosi odluka da Carine ne moraju da plate ni jedan euro pošto Kooperacije njima duguju 96 hiljada. Nekoliko mjeseci nakon prodaje cjelokupne imovine, otvara se stečajni postupak nad Kooperacijom. Problem je samo što stečajne mase – nema.

Dvije godine kasnije, u septembru 2013. sindikat i menadžment Vektra Boke ,,mole” premijera i predsjednika Savjeta za privatizaciju Đukanovića da im odobri prodaju placa na Savini kod Herceg Novog, iako on nije u vlasništvu Boke. ,,Ruski državljanin nudi 320 hiljada eura za to zemljište, pod uslovom da bude prevedeno u njegovo vlasništvo, a od tog novca treba da bude izmiren dug radnicima”, objasnio je sindikalni vođa firme ovaj zahtjev, dodajući da Vektra Boka prodaje još tri placa u Njivicama i jedan na Rosama. ,,Čuo sam da bi pojedinačne cijene placeva bile oko 200 hiljada eura”, kaže.

Dosadašnji rekord po vrijednosti zahtjeva da se zemljište, umjesto na korišćenje, da u trajno vlasništvo bilježimo u Budvi, konkretno u kompaniji Jadranski sajam. Nekretnine koje su kompanije pod kontrolom Duška Kneževića odavno založile za kredite vrijedne makar 36 miliona eura (iako je u katastru država vlasnik tog zaloga) do sada su nekoliko puta mijenjale vlasnika. Tako je Savjet za privatizaciju krajem septembra usvojio mišljenje da je u postupku privatizacije Jadranskog sajma iz 1998. godine plaćena tržišna naknada za 20.971 kvadrat zemljišta budvanske kompanije. Potom je zemljište prepisano na Jadranski sajam. I ta odluka biva poništena nedavnom odlukom Ministarstva finansija, nakon žalbe Opštine Budva, zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore i nasljednika nekadašnjih vlasnika ove zemlje od kojih je ona oduzeta nakon Drugog svjetskog rata.

Jednu od osobenosti ove privatizacije za Monitor je svojevremeno opisao nekadašnji predsjednik Skupštine Saveza sindikata Crne Gore (SSCG) i član Savjeta za privatizaciju Danilo Popović. U intervjuu datom u maju 2005. godine on opisuje kako je privatizovan Jadranski sajam: ,,Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi”, kazao je tada Popović.

Tako se plaćala tržišna cijena crnogorske privatizacije. Sad se dijele bonusi. Odnosno, naplaćuju hipoteke.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo