Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DUBRAVKA ĐURIĆ, PROFESORICA NA FAKUULTETU ZA MEDIJE I KOMUNIKACIJE UNIVERZITETA SINGIDUNUM U BEOGRADU: Medijske slobode gotovo uništene

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kuda su otišli mediji u tranziciji, sopstvenoj i društvenoj, i jesmo li očekivali previše i prebrzo?
ĐURIĆ: Pad komunizma i period koji je neposredno usledio, bio je pun nade i obećanja da će nastupiti period medijskih, političkih i drugih sloboda i da će se manje ili više siromašna socijalistička društva preobraziti u ekonomski bogatija. Posebno je koncept ujedinjene Evrope nudio, činilo se, novo političko, ekonomsko i kulturno zajedništvo, sa obećanjem prosperiteta. Za neka postsocijalistička društva taj perobražaj je na početku bio pozitivan, bar za neke klase stanovništva, a povećala se i mobilnost ljudi. Na žalost, period tekuće globalne krize neoliberalnog kapitalizma, produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih društava, kao i sve veći jaz između klasa jednog društva, sa srednjom klasom koja nestaje, dovodi do ksenofobija raznog tipa. Stvaraju se političke oligarhije koje strogo kontrolišu medije a medijskih sloboda gotovo da nema. Sve je manje i podrške koja dolazi spolja u smislu finansiranja nezavisnih medija kako bi se oni održali u životu. Pretpostavljam da je malo ljudi moglo predvideti takav preokret.

MONITOR: Naše zemlje, u politici svojih vlada, ne praktikuju ozbiljnije podrške kulturi, sem ako ona ne podrazumeva nacionalne, etničke, folklorne inerpretacije i reinterpretacije, ponekad i kvaziideloške ili „ad hominem” projekte. Kako vidite relaciju između razvoja kulture i razvoja demokratije?
ĐURIĆ: Živimo u dobu drastičnih, neočekivanih i brzih promena. U periodu konstituisanja postjugoslovenskih kultura, većina novonastalih država je podržavala razvoj relativno emancipovanih formi kulturalne proizvodnje. Pod emancipovane forme mislim na proces u kojem su književnosti i umetnosti u nacionalnim okvirima prisvajale internacionalne, odnosno, globalne jezike umetnosti i književnosti. U tom smislu je Crna Gora bila karakteristična, jer je došlo do naglog razvoja emancipovanih knjiženih i umetničkih formi. S druge strane je Slovenija, za koju je kultura u okvirima socijalizma bila veoma značajno polje za konstrukciju i artikulaciju nacionalnog identiteta, jer se taj identitet, kako je krajem 60-ih pisao Dušan Pirjavec,nije mogao ostvariti kroz državotvorne institucije. Nakon dobijanja državnosti, mnogi umetnici, književnici i kritičari su pisali o paradoksu: Slovenija je konačno dobila državu, ali njena kultura se našla na margini slovenačkog društva. Jedan od uzroka je taj da se u neoliberalnom kapitalizmu kultura komercijalizuje, dolazi do profanizacije kulture, što znači da je sve što je nekad zauzimalo status visoke, avangardne i ezoterične kulture, integrisano u popularnu, medijsku, masovnu, potrošačku kulturu. Ovo ne znači da visoka kultura više ne postoji. Ona postoji, ali je njen status marginalan, sa tendencijom da se u potpunosti transformiše i poprimi neke druge oblike i funkcije.

Mnogi kritički intelektualci danas upozoravaju na opasnu tendenciju u kojoj kapital globalno ugrožava procese demokratizacije u društvima u kojima demokratija nije bila uspostavljena, kao i da se u društvima sa dugim demokratskim tradicijama, institucije demokratizacije ozbiljno i opasno urušavaju. Očigledno je da je svet globalno u tranziciji i da su to toliko složeni i protivrečni procesi čiji su ishodi krajnje nepredvidivi. Sve što se dešava navodi nas na pesimizam, ipak nam je potrebna politika nade i artikulacije situacija i događaja koji bi mogli dovesti do promena. Na žalost, u ovom trenutku se to čini neizvodivim i postoji samo razrađena teorijska platforma kritike savremenog stanja ali ne i konkretna i učinkovita rešenja ove, čini se, bezizlazne situacije globalne krize.

MONITOR: Šezdesetih i sedamdesetih se govorilo o ogromnom uticaju televizije i njenoj informativno-manipulativnoj moći. Sada imamo čitave programe koji nisu „politički”, već otvoreno insistiraju na ličnom i intimnom bez gotovo ikakvih skrupula… Određene TV, i sa nacionalnom frekvencijom, inflatorno proizvode takve programe. Ima li i tu spinovanja?
ĐURIĆ: Zanimljiv mi je aspekt u kojem govorite o depolitizaciji medijske sfere, koja nas povratno kao građane depolitizuje. To je globalni fenomen, i rekla bih ono što su mnogi teoretičari kulturalnih studija pisali, a to je da je upravo depolitizacija medijske sfere veoma politička, da kada nas naša kultura proizvodi kao depolitizovane građane, to znači da državni aparati odrađuju svoju važnu ulogu u interesu jedne klase, koja nastoji da zadrži hegemon položaj. Sve se to dešava u periodu kada se čini da nema načina da se utiče na političke promene. Sve što se danas u tom smislu teoretizira i preduzima kao simbolični gest, ostaje na nivou gesta, koji se može shvatiti i kao kritika koju sam neoliberalizam generiše.

MONITOR: Na Fakulettu za medije i komunikacije vodite kurs o modi i moći. Moda je imala i veoma emancipatorske uloge, posebno kada se radi o tzv. ženskom pitanju, ali je i „porobljavala”. Koliko je čovjek kojeg pored preživljavanja muče i sve razvijenije, raznovrsnije i dinamičnije potrošačke navike, sposoban da donosi odluke u svoju korist?
ĐURIĆ: Mnogi teoretičari govore o tiraniji izbora u potrošačkoj kulturi, ali ne vidim da su u tome dosledni, da se odriču potrošačke kulture. Mislim da nijedan fenomen nije apriori dobar ili loš i da sve pa i potrošačku kulturu i modu, treba sagledati sa više aspekata. Mislim da je demokratizacija potrošnje i mode donela puno toga pozitivnog, govorim o porastu životnog standarda, koji je posebno ženama olakšao život u trenutku kada one masovnije ulaze u javnu sferu. Moda i potrošnja su bitne u konstrukciji naših fludinih identiteta, u oblikovanju životnih stilova, koji su već neko vreme u središtvu savremenog života. I ponovo je paradoks u tome da svi oni koji kritikuju modu ne odustaju od mode i markiranih proizvoda. A čini se da pobeći od iskušenja koja nam potrošaka kultura i moda donose gotovo i da nije moguće. Svaki alternativni i subverzvni potencijal koji se pojavi istog trenutka biva apsorbovan od modnih industrija.

Obični ljudi glume sebe

MONITOR: Balkan je, naravno ne samo on, okupiran od tzv. rijaliti programa. Šta će biti sa nama koji živimo u tolikim rijalitima koji su, u najvećoj meri predstave, ponekad brutalne i neshvatljive?
ĐURIĆ: Literatura o rialiti programima je ogromna i zanimljiva, meni lično mnogo zanimljivija od samih programa. Neki od teoretičara smatraju da su ti programi ljudima neophodni jer živimo u do krajnosti dovedenoj individualističkoj kulturi, koja je odmakla daleko na putu detradicionalizacije.

Ona nam posredstvom komercijalne, potrošačke, popularne i medijske kulture pomaže da se snađemo u svetu koji je u stalnom pokretu, bez čvrstih tačaka oslonca, sa fluidnim individualnim i kolektivnim identitetima, u društvu visokih globalnih rizika. Ideologija ličnih preobražaja (make-over) govori nam da uvek možemo svoj život i sebe poboljšati, samo ako znamo kako, a tu su pored rialiti emisija i nepregledna self-help literatura, koju mnogi čitanju i pokušavaju primeniti. Kritičari govore o tome da su rialiti programi način na koji neoliberalni kapitalizam ljude uči kako da se u uslovima kada svakog časa mogu ostati bez posla prilagode i krenu dalje. Mnogi savremeni programi, od filmova, serija do rialiti emisija sadrže velike doze nasilja u najrazličitijim oblicima, koji, neki teoretičari smatraju, imaju funkciju normalizacije nasilja: mi ga, kao gledaoci i kao građani koji žive savremenost, počinjemo doživljavati kao noramaln deo našeg životnog iskustva.

Rialiti programi se posmatraju i posredsvom koncepta demokratizacije slave, ili demotičkog obrta (engl. demotic turn, termin Greama Turnera). Nekada su ljudi bili slavni usled naučnih dostignuća ili izuzetnog talenta, kao glumci, umetnici, itd. Danas medijska kultura obećava da svako može imati svojih pet minuta slave bez ikakve zasluge. Kada “obični ljudi”, zahvaljujući rialiti programu uđu u medijsku mašinu, oni postaju slavni ne zato što imaju kvalitete kojima to zaslužuju, već je njihova slava rezultat savremenog fenomena proizvodnje slave.

,,Obični ljudi” počinju da glume sebe. Oni javno u televizijskim programima izvode (perform) sopstveno jastvo, postajući tako medijski proizvedene persone. To je značajan fenomen savremene medijske kulture i ne treba ga prezrivo odbaciti, već ga treba pokušati shvatiti. Čim je toliko ljudi njime opčinjeno, moramo sa što više strana videti zašto je to tako, koju funkciju ove emisije imaju i čijem interesu doprinose.

Udvajanje Vlikog brata

MONITOR: Veliki dio medija u Srbiji, nudi javnosti autoritarnu selekciju informativnog programa, gde nas bombarduju izjavama sa vrha države, sa sve manje i otupljenije analize, a još manje kritičkog pristupa. Izgleda da i tu dobijamo jedan informativni rialiti? ,,Veliki brat” se, na neki način udvojio?
ĐURIĆ: Medijska sfera u Srbiji danas je gotovo u potpunosti kontrolisana. Svi mediji doslovno od reči do reči na isti način izveštavaju kako o internacionalnim tako i o lokalnim zbivanjima. Zanimljiv fenomen je da se kao jedina vrsta otpora i to pasivnog otpora javlja fenomen da izvesni ljudi prestaju da prati medije i na taj način se dobrovoljno isključuju iz medijske sfere. Istovermeno je na delu još jedan fenomen: na delu je tiho uništavanje institucija kulture. Tu dramu znaju oni koji u tim institucijama rade, ali ona ne dopire do šire javnosti, koju to ni ne zanima. Kultura uopšte nije više važna. Hoću da kažem da globalni trendovi, a ovo je po mnogima globalni trend, imaju i svoje lokalne verzije koje mogu u siromašnijim društvima kao što je većina postjugoslovenskih poprimiti i dramatične razmere.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvarati  biografiju mitropolita Amfilohija u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture

 

 

MONITOR: Kako komentarišete to što će Podgorica, glasovima lokalne vlasti, dobiti spomen ploču sa likom pokojnog mitropolita Amfilohija i Podgoričanina Halita Đečevića, kao simbol „bratske sloge, suživota i međuvjerskog sklada  pravoslavne i islamske  zajednice”?

ULJAREVIĆ: Memorijalizacija se u ovom slučaju instrumentalizuje, čime se ne jača, već razgrađuje krhki multikulturalizam. Ako želimo simbole međunacionalne sloge i međuvjerskog sklada, oni moraju biti rezultat širokog društvenog dogovora, a ne odluka proste  koalicione većine koja se ponaša kao da joj vlast daje pravo da redefiniše istoriju i identitet zajednice. Takvi nedemokratski potezi ne liječe  podjele, već ih produbljuju.

Posebno je sporno predstavljanje Amfilohija kao simbola “bratske sloge”. Radi se o čovjeku koji je branio i slavio ratne zločince, uključujući Željka Ražnatovića Arkana, Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, podržavao opsadu Dubrovnika, bodrio jedinice koje su počinile zločine, negirao genocid u Srebrenici, veličao kolaboracionistički četnički pokret i širio ekstremističke narative. Muslimane je nazivao “lažnim ljudima lažne vjere”, a Crnogorce “komunističkim nakotom”, dok je zbog govora mržnje bio i sudski opomenut. Pretvarati takvu biografiju u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture.

MONITOR: Organizacije civilnog društva, među njima i CGO, sve češće reaguju zbog govora mržnje, istorijskog revizionizma, te  jačanja podjela i tenzija. Šta to govori o crnogorskom društvu danas, koje je, eto, na vratima EU?

ULJAREVIĆ: To su sistemski problemi, sa bezbjednosnom dimenzijom o kojoj se i najmanje govori. Najviši nosioci vlasti ili nijesu sposobni da odgovore, ili svjesno postaju podizvođači u realizaciji tzv. Srpskog, preciznije Vučićevog sveta.

Umjesto odlučnog institucionalnog djelovanja, prečesto imamo ćutanje, relativizaciju ili selektivno postupanje. Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere,  dok se  osvjedočeni zločinci veličaju ako se uklapaju u nacionalističko-ideološke okvire koji  danas imaju prevagu u vlasti.

MONITOR: Na što konkretno mislite?

ULJAREVIĆ: Imali smo apsurdnu situaciju u kojoj je Ministarstvo kulture i medija ekspresno reagovalo na neprovjereni navod o ulici Osmana Rastodera, ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, u Petnjici, pa je i ministarka išla da se lično uvjeri, iako takva ulica nikada nije postojala. Istovremeno se ignoriše naša inicijativa da se ukloni naziv Ulice Pavla Bulatovića, koji je kao ministar unutrašnjih poslova bio nalogodavac nezakonite deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica 1992.  Podsjetiću da je, po zvaničnim dokumentima, policija po njegovom naređenju uhapsila i izručila oružanim snagama Republike Srpske najmanje 66 civila, od kojih je samo 12 preživjelo, što je potvrđeno i u presudi Ks. 6/12 iz 2012. godine. Kao ministar odbrane SRJ, Bulatović je bio nadležan i za strukture čiji su pripadnici počinili teške ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Zamjenik glavnog tužioca Haškog tribunala Grejem Bluit potvrdio je i da je bio pod istragom “ne samo za događaje na Kosovu”. Uprkos svemu, radi se na tome da takva osoba dobije ulicu i u Podgorici, kao i da ostane postojeća u Pljevljima, što dokazuje da je naopaka ideologija koju je zastupao živa kroz dio vladajućih struktura i jača od zakona.

MONITOR: Vidi li se to iz EU, i  utiče li na evropski put zemlje ?

ULJAREVIĆ: Politički indukovan revizionizam već je konstatovan u Rezoluciji Evropskog parlamenta o Crnoj Gori, a problem od tada raste.

Poniženje kojem SPC izlaže bezbjednosne i pravosudne organe, posebno kroz „šetajući“ kip ratnog zločinca Pavla Đurišića, ulazi u anale urušavanja institucija koje se pretvaraju u servis jedne vjerske organizacije.

EU vidi da država u ovoj fazi pregovora nema funkcionalnu vladavinu prava, iako pokušava da ohrabri njeno uspostavljanje. Društvo na vratima EU mora demonstrirati otpornost na mržnju, a ne toleranciju prema njoj, jer će nam se ovakvo stanje, prije ili kasnije, vratiti kao ozbiljna prepreka u evropeizaciji.

MONITOR:  Samo jedan od trojice  kandidata za sudije Ustavnog suda dobio je  podršku poslanika.  Ustavni sud, iako je i to jedan od zahtjeva EU, nije kompletiran.  Kako to vidite?

ULJAREVIĆ: Funkcionalan i stručan Ustavni sud trebalo bi da bude prioritet svakom poslaniku zbog unutrašnjeg poretka i zaštite ustavnosti. Političko filtriranje kandidata nije neuobičajeno, ali u uređenim društvima ono dolazi nakon procjene stručnosti, integriteta i iskustva, gdje ta dimenzija daje onu nijansu koja odnosi prevagu.

Jako je važno, posebno u kontekstima kakav je naš, da postoji elementarni dijalog vlasti i opozicije, koji je sada izostao. Dodatno se stiče utisak i da je unutar vlasti Andrija Mandić ponovo „odigrao“  kako bi prošao samo kandidat koji njemu odgovara. On već postavlja određene poluge za izbornu 2027. godinu, pokušavajući da obezbijedi i presudan uticaj u Ustavnom sudu, dok drugi akteri kratkoročno planiraju akcije i najčešće djeluju reaktivno.

Mandić stalno testira i EU, pomjera granice onoga što Brisel traži, dok paralelno uzima sve što smatra politički korisnim, računajući da će ga evropske institucije i dalje tretirati kao potrebnog sagovornika, poneko naivan čak i kao konstruktivnog. Najbolje se to vidi i na ovom primjeru, kao i u jednogodišnjoj blokadi izbora članova Savjeta AVMU. To pokazuje da se preuzete obaveze u procesu EU integracija ne shvataju ozbiljno, što ne šteti samo našoj evropskoj agendi, već i  demokratizaciji društva u kojoj bi evropske integracije trebalo da budu ključni korektiv.

MONITOR: Kako vi čitate posljednji izvještaj Evropske komisije i pozitivne tonove iz Brisela?

ULJAREVIĆ: Izvještaj EK onosi pozitivnije tonove, ali je važno razumjeti da nije trijumfalan kako se pokuša predstaviti već diplomatski odmjeren i sa dosta rezervi. Izvještaj nam daje ogledalo, a na nama je da odlučimo da li ćemo u njemu vidjeti uljepšanu sliku ili realnost. Realnost može biti u fomalnom napretku Crne Gore, ali suštinski i dalje se tapka u mjestu.

EK jeste ocijenila Crnu Goru najboljom prosječnom ocjenom do sada, ali između redova jasno upozorava da vladavina prava ne funkcioniše. Zakoni postoje, ali se selektivno primjenjuju, institucije ostaju pod političkim uticajem, a ključne oblasti – pravosuđe, borba protiv korupcije, medijske slobode i profesionalizacija javne uprave – su najtanji temelji našeg evropskog puta. Posebno zabrinjava to što su neka upozorenja ista kao i 2018. godine, što govori da formalni pomaci nijesu donijeli promjene u radu sistema.

MONITOR: Šta onda znači najveća ocjena do sada?

ULJAREVIĆ: Ta ocjena napretka od 3.63 nije ni za pola procentnog poena veća od prošle godine, što znači da je “najbolji đak u regionu” tek dobar, a ne vrlo dobar ili odličan. Najbolja ocjena do sad ne znači zatvaranje brojnih poglavlja, jer upravo oblasti koje najduže stagniraju – pravosuđe i uprava – ostaju ključna prepreka 2026. godini kao ambiciozno postavljenom roku.

Poruka Brisela je višeslojna. Crna Gora jeste prva u redu, ali bez depolitizacije pravosuđa, uspostavljanja jednakih pravila za sve i raskida sa praksom simuliranja reformi nije izvjesno da će ta trka biti prema članstvu EU biti tako brza. U suštini, rezultati,  a ne obećanja, biće mjerilo,  a tek ulazimo u najzahtjevniju fazu integracija u kojoj se ne broje samo zakoni, već njihova primjena i dokazi da važe jednako za sve.

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova tvrdi da je Crna Gora završila sve obaveze u pet pregovaračkih poglavlja koja treba da budu zatvorena krajem godine i da se čeka ocjena EK i članica EU, uz očekivanje da će rezultati rada Vlade i nadležnih institucija biti prepoznati. Šta očekujete?

ULJAREVIĆ: EU je i do sada vidjela da su tvrdnje Vlade često nepouzdane, što narušava kredibilitet države. To se pokazalo i prilikom izvještavanja o sprovođenju Reformske agende 2024–2027., kada je Vlada tvrdila da je realizovala znatno više obaveza nego što je Evropska komisija potvrdila. Ta diskrepanca nas je koštala i novca iz Plana rasta. Crna Gora je povukla značajno manje sredstava nego što joj je bilo inicijalno opredijeljeno za prvu polovinu godine – svega 38 posto 18,3 od predviđenih 52,1 miliona eura.

Bilo bi pošteno i da MEP, kada govori o ispunjenosti obaveza iz određenih poglavlja, precizira šta je  urađeno u mandatu ove Vlade, a šta je rezultat ranije pripremljenih procesa. Veliki dio tehničkog posla završen je ranije, ali nije postojala politička podrška u EU za dinamiziranje politike proširenja, to su činjenice koje ne treba zamagljivati.

Formalno ispunjavanje obaveza ne može sakriti sve vidljiviju disfunkcionalnost institucija, selektivnu primjenu zakona i partijsko opterećenje sistema. Moja očekivanja su da će EU poslati podstrek za nastavak reformi, ali da će insistirati na konkretnim rezultatima, čak i u njihom minimalnom obimu. Nadam se da će vlast shvatiti da odgovorna politika mora biti više od neukusnih PR kampanja.

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos o ideji probnog roka za nove članice, kako ne bi u Evropu „uvela trojanskog konja Rusije“?

ULJAREVIĆ: Izjava Marte Kos je upozorenje državama kandidatkinjama da EU neće dozvoliti da u svoje redove uđe država koja može biti kanal za spoljne, prije svega ruske, uticaje.

To je izazov i za Crnu Goru. Rusija ovdje već djeluje, više posredno nego direktno – kroz hibridne operacije, dezinformacione kampanje, osnaživanje proruskih političkih i društvenih aktera, kao i oslanjanje na infrastrukturu SPC.

Pozitivno je što je MVP pozvalo ruskog ambasadora na razgovor i reagovalo na njegovo ponašanje. To nije stav cijele Vlade i u tome je problem. Nedostatak jedinstvenog pristupa otežava ograničavanje malignog ruskog uticaja, a i ne manje štetnog uticaja režima Aleksandra Vučića.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

FILIP KUZMAN, ISTORIČAR, ANTIFAŠISTI CETINJA: ,,Novo isčitavanje” devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zloupotrebljava se kultura sjećanja, jer umjesto da se gradi sa ciljem uspostavljanja trajnog mira, ona se koristi za dalje produbljivanje podjela i  pogoršavanje odnosa sa susjednim državama

 

 

MONITOR:Dodjeljivanje ordena preminulom mitropolitu Amfilohiju, spomen ploča, spomenik, prijedlog da se jedna od ulica u Podgorici imenuje po bivšem ministru Pavlu Bulatoviću… Je li na djelu neko novo isčitavanje ’90-ih ? 

KUZMAN:To je prije svega pokušaj izgradnje kulture sjećanja od strane dijela vlasti sa ciljem da se normalizuje politika koju je Crna Gora vodila početkom devedesetih. Prošla vlast je devedesete gurala pod tepih, što je dovelo do toga da se stvori „vakum“ u kulturi sjećanja. To vješto koriste sadašnji vlastodršci. Svjedoci smo da su u Pljevljima spomenik i nazive ulica dobili borci sa slovenačkog, hrvatskog i kosovskog ratišta, dok jedna slijepa ulica u toj opštini još od 2000. godine nosi ime po Pavlu Bulatoviću. Dalje, bazen Nikša Bućin u Kotoru preimenovan je u Zoran Džimi Gopčević, po poznatom vaterpolisti, koji je prema navodima logoraša bio čuvar u logoru Morinj. Ne treba zaboraviti ni često osporavanje presuda haškog suda i slavljenje presuđenih ratnih zločina, koje takođe spada u ,,novo isčitavanje” devedesetih. Time se zloupotrebljava kultura sjećanja, jer umjesto da se gradi sa ciljem uspostavljanja trajnog mira, ona se koristi za dalje produbljivanje podjela u crnogorskom društvu, kao i za pogoršavanje odnosa sa susjednim državama.

MONITOR:Prošle godine ste održali predavanje „Antiratni pokret u Crnoj Gori 1991–1992“. Zašto nema obilježja, ordena, ulica i spomenika, ovoj manjini koja je ratnih devedesetih sačuvala obraz Crnoj Gori? 

KUZMAN: Da, održao sam predavanje u Budvi u organizaciji Matice crnogorske, jedne od rijetkih naučnih organizacija koja se bavi ovom temom. Originalno predavanje je nastalo za potrebe Škole tranzicione pravde koju organizuje Centar za građansko obrazovanje (CGO) sa ciljem da se mladi upoznaju sa činjenicom da je u Crnoj Gori postojao antiratni pokret tokom devedesetih, budući da prema istraživanju iz 2024. godine 68.8 odsto mladih nije znalo da je u Crnoj Gori postojao antiratni pokret. Dalje, razlog zašto ne postoji neko obilježje, ulica ili spomenik ljudima koji su digli glas protiv ratne histerije leži u činjenici da su od 1991. pa do danas uvijek u dijelu vlasti političke elite koje su se tih godina borile protiv antiratnog pokreta i od njih ne možemo očekivati da će izraziti kajanje za svoje postupke ili pokrenuti inicijativu da antiratni pokret dobije obilježje kakvo zaslužuje. Uzmimo samo za primjer izjave Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Bulatović se nakon napada na Dubrovnik pravdao da mu je „Kadijević napravio ratnu zamku“, Đukanović se u Cavtatu izvinuo hrvatskim građanima 2000. godine, dok je Marović objašnjavao kako „nije bio dobro informisan“. Niko od njih nije uputio izvinjenje antiratnim aktivistima zbog progona koje su doživljeli. Tako smo došli do ironične situacije, da antiratni heroj iz regiona, Srđan Aleksić, dobije bulevar u Podgorici, dok domaći antiratni heroji to nemaju.

Ipak, postoje neki izuzeci. Narodni muzej Crne Gore u svojoj Stalnoj postavci Istorijskog muzeja od 2016. godine ima segment posvećen antiratnom pokretu. Ove godine je u Muzejima i galerijama Podgorice organizovana izložba Lavirint devedesetih, na kojoj su se u okviru antiratnog segmenta našle ličnosti iz Crne Gore. U okviru ovog projekta organizovana je i putujuća izložba Devedesete: od nepristajanja do otpora u Budvi i na Cetinju. Prijestonica Cetinje je, na inicijativu Akcije za ljudska prava (HRA), CGO i Antifašista Cetinja odlučila da ulicu dobije Krsto Đurović, admiral Jugoslovenske ratne mornarice koji je poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima prilikom napada na Dubrovnik. Iako su ovo skromni počeci, treba nastaviti sa ovakvim akcijama, budući da je antiratni pokret jedna od svijetlih tačaka u mračnim devedesetim.

MONITOR:Teče pokušaj rehabilitacije četničkog pokreta kroz izjave političara, parastose i podizanje spomenika Pavlu Đurišiću. Da li smatrate da ta misija u Crnoj Gori, poput one u Srbiji, može uspjeti?

KUZMAN:U Crnoj Gori, i pored velike kampanje da se izvrši rehabilitacija i normalizacija četničkog pokreta u javnom diskursu, nije moguće da dođemo u situaciju u kojoj se danas nalazi Srbija. Crnogorski četnici sarađuju sa okupatorom od prvog dana i ostaju mu vjerni sve do maja 1945. godine. Samo zbog činjenice da su pomagali 7. SS diviziji Princ Eugen prilikom napada na Pivu avgusta 1944. godine, desetak dana poslije masakra u Velici i godinu dana od zločina koji je ova divizija počinila u Dolima i ostatku Pive, je dovoljno da se četnički pokret i Pavle Đurišić u Crnoj Gori nikada ne rehabilituju. Pritom su izvršili brojne zločine po cijeloj Crnoj Gori, od kojih se izdvajaju oni počinjeni nad muslimanskim stanovništvom u Sandžaku tokom zime 1943. godine. Takođe su imali i svoje zatvore u kojima su držali partizane i njihove simpatizere, a sve pod patronatom italijanskih i njemačkih okupacionih vlasti. Njihova ideologija je bila fašistička, jer se zasnivala na Moljevićevoj Homogenoj Srbiji u kojoj autor poziva na stvaranje etnički čiste Velike Srbije. Na kraju, ne smijemo zaboraviti da značajan dio Srba smatra četnike za saradnike okupatora, a njihovu ideologiju za zločinačku. Ovo su samo neke od brojnih činjenica zbog kojih se ovaj pokret ne može rehabilitovati u Crnoj Gori.

MONITOR:Često se pominje istorijsko pomirenje i odavanje počasti svim žrtvama tokom burnog XX vijeka. Da li je to moguće u atmosferi kada priča sa nevinih žrtava često sklizne u opravadanje i branjenje ideologije? 

KUZMAN:Istorijsko pomirenje u Crnoj Gori ne smije da bude stvar kompromisa, već stvar konsenzusa. Međutim, svjedoci smo da kompromisi dominiraju u tumačenju naše prošlosti, što nam govore i rezolucije koje su u posljednjih par godina usvojene. Crnogorska delegacija pri UN-u je u maju 2024. godine glasala za rezoluciju o uspostavljanju Međunarodnog dana promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Takvo glasanje izazvalo je snažnu reakciju dijela vlasti, koja je kao odgovor podnijela Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Nakon skupštinske rasprave, Jasenovcu su bez dodatnih objašnjenja, pridodati logori Mauthauzen i Dahau, čime je izazvana još veća konfuzija u društvu, budući da se postavlja pitanje zašto su ova tri logora važnija nego drugi logori u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili Trećem Rajhu. Biranjem samo Jasenovca, bez razloga se izostavilo preko tri četvrtine  srpskih civila koji su ubijeni u drugim djelovima NDH. Time se vidi da cilj rezolucije nije bio suočavanje sa prošlošću, već su se nevine žrtve iskoristile za političko potkusurivanje. Na kraju, donošenje rezolucije rezultiralo je time da se na Akademiji u Skupštini Crne Gore povodom Dana sjećanja na žrtve Jasenovca, Mauthauzena i Dahaua govori o „mučeničkom stradanju“ cjelokupnog četničkog vođstva. Time su nevine žrtve ovih logora izjednačene sa Pavlom Đurišićem, koji je u Jasenovcu ubijen od dojučerašnjih ustaških saveznika.

MONITOR:Nakon nacionalističkih i fašističkih povika na utakmici Crna Gora-Hrvatska, kao predstavnik Antifašista Cetinja, oštro ste reagovali. Kako se ocjenjujete revizionizam u susjednim državama i koliko on utiče na Crnu Goru? 

KUZMAN:Skandiranje na fudbalskoj utakmici je samo nastavak nacionalističkih i fašističkih incidenata koji se posljednjih nekoliko mjeseci događaju u Hrvatskoj. Drago mi je da su crnogorski navijači na pravi način odgovorili na provokacije sa suprotne strane i poslali poruku koja je odjeknula regionom. Istorijski revizionizam najjači je u Hrvatskoj i Srbiji. Hrvatska, koja nosi teret NDH, ima veliki problem sa dijelom branitelja koji su koristili ustaške pozdrave i uniforme tokom Domovinskog rata. Te grupe gotovo na svakom obilježavanju donose ustašku ikonografiju, a prije desetak godina su u Jasenovcu postavili spomen ploču poginulim braniteljima na kojoj je uklesan i ustaški pozdrav „za dom spremni“. Ploča je nakon godinu dana premještena u Novsku, ali je natpis ostao. Ovog ljeta smo bili svjedoci koncertu u Zagrebu na kome je nekoliko stotina hiljada ljudi uzvikivalo ustaški pozdrav, a u samom hrvatskom Saboru je krajem oktobra organizovan pseudonaučni skup na kojem su učesnici govorili o Jasenovcu kao radnom logoru u kojem je umrlo nekoliko hiljada ljudi. U Srbiji već dvije decenije postoji narativ o „dva antifašistička pokreta“, čime su partizani i četnici izjednačeni. Deset godina kasnije, došlo je do sudske rehabilitacije četničkih vođa Dragoljuba Draže Mihailovića i Nikole Kalabića. Revizionisti idu i korak dalje, pa pokušavaju da rehabilituju Milana Nedića, predsjednika kolaboracionističke Vlade nacionalnog spasa. Iz današnje vizure, izjednačavanje dva pokreta nije donijelo željene rezultate i srpsko društo je dalje duboko podijeljeno po pitanju Drugog svjetskog rata. Oba revizionizma, i hrvatski i srpski, su izrazito antikomunistička, antipartizanska i antijugoslovenska, a istovremeno nijesu utemeljena na istorijskim činjenicama. Hrvatski revizionizam nema nekog uticaja na crnogorsko društvo, budući da vlada konsenzus o ustašama kao fašističkoj i kolaboracionističkoj vojsci i cjelokupna javnost je osudila ustaška skandiranja na pomenutoj fudbalskoj utakmici. Da ne govorimo o tome da nikada nije negiran genocid koji su ustaše sprovodili nad Srbima, Jevrejima i Romima. Veći problem predstavlja srpski revizionizam, budući da u Crnoj Gori postoji dio društva koji baštini nasljeđe četničkog pokreta. Upravo oni koriste argumente i taktiku revizionista iz Srbije kako bi opravdali crnogorski četnički pokret. Tako su parastosi pripadnicima četničkog pokreta samo neki od događaja koji su u Srbiji postali normalnost, ali u Crnoj Gori i dalje izazivaju reakcije.

MONITOR: Da li se kroz obrazovanje, medije, naučne institucije, dovoljno radi da bi se preduprijedili i osporili pokušaji revizionizma iz dalje i bliže prošlosti? 

KUZMAN:Nažalost, protiv revizionizma u Crnoj Gori najviše se bori nevladin sektor i dio medija. Gotovo da nema nedjelje da se ne objavi neko reagovanje na pokušaje istorijskog revizionizma. Dodatno, rad sa mladima kroz seminare i škole dosta pomaže u ovoj borbi. Na drugoj strani, naučne institucije su deklarativno protiv revizionizma, ali ne rade mnogo na njegovom suzbijanju. Udžbenici za istoriju u osnovnim i srednjim školama nijesu revizionistički i bazirani su na istorijskim činjenicama, ali njihov najveći problem je izostavljanje ključnih podataka o zločinima na teritoriji Crne Gore za vrijeme devedesetih. Ipak sam mišljenja da istorijski revizionizam ne može pobijediti u Crnoj Gori, budući da je prošlo 35 godina od pada komunizma i uvođenja političkog pluralizma, a revizionisti nijesu odmakli od argumenata koje su koristili 1990. ili 1991. godine.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SREĆKO ĐUKIĆ, BIVŠI AMBASADOR, FORUM ZA MEĐUNARODNE ODNOSE, BEOGRAD: Ako je Srbija žrtva, onda je žrtva svoje nerazumne politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Konspiracija i netransparentnost caruju oko „ruskog NIS-a“, tačno kao oko cjeline energetskih odnosa sa RF

 

 

MONITOR: Vučić i Vlada Srbije nisu pominjali pravo preče kupovine koje je Srbiji garantovano međudržavnim ugovorom sa Rusijom. Iz vlasti se tvrdilo da je Srbija nudila da otkupi ruski dio NISA-a. Vučić je „neprijateljsko“ preuzimanje NIS-a dugo odbacivao. Da li je unaprijed sa Rusima sve bilo dogovoreno ili je Srbija tek žrtva geopolitike moćnih?

ĐUKIĆ: Kao na dlanu vidno je da Rusi sa Vučićem ne razgovaraju. On opet nema hrabrosti za hrabre odluke, ako se nacionalizacija na svojoj suverenoj, nezavisnoj i slobodnoj teritoriji smatra hrabrom odlukom. Svi oblici svojine i svi titulari svojine su jednaki. Kada srpska država  bez pardona nacionalizuje privatnu svojinu svojih gradjana, na primer u Hercegovačkoj ulici radi javnog interesa (Beograda na vodi),  zašto ne nacionalizuje imovinu stranaca radi zaštite nacionalnih interesa, da gradjani i privreda imaju benzina? Ruska imovina je u Srbiji zaštićenija nego imovina srpskih titulara. Ali Rusi se nisu dvoumili da prisvoje stranu imovinu nakon 24. februara 2022.

Energetski, Srbija se predala Rusima i priznala zavisnost. Ta činjenica čuva ruske aktive od  nacionalizacije. Jer, nad Srbijom visi Damoklov mač ruskog gasa. Gasne slavine Rusi -po oprobanom receptu, za čas  zavrnu.

Pred nama stoji žalosna činjenica, kao i iza nas: vlasna srpska elita nikada nije razumela pad Berlinskog zida, danas ne razume uzdizanje nove stene na Istoku Evrope. Ako Srbija sebe predstavlja kao žrtvu, onda je ona  žrtva svoje nerazumne politike.

MONITOR: Na javnom sastanku Vlade kojem je predsjedavao Predsjednik Srbije, uz apokaliptične prognoze, pominjana je i nekakva „specijalna operacija“, a Vučić je pomenuo i spremnost da „preplati“ NIS. Čemu služi toliko protivrječnih informacija i netransparentnih odluka u vrhu vlasti?

ĐUKIĆ: Svakodnevne javne i druge sednice vlade i „paravlade“ nisu ništa drugo nego izraz  nemoći Aleksandra Vučića. On nema šta da kaže gradjanima, jer slučaj sa NIS-om, nije unikum. Ruski kapital u drugim zemljama je mnogo prisutniji nego u Srbiji (ona je na repu ruskih investicija), ispred su Madjarska, Rumunija, Bugarska, Austrija, Nemačka, itd. Zašto ne primeni oprobani model? Strah, ili šta?

Bombastične izjave kao: evo samo što NIS nije rešen u Americi, potvrdjuju dezorijentaciju i nesposobnost Vučića. Djavo je došao po svoje, došao da se plati ceh za pogrešnu energetsku politiku apsolutne vezanosti za RF. Vučić ni za jotu državu nije učinio energetski bezbednijom, za razliku od naših suseda.

MONITOR: Društvena pobuna u Srbiji prerasla je u političku krizu. Kako ocjenjujete način na koji „nenadležni“ Vučić upravlja političkim nezadovoljstvom i ekonomskim nevoljama zemlje?

ĐUKIĆ: Neoradikalska vlast sa svojim anarholiberalnim i narodnjačkim ideološkim korenima nikada nije imala smisla i sposobnosti da razrešava  društvene krize i sukobe. Ona ih generiše. Danas svedočimo o kumulativnom vrhuncu krize koji ugrožava same temelje srpskog društva. Mi živimo prelomno vreme kada se kuju ključne odluke, kada se trasira izlazak iz krize. Naši susedi su to znali i brže i bolje. Izlaz se nudi u posredništvu-koga ako ne EU, u restartu  devastiranog  demokratskog poretka.

Vučić vuče poteze na drugu stranu, i potčinjava svu vlast pod sebe, vlast koja mu po Ustavu ne pripada. Odlazeći vladar nesit je vlasti. Vučić je dokazao da je čovek monologa, nikako dijaloga, zato oko sebe konsoliduje silu. On hoće da zaokruži četiri decenije apsolutne duhovne, materijalne, moralne i krize ljudskih resursa srpskog društva. Mi nemamo državnike koji u zvezdanim časovima vlasti i slave odlaze i pri nedužnom okrznuću. Naši se bore za poslednji atom vlasti!

MONITOR: Težnje antirežimskih ličnosti iz Srbije da ubijede lidere EU da bi Vučića i njegov režim trebalo sankcionisati, nisu dobile pozitivnu reakciju. Da li je Vučić neophodan liderima EU?

ĐUKIĆ: Godinama srpska opozicija dokazuje svoju irelevantnost, olakšava režimu posao, a i režim se svojski trudi da oblikuje opoziciju. Zato vlast ima široko polje za destrukciju uključujući totalnu kompromitaciju evropskog puta -do te mere, da je nepopravljiv. I kada bi hteo, Vučić nema kapacitet da revitalizuje evrointregracije. Njih može restartovati samo nova vlast.

Greše oni koji misle da je EU još na Vučićevoj strani. Neka uzmu i pročitaju najnoviji izveštaj Evropske komisije o napretku Srbije na evropskom putu. Nikada gori, nikada jači sublimat nepobitnih činjenica. Ali Vučić se ne predaje, ne napušta briselski bankomat. To govori i privatna poseta Makronu i večera u Jelisejskoj palati dva davljenika. Vučić je postao smetnja spoljnim sponzorima, slute brzi pad. Uostalom, on je svoja „dela“ završio, obećanja ispunio, rešio Kosovo, detronizirao Dodika, kupio Rafale, obećao litijum, uveo strane   investitore, rasprodao zemlju učinivši je kolonijom, raspalio nevidjenu korupciju i kriminal u kojima se gušimo.

MONITOR: Po inicijalnom mirovnom prijedlogu Predsjednika SAD, Rusija bi mogla da zadrži osvojene teritorije. Post festum, sa prijedlogom su upoznati Ukrajina, EU i UK. Organizovan je zajednički sastanak u Ženevi. Šta su planovi Donalda Trampa?

ĐUKIĆ: Tramp je čovek instikta, konflikta, transakcija, nikako plana. Navodno je pripadnik tradicionalnih, konzervativnih moralnih vrednosti (a Epštajn?). Predvidivo je nepredvidiv, menja pravila, razara institucije, izaziva potrese, iznad svega ceni pare. On nema viziju šta gradi kao neprolazno američko delo.

Tako je i sa ruskom agresijom na Ukrajinu. A u Ukrajini se prelama svevropska i svesvetska politika poimanja države, nacije, medjunarodnog prava, odnosa izmedju velikih i slabijih. Ako se rat u Ukrajini pravilno i pravedno reši, za Evropu i svet ima nade. Ako se reši po pravu jačeg  onda se možemo zapitati: ko je sledeća Ukrajina?

Kuću mira u Ukrajini Tramp gradi od krova. Ruska sila se ne može zaustaviti apelima, telefonskim pozivima, nametnutim mirovnim planom od 28 tačaka. Agresor je još sposoban za rat. Putin je poveo rat da bi dobio sve, bez ostatka. On ne misli da se vraća na Ukrajinu. Čekaju ga nove Ukrajine i granice ruske imperije. Onaj ko nije shvatio za četvrt veka Putinov način mišljenja i delovanja nema mu pomoći. Tramp shvata?

MONITOR:. Koliko su se SAD sa Trampovom administracijom odmakle od „zapadnih vrijednosti“ i približile spoljnopolitičkom stilu Rusije i Kine?

ĐUKIĆ: Tramp je pre svega pripadnik i predstavnik oligarhijskog kapitala i kao takav govori da zavidi današnjim velikim diktatorima, Putinu, Siju. Ali to ne ide u Americi. U medjunarodnim odnosima on izigrava „crnu ovcu“. Ali  SAD ne stoji ni ta boja ni to mesto. Nije američki negirati sve ono što su generacije Amerikanaca pre njega stvarale u svetu i za svet. Probudio je levičarske i demokratske snage u Americi. I talas tu neće stati. Tramp bi menjao ono šta se ne menja, dovodi u pitanje  zapadne vrednosti koje nisu samo zapadne nego univerzalne (prava čoveka, klimatske promene). Iskliznulo američko klatno vrednosti  će se povratiti.

 

Srbija je ruska potkusurna moneta

MONITOR: U vezi sa sudbinom NIS-a mnogo se govori o pogoršanju odnosa između Rusije i Srbije. Djelovalo je da su ciljevi i interesi Vladimira Putina i Aleksandra Vučića odjednom postali dijametralno suprotni. Šta je Rusija htjela da postigne zatezanjem oko prodaje svog većinskog udjela u NIS-u?

ĐUKIĆ: Zatezanje ruske strane se nastavlja sve dok ne postigne ono šta je naumila i s kim je naumila, a to nije „bratska“ Srbija. Rusija cilja  maksimalni politički i ekonomski efekat, ne žuri, iako nama gori pod nogama. Na njenoj teritoriji je skoro četrdeset rafinerija, malih i velikih (pet puta većih od NIS-a), i stotinu „džepnih“. NIS je mala rafinerija (preradjuje četiri miliona tona nafte). Aktive NIS-a beskrajno su male za ruske  naftne bilanse. Ali lokacija je vrlo osetljiva i cenjena i jedina je rafinerija u Srbiji.

Kriza oko rafinerije traje mesecima. Srpska vlast sedi skrštenih ruku. Vlada Srbije (čitajte Aleksandar Vučić), ništa ne čini-čeka Godoa, rešenje da „padne s neba“, da „braća“ Rusi završe posao za sebe, ne za nas. Rafinerija se tiče isključivo naše kože: imaćemo ili ne benzina, po kojoj ceni, sledi li repriza devedesetih?

NIS pod američkim sankcijama, ruska strana rešava iza naših ledja i preko naših ledja. Istinska luka spasa za male narode i male države-pred samovoljom velikog, jeste okrilje Evropske unije i NATO-a. Srbija nema sidro spasa, i poslednji je zarobljenik ruske nafte i gasa u Evropi. Vučić  ništa nije radio da Srbiju učini energetski bezbednom zemljom. On  je gajio rusko bratstvo i vešao ordenja Vladimira Putina, nije ispravljao „krive Drine“ tokova nafte i gasa.

(Neo)radikalska politika, kao pupčanom vrpcom, vezana je za „majčicu Rusiju“. I danas veruje u ruska čuda, tajne, blago koje će deliti sa srpskom braćom. Ali, avaj! Oni ni glavu da  okrenu: rusko je sveto i neupitno rusko i na suverenoj srpskoj zemlji. Ruski interesi su iznad svih srpskih interesa, ne smeju se ugroziti, stariji su, i nema nacionalizacije, poručuje svevlasni Vučić, makar Srbija ostala i bez kapi nafte! Srbija je tako ruska potkusurna moneta, a izlaz iz bezizlaza prepušten je Rusima. Vučić ostaje na repu dogadjaja i nesuvislih razmišljanja. Konspiracija i netransparentnost caruju oko „ruskog NIS-a“, tačno kao oko celine energetskih odnosa sa RF.

 

Pobjeda Dodikovog favorita u RS, rezultat je bratske pomoći sa ove strane Drine

MONITOR: Dosta se spekulisalo da je poslije oslobađanja od sankcija SAD, odnos Milorada Dodika i Vučića zahladnio. Oni su se ovih dana ponovo sastali uoči vanrednih predsjedničkih izbora u RS.  Kako ocjenjujete slabu izlaznost i tijesnu razliku između dvojice prvoplasiranih kandidata, Srđana Karana i Branka Blanuše?

ĐUKIĆ: Oni čine dvojac sa kormilarom, stalno veslaju i najtešnje koordiniraju politike. Pročitani su, medjutim. Sastanak dva pretendenta na „srpski svet“ uoči vanrednih predsedničkih izbora u Srpskoj, nije mogao ignorisati redovno slanje glasača sa jedne na drugu stranu Drine. Dodik pre izbora, Dodik posle izbora.

Dodik je „hrabar“ da svašta kaže, i da sve povuče. Takva je i politika. Republika Srpska se tetura pod vibracijama lidera. A on je u sporu i  svadji sa ključnim činiocima medjunarodne zajednice koji su spašavali i utemeljivali manji bosanski entitet. Konfrontacija umesto saradnje ništa dobro nije i neće doneti Republici Srpskoj. Medjtim, to je postao modus opstanka na vlasti, uz obilatu političku i finansijsku podršku Srbije. A dokle?

Pobeda Dodikovog favorita, rezultat je bratske pomoći sa ove strane Drine. Sve je udešeno da smenjeni Dodik ostaje alfa i omega u Republici Srpskoj. Sve se čini da Srpska tone sve dublje u beskraj problema.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo