Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR I AKTIVIST IZ ZAGREBA: U Hrvatskoj nema fašizma, ali ima dosta fašista

Objavljeno prije

na

MONITOR: Hrvatska je dobila novu Vladu oko koje se dosta polemiše. Kakva je to vlada?
PUHOVSKI: Hrvatska ima vladu koja je trostruko hendikepirana: procesno, time što nema pouzdanu parlamentarnu većinu, kako kvantitativno, u pogledu broja zastupnika(c)a; tako i kvalitativno, s obzirom na teško usuglašavanje dviju vodećih stranaka/koalicija koja ju tvore; politički, jer nije u stanju formulirati nijedan element svoje strategije, ni na jednome području; dijelom zbog toga što je premijer politički nevježa (neznalica), a dijelom zbog unutrašnjih nesuglasica HDZ-a i Mosta; personalno, jer ima ne samo inkompetentnog premijera, nego i većinu ministara bez ikakva iskustva i ugleda u maloj Hrvatskoj, a dio njezinih funkcionara podložan je posve opravdanim prigovorima moralne i/ili svjetonazorske naravi.

MONITOR: Kako biste onda ocijenili situaciju u Hrvatskoj poslije izbora?
PUHOVSKI: Situacija je smušena. Nitko zapravo nije pobijedio na izborima, a opet desnica je pobijedila poslije izbora. Pri tom se njezino vodstvo ponaša kao da je situacija identična onoj mađarskoj ili poljskoj. No, tamo je desnica uvjerljivo pobijedila – što nikako ne znači da su demokratski legitimirane brojne mjere što ih je poduzela; još su međutim manje opravdane najave sličnih mjera u posve podijeljenoj Hrvatskoj.

MONITOR: Povodom odluke predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da smijeni šefa tajne službe (SOA) Dragana Lozančića bivši član nezavisne liste Most Drago Prgomet nazvao je aktuelnu situaciju ,,političkim teatrom apsurda”, koji može da završi i u političkom haosu.
PUHOVSKI: Predsjednica države se je, formalno, ponašala u skladu sa svojim ovlastima, ali na način koji niječe logiku sustava; svoju je odluku o smjeni obznanila u trenutku u kojemu je premijer (koji je drugi ovlašteni supotpisnik ovakve odluke) na konferenciji za medije baš govorio o tomu kako će „uskoro razgovarati s Predsjednicom o Lozančiću”. Time je pokazala da želi preuzeti inicijativu i širiti svoje ovlasti. Na to se je odvažila tek nakon što je s političke pozornice maknut raniji premijer Milanović, koji je svojim agresivnim nastupom držao Predsjednicu Republike u defenzivi. Paradoks je političkoga stanja Hrvatske u tomu da je huligansko ponašanje Milanovića osiguravalo koliko-toliko korektnu raspodjelu ustavno određenih ovlasti najviših funkcionara države.

MONITOR: Šta je suština polarizacaije i sukoba na hrvatskoj političkoj sceni?
PUHOVSKI: Radi se, čini mi se, o svojevrsnoj ideologiziranoj projekciji – realni se sadašnji društveni problemi neprestance projiciraju na svjetonazorsku razinu, te u prošlost. Ustaše i partizani, te njihovi nasljednici tako (p)ostaju temeljnim problemom zajednice. Jedni posvuda vide udbaše, Jugoslavene (kao djecu partizana), drugi vugdje vide ustaške sljedbe, a realne probleme će, valjda, rješavati netko izvana.

MONITOR: Neki posmatrači ukazuju da je u Hrvatskoj u toku reinkarnacija fašizma. Šta to, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji, pa i u Evropi, produkuje desničarske ideje?
PUHOVSKI: Razumije li se fašizam iole ozbiljno, a ne tek kao psovački adut, razumije li ga se, dakle, kao jedinstvo ideologije, pokreta i poretka onda nikakve reinkarnacije fašizma nema (ni u Hrvatskoj niti drugdje). Ima, međutim, dosta fašist(ic)a – vjerojatno ne mnogo više nego prije (svakako manje nego u devedesetima – ne samo u Hrvatskoj), ali su glasniji tamo gdje desnici ide dobro (od Poljske, Mađarske, Finske, Francuske, Danske, do Hrvatske). Jer, otpor je epohalno zadanoj globalizaciji veoma često striktno nacionalistički, pa se taj nacionalizam nerijetko (rekao bih: fašistoidno) radikalizira. No, fašisti/ce su uvijek manjina; riječima originalnih, hrvatskih antifašist(ic)a (za razliku od današnjih, pretežito šminkerski nastrojenih) – pravi je problem svagda domobranski većinski mentalitet, pripravan (najčešće prešutno) podržavati (ili barem relativirati) ustaške zločine.

MONITOR: Raste li na Balkanu nova generacija ratnika?
PUHOVSKI: Ne samo rat, nego ni zločini nisu osramoćeni – u Hrvatskoj se čak i dalje rabi DDR formula (dostojanstvo Domovinskoga rata). Ponavlja se jugoslavenska psihologija u razdoblju poslije I, odnosno II svjetskog rata; solunaši i subnorovci reinkarnirali su se u „braniteljskom” politikantstvu; koje počinje time što im se nitko ne usuđuje reći da, već dugo, nisu branitelji (jer Hrvatska nije napadnuta), nego bivši branitelji – veterani. Takvo ozračje heorizira nasilje, s teškim posljedicama po društvenu klimu – od obiteljskih sukoba do socijalizacije novih (uglavnom muških) naraštaja. Novim se klincima, u nezanemarivome broju, čini da su propustili priliku (kakvu su imali očevi ili braća) da se iskažu u društveno prihvatljivome komuniciranju silom.

MONTOR: Kako na to što se dešava u Hrvatskoj reaguju intelektulaci?
PUHOVSKI: Intelektualci/ke su, kako to razumijem, samo oni koji javno i reagiraju (drugi mogu biti bolji ili lošiji umjetnici/e, ili teoretici/kinje, ali nisu intelektualno djelatni). Oni se pak dijele na različite (prije svega svjetonazorski ustrojene) skupine; desnica i dalje poprilično šepa u tom pogledu. Njezina je temeljna pozicija očito iracionalno zasnovana, pa je to, dijelom, i razumljivo. Manje mi se razumljivim čini progresivno emocionaliziranje na ljevici – koja je, inače, politički slaba i zabavljena mnogim „obiteljskim” omrazama.

MONITOR: Šta je odgovor na sve to?
PUHOVSKI: Odgovor je, načelno, u pokušavanju da se racionalizira javni govor. To pak započinje (simboličkim, dakako) likvidiranjem svetih krava na svim stranama, odnosno nametanjem jednostavnih formula, poput: zločin je zločin, umanjivanje i relativiranje (a pogotovo opravdavanje) zločina je poziv na novi zločin, itd. No, ma koliko to jednostavno izgledalo, teško uspijeva. U svim je generacijama i dalje dosta ljudi koji vole mrziti, jer se tako subjektiviraju i samoopravdavaju…

MONITOR: Kako ocjenjujete aktuelne odnose između Hrvatske i Srbije i kako se oni reflektuju na BiH?
PUHOVSKI: Odnosi Srbije i Hrvatske imaju sada odlične perspektive, jer Vučić se odlično razumije sa sadašnjom vladajućom ekipom (točnije: s hadezeovcima među njima). On im je, dapače, i pomagao u prijeizbornim vremenima (pa, izgleda, i kod kombiniranja parlamentarne većine). S obzirom na prostačke napade Milanovića na Vučića u to vrijeme, ovo i nije čudno. Uspije li Vučić zadržati vlast, što se čini vjerojatnim, na djelu će konačno biti neprincipijelna, ali solidna paralela nosivih pozicija obiju strana. I jedni i drugi će zastupati političke opcije koje imaju dugova spram susjeda iz prošlosti (premda, doduše, ne u jednakoj mjeri). A politizirana nečista savjest tjera veoma često na postupanje u rukavicama, zato se čini izglednim da će se odnosi opet poboljšavati, premda ključni problemi – od granica do nestalih – vjerojatno neće biti rješavani. Bratska suradnja srpskih i hrvatskih elita nije, ipak, razlog za zadovoljstvo u BiH, jer dođu li Zagreb i Beograd i u ovome do zajedničkoga interesa, teško da će on odgovarati Bosni i Hercegovini kao cjelini.

MONITOR: Aleksandar Vučić se odnosi prema Republici Srpskoj kao prema dijelu Srbije. Prijeti li BiH podjela i sukobi?
PUHOVSKI: Vučić se spram BiH ponaša posve identično Tuđmanu na početku devedesetih; polazi, naime, od formule: „Ja ju neću rušiti, no sruše li ju drugi, ovdje sam da uzmem svoj dio”. I on – poput Tuđmana u odnosu na tadašnju Herceg Bosnu – ne propušta spominjati Sarajevo i BiH, ali se istovremeno ponaša kao da ima posebna prava na Republiku Srpsku (uostalom, posve je nejasno zašto je Republika Srpska na ovakav način i stvorena u Daytonu, ako nije trebala biti – barem simboličkom – utješnom nagradom poraženoj Srbiji). Ne mislim, ipak, da BiH prijeti podjela (dublja od one koja već postoji), a sukobi će se nastavljati sve dok ona ne postaje državom u punome smislu riječi. Za to promjene Daytonskoga sporazuma svakako nisu dostatne, ali bez njih nema ničega osim nastavljanja sadašnjega rubnog preživljavanja.

Jugosloveni najugroženiji

MONITOR: Ko je danas u Hrvatskoj najviše ugrožen od sukoba moći i interesa raznih grupacija?
PUHOVSKI: U Hrvatskoj su danas – uz romsku manjinu koja je uvijek na udaru – najugroženiji „Jugoslaveni/ke”; među desetak najčešće napadnih imena u javnosti posljednjih je godinu-dvije tek dvoje-troje ljudi srpske nacionalnosti, ostalo su „hrvatske izdajice” (Vesna Pusić je, na primjer, nedavno mnogo lošije prošla u izboru za potpredsjednicu Sabora od svoje kolegice srpske nacionalnosti). To novim desno-nacionalističkim radikalima omogućuje da prošire frontu napada (već i zato što je srpska manjina doista posve mala), ali i da se oslobode prigovora zbog govora mržnje – koji se načelno odnosi na napade zbog podrijetla napadnutih, a ne na napade zbog političkih uvjerenja (ipak, ni srboždersko ludilo ne prestaje; nešto što se zove „Nacionalno etičko sudište” najavljuje sjednicu „na kojoj će biti etički osuđena srpska ćirilica”!?).. Dakako ni „udbaša” više uglavnom nema, ali se sada konstruira pripovijest o djeci (pa i unučadi) udbaša; u doslovnome smislu riječi, kao da je udbaška pozicija neka vrsta nasljedne bolesti.

Region bez prošlosti i budućnosti

MONITOR: Kakvu budućnost predviđate ovom regionu?
PUHOVSKI: Politički gledano, „region” (već nekoliko godina) nema ni prošlost, a kamoli budućnost. Barem od trenutka ulaska Hrvatske u EU regija je politički prestala postojati. Danas Hrvatska (ma koliko marginalno) iznutra suodlučuje o tomu kada će i kako oni koji su ostali vani, naime: preostale postjugoslavenske države, doći tamo kamo žele (a to neće biti skoro). Istovremeno, međutim, regija je u kulturnome i geostrategijskom smislu življa nego prije (u Sloveniji, dapače, i življa nego u posljednjim jugoslavenskim desetljećima). Prvi je, kulturni, aspekt pozitivan element poslijejugoslavenske egzistencije, onaj drugi – trenutno zaoštren „migrantskom krizom” i karikaturalnom srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom utrkom u naoružanju – to nije. Ostatak ostataka nekada moćne jugoslavenske federacije ostavljen je da moljaka priključenje Bruxellesu (dijelom i preko Zagreba); a kada se jednoga dana i svi nađu u Evropskoj uniji (uz uvjet da to ona uopće doživi) vidjet će se tek – kako to hrvatsko iskustvo bjelodano pokazuje – da ni tamo nije bogzna kao dobro, u svakome pogledu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo