MONITOR: Hrvatska je dobila novu Vladu oko koje se dosta polemiše. Kakva je to vlada?
PUHOVSKI: Hrvatska ima vladu koja je trostruko hendikepirana: procesno, time što nema pouzdanu parlamentarnu većinu, kako kvantitativno, u pogledu broja zastupnika(c)a; tako i kvalitativno, s obzirom na teško usuglašavanje dviju vodećih stranaka/koalicija koja ju tvore; politički, jer nije u stanju formulirati nijedan element svoje strategije, ni na jednome području; dijelom zbog toga što je premijer politički nevježa (neznalica), a dijelom zbog unutrašnjih nesuglasica HDZ-a i Mosta; personalno, jer ima ne samo inkompetentnog premijera, nego i većinu ministara bez ikakva iskustva i ugleda u maloj Hrvatskoj, a dio njezinih funkcionara podložan je posve opravdanim prigovorima moralne i/ili svjetonazorske naravi.

MONITOR: Kako biste onda ocijenili situaciju u Hrvatskoj poslije izbora?
PUHOVSKI: Situacija je smušena. Nitko zapravo nije pobijedio na izborima, a opet desnica je pobijedila poslije izbora. Pri tom se njezino vodstvo ponaša kao da je situacija identična onoj mađarskoj ili poljskoj. No, tamo je desnica uvjerljivo pobijedila – što nikako ne znači da su demokratski legitimirane brojne mjere što ih je poduzela; još su međutim manje opravdane najave sličnih mjera u posve podijeljenoj Hrvatskoj.

MONITOR: Povodom odluke predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da smijeni šefa tajne službe (SOA) Dragana Lozančića bivši član nezavisne liste Most Drago Prgomet nazvao je aktuelnu situaciju ,,političkim teatrom apsurda”, koji može da završi i u političkom haosu.
PUHOVSKI: Predsjednica države se je, formalno, ponašala u skladu sa svojim ovlastima, ali na način koji niječe logiku sustava; svoju je odluku o smjeni obznanila u trenutku u kojemu je premijer (koji je drugi ovlašteni supotpisnik ovakve odluke) na konferenciji za medije baš govorio o tomu kako će „uskoro razgovarati s Predsjednicom o Lozančiću”. Time je pokazala da želi preuzeti inicijativu i širiti svoje ovlasti. Na to se je odvažila tek nakon što je s političke pozornice maknut raniji premijer Milanović, koji je svojim agresivnim nastupom držao Predsjednicu Republike u defenzivi. Paradoks je političkoga stanja Hrvatske u tomu da je huligansko ponašanje Milanovića osiguravalo koliko-toliko korektnu raspodjelu ustavno određenih ovlasti najviših funkcionara države.

MONITOR: Šta je suština polarizacaije i sukoba na hrvatskoj političkoj sceni?
PUHOVSKI: Radi se, čini mi se, o svojevrsnoj ideologiziranoj projekciji – realni se sadašnji društveni problemi neprestance projiciraju na svjetonazorsku razinu, te u prošlost. Ustaše i partizani, te njihovi nasljednici tako (p)ostaju temeljnim problemom zajednice. Jedni posvuda vide udbaše, Jugoslavene (kao djecu partizana), drugi vugdje vide ustaške sljedbe, a realne probleme će, valjda, rješavati netko izvana.

MONITOR: Neki posmatrači ukazuju da je u Hrvatskoj u toku reinkarnacija fašizma. Šta to, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji, pa i u Evropi, produkuje desničarske ideje?
PUHOVSKI: Razumije li se fašizam iole ozbiljno, a ne tek kao psovački adut, razumije li ga se, dakle, kao jedinstvo ideologije, pokreta i poretka onda nikakve reinkarnacije fašizma nema (ni u Hrvatskoj niti drugdje). Ima, međutim, dosta fašist(ic)a – vjerojatno ne mnogo više nego prije (svakako manje nego u devedesetima – ne samo u Hrvatskoj), ali su glasniji tamo gdje desnici ide dobro (od Poljske, Mađarske, Finske, Francuske, Danske, do Hrvatske). Jer, otpor je epohalno zadanoj globalizaciji veoma često striktno nacionalistički, pa se taj nacionalizam nerijetko (rekao bih: fašistoidno) radikalizira. No, fašisti/ce su uvijek manjina; riječima originalnih, hrvatskih antifašist(ic)a (za razliku od današnjih, pretežito šminkerski nastrojenih) – pravi je problem svagda domobranski većinski mentalitet, pripravan (najčešće prešutno) podržavati (ili barem relativirati) ustaške zločine.

MONITOR: Raste li na Balkanu nova generacija ratnika?
PUHOVSKI: Ne samo rat, nego ni zločini nisu osramoćeni – u Hrvatskoj se čak i dalje rabi DDR formula (dostojanstvo Domovinskoga rata). Ponavlja se jugoslavenska psihologija u razdoblju poslije I, odnosno II svjetskog rata; solunaši i subnorovci reinkarnirali su se u „braniteljskom” politikantstvu; koje počinje time što im se nitko ne usuđuje reći da, već dugo, nisu branitelji (jer Hrvatska nije napadnuta), nego bivši branitelji – veterani. Takvo ozračje heorizira nasilje, s teškim posljedicama po društvenu klimu – od obiteljskih sukoba do socijalizacije novih (uglavnom muških) naraštaja. Novim se klincima, u nezanemarivome broju, čini da su propustili priliku (kakvu su imali očevi ili braća) da se iskažu u društveno prihvatljivome komuniciranju silom.

MONTOR: Kako na to što se dešava u Hrvatskoj reaguju intelektulaci?
PUHOVSKI: Intelektualci/ke su, kako to razumijem, samo oni koji javno i reagiraju (drugi mogu biti bolji ili lošiji umjetnici/e, ili teoretici/kinje, ali nisu intelektualno djelatni). Oni se pak dijele na različite (prije svega svjetonazorski ustrojene) skupine; desnica i dalje poprilično šepa u tom pogledu. Njezina je temeljna pozicija očito iracionalno zasnovana, pa je to, dijelom, i razumljivo. Manje mi se razumljivim čini progresivno emocionaliziranje na ljevici – koja je, inače, politički slaba i zabavljena mnogim „obiteljskim” omrazama.

MONITOR: Šta je odgovor na sve to?
PUHOVSKI: Odgovor je, načelno, u pokušavanju da se racionalizira javni govor. To pak započinje (simboličkim, dakako) likvidiranjem svetih krava na svim stranama, odnosno nametanjem jednostavnih formula, poput: zločin je zločin, umanjivanje i relativiranje (a pogotovo opravdavanje) zločina je poziv na novi zločin, itd. No, ma koliko to jednostavno izgledalo, teško uspijeva. U svim je generacijama i dalje dosta ljudi koji vole mrziti, jer se tako subjektiviraju i samoopravdavaju…

MONITOR: Kako ocjenjujete aktuelne odnose između Hrvatske i Srbije i kako se oni reflektuju na BiH?
PUHOVSKI: Odnosi Srbije i Hrvatske imaju sada odlične perspektive, jer Vučić se odlično razumije sa sadašnjom vladajućom ekipom (točnije: s hadezeovcima među njima). On im je, dapače, i pomagao u prijeizbornim vremenima (pa, izgleda, i kod kombiniranja parlamentarne većine). S obzirom na prostačke napade Milanovića na Vučića u to vrijeme, ovo i nije čudno. Uspije li Vučić zadržati vlast, što se čini vjerojatnim, na djelu će konačno biti neprincipijelna, ali solidna paralela nosivih pozicija obiju strana. I jedni i drugi će zastupati političke opcije koje imaju dugova spram susjeda iz prošlosti (premda, doduše, ne u jednakoj mjeri). A politizirana nečista savjest tjera veoma često na postupanje u rukavicama, zato se čini izglednim da će se odnosi opet poboljšavati, premda ključni problemi – od granica do nestalih – vjerojatno neće biti rješavani. Bratska suradnja srpskih i hrvatskih elita nije, ipak, razlog za zadovoljstvo u BiH, jer dođu li Zagreb i Beograd i u ovome do zajedničkoga interesa, teško da će on odgovarati Bosni i Hercegovini kao cjelini.

MONITOR: Aleksandar Vučić se odnosi prema Republici Srpskoj kao prema dijelu Srbije. Prijeti li BiH podjela i sukobi?
PUHOVSKI: Vučić se spram BiH ponaša posve identično Tuđmanu na početku devedesetih; polazi, naime, od formule: „Ja ju neću rušiti, no sruše li ju drugi, ovdje sam da uzmem svoj dio”. I on – poput Tuđmana u odnosu na tadašnju Herceg Bosnu – ne propušta spominjati Sarajevo i BiH, ali se istovremeno ponaša kao da ima posebna prava na Republiku Srpsku (uostalom, posve je nejasno zašto je Republika Srpska na ovakav način i stvorena u Daytonu, ako nije trebala biti – barem simboličkom – utješnom nagradom poraženoj Srbiji). Ne mislim, ipak, da BiH prijeti podjela (dublja od one koja već postoji), a sukobi će se nastavljati sve dok ona ne postaje državom u punome smislu riječi. Za to promjene Daytonskoga sporazuma svakako nisu dostatne, ali bez njih nema ničega osim nastavljanja sadašnjega rubnog preživljavanja.

Jugosloveni najugroženiji

MONITOR: Ko je danas u Hrvatskoj najviše ugrožen od sukoba moći i interesa raznih grupacija?
PUHOVSKI: U Hrvatskoj su danas – uz romsku manjinu koja je uvijek na udaru – najugroženiji „Jugoslaveni/ke”; među desetak najčešće napadnih imena u javnosti posljednjih je godinu-dvije tek dvoje-troje ljudi srpske nacionalnosti, ostalo su „hrvatske izdajice” (Vesna Pusić je, na primjer, nedavno mnogo lošije prošla u izboru za potpredsjednicu Sabora od svoje kolegice srpske nacionalnosti). To novim desno-nacionalističkim radikalima omogućuje da prošire frontu napada (već i zato što je srpska manjina doista posve mala), ali i da se oslobode prigovora zbog govora mržnje – koji se načelno odnosi na napade zbog podrijetla napadnutih, a ne na napade zbog političkih uvjerenja (ipak, ni srboždersko ludilo ne prestaje; nešto što se zove „Nacionalno etičko sudište” najavljuje sjednicu „na kojoj će biti etički osuđena srpska ćirilica”!?).. Dakako ni „udbaša” više uglavnom nema, ali se sada konstruira pripovijest o djeci (pa i unučadi) udbaša; u doslovnome smislu riječi, kao da je udbaška pozicija neka vrsta nasljedne bolesti.

Region bez prošlosti i budućnosti

MONITOR: Kakvu budućnost predviđate ovom regionu?
PUHOVSKI: Politički gledano, „region” (već nekoliko godina) nema ni prošlost, a kamoli budućnost. Barem od trenutka ulaska Hrvatske u EU regija je politički prestala postojati. Danas Hrvatska (ma koliko marginalno) iznutra suodlučuje o tomu kada će i kako oni koji su ostali vani, naime: preostale postjugoslavenske države, doći tamo kamo žele (a to neće biti skoro). Istovremeno, međutim, regija je u kulturnome i geostrategijskom smislu življa nego prije (u Sloveniji, dapače, i življa nego u posljednjim jugoslavenskim desetljećima). Prvi je, kulturni, aspekt pozitivan element poslijejugoslavenske egzistencije, onaj drugi – trenutno zaoštren „migrantskom krizom” i karikaturalnom srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom utrkom u naoružanju – to nije. Ostatak ostataka nekada moćne jugoslavenske federacije ostavljen je da moljaka priključenje Bruxellesu (dijelom i preko Zagreba); a kada se jednoga dana i svi nađu u Evropskoj uniji (uz uvjet da to ona uopće doživi) vidjet će se tek – kako to hrvatsko iskustvo bjelodano pokazuje – da ni tamo nije bogzna kao dobro, u svakome pogledu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari