Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR I AKTIVIST IZ ZAGREBA: U Hrvatskoj nema fašizma, ali ima dosta fašista

Objavljeno prije

na

MONITOR: Hrvatska je dobila novu Vladu oko koje se dosta polemiše. Kakva je to vlada?
PUHOVSKI: Hrvatska ima vladu koja je trostruko hendikepirana: procesno, time što nema pouzdanu parlamentarnu većinu, kako kvantitativno, u pogledu broja zastupnika(c)a; tako i kvalitativno, s obzirom na teško usuglašavanje dviju vodećih stranaka/koalicija koja ju tvore; politički, jer nije u stanju formulirati nijedan element svoje strategije, ni na jednome području; dijelom zbog toga što je premijer politički nevježa (neznalica), a dijelom zbog unutrašnjih nesuglasica HDZ-a i Mosta; personalno, jer ima ne samo inkompetentnog premijera, nego i većinu ministara bez ikakva iskustva i ugleda u maloj Hrvatskoj, a dio njezinih funkcionara podložan je posve opravdanim prigovorima moralne i/ili svjetonazorske naravi.

MONITOR: Kako biste onda ocijenili situaciju u Hrvatskoj poslije izbora?
PUHOVSKI: Situacija je smušena. Nitko zapravo nije pobijedio na izborima, a opet desnica je pobijedila poslije izbora. Pri tom se njezino vodstvo ponaša kao da je situacija identična onoj mađarskoj ili poljskoj. No, tamo je desnica uvjerljivo pobijedila – što nikako ne znači da su demokratski legitimirane brojne mjere što ih je poduzela; još su međutim manje opravdane najave sličnih mjera u posve podijeljenoj Hrvatskoj.

MONITOR: Povodom odluke predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da smijeni šefa tajne službe (SOA) Dragana Lozančića bivši član nezavisne liste Most Drago Prgomet nazvao je aktuelnu situaciju ,,političkim teatrom apsurda”, koji može da završi i u političkom haosu.
PUHOVSKI: Predsjednica države se je, formalno, ponašala u skladu sa svojim ovlastima, ali na način koji niječe logiku sustava; svoju je odluku o smjeni obznanila u trenutku u kojemu je premijer (koji je drugi ovlašteni supotpisnik ovakve odluke) na konferenciji za medije baš govorio o tomu kako će „uskoro razgovarati s Predsjednicom o Lozančiću”. Time je pokazala da želi preuzeti inicijativu i širiti svoje ovlasti. Na to se je odvažila tek nakon što je s političke pozornice maknut raniji premijer Milanović, koji je svojim agresivnim nastupom držao Predsjednicu Republike u defenzivi. Paradoks je političkoga stanja Hrvatske u tomu da je huligansko ponašanje Milanovića osiguravalo koliko-toliko korektnu raspodjelu ustavno određenih ovlasti najviših funkcionara države.

MONITOR: Šta je suština polarizacaije i sukoba na hrvatskoj političkoj sceni?
PUHOVSKI: Radi se, čini mi se, o svojevrsnoj ideologiziranoj projekciji – realni se sadašnji društveni problemi neprestance projiciraju na svjetonazorsku razinu, te u prošlost. Ustaše i partizani, te njihovi nasljednici tako (p)ostaju temeljnim problemom zajednice. Jedni posvuda vide udbaše, Jugoslavene (kao djecu partizana), drugi vugdje vide ustaške sljedbe, a realne probleme će, valjda, rješavati netko izvana.

MONITOR: Neki posmatrači ukazuju da je u Hrvatskoj u toku reinkarnacija fašizma. Šta to, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji, pa i u Evropi, produkuje desničarske ideje?
PUHOVSKI: Razumije li se fašizam iole ozbiljno, a ne tek kao psovački adut, razumije li ga se, dakle, kao jedinstvo ideologije, pokreta i poretka onda nikakve reinkarnacije fašizma nema (ni u Hrvatskoj niti drugdje). Ima, međutim, dosta fašist(ic)a – vjerojatno ne mnogo više nego prije (svakako manje nego u devedesetima – ne samo u Hrvatskoj), ali su glasniji tamo gdje desnici ide dobro (od Poljske, Mađarske, Finske, Francuske, Danske, do Hrvatske). Jer, otpor je epohalno zadanoj globalizaciji veoma često striktno nacionalistički, pa se taj nacionalizam nerijetko (rekao bih: fašistoidno) radikalizira. No, fašisti/ce su uvijek manjina; riječima originalnih, hrvatskih antifašist(ic)a (za razliku od današnjih, pretežito šminkerski nastrojenih) – pravi je problem svagda domobranski većinski mentalitet, pripravan (najčešće prešutno) podržavati (ili barem relativirati) ustaške zločine.

MONITOR: Raste li na Balkanu nova generacija ratnika?
PUHOVSKI: Ne samo rat, nego ni zločini nisu osramoćeni – u Hrvatskoj se čak i dalje rabi DDR formula (dostojanstvo Domovinskoga rata). Ponavlja se jugoslavenska psihologija u razdoblju poslije I, odnosno II svjetskog rata; solunaši i subnorovci reinkarnirali su se u „braniteljskom” politikantstvu; koje počinje time što im se nitko ne usuđuje reći da, već dugo, nisu branitelji (jer Hrvatska nije napadnuta), nego bivši branitelji – veterani. Takvo ozračje heorizira nasilje, s teškim posljedicama po društvenu klimu – od obiteljskih sukoba do socijalizacije novih (uglavnom muških) naraštaja. Novim se klincima, u nezanemarivome broju, čini da su propustili priliku (kakvu su imali očevi ili braća) da se iskažu u društveno prihvatljivome komuniciranju silom.

MONTOR: Kako na to što se dešava u Hrvatskoj reaguju intelektulaci?
PUHOVSKI: Intelektualci/ke su, kako to razumijem, samo oni koji javno i reagiraju (drugi mogu biti bolji ili lošiji umjetnici/e, ili teoretici/kinje, ali nisu intelektualno djelatni). Oni se pak dijele na različite (prije svega svjetonazorski ustrojene) skupine; desnica i dalje poprilično šepa u tom pogledu. Njezina je temeljna pozicija očito iracionalno zasnovana, pa je to, dijelom, i razumljivo. Manje mi se razumljivim čini progresivno emocionaliziranje na ljevici – koja je, inače, politički slaba i zabavljena mnogim „obiteljskim” omrazama.

MONITOR: Šta je odgovor na sve to?
PUHOVSKI: Odgovor je, načelno, u pokušavanju da se racionalizira javni govor. To pak započinje (simboličkim, dakako) likvidiranjem svetih krava na svim stranama, odnosno nametanjem jednostavnih formula, poput: zločin je zločin, umanjivanje i relativiranje (a pogotovo opravdavanje) zločina je poziv na novi zločin, itd. No, ma koliko to jednostavno izgledalo, teško uspijeva. U svim je generacijama i dalje dosta ljudi koji vole mrziti, jer se tako subjektiviraju i samoopravdavaju…

MONITOR: Kako ocjenjujete aktuelne odnose između Hrvatske i Srbije i kako se oni reflektuju na BiH?
PUHOVSKI: Odnosi Srbije i Hrvatske imaju sada odlične perspektive, jer Vučić se odlično razumije sa sadašnjom vladajućom ekipom (točnije: s hadezeovcima među njima). On im je, dapače, i pomagao u prijeizbornim vremenima (pa, izgleda, i kod kombiniranja parlamentarne većine). S obzirom na prostačke napade Milanovića na Vučića u to vrijeme, ovo i nije čudno. Uspije li Vučić zadržati vlast, što se čini vjerojatnim, na djelu će konačno biti neprincipijelna, ali solidna paralela nosivih pozicija obiju strana. I jedni i drugi će zastupati političke opcije koje imaju dugova spram susjeda iz prošlosti (premda, doduše, ne u jednakoj mjeri). A politizirana nečista savjest tjera veoma često na postupanje u rukavicama, zato se čini izglednim da će se odnosi opet poboljšavati, premda ključni problemi – od granica do nestalih – vjerojatno neće biti rješavani. Bratska suradnja srpskih i hrvatskih elita nije, ipak, razlog za zadovoljstvo u BiH, jer dođu li Zagreb i Beograd i u ovome do zajedničkoga interesa, teško da će on odgovarati Bosni i Hercegovini kao cjelini.

MONITOR: Aleksandar Vučić se odnosi prema Republici Srpskoj kao prema dijelu Srbije. Prijeti li BiH podjela i sukobi?
PUHOVSKI: Vučić se spram BiH ponaša posve identično Tuđmanu na početku devedesetih; polazi, naime, od formule: „Ja ju neću rušiti, no sruše li ju drugi, ovdje sam da uzmem svoj dio”. I on – poput Tuđmana u odnosu na tadašnju Herceg Bosnu – ne propušta spominjati Sarajevo i BiH, ali se istovremeno ponaša kao da ima posebna prava na Republiku Srpsku (uostalom, posve je nejasno zašto je Republika Srpska na ovakav način i stvorena u Daytonu, ako nije trebala biti – barem simboličkom – utješnom nagradom poraženoj Srbiji). Ne mislim, ipak, da BiH prijeti podjela (dublja od one koja već postoji), a sukobi će se nastavljati sve dok ona ne postaje državom u punome smislu riječi. Za to promjene Daytonskoga sporazuma svakako nisu dostatne, ali bez njih nema ničega osim nastavljanja sadašnjega rubnog preživljavanja.

Jugosloveni najugroženiji

MONITOR: Ko je danas u Hrvatskoj najviše ugrožen od sukoba moći i interesa raznih grupacija?
PUHOVSKI: U Hrvatskoj su danas – uz romsku manjinu koja je uvijek na udaru – najugroženiji „Jugoslaveni/ke”; među desetak najčešće napadnih imena u javnosti posljednjih je godinu-dvije tek dvoje-troje ljudi srpske nacionalnosti, ostalo su „hrvatske izdajice” (Vesna Pusić je, na primjer, nedavno mnogo lošije prošla u izboru za potpredsjednicu Sabora od svoje kolegice srpske nacionalnosti). To novim desno-nacionalističkim radikalima omogućuje da prošire frontu napada (već i zato što je srpska manjina doista posve mala), ali i da se oslobode prigovora zbog govora mržnje – koji se načelno odnosi na napade zbog podrijetla napadnutih, a ne na napade zbog političkih uvjerenja (ipak, ni srboždersko ludilo ne prestaje; nešto što se zove „Nacionalno etičko sudište” najavljuje sjednicu „na kojoj će biti etički osuđena srpska ćirilica”!?).. Dakako ni „udbaša” više uglavnom nema, ali se sada konstruira pripovijest o djeci (pa i unučadi) udbaša; u doslovnome smislu riječi, kao da je udbaška pozicija neka vrsta nasljedne bolesti.

Region bez prošlosti i budućnosti

MONITOR: Kakvu budućnost predviđate ovom regionu?
PUHOVSKI: Politički gledano, „region” (već nekoliko godina) nema ni prošlost, a kamoli budućnost. Barem od trenutka ulaska Hrvatske u EU regija je politički prestala postojati. Danas Hrvatska (ma koliko marginalno) iznutra suodlučuje o tomu kada će i kako oni koji su ostali vani, naime: preostale postjugoslavenske države, doći tamo kamo žele (a to neće biti skoro). Istovremeno, međutim, regija je u kulturnome i geostrategijskom smislu življa nego prije (u Sloveniji, dapače, i življa nego u posljednjim jugoslavenskim desetljećima). Prvi je, kulturni, aspekt pozitivan element poslijejugoslavenske egzistencije, onaj drugi – trenutno zaoštren „migrantskom krizom” i karikaturalnom srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom utrkom u naoružanju – to nije. Ostatak ostataka nekada moćne jugoslavenske federacije ostavljen je da moljaka priključenje Bruxellesu (dijelom i preko Zagreba); a kada se jednoga dana i svi nađu u Evropskoj uniji (uz uvjet da to ona uopće doživi) vidjet će se tek – kako to hrvatsko iskustvo bjelodano pokazuje – da ni tamo nije bogzna kao dobro, u svakome pogledu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo