Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR I AKTIVIST IZ ZAGREBA: U Hrvatskoj nema fašizma, ali ima dosta fašista

Objavljeno prije

na

MONITOR: Hrvatska je dobila novu Vladu oko koje se dosta polemiše. Kakva je to vlada?
PUHOVSKI: Hrvatska ima vladu koja je trostruko hendikepirana: procesno, time što nema pouzdanu parlamentarnu većinu, kako kvantitativno, u pogledu broja zastupnika(c)a; tako i kvalitativno, s obzirom na teško usuglašavanje dviju vodećih stranaka/koalicija koja ju tvore; politički, jer nije u stanju formulirati nijedan element svoje strategije, ni na jednome području; dijelom zbog toga što je premijer politički nevježa (neznalica), a dijelom zbog unutrašnjih nesuglasica HDZ-a i Mosta; personalno, jer ima ne samo inkompetentnog premijera, nego i većinu ministara bez ikakva iskustva i ugleda u maloj Hrvatskoj, a dio njezinih funkcionara podložan je posve opravdanim prigovorima moralne i/ili svjetonazorske naravi.

MONITOR: Kako biste onda ocijenili situaciju u Hrvatskoj poslije izbora?
PUHOVSKI: Situacija je smušena. Nitko zapravo nije pobijedio na izborima, a opet desnica je pobijedila poslije izbora. Pri tom se njezino vodstvo ponaša kao da je situacija identična onoj mađarskoj ili poljskoj. No, tamo je desnica uvjerljivo pobijedila – što nikako ne znači da su demokratski legitimirane brojne mjere što ih je poduzela; još su međutim manje opravdane najave sličnih mjera u posve podijeljenoj Hrvatskoj.

MONITOR: Povodom odluke predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da smijeni šefa tajne službe (SOA) Dragana Lozančića bivši član nezavisne liste Most Drago Prgomet nazvao je aktuelnu situaciju ,,političkim teatrom apsurda”, koji može da završi i u političkom haosu.
PUHOVSKI: Predsjednica države se je, formalno, ponašala u skladu sa svojim ovlastima, ali na način koji niječe logiku sustava; svoju je odluku o smjeni obznanila u trenutku u kojemu je premijer (koji je drugi ovlašteni supotpisnik ovakve odluke) na konferenciji za medije baš govorio o tomu kako će „uskoro razgovarati s Predsjednicom o Lozančiću”. Time je pokazala da želi preuzeti inicijativu i širiti svoje ovlasti. Na to se je odvažila tek nakon što je s političke pozornice maknut raniji premijer Milanović, koji je svojim agresivnim nastupom držao Predsjednicu Republike u defenzivi. Paradoks je političkoga stanja Hrvatske u tomu da je huligansko ponašanje Milanovića osiguravalo koliko-toliko korektnu raspodjelu ustavno određenih ovlasti najviših funkcionara države.

MONITOR: Šta je suština polarizacaije i sukoba na hrvatskoj političkoj sceni?
PUHOVSKI: Radi se, čini mi se, o svojevrsnoj ideologiziranoj projekciji – realni se sadašnji društveni problemi neprestance projiciraju na svjetonazorsku razinu, te u prošlost. Ustaše i partizani, te njihovi nasljednici tako (p)ostaju temeljnim problemom zajednice. Jedni posvuda vide udbaše, Jugoslavene (kao djecu partizana), drugi vugdje vide ustaške sljedbe, a realne probleme će, valjda, rješavati netko izvana.

MONITOR: Neki posmatrači ukazuju da je u Hrvatskoj u toku reinkarnacija fašizma. Šta to, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji, pa i u Evropi, produkuje desničarske ideje?
PUHOVSKI: Razumije li se fašizam iole ozbiljno, a ne tek kao psovački adut, razumije li ga se, dakle, kao jedinstvo ideologije, pokreta i poretka onda nikakve reinkarnacije fašizma nema (ni u Hrvatskoj niti drugdje). Ima, međutim, dosta fašist(ic)a – vjerojatno ne mnogo više nego prije (svakako manje nego u devedesetima – ne samo u Hrvatskoj), ali su glasniji tamo gdje desnici ide dobro (od Poljske, Mađarske, Finske, Francuske, Danske, do Hrvatske). Jer, otpor je epohalno zadanoj globalizaciji veoma često striktno nacionalistički, pa se taj nacionalizam nerijetko (rekao bih: fašistoidno) radikalizira. No, fašisti/ce su uvijek manjina; riječima originalnih, hrvatskih antifašist(ic)a (za razliku od današnjih, pretežito šminkerski nastrojenih) – pravi je problem svagda domobranski većinski mentalitet, pripravan (najčešće prešutno) podržavati (ili barem relativirati) ustaške zločine.

MONITOR: Raste li na Balkanu nova generacija ratnika?
PUHOVSKI: Ne samo rat, nego ni zločini nisu osramoćeni – u Hrvatskoj se čak i dalje rabi DDR formula (dostojanstvo Domovinskoga rata). Ponavlja se jugoslavenska psihologija u razdoblju poslije I, odnosno II svjetskog rata; solunaši i subnorovci reinkarnirali su se u „braniteljskom” politikantstvu; koje počinje time što im se nitko ne usuđuje reći da, već dugo, nisu branitelji (jer Hrvatska nije napadnuta), nego bivši branitelji – veterani. Takvo ozračje heorizira nasilje, s teškim posljedicama po društvenu klimu – od obiteljskih sukoba do socijalizacije novih (uglavnom muških) naraštaja. Novim se klincima, u nezanemarivome broju, čini da su propustili priliku (kakvu su imali očevi ili braća) da se iskažu u društveno prihvatljivome komuniciranju silom.

MONTOR: Kako na to što se dešava u Hrvatskoj reaguju intelektulaci?
PUHOVSKI: Intelektualci/ke su, kako to razumijem, samo oni koji javno i reagiraju (drugi mogu biti bolji ili lošiji umjetnici/e, ili teoretici/kinje, ali nisu intelektualno djelatni). Oni se pak dijele na različite (prije svega svjetonazorski ustrojene) skupine; desnica i dalje poprilično šepa u tom pogledu. Njezina je temeljna pozicija očito iracionalno zasnovana, pa je to, dijelom, i razumljivo. Manje mi se razumljivim čini progresivno emocionaliziranje na ljevici – koja je, inače, politički slaba i zabavljena mnogim „obiteljskim” omrazama.

MONITOR: Šta je odgovor na sve to?
PUHOVSKI: Odgovor je, načelno, u pokušavanju da se racionalizira javni govor. To pak započinje (simboličkim, dakako) likvidiranjem svetih krava na svim stranama, odnosno nametanjem jednostavnih formula, poput: zločin je zločin, umanjivanje i relativiranje (a pogotovo opravdavanje) zločina je poziv na novi zločin, itd. No, ma koliko to jednostavno izgledalo, teško uspijeva. U svim je generacijama i dalje dosta ljudi koji vole mrziti, jer se tako subjektiviraju i samoopravdavaju…

MONITOR: Kako ocjenjujete aktuelne odnose između Hrvatske i Srbije i kako se oni reflektuju na BiH?
PUHOVSKI: Odnosi Srbije i Hrvatske imaju sada odlične perspektive, jer Vučić se odlično razumije sa sadašnjom vladajućom ekipom (točnije: s hadezeovcima među njima). On im je, dapače, i pomagao u prijeizbornim vremenima (pa, izgleda, i kod kombiniranja parlamentarne većine). S obzirom na prostačke napade Milanovića na Vučića u to vrijeme, ovo i nije čudno. Uspije li Vučić zadržati vlast, što se čini vjerojatnim, na djelu će konačno biti neprincipijelna, ali solidna paralela nosivih pozicija obiju strana. I jedni i drugi će zastupati političke opcije koje imaju dugova spram susjeda iz prošlosti (premda, doduše, ne u jednakoj mjeri). A politizirana nečista savjest tjera veoma često na postupanje u rukavicama, zato se čini izglednim da će se odnosi opet poboljšavati, premda ključni problemi – od granica do nestalih – vjerojatno neće biti rješavani. Bratska suradnja srpskih i hrvatskih elita nije, ipak, razlog za zadovoljstvo u BiH, jer dođu li Zagreb i Beograd i u ovome do zajedničkoga interesa, teško da će on odgovarati Bosni i Hercegovini kao cjelini.

MONITOR: Aleksandar Vučić se odnosi prema Republici Srpskoj kao prema dijelu Srbije. Prijeti li BiH podjela i sukobi?
PUHOVSKI: Vučić se spram BiH ponaša posve identično Tuđmanu na početku devedesetih; polazi, naime, od formule: „Ja ju neću rušiti, no sruše li ju drugi, ovdje sam da uzmem svoj dio”. I on – poput Tuđmana u odnosu na tadašnju Herceg Bosnu – ne propušta spominjati Sarajevo i BiH, ali se istovremeno ponaša kao da ima posebna prava na Republiku Srpsku (uostalom, posve je nejasno zašto je Republika Srpska na ovakav način i stvorena u Daytonu, ako nije trebala biti – barem simboličkom – utješnom nagradom poraženoj Srbiji). Ne mislim, ipak, da BiH prijeti podjela (dublja od one koja već postoji), a sukobi će se nastavljati sve dok ona ne postaje državom u punome smislu riječi. Za to promjene Daytonskoga sporazuma svakako nisu dostatne, ali bez njih nema ničega osim nastavljanja sadašnjega rubnog preživljavanja.

Jugosloveni najugroženiji

MONITOR: Ko je danas u Hrvatskoj najviše ugrožen od sukoba moći i interesa raznih grupacija?
PUHOVSKI: U Hrvatskoj su danas – uz romsku manjinu koja je uvijek na udaru – najugroženiji „Jugoslaveni/ke”; među desetak najčešće napadnih imena u javnosti posljednjih je godinu-dvije tek dvoje-troje ljudi srpske nacionalnosti, ostalo su „hrvatske izdajice” (Vesna Pusić je, na primjer, nedavno mnogo lošije prošla u izboru za potpredsjednicu Sabora od svoje kolegice srpske nacionalnosti). To novim desno-nacionalističkim radikalima omogućuje da prošire frontu napada (već i zato što je srpska manjina doista posve mala), ali i da se oslobode prigovora zbog govora mržnje – koji se načelno odnosi na napade zbog podrijetla napadnutih, a ne na napade zbog političkih uvjerenja (ipak, ni srboždersko ludilo ne prestaje; nešto što se zove „Nacionalno etičko sudište” najavljuje sjednicu „na kojoj će biti etički osuđena srpska ćirilica”!?).. Dakako ni „udbaša” više uglavnom nema, ali se sada konstruira pripovijest o djeci (pa i unučadi) udbaša; u doslovnome smislu riječi, kao da je udbaška pozicija neka vrsta nasljedne bolesti.

Region bez prošlosti i budućnosti

MONITOR: Kakvu budućnost predviđate ovom regionu?
PUHOVSKI: Politički gledano, „region” (već nekoliko godina) nema ni prošlost, a kamoli budućnost. Barem od trenutka ulaska Hrvatske u EU regija je politički prestala postojati. Danas Hrvatska (ma koliko marginalno) iznutra suodlučuje o tomu kada će i kako oni koji su ostali vani, naime: preostale postjugoslavenske države, doći tamo kamo žele (a to neće biti skoro). Istovremeno, međutim, regija je u kulturnome i geostrategijskom smislu življa nego prije (u Sloveniji, dapače, i življa nego u posljednjim jugoslavenskim desetljećima). Prvi je, kulturni, aspekt pozitivan element poslijejugoslavenske egzistencije, onaj drugi – trenutno zaoštren „migrantskom krizom” i karikaturalnom srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom utrkom u naoružanju – to nije. Ostatak ostataka nekada moćne jugoslavenske federacije ostavljen je da moljaka priključenje Bruxellesu (dijelom i preko Zagreba); a kada se jednoga dana i svi nađu u Evropskoj uniji (uz uvjet da to ona uopće doživi) vidjet će se tek – kako to hrvatsko iskustvo bjelodano pokazuje – da ni tamo nije bogzna kao dobro, u svakome pogledu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo