Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DUBRAVKA ĐURIĆ, PROFESORICA NA FAKUULTETU ZA MEDIJE I KOMUNIKACIJE UNIVERZITETA SINGIDUNUM U BEOGRADU: Medijske slobode gotovo uništene

Objavljeno prije

na

dubravka-djuric-2

MONITOR: Kuda su otišli mediji u tranziciji, sopstvenoj i društvenoj, i jesmo li očekivali previše i prebrzo?
ĐURIĆ: Pad komunizma i period koji je neposredno usledio, bio je pun nade i obećanja da će nastupiti period medijskih, političkih i drugih sloboda i da će se manje ili više siromašna socijalistička društva preobraziti u ekonomski bogatija. Posebno je koncept ujedinjene Evrope nudio, činilo se, novo političko, ekonomsko i kulturno zajedništvo, sa obećanjem prosperiteta. Za neka postsocijalistička društva taj perobražaj je na početku bio pozitivan, bar za neke klase stanovništva, a povećala se i mobilnost ljudi. Na žalost, period tekuće globalne krize neoliberalnog kapitalizma, produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih društava, kao i sve veći jaz između klasa jednog društva, sa srednjom klasom koja nestaje, dovodi do ksenofobija raznog tipa. Stvaraju se političke oligarhije koje strogo kontrolišu medije a medijskih sloboda gotovo da nema. Sve je manje i podrške koja dolazi spolja u smislu finansiranja nezavisnih medija kako bi se oni održali u životu. Pretpostavljam da je malo ljudi moglo predvideti takav preokret.

MONITOR: Naše zemlje, u politici svojih vlada, ne praktikuju ozbiljnije podrške kulturi, sem ako ona ne podrazumeva nacionalne, etničke, folklorne inerpretacije i reinterpretacije, ponekad i kvaziideloške ili „ad hominem” projekte. Kako vidite relaciju između razvoja kulture i razvoja demokratije?
ĐURIĆ: Živimo u dobu drastičnih, neočekivanih i brzih promena. U periodu konstituisanja postjugoslovenskih kultura, većina novonastalih država je podržavala razvoj relativno emancipovanih formi kulturalne proizvodnje. Pod emancipovane forme mislim na proces u kojem su književnosti i umetnosti u nacionalnim okvirima prisvajale internacionalne, odnosno, globalne jezike umetnosti i književnosti. U tom smislu je Crna Gora bila karakteristična, jer je došlo do naglog razvoja emancipovanih knjiženih i umetničkih formi. S druge strane je Slovenija, za koju je kultura u okvirima socijalizma bila veoma značajno polje za konstrukciju i artikulaciju nacionalnog identiteta, jer se taj identitet, kako je krajem 60-ih pisao Dušan Pirjavec,nije mogao ostvariti kroz državotvorne institucije. Nakon dobijanja državnosti, mnogi umetnici, književnici i kritičari su pisali o paradoksu: Slovenija je konačno dobila državu, ali njena kultura se našla na margini slovenačkog društva. Jedan od uzroka je taj da se u neoliberalnom kapitalizmu kultura komercijalizuje, dolazi do profanizacije kulture, što znači da je sve što je nekad zauzimalo status visoke, avangardne i ezoterične kulture, integrisano u popularnu, medijsku, masovnu, potrošačku kulturu. Ovo ne znači da visoka kultura više ne postoji. Ona postoji, ali je njen status marginalan, sa tendencijom da se u potpunosti transformiše i poprimi neke druge oblike i funkcije.

Mnogi kritički intelektualci danas upozoravaju na opasnu tendenciju u kojoj kapital globalno ugrožava procese demokratizacije u društvima u kojima demokratija nije bila uspostavljena, kao i da se u društvima sa dugim demokratskim tradicijama, institucije demokratizacije ozbiljno i opasno urušavaju. Očigledno je da je svet globalno u tranziciji i da su to toliko složeni i protivrečni procesi čiji su ishodi krajnje nepredvidivi. Sve što se dešava navodi nas na pesimizam, ipak nam je potrebna politika nade i artikulacije situacija i događaja koji bi mogli dovesti do promena. Na žalost, u ovom trenutku se to čini neizvodivim i postoji samo razrađena teorijska platforma kritike savremenog stanja ali ne i konkretna i učinkovita rešenja ove, čini se, bezizlazne situacije globalne krize.

MONITOR: Šezdesetih i sedamdesetih se govorilo o ogromnom uticaju televizije i njenoj informativno-manipulativnoj moći. Sada imamo čitave programe koji nisu „politički”, već otvoreno insistiraju na ličnom i intimnom bez gotovo ikakvih skrupula… Određene TV, i sa nacionalnom frekvencijom, inflatorno proizvode takve programe. Ima li i tu spinovanja?
ĐURIĆ: Zanimljiv mi je aspekt u kojem govorite o depolitizaciji medijske sfere, koja nas povratno kao građane depolitizuje. To je globalni fenomen, i rekla bih ono što su mnogi teoretičari kulturalnih studija pisali, a to je da je upravo depolitizacija medijske sfere veoma politička, da kada nas naša kultura proizvodi kao depolitizovane građane, to znači da državni aparati odrađuju svoju važnu ulogu u interesu jedne klase, koja nastoji da zadrži hegemon položaj. Sve se to dešava u periodu kada se čini da nema načina da se utiče na političke promene. Sve što se danas u tom smislu teoretizira i preduzima kao simbolični gest, ostaje na nivou gesta, koji se može shvatiti i kao kritika koju sam neoliberalizam generiše.

MONITOR: Na Fakulettu za medije i komunikacije vodite kurs o modi i moći. Moda je imala i veoma emancipatorske uloge, posebno kada se radi o tzv. ženskom pitanju, ali je i „porobljavala”. Koliko je čovjek kojeg pored preživljavanja muče i sve razvijenije, raznovrsnije i dinamičnije potrošačke navike, sposoban da donosi odluke u svoju korist?
ĐURIĆ: Mnogi teoretičari govore o tiraniji izbora u potrošačkoj kulturi, ali ne vidim da su u tome dosledni, da se odriču potrošačke kulture. Mislim da nijedan fenomen nije apriori dobar ili loš i da sve pa i potrošačku kulturu i modu, treba sagledati sa više aspekata. Mislim da je demokratizacija potrošnje i mode donela puno toga pozitivnog, govorim o porastu životnog standarda, koji je posebno ženama olakšao život u trenutku kada one masovnije ulaze u javnu sferu. Moda i potrošnja su bitne u konstrukciji naših fludinih identiteta, u oblikovanju životnih stilova, koji su već neko vreme u središtvu savremenog života. I ponovo je paradoks u tome da svi oni koji kritikuju modu ne odustaju od mode i markiranih proizvoda. A čini se da pobeći od iskušenja koja nam potrošaka kultura i moda donose gotovo i da nije moguće. Svaki alternativni i subverzvni potencijal koji se pojavi istog trenutka biva apsorbovan od modnih industrija.

Obični ljudi glume sebe

MONITOR: Balkan je, naravno ne samo on, okupiran od tzv. rijaliti programa. Šta će biti sa nama koji živimo u tolikim rijalitima koji su, u najvećoj meri predstave, ponekad brutalne i neshvatljive?
ĐURIĆ: Literatura o rialiti programima je ogromna i zanimljiva, meni lično mnogo zanimljivija od samih programa. Neki od teoretičara smatraju da su ti programi ljudima neophodni jer živimo u do krajnosti dovedenoj individualističkoj kulturi, koja je odmakla daleko na putu detradicionalizacije.

Ona nam posredstvom komercijalne, potrošačke, popularne i medijske kulture pomaže da se snađemo u svetu koji je u stalnom pokretu, bez čvrstih tačaka oslonca, sa fluidnim individualnim i kolektivnim identitetima, u društvu visokih globalnih rizika. Ideologija ličnih preobražaja (make-over) govori nam da uvek možemo svoj život i sebe poboljšati, samo ako znamo kako, a tu su pored rialiti emisija i nepregledna self-help literatura, koju mnogi čitanju i pokušavaju primeniti. Kritičari govore o tome da su rialiti programi način na koji neoliberalni kapitalizam ljude uči kako da se u uslovima kada svakog časa mogu ostati bez posla prilagode i krenu dalje. Mnogi savremeni programi, od filmova, serija do rialiti emisija sadrže velike doze nasilja u najrazličitijim oblicima, koji, neki teoretičari smatraju, imaju funkciju normalizacije nasilja: mi ga, kao gledaoci i kao građani koji žive savremenost, počinjemo doživljavati kao noramaln deo našeg životnog iskustva.

Rialiti programi se posmatraju i posredsvom koncepta demokratizacije slave, ili demotičkog obrta (engl. demotic turn, termin Greama Turnera). Nekada su ljudi bili slavni usled naučnih dostignuća ili izuzetnog talenta, kao glumci, umetnici, itd. Danas medijska kultura obećava da svako može imati svojih pet minuta slave bez ikakve zasluge. Kada “obični ljudi”, zahvaljujući rialiti programu uđu u medijsku mašinu, oni postaju slavni ne zato što imaju kvalitete kojima to zaslužuju, već je njihova slava rezultat savremenog fenomena proizvodnje slave.

,,Obični ljudi” počinju da glume sebe. Oni javno u televizijskim programima izvode (perform) sopstveno jastvo, postajući tako medijski proizvedene persone. To je značajan fenomen savremene medijske kulture i ne treba ga prezrivo odbaciti, već ga treba pokušati shvatiti. Čim je toliko ljudi njime opčinjeno, moramo sa što više strana videti zašto je to tako, koju funkciju ove emisije imaju i čijem interesu doprinose.

Udvajanje Vlikog brata

MONITOR: Veliki dio medija u Srbiji, nudi javnosti autoritarnu selekciju informativnog programa, gde nas bombarduju izjavama sa vrha države, sa sve manje i otupljenije analize, a još manje kritičkog pristupa. Izgleda da i tu dobijamo jedan informativni rialiti? ,,Veliki brat” se, na neki način udvojio?
ĐURIĆ: Medijska sfera u Srbiji danas je gotovo u potpunosti kontrolisana. Svi mediji doslovno od reči do reči na isti način izveštavaju kako o internacionalnim tako i o lokalnim zbivanjima. Zanimljiv fenomen je da se kao jedina vrsta otpora i to pasivnog otpora javlja fenomen da izvesni ljudi prestaju da prati medije i na taj način se dobrovoljno isključuju iz medijske sfere. Istovermeno je na delu još jedan fenomen: na delu je tiho uništavanje institucija kulture. Tu dramu znaju oni koji u tim institucijama rade, ali ona ne dopire do šire javnosti, koju to ni ne zanima. Kultura uopšte nije više važna. Hoću da kažem da globalni trendovi, a ovo je po mnogima globalni trend, imaju i svoje lokalne verzije koje mogu u siromašnijim društvima kao što je većina postjugoslovenskih poprimiti i dramatične razmere.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo