Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DUBRAVKA ĐURIĆ, PROFESORICA NA FAKUULTETU ZA MEDIJE I KOMUNIKACIJE UNIVERZITETA SINGIDUNUM U BEOGRADU: Medijske slobode gotovo uništene

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kuda su otišli mediji u tranziciji, sopstvenoj i društvenoj, i jesmo li očekivali previše i prebrzo?
ĐURIĆ: Pad komunizma i period koji je neposredno usledio, bio je pun nade i obećanja da će nastupiti period medijskih, političkih i drugih sloboda i da će se manje ili više siromašna socijalistička društva preobraziti u ekonomski bogatija. Posebno je koncept ujedinjene Evrope nudio, činilo se, novo političko, ekonomsko i kulturno zajedništvo, sa obećanjem prosperiteta. Za neka postsocijalistička društva taj perobražaj je na početku bio pozitivan, bar za neke klase stanovništva, a povećala se i mobilnost ljudi. Na žalost, period tekuće globalne krize neoliberalnog kapitalizma, produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih društava, kao i sve veći jaz između klasa jednog društva, sa srednjom klasom koja nestaje, dovodi do ksenofobija raznog tipa. Stvaraju se političke oligarhije koje strogo kontrolišu medije a medijskih sloboda gotovo da nema. Sve je manje i podrške koja dolazi spolja u smislu finansiranja nezavisnih medija kako bi se oni održali u životu. Pretpostavljam da je malo ljudi moglo predvideti takav preokret.

MONITOR: Naše zemlje, u politici svojih vlada, ne praktikuju ozbiljnije podrške kulturi, sem ako ona ne podrazumeva nacionalne, etničke, folklorne inerpretacije i reinterpretacije, ponekad i kvaziideloške ili „ad hominem” projekte. Kako vidite relaciju između razvoja kulture i razvoja demokratije?
ĐURIĆ: Živimo u dobu drastičnih, neočekivanih i brzih promena. U periodu konstituisanja postjugoslovenskih kultura, većina novonastalih država je podržavala razvoj relativno emancipovanih formi kulturalne proizvodnje. Pod emancipovane forme mislim na proces u kojem su književnosti i umetnosti u nacionalnim okvirima prisvajale internacionalne, odnosno, globalne jezike umetnosti i književnosti. U tom smislu je Crna Gora bila karakteristična, jer je došlo do naglog razvoja emancipovanih knjiženih i umetničkih formi. S druge strane je Slovenija, za koju je kultura u okvirima socijalizma bila veoma značajno polje za konstrukciju i artikulaciju nacionalnog identiteta, jer se taj identitet, kako je krajem 60-ih pisao Dušan Pirjavec,nije mogao ostvariti kroz državotvorne institucije. Nakon dobijanja državnosti, mnogi umetnici, književnici i kritičari su pisali o paradoksu: Slovenija je konačno dobila državu, ali njena kultura se našla na margini slovenačkog društva. Jedan od uzroka je taj da se u neoliberalnom kapitalizmu kultura komercijalizuje, dolazi do profanizacije kulture, što znači da je sve što je nekad zauzimalo status visoke, avangardne i ezoterične kulture, integrisano u popularnu, medijsku, masovnu, potrošačku kulturu. Ovo ne znači da visoka kultura više ne postoji. Ona postoji, ali je njen status marginalan, sa tendencijom da se u potpunosti transformiše i poprimi neke druge oblike i funkcije.

Mnogi kritički intelektualci danas upozoravaju na opasnu tendenciju u kojoj kapital globalno ugrožava procese demokratizacije u društvima u kojima demokratija nije bila uspostavljena, kao i da se u društvima sa dugim demokratskim tradicijama, institucije demokratizacije ozbiljno i opasno urušavaju. Očigledno je da je svet globalno u tranziciji i da su to toliko složeni i protivrečni procesi čiji su ishodi krajnje nepredvidivi. Sve što se dešava navodi nas na pesimizam, ipak nam je potrebna politika nade i artikulacije situacija i događaja koji bi mogli dovesti do promena. Na žalost, u ovom trenutku se to čini neizvodivim i postoji samo razrađena teorijska platforma kritike savremenog stanja ali ne i konkretna i učinkovita rešenja ove, čini se, bezizlazne situacije globalne krize.

MONITOR: Šezdesetih i sedamdesetih se govorilo o ogromnom uticaju televizije i njenoj informativno-manipulativnoj moći. Sada imamo čitave programe koji nisu „politički”, već otvoreno insistiraju na ličnom i intimnom bez gotovo ikakvih skrupula… Određene TV, i sa nacionalnom frekvencijom, inflatorno proizvode takve programe. Ima li i tu spinovanja?
ĐURIĆ: Zanimljiv mi je aspekt u kojem govorite o depolitizaciji medijske sfere, koja nas povratno kao građane depolitizuje. To je globalni fenomen, i rekla bih ono što su mnogi teoretičari kulturalnih studija pisali, a to je da je upravo depolitizacija medijske sfere veoma politička, da kada nas naša kultura proizvodi kao depolitizovane građane, to znači da državni aparati odrađuju svoju važnu ulogu u interesu jedne klase, koja nastoji da zadrži hegemon položaj. Sve se to dešava u periodu kada se čini da nema načina da se utiče na političke promene. Sve što se danas u tom smislu teoretizira i preduzima kao simbolični gest, ostaje na nivou gesta, koji se može shvatiti i kao kritika koju sam neoliberalizam generiše.

MONITOR: Na Fakulettu za medije i komunikacije vodite kurs o modi i moći. Moda je imala i veoma emancipatorske uloge, posebno kada se radi o tzv. ženskom pitanju, ali je i „porobljavala”. Koliko je čovjek kojeg pored preživljavanja muče i sve razvijenije, raznovrsnije i dinamičnije potrošačke navike, sposoban da donosi odluke u svoju korist?
ĐURIĆ: Mnogi teoretičari govore o tiraniji izbora u potrošačkoj kulturi, ali ne vidim da su u tome dosledni, da se odriču potrošačke kulture. Mislim da nijedan fenomen nije apriori dobar ili loš i da sve pa i potrošačku kulturu i modu, treba sagledati sa više aspekata. Mislim da je demokratizacija potrošnje i mode donela puno toga pozitivnog, govorim o porastu životnog standarda, koji je posebno ženama olakšao život u trenutku kada one masovnije ulaze u javnu sferu. Moda i potrošnja su bitne u konstrukciji naših fludinih identiteta, u oblikovanju životnih stilova, koji su već neko vreme u središtvu savremenog života. I ponovo je paradoks u tome da svi oni koji kritikuju modu ne odustaju od mode i markiranih proizvoda. A čini se da pobeći od iskušenja koja nam potrošaka kultura i moda donose gotovo i da nije moguće. Svaki alternativni i subverzvni potencijal koji se pojavi istog trenutka biva apsorbovan od modnih industrija.

Obični ljudi glume sebe

MONITOR: Balkan je, naravno ne samo on, okupiran od tzv. rijaliti programa. Šta će biti sa nama koji živimo u tolikim rijalitima koji su, u najvećoj meri predstave, ponekad brutalne i neshvatljive?
ĐURIĆ: Literatura o rialiti programima je ogromna i zanimljiva, meni lično mnogo zanimljivija od samih programa. Neki od teoretičara smatraju da su ti programi ljudima neophodni jer živimo u do krajnosti dovedenoj individualističkoj kulturi, koja je odmakla daleko na putu detradicionalizacije.

Ona nam posredstvom komercijalne, potrošačke, popularne i medijske kulture pomaže da se snađemo u svetu koji je u stalnom pokretu, bez čvrstih tačaka oslonca, sa fluidnim individualnim i kolektivnim identitetima, u društvu visokih globalnih rizika. Ideologija ličnih preobražaja (make-over) govori nam da uvek možemo svoj život i sebe poboljšati, samo ako znamo kako, a tu su pored rialiti emisija i nepregledna self-help literatura, koju mnogi čitanju i pokušavaju primeniti. Kritičari govore o tome da su rialiti programi način na koji neoliberalni kapitalizam ljude uči kako da se u uslovima kada svakog časa mogu ostati bez posla prilagode i krenu dalje. Mnogi savremeni programi, od filmova, serija do rialiti emisija sadrže velike doze nasilja u najrazličitijim oblicima, koji, neki teoretičari smatraju, imaju funkciju normalizacije nasilja: mi ga, kao gledaoci i kao građani koji žive savremenost, počinjemo doživljavati kao noramaln deo našeg životnog iskustva.

Rialiti programi se posmatraju i posredsvom koncepta demokratizacije slave, ili demotičkog obrta (engl. demotic turn, termin Greama Turnera). Nekada su ljudi bili slavni usled naučnih dostignuća ili izuzetnog talenta, kao glumci, umetnici, itd. Danas medijska kultura obećava da svako može imati svojih pet minuta slave bez ikakve zasluge. Kada “obični ljudi”, zahvaljujući rialiti programu uđu u medijsku mašinu, oni postaju slavni ne zato što imaju kvalitete kojima to zaslužuju, već je njihova slava rezultat savremenog fenomena proizvodnje slave.

,,Obični ljudi” počinju da glume sebe. Oni javno u televizijskim programima izvode (perform) sopstveno jastvo, postajući tako medijski proizvedene persone. To je značajan fenomen savremene medijske kulture i ne treba ga prezrivo odbaciti, već ga treba pokušati shvatiti. Čim je toliko ljudi njime opčinjeno, moramo sa što više strana videti zašto je to tako, koju funkciju ove emisije imaju i čijem interesu doprinose.

Udvajanje Vlikog brata

MONITOR: Veliki dio medija u Srbiji, nudi javnosti autoritarnu selekciju informativnog programa, gde nas bombarduju izjavama sa vrha države, sa sve manje i otupljenije analize, a još manje kritičkog pristupa. Izgleda da i tu dobijamo jedan informativni rialiti? ,,Veliki brat” se, na neki način udvojio?
ĐURIĆ: Medijska sfera u Srbiji danas je gotovo u potpunosti kontrolisana. Svi mediji doslovno od reči do reči na isti način izveštavaju kako o internacionalnim tako i o lokalnim zbivanjima. Zanimljiv fenomen je da se kao jedina vrsta otpora i to pasivnog otpora javlja fenomen da izvesni ljudi prestaju da prati medije i na taj način se dobrovoljno isključuju iz medijske sfere. Istovermeno je na delu još jedan fenomen: na delu je tiho uništavanje institucija kulture. Tu dramu znaju oni koji u tim institucijama rade, ali ona ne dopire do šire javnosti, koju to ni ne zanima. Kultura uopšte nije više važna. Hoću da kažem da globalni trendovi, a ovo je po mnogima globalni trend, imaju i svoje lokalne verzije koje mogu u siromašnijim društvima kao što je većina postjugoslovenskih poprimiti i dramatične razmere.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Patrijarhat ubija na svakom mjestu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osionost patrijarhalne politike  je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori, od rata u kojem smo učestvovali, do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća

 

 

MONITOR: “Uključenost žena u politički život i dalje je niska i potkopana nedovoljnim naporima države i javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi”, ocjenjuje se u ovogodišnjem Izvještaju EK za Crnu Goru. Potkopava li vlast rodnu ravnopravnost?

DABIŽINOVIĆ: Postoji mnogo načina da se ne prihvati suočavanje sa problemom kakav je opresija žena u društvu. Najčešći povici ovih tridest godina su da se imaju važnije teme riješavatod pitanja koje se tiču žena i društva. Pitanje politike ima veze sa ženama, pitanje siromaštva ima veze sa ženam, pitanje rata i mira ima veze sa ženama.  Međutim, navedeno se koristi kao paravan da se ignoriše i učini nevidljivom opresija žena. Odgovor tada a i danas je isti: ovo je najvažniji problem sa kojim je sve povezano. Odgovornost političke elite za nesprovođenje izostaje. Da, vlast odbija od početka suštinski da implementira politike rodne ravnopravnosti, sem formalno zbog međunarodnih faktora.

Danas je tema žena skinuta sa dnevenog reda jer se od identitetskih pitanja  u političkom polju ne može doći na red. Iako su identitetska pitanja u vezi sa pozicijom  žena. Poznati su svi ti saboteri i razbijači. Godinama sam ih susretala od skupštinske sale do skupova na koji su pozivani. Mali broj poslanica je u svim sazivima razumio suštinu primjene ovih politika.Što nije teško razumjeti, jer su žene internalizovale slike koju je o njima stvorio patrijarhat a koje nas odvajaju od nas samih. Često podsmjeh ili bilo koja druga metoda  delegitimizacija žene koja govori o problemima žena u političkom polju,  tjera ih da se ne suočavaju i ne suprostave. Od crkve do skupštine.

Zalaganjem ženskog dijela civilnog društva, velikim trudom i radom, stvoren je mali prostor kojeg poslanice ne umiju da zadrže, podrže i povećaju jer ne razumiju koliko je to u javnom interesu svih. Sva nastojanja da se u političkom životu nađe što više žena u kontinuitutu su sabotirana, različitim strategijama a današnji nejednak odnos snaga i moći nije ni na mapi za razmatranje. Poslanice se žele afirmisati preko drugih tema koje više konveniraju političarima i pukoj lojalnosti, što pokazuje da se ne razumiju osnove politika rodne ravnopravnosti koje ne govore samo o polnoj kasti nego o političkim, socijalnim, rasnim, klasnim odnosima i klasama. To naravno pogoduje političarima  da kad god mogu žene isključe potpuno iz političkog polja.Na pregovorima o sudbini zemlje nije bilo u poslednjim godinama niti jedne žene. Kao da to nije njihovo pitanje.

MONITOR: Izvještaji EK kontinuirano ukazuju da domaći zakonodavni okvir ima ograničen uticaj zbog nedovoljne političke volje da se ovo pitanje stavi u političke prioritete. Zašto kontinuirano nema političke volje?

DABIŽINOVIĆ: Prije izvještaja EU, moramo pogledati izvještaje koje pišu ženske organizacije u kontinuitetu, a odnose se na ključni razlog- izostanak političke volje.Izostanak političke volje svoju podršku ima u  kulturnim i društvenim pritiscima (obeshrabrivanje žena da se bave politikom); nevidljivosti u obrazovanju uzora i kontinuiteta borbe žena; pomenuti strah od odbacivanja i kritizerstva. Međutim, suštinski razlog je taj da političke elite neće da se stanje mjenja niti žele da dijele patrijarhalnu moć. Čitljivi pokazatelji opresije su glasni povici o apsolutnim brojevima političke većine. Apsolutne brojke su im najvažnije ne bi li mogli bez kontrole donositi odluke.  Apsolutni brojevi su karakteristika autokratskih režima i politika kojom patrijarhalci osmišljavaju vlastitu sigurnost i bezbjednost u političkom i ekonomskom smislu-od korupcije do sprege sa kriminalnim strukturama. Žene tu dođu samo kao saučesnice. Dijeljenja kolača nema, jer se moć vladanja nad potrebama onih nad kojima se vlada ne dovodi u pitanje.

Osionost patrijarhalne politike (čitaj političke moći) je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori od rata u kojem smo učestvovali do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća. Izostanak političke volje često rezultira isključivanjem, ostajemo neprijetelji jedni drugima. Nagomilanu nepravdu imržnju ne riješava mržnja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DAMIR SULJEVIĆ, KOORDINATOR PROGRAMA LJUDSKA PRAVA CGO I ČLAN DIK-A: Kotorski scenario, između Podgorice i Šavnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji mogućnost da Ustavni sud, u slučaju ustavne žalbe DPS-a povodom lokalnih izbora u Kotoru, ponovo ima situaciju sa izjednačenim brojem glasova i ne donese odluku. U tom slučaju, ako DPS ostane pri žalbi, smatraće se da postupak nije okončan

 

 

MONITOR: Kao član Državne izborne komisije (DIK), recite nam da li su lokalni izbori u Kotoru završeni?

SULJEVIĆ:  Lokalni izbori u Kotoru nisu i teško mogu biti završeni dok traju žalbeni postupci. Državna izborna komisija (DIK) je, prije neki dan, donijela posljednju u nizu odluka oko ovih izbora, odbijajući prigovor DPS-a, ali oni sada imaju pravo žalbe Ustavnom sudu koji je nadležan da o tome donose konačnu odluku. Dok se Ustavni sud ne odredi o toj eventualnoj žalbi, neizvjesno je da li će izbori na dva mjesta u Kotoru biti ponovljeni ili ne, a samim tim i kada će konačni rezultati biti utvrđeni.

MONITOR: Pojasnite nam odnose na relaciji DIK-OIK Kotor i prošlonedjeljnu odluku OIK da se ne ponavlja glasanje na dva „sporna“ izborna mjesta?

SULJEVIĆ: To je vrlo složena pravna situacija, a pogrešne interpretacije od strane političara i medija dodatno su zbunile crnogorsku javnost. Ali da pokušam.

Opštinska izborna komisija (OIK) u Kotoru napravila je propust u odnosu na prigovore DPS-a na dva biračka mjesta, pošto ih je usvojila bez potrebne većine i, kako se to kaže, stavila u pravni promet. Nakon toga je OIK morala donijeti odluke o ponavljanju izbora za šta, takođe, nije bilo potrebne većine. Zato se DPS žalio DIK-u, koji je  OIK-u naložio donošenje tih odluka.

Međutim, razmatrajući prigovore Demokrata, DIK je naknadno poništio rješenja koja su osnov za donošenje takvih odluka. Ovdje treba dodati i da se istekom propisanih rokova smatra da su prigovori usvojeni, kao i da je DPS propustio da u prigovoru traži poništenje glasanja, praveći propust u prigovoru DIK-u, koji je DIK kasnije prenio u rješenje jer je vezan okvirima prigovora.

Konačno, podsjećam da DIK ima ograničene nadležnosti, a ne pomaže ni faktička nefunkcionalnost Ustavnog suda koji se, sa izjednačenim brojem glasova, makar za sada, nije odredio o tom pitanju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Razumno je plašiti se Trampa u EU, jer je on smatra neprirodnom tvorevinom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tramp je još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“. Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi je smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu

 

MONITOR: Donald Tramp je 47. predsjednik SAD. Kamala Haris, je u posljednjim nedjeljama, dobila podršku i nekih poznatih republikanaca, čak i Dika Čejnija-koji je važio za republikanskog „jastreba“. Zašto je Donald Tramp toliko „stabilan“ ?

PUHOVSKI: Desetljećima u najrazvijenijim državama svijeta (posebice u SAD i Francuskoj) jača ogorčenje protiv „establishmenta“. Dugo ga je kultivirala i politički koristila ljevica (u novije doba uz knjižuljak „Pobunite se“, Stéphanea Hessela, ili pokret „Me too“), no posljednjih desetak godina i desni je svjetonazorski spektar pokazao pripravnost da koristi ovu društvenu silu. Tramp je, još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“ (političkih i intelektualnih). Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Jer, latentna je pobuna dobrim dijelom usmjerena i protiv „woke“ sindroma koji se nameće kao „službouljudni“ (kako bi to davno, u drugome kontekstu, rekao Krleža), dakle – nužno neiskreni govor. To je  komunikacijska osnova populizma. Taktički i strategijski, kampanja demokrata je izgubila – doslovce zbog zamjenica – leksički, ali i zato što su Kamalu Harris i dalje doživljavali kao zamjenicu/namjesnicu.

MONITOR: Od početka godine odnosi u regionu su turbulentni, održano je i nekoliko skupova (Brdo-brioni, Berlinski proces…) koji se tiču EU integracija Zapadnog Balkana. Vi ste ranije bili skeptični u vezi sa iskrenim namjerama EU za proširenjem. Može li promjena u SAD i prilična neizvjesnost u vezi sa Trampovom spoljnom politikom, uticati na ovo pitanje?

PUHOVSKI: Bude li Tramp i približno radikalan kakav je već bio (i opet to obećao), EU će se naći u opasnoj šansi. Opasnost je u tomu što prekooceanski (prije svega vojni) kišobran neće više biti neupitno dan na raspolaganje i što bi se novi  predsjednik mogao razmjerno brzo sporazumjeti s Putinom – taktički, za sada. To pak znači da EU treba poraditi na svojem učvršćivanju, kako bi mogla igrati ulogu u novim okolnostima. Istovremeno, Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Već i srednjoročno, nosivi interes preživljavanja u sadašnjoj situaciji najvjerojatnije pobjeđuje onaj ideologijski. No, u pitanju je baš kratkoročno, krizno razdobolje narednih godinu-dvije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo