Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DUBRAVKA ĐURIĆ, PROFESORICA NA FAKUULTETU ZA MEDIJE I KOMUNIKACIJE UNIVERZITETA SINGIDUNUM U BEOGRADU: Medijske slobode gotovo uništene

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kuda su otišli mediji u tranziciji, sopstvenoj i društvenoj, i jesmo li očekivali previše i prebrzo?
ĐURIĆ: Pad komunizma i period koji je neposredno usledio, bio je pun nade i obećanja da će nastupiti period medijskih, političkih i drugih sloboda i da će se manje ili više siromašna socijalistička društva preobraziti u ekonomski bogatija. Posebno je koncept ujedinjene Evrope nudio, činilo se, novo političko, ekonomsko i kulturno zajedništvo, sa obećanjem prosperiteta. Za neka postsocijalistička društva taj perobražaj je na početku bio pozitivan, bar za neke klase stanovništva, a povećala se i mobilnost ljudi. Na žalost, period tekuće globalne krize neoliberalnog kapitalizma, produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih društava, kao i sve veći jaz između klasa jednog društva, sa srednjom klasom koja nestaje, dovodi do ksenofobija raznog tipa. Stvaraju se političke oligarhije koje strogo kontrolišu medije a medijskih sloboda gotovo da nema. Sve je manje i podrške koja dolazi spolja u smislu finansiranja nezavisnih medija kako bi se oni održali u životu. Pretpostavljam da je malo ljudi moglo predvideti takav preokret.

MONITOR: Naše zemlje, u politici svojih vlada, ne praktikuju ozbiljnije podrške kulturi, sem ako ona ne podrazumeva nacionalne, etničke, folklorne inerpretacije i reinterpretacije, ponekad i kvaziideloške ili „ad hominem” projekte. Kako vidite relaciju između razvoja kulture i razvoja demokratije?
ĐURIĆ: Živimo u dobu drastičnih, neočekivanih i brzih promena. U periodu konstituisanja postjugoslovenskih kultura, većina novonastalih država je podržavala razvoj relativno emancipovanih formi kulturalne proizvodnje. Pod emancipovane forme mislim na proces u kojem su književnosti i umetnosti u nacionalnim okvirima prisvajale internacionalne, odnosno, globalne jezike umetnosti i književnosti. U tom smislu je Crna Gora bila karakteristična, jer je došlo do naglog razvoja emancipovanih knjiženih i umetničkih formi. S druge strane je Slovenija, za koju je kultura u okvirima socijalizma bila veoma značajno polje za konstrukciju i artikulaciju nacionalnog identiteta, jer se taj identitet, kako je krajem 60-ih pisao Dušan Pirjavec,nije mogao ostvariti kroz državotvorne institucije. Nakon dobijanja državnosti, mnogi umetnici, književnici i kritičari su pisali o paradoksu: Slovenija je konačno dobila državu, ali njena kultura se našla na margini slovenačkog društva. Jedan od uzroka je taj da se u neoliberalnom kapitalizmu kultura komercijalizuje, dolazi do profanizacije kulture, što znači da je sve što je nekad zauzimalo status visoke, avangardne i ezoterične kulture, integrisano u popularnu, medijsku, masovnu, potrošačku kulturu. Ovo ne znači da visoka kultura više ne postoji. Ona postoji, ali je njen status marginalan, sa tendencijom da se u potpunosti transformiše i poprimi neke druge oblike i funkcije.

Mnogi kritički intelektualci danas upozoravaju na opasnu tendenciju u kojoj kapital globalno ugrožava procese demokratizacije u društvima u kojima demokratija nije bila uspostavljena, kao i da se u društvima sa dugim demokratskim tradicijama, institucije demokratizacije ozbiljno i opasno urušavaju. Očigledno je da je svet globalno u tranziciji i da su to toliko složeni i protivrečni procesi čiji su ishodi krajnje nepredvidivi. Sve što se dešava navodi nas na pesimizam, ipak nam je potrebna politika nade i artikulacije situacija i događaja koji bi mogli dovesti do promena. Na žalost, u ovom trenutku se to čini neizvodivim i postoji samo razrađena teorijska platforma kritike savremenog stanja ali ne i konkretna i učinkovita rešenja ove, čini se, bezizlazne situacije globalne krize.

MONITOR: Šezdesetih i sedamdesetih se govorilo o ogromnom uticaju televizije i njenoj informativno-manipulativnoj moći. Sada imamo čitave programe koji nisu „politički”, već otvoreno insistiraju na ličnom i intimnom bez gotovo ikakvih skrupula… Određene TV, i sa nacionalnom frekvencijom, inflatorno proizvode takve programe. Ima li i tu spinovanja?
ĐURIĆ: Zanimljiv mi je aspekt u kojem govorite o depolitizaciji medijske sfere, koja nas povratno kao građane depolitizuje. To je globalni fenomen, i rekla bih ono što su mnogi teoretičari kulturalnih studija pisali, a to je da je upravo depolitizacija medijske sfere veoma politička, da kada nas naša kultura proizvodi kao depolitizovane građane, to znači da državni aparati odrađuju svoju važnu ulogu u interesu jedne klase, koja nastoji da zadrži hegemon položaj. Sve se to dešava u periodu kada se čini da nema načina da se utiče na političke promene. Sve što se danas u tom smislu teoretizira i preduzima kao simbolični gest, ostaje na nivou gesta, koji se može shvatiti i kao kritika koju sam neoliberalizam generiše.

MONITOR: Na Fakulettu za medije i komunikacije vodite kurs o modi i moći. Moda je imala i veoma emancipatorske uloge, posebno kada se radi o tzv. ženskom pitanju, ali je i „porobljavala”. Koliko je čovjek kojeg pored preživljavanja muče i sve razvijenije, raznovrsnije i dinamičnije potrošačke navike, sposoban da donosi odluke u svoju korist?
ĐURIĆ: Mnogi teoretičari govore o tiraniji izbora u potrošačkoj kulturi, ali ne vidim da su u tome dosledni, da se odriču potrošačke kulture. Mislim da nijedan fenomen nije apriori dobar ili loš i da sve pa i potrošačku kulturu i modu, treba sagledati sa više aspekata. Mislim da je demokratizacija potrošnje i mode donela puno toga pozitivnog, govorim o porastu životnog standarda, koji je posebno ženama olakšao život u trenutku kada one masovnije ulaze u javnu sferu. Moda i potrošnja su bitne u konstrukciji naših fludinih identiteta, u oblikovanju životnih stilova, koji su već neko vreme u središtvu savremenog života. I ponovo je paradoks u tome da svi oni koji kritikuju modu ne odustaju od mode i markiranih proizvoda. A čini se da pobeći od iskušenja koja nam potrošaka kultura i moda donose gotovo i da nije moguće. Svaki alternativni i subverzvni potencijal koji se pojavi istog trenutka biva apsorbovan od modnih industrija.

Obični ljudi glume sebe

MONITOR: Balkan je, naravno ne samo on, okupiran od tzv. rijaliti programa. Šta će biti sa nama koji živimo u tolikim rijalitima koji su, u najvećoj meri predstave, ponekad brutalne i neshvatljive?
ĐURIĆ: Literatura o rialiti programima je ogromna i zanimljiva, meni lično mnogo zanimljivija od samih programa. Neki od teoretičara smatraju da su ti programi ljudima neophodni jer živimo u do krajnosti dovedenoj individualističkoj kulturi, koja je odmakla daleko na putu detradicionalizacije.

Ona nam posredstvom komercijalne, potrošačke, popularne i medijske kulture pomaže da se snađemo u svetu koji je u stalnom pokretu, bez čvrstih tačaka oslonca, sa fluidnim individualnim i kolektivnim identitetima, u društvu visokih globalnih rizika. Ideologija ličnih preobražaja (make-over) govori nam da uvek možemo svoj život i sebe poboljšati, samo ako znamo kako, a tu su pored rialiti emisija i nepregledna self-help literatura, koju mnogi čitanju i pokušavaju primeniti. Kritičari govore o tome da su rialiti programi način na koji neoliberalni kapitalizam ljude uči kako da se u uslovima kada svakog časa mogu ostati bez posla prilagode i krenu dalje. Mnogi savremeni programi, od filmova, serija do rialiti emisija sadrže velike doze nasilja u najrazličitijim oblicima, koji, neki teoretičari smatraju, imaju funkciju normalizacije nasilja: mi ga, kao gledaoci i kao građani koji žive savremenost, počinjemo doživljavati kao noramaln deo našeg životnog iskustva.

Rialiti programi se posmatraju i posredsvom koncepta demokratizacije slave, ili demotičkog obrta (engl. demotic turn, termin Greama Turnera). Nekada su ljudi bili slavni usled naučnih dostignuća ili izuzetnog talenta, kao glumci, umetnici, itd. Danas medijska kultura obećava da svako može imati svojih pet minuta slave bez ikakve zasluge. Kada “obični ljudi”, zahvaljujući rialiti programu uđu u medijsku mašinu, oni postaju slavni ne zato što imaju kvalitete kojima to zaslužuju, već je njihova slava rezultat savremenog fenomena proizvodnje slave.

,,Obični ljudi” počinju da glume sebe. Oni javno u televizijskim programima izvode (perform) sopstveno jastvo, postajući tako medijski proizvedene persone. To je značajan fenomen savremene medijske kulture i ne treba ga prezrivo odbaciti, već ga treba pokušati shvatiti. Čim je toliko ljudi njime opčinjeno, moramo sa što više strana videti zašto je to tako, koju funkciju ove emisije imaju i čijem interesu doprinose.

Udvajanje Vlikog brata

MONITOR: Veliki dio medija u Srbiji, nudi javnosti autoritarnu selekciju informativnog programa, gde nas bombarduju izjavama sa vrha države, sa sve manje i otupljenije analize, a još manje kritičkog pristupa. Izgleda da i tu dobijamo jedan informativni rialiti? ,,Veliki brat” se, na neki način udvojio?
ĐURIĆ: Medijska sfera u Srbiji danas je gotovo u potpunosti kontrolisana. Svi mediji doslovno od reči do reči na isti način izveštavaju kako o internacionalnim tako i o lokalnim zbivanjima. Zanimljiv fenomen je da se kao jedina vrsta otpora i to pasivnog otpora javlja fenomen da izvesni ljudi prestaju da prati medije i na taj način se dobrovoljno isključuju iz medijske sfere. Istovermeno je na delu još jedan fenomen: na delu je tiho uništavanje institucija kulture. Tu dramu znaju oni koji u tim institucijama rade, ali ona ne dopire do šire javnosti, koju to ni ne zanima. Kultura uopšte nije više važna. Hoću da kažem da globalni trendovi, a ovo je po mnogima globalni trend, imaju i svoje lokalne verzije koje mogu u siromašnijim društvima kao što je većina postjugoslovenskih poprimiti i dramatične razmere.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BORIS MARIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Društvo zaboravljenih reformi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez reformisanih javnih politika nema suštinski demokratske i evropske Crne Gore. Vlast se nada da će politička odluka o članstvu Crne Gore u EU biti realizovana, iako je, kao i mi, svjesna da država i njene institucije nijesu na potrebnom nivou  za punopravno članstvo u EU

 

 

MONITOR: Nakon lokalnih izbora u Nikšiću i Herceg Novom, kakve pouke može izvući vlast, a kakve opozicija na državnom nivou?

MARIĆ: Lokalni izbori u Nikšiću i Herceg Novom  imaju svoje specifičnosti. Herceg Novi posjeduje potencijal da se građanske liste nametnu kao važni politički činioci na lokalnom nivou. Čak i najjača lista iza koje je stajala Demokratska Crna Gora brendirana je isključivo imenom aktuelnog predsjednika opštine gospodina Katića. Svojim karakterom je imala sve elemente građanske lokalne liste.

Nikšićki lokalni izbori očekivano su poslužili kao poligon za demonstraciju snage dva krajnje polarizovana politička subjekta DPS-a i ZBCG-a. Građanskim listama u toj rovovskoj političkoj borbi nije ostavljeno mnogo prostora. Ovi izbori u Nikšiću definisali su dvije političke tendencije. Prva je da DPS i dalje ima veliki problem sa koalicionim kapacitetom, a druga da odnos u vladajućoj koaliciji postaje sve komplikovaniji i da ZBCG u kontinuitetu jača poziciju i uticaj kako na ukupnoj političkoj sceni tako i u vladajućoj koaliciji.

MONITOR: Može li se govoriti o različitom raspoloženju glasača u Novom i Nikšiću, ili je suština da su dosadašnje lokalne vlasti potvrdile dominantnu poziciju?

MARIĆ: Činjenica je da postoji različito raspoloženje glasača u ove dvije opštine kada pričamo o lokalnim izborima i da Herceg Novi, kao lokalna politička scena, ima izgrađenu autentičnu mikro političku klimu. Sa druge strane, glasači u Nikšiću su i lokalne izbore dominantno posmatrali kroz prizmu odnosa političkih subjekata i političkih ponuda, a posebno ukrštanja identitetskih pitanja, na državnom nivou.

Činjenica je da je i polarizacija izraženija u Nikšiću nego u Herceg Novom, te da su pitanja karaktera države i njene sadržine samim tim mnogo prisutnija i naglašenija. U tako postavljenom kontekstu partije koje nedvosmisleno u centar svoje politike stavljaju identitetska pitanja lakše dolaze do glasača.

MONITOR: Da li se biračko tijelo vraća u raspoloženje prije avgusta 2020. koje je obilježila dominantna podrška DPS-u i tadašnjem DF-u, (danas ZBCG) i šta to može da znaći za političke procese u Crnoj Gori?

MARIĆ: Izbori u Nikšiću, pa jednim dijelom i u Podgorici, nagovještavaju povratak DPS-a i ZBCG na pozicije iz 2020. godine na državnom nivou.

U ova dva grada te dvije strukture kontrolišu od 50 do preko 60 procenata glasova.  Znači da ovaj trend nagovještava mogućnost da DPS i ZBCG obuhvate preko 50 sa mogućnošću da idu i na 60 procenata biračkog tijela. Time će jedna od ove dvije strukture, sve i da nema premijera, biti stožer vlasti, a ona koja ne bude vlast biće stožer opozicije.

MONITOR: Jesmo li, nakon izbora 2020., prerano zaključili da je pred nama era lako smjenjivih vlasti?

MARIĆ: Mi smo od izbora 2020. godine imali tri Vlade. Imali smo različite većine koje su ih birale. Pa opet nijesmo kao društvo dobili očekivan demokratski napredak.

Sama promjena vlasti nije dovoljna za tako nešto. Premnogo je loših kompromisa među političkim subjektima koji koaliraju, ostalo je previše zloupotrebe državnih resursa, izostaju suštinski reformski procesi u ključnim javnim politikama. Samo ponovno jačanje DPS-a i ZBCG nam govori da su oni uspjeli da očuvaju politički značaj identitetskih pitanja i da ih koriste kao siguran štit za održavanje podrške  i legitimiteta sa jedne strane, a sa druge kao efikasno sredstvo za razvodnjavanje reforme institucija države.

Tako da se postavlja pitanje šta znači i sama smjenjivost vlasti bez reformske suštine.

MONITOR: U tom kontekstu, kako izgleda budućnost PES, Demokrata, URA, pa i Evropskog saveza?

MARIĆ: Teško je proreći budućnost ovih političkih subjekata.

Ono što sada vidimo, PES-u i Demokratama vladajuća koalicija ne donosi  očekivane benefite. Preuzimanje ključne odgovornosti, prvenstveno za bezbjednosni sektor i ekonomsku politiku očigledno je mač sa dvije oštrice. U tom slučaju često ste odgovorni za loše vijesti i izloženi sumnjama u postojanje korupcije, propusta, raznih vidova zloupotrebe.

Demokrate imaju neprijatno preklapanje biračkog tijela sa ZBCG što im dodatno otežava poziciju, a PES još uvijek traži noseću politiku i ima deficit partijske infrastrukture.

Evropski savez je opravdao cilj formiranja i svi indikatori govore da ima siguran parlamentarni status. Sa druge strane mogući rast podrške ovoj strukturi za sada je limitiran, a dodatno je otežan jačanjem DPS-a.

URA je partija koja se odlučila na donošenje nekoliko teških odluka u kratkom vremenskom intervalu sa slabim partijskim kapacitetima i još slabijom logistikom, što je imalo visoku cijenu. Insistiranje na liderskom profilu partije dodatno je otežalo položaj URE, posebno na lokalnim izborima. Trenutno se od nabrojanih političkih subjekata nalazi u najtežoj poziciji i pred velikim izazovom kako da se pozicionira u perspektivi.

MONITOR: Premijer Spajić je „rekonstruisao“ Vladu i nastavio priču o velikim investitorima i investicijama. Na čemu se temelji ta priča i gdje vidite prostor za djelovanje novoformiranog Ministarstva javnih radova?

MARIĆ: Mogli bi reći da se prije radi o faznom prilagođavanju političkim potrebama konstituenata vlasti i samog kabineta premijera, nego o rekonstrukciji.

Prva intervencija je imala za cilj održavanje stabilne većine u parlamentu, a ova druga centralizovanje javnih radova, šta god to značilo, u resor koji će suštinski biti dio kabineta premijera. Kabinetu je očigledno prioritet da centralizuje nadležnosti kada je izgradnja velikih infrastrukturnih projekata u pitanju ili praćenje i servisiranje eventualnih investicija.

Za sada su ti virtuelni projekti u najavi, bez potrebne procedure i dokumentacije, sa mogućim isključivanjem obaveze primjene pojedinih zakona na potencijalne investiture, najčvršća tačka spajanja koalicionih partnera vlasti. Uz, za sada, rezervisani DNP.

MONITOR: Evropske integracije, osim EU zastavica u parlamentu i premijerovog pozivanja na Barometar 26, kao da su pale u drugi plan?

MARIĆ: Reforme su u drugom planu, a bez reformisanih javnih politika nema suštinski demokratske i evropske Crne Gore. Zvučim sada populistički, ali to jeste poenta. Vlast se nada da će politička odluka o članstvu Crne Gore u EU biti realizovana, i da je to jedina mogućnost da postanemo dio evropske porodice. Vlast je, kao i mi, svjesna da sama Crna Gora i njene institucije nijesu na nivou  potrebnom za punopravno članstvo u EU. Nada umire poslednja, a Crna Gora i dalje ima realne šanse da postane članica u narednih pet godina.

To bi bio i dovoljan period da se popravimo kao društvo u mnogim oblastima, da li će se to i desiti zavisi, primarno, od ozbiljnosti političkih subjekata.

MONITOR: Šta je sa obećanim reformama?

MARIĆ: Mislim da je nedostatak reformi najvećim dijelom posljedica inercije loših praksi od kojih je najrazornija partijsko kadriranje, gdje god se stigne. Odavno sam stava da je najveća ekonomska reforma u reformi državne uprave. A bez reforme državne uprave sve ostale reforme gube na intenzitetu.

MONITOR: Od Trampa, preko Dodika, Orbana, Vučića… Kome aktuelni politički trenutak ide na ruku u Crnoj Gori?

MARIĆ: Regionalna i globalna scena idu na ruku identitetskim, desnim politikama. Svijet se mijenja i ide u smjeru imperijalne podjele zona uticaja. Sama EU je na prekretnici i pred ogromnim izazovima. Mislim da je izvjesna redefinicija EU, interesi nacionalnih država jačaju, što će zahtjevati preispitivanje odnosa unutar Unije. Crna Gora je dio evropske priče i mislim da treba pratiti trendove u EU.

Crnogorsko društvo ima svoje specifičnosti, ima svoj dualni karakter. Zato je neophodno jačati društveni dijalog, svuda i na svakom mjestu. Insistirati da se odluke donose u propisanim procedurama i nakon iscrpnih javnih debata.

Mi smo društvo koje je naučilo da živi u krizi, tako da globalna previranja mogu biti i šansa da dodatno demokratski i ekonomski napredujemo, ako do kraja shvatimo vrijednost debate i opasnost skrivenih dilova.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Neophodno je da vođenje SEEIIST-a bude pozicionirano na najviši politički nivo – direktno u kabinet premijera.  Samo tako projekat može dobiti neophodnu pažnju i status koji zaslužuje. Ako već znamo da SEEIIST može da spasi  pet izgubljenih života dnevno, zašto još nije počela njegova izgradnja?

 

 

Međunarodni institut za održive tehnologije na prostoru Jugoistočne Evrope ( SEEIIST), projekat koji je inicirala Sanja Damjanović, naučnica i bivša ministarka nauke, u potpunosti je spreman, za njegovo finansiranje postoji novac iz EU fondova, ali se čeka  Crna Gora da bi se finalizovao.

„SEEIIST je projekat koji istovremeno spašava živote i najbrže razvija ekonomiju i društvo, stvarajući ambijent za mlade ljude. Njegova dvostruka misija – 50 odsto vremena za liječenje pacijenata hadronskom terapijom i 50 odsto za  istraživanje – čini ga jedinstvenim i po društvenoj i po ekonomskoj vrijednosti“, objašnjava naša sagovornica.

MONITOR:Šta bi pacijenti u Crnoj Gori i regionu dobili otvaranjem ovog centra?

DAMJANOVIĆ: Otvaranjem SEEIIST centra, svakog dana bi se moglo spasiti najmanje pet izgubljenih života oboljelih od kancera – uključujući djecu, trudnice i mlade ljude koji danas nemaju pristup ovom tretmanu. Podsjetimo da je kancer danas drugi najveći uzročnik smrtnosti u svijetu, da je svake godine 10 miliona života izgubljeno usred kancera, od kojih su pola miliona djece.

U Evropi postoje samo četiri ovakva centra, u svijetu svega trinaest.
Za pacijente iz Crne Gore i regiona, liječenje u ovim centrima je uglavnom finansijski nedostupno – troškovi su tri do četiri puta veći za međunarodne pacijente, a zdravstvena osiguranja ih ne pokrivaju.

Za razliku od konvencionalne radioterapije, koja oštećuje zdravo tkivo, hadronska terapija koristi jonske zrake (npr. ugljenikove jone) koji precizno ciljaju tumor bez oštećenja okolnih zdravih ćelija.

Ova metoda je posebno efikasna za tumore u blizini osjetljivih organa i pokazuje znatno bolje rezultate – preživljavanje nakon pet godina je i do 80–90 odsto, a i 100 odsto kod mladih ljudi, u poređenju sa 10–20 odsto kod konvencionalne radioterapije.

MONITOR: Šta tačno znači da je projekat spreman? 

DAMJANOVIĆ: SEEIIST predstavlja jedini veliki ekonomski i tehnološki projekat koji može odmah da uđe u fazu konstrukcije. Riječ je o investiciji vrijednoj 250 miliona eura, od čega čak 200 miliona može biti obezbijeđeno iz EU fondova — što je 80 odsto ukupne vrijednosti projekta.

Tako visoko učešće evropskih sredstava moguće je zbog pan-evropskog značaja projekta: SEEIIST je atraktivan za cijelu Evropu, a najveći dio investicija će biti apsorbovan kroz evropsku industriju. Za razliku od klasičnih/grubih infrastrukturnih projekata, poput autoputeva, kod kojih učešće EU fondova rijetko prelazi 10-15 odsto, SEEIIST se izdvaja kao jedinstvena prilika koju Crna Gora ne smije propustiti.

MONITOR:  Zašto je do sada propuštala?

DAMJANOVIĆ: Razlog nije tehnički ni finansijski – već isključivo politički. Razlog leži u nedostatku političkog liderstva i koordinacije.Crna Gora je do 2021. godine imala jasan politički okvir i podršku za strateške projekte poput SEEIIST-a. Međutim, nakon toga je došlo do gubitka političke koherentnosti i nedostatka kontinuiranog strateškog vođstva koje je neophodno za projekte ove veličine i značaja.

Iako postoji volja i deklarativna podrška, nema operativne političke koordinacije koja bi omogućila da SEEIIST bude sistematski praćen, promovisan i ugrađen u sve relevantne domaće i međunarodne agende. Projekti ovakvog karaktera i značaja — koji imaju pan-evropsku dimenziju i status potencijalnog flagship projekta u kontekstu proširenja EU — moraju biti vođeni direktno iz kabineta premijera.

Bez jasnog političkog fokusa i centralizovane odgovornosti, SEEIIST — iako tehnički spreman — ostaje politički zapostavljen i to u trenutku kada bi mogao biti ključni razvojni iskorak  ne samo za Crnu Goru, već i cijeli region.

MONITOR: Koji bi bili ekonomski benefiti izgradnje tog centra?

DAMJANOVIĆ:SEEIIST nije samo zdravstveni projekat – on gradi čitav  industrijski grad – često čujemo termin pametni grad bez objašnjenja, a on nije moguć bez jezgra tenološke infrastrukture: privlači svakodnevno preko 1000 istraživača iz Evrope i svijeta; u njegovu realizaciju  će biti uključeno oko 600 kompanija, uključujući prestižna imena poput Siemensa

To je generator današnje ekonomije :pokreće industriju, ojačava regionalnu saradnju i evropske integracije,a u svojoj suštini – spašava živote pacijenata oboljelih od kancera.

MONITOR: Kakve perspektive za budućnost bi Crnoj Gori otvorilo otvaranje ovakvog istraživačkog centra, posebno za mlade?

DAMJANOVIĆ: IzgradnjaSEEIISTa predstavljala bi strateški iskorak Crne Gore ka održivoj, visoko-tehnološkoj ekonomiji. Ovo nije samo tehnološki i medicinski projekat – to je nacionalna investicija u budućnost, u novu ekonomiju znanja, u jasno mjerljivu ekonomsku dobit i društvenu vrijednost.

Za mlade ljude, SEEIIST ne znači milostinju u vidu grantova ili stipendija – već infrastrukturu koju mogu da koriste, vode i razvijaju. Koja  omogućava da ostanu u Crnoj Gori i žive od svog znanja, kreativnosti i rada.

Kroz već razvijen biznis plan, planirane su plate u rangu od 4.000 do 7.000 eura, čime SEEIIST ne samo da zadržava mlade, već postaje magnet za povratnike i strane stručnjake.

Pored toga, nudi: zapošljavanje u visoko-tehnološkom i međunarodnom okruženju; karijere u oblastima poput medicine, inženjeringa, IT-ja, biomedicine, fizike, vještačke inteligencije; povratak mladih iz inostranstva uz uslove i izazove koji u Crnoj Gori do sada nijesu postojali; učešće u globalnim naučnim i industrijskim projektima bez napuštanja zemlje; pristup Horizon Europe i budućim FP programima, kroz povećanu konkurentnost crnogorskih timova; učešće oko 600 evropskih kompanija u izgradnji i operacijama centra – nivo međunarodne saradnje koju Crna Gora do sada nije imala.

SEEIIST bi pozicionirao Crnu Goru kao lidera u regionu i ključnog igrača na evropskoj naučno-tehnološkoj mapi. Ovo je projekat koji pravi razliku — ne samo u ekonomiji, već i u mentalitetu društva.

MONITOR: Projekat bi se većinski finansirao iz EU, kakva je ekonomska računica države Crne Gore u ovom projektu?

DAMJANOVIĆ: Izuzetno povoljna. Teško je naći primjer slične investicije sa tako jasnim, mjerljivim povratom.

Ukupna investicija iznosi oko 250 miliona eura, od čega je čak 200 miliona (80 odsto) već potencijalno dostupno iz EU fondova. To znači da bi Crna Gora trebalo da obezbijedi svega 20 odsto ukupne investicije, ali ne u jednoj godini, vec razvučeno na period od pet godina. Procijenjeni trošak za Crnu Goru je oko 50 miliona eura u periodu od najmanje pet godina po evropskoj tržišnoj vrjednosti,  što je znatno manje ako se uključe lokalne cijene i zemljište (npr. Ćemovsko polje ili Ulcinj – obje lokacije već prepoznate kao idealne).

Cijeli master plan je već završen – što znači da bi se kroz EU fondove ulagalo na tehnologije, a Crna Gora bi trebala da uloži samo u grubu infrastrukturu – zgrade,  obezbijedi zemljište, energetsku mrežu….

Ukoliko bi se sada donijela politička odluka i započela pripremna faza, centar bi mogao biti završen do 2030.

SEEIIST nije trošak – to je ekonomski motor. Već nakon četiri godine rada, investicija Crne Gore mogla bi biti potpuno vraćena pokrivajući operativne troškove, kroz: prihode od liječenja pacijenata – oko 25 miliona eura godišnje (cilj je da centar bude međunarodni za liječenje pacijenata, jedna cijena za region, druga za ostale međunarodne pacijente); korišćenje infrastrukture od strane evropske industrijedodatnih 20+ miliona eura godišnje; učešće u evropskim istraživačkim programima (Horizon, FP itd.) – dodatnih 10–20 miliona eura godišnje; boravak i potrošnja više od 1000 naučnika i stručnjaka, koji u svakom trenutku rade i žive u Crnoj Gori, stvarajući efekat lokalnog ekonomskog rasta.

U poređenju sa drugim velikim infrastrukturnim projektima – poput auto-puta ili luksuznih turističkih zona – ovaj projekat koji donosi brz, održiv i višedimenzionalan povrat investicije, generiše dinamiku i širenje – pametni grad ili inovativni distrikt –  bez ekološkog pritiska i uz zadržavanje mladih ljudi u zemlji. Ovakve prilike se ne propuštaju.

MONITOR: SEEIIST je uvršten u Vladinu Reformsku agendu 2024–2027. Da li se nakon toga nešto konkretno uradilo?

DAMJANOVIĆ: Uvrštavanje SEEIIST-a u Reformsku agendu Crne Gore predstavlja značajan korak i jasno priznanje njegovog strateškog značaja za državu i region. Ipak, od formalnog uključivanja do stvarne realizacije postoji veliki korak – a on trenutno izostaje. Važno je istaći da je kroz Novi plan rasta za Zapadni Balkan za period od 2024. do 2027. godine izdvojeno šest milijardi eura, od čega je do sada iskorišćeno svega 50 odsto, a samo dvije godine su preostale za realizaciju ovih sredstava.

Zasad ne postoji operativna politička struktura koja bi koordinisala realizaciju projekta, pratila dinamiku, inicirala razgovore sa EU partnerima i obezbijedila stratešku vidljivost na svim relevantnim nivoima.

Zbog toga je neophodno da vođenje SEEIIST-a bude pozicionirano na najviši politički nivo – direktno u kabinet premijera. Samo tako projekat može dobiti neophodnu pažnju i status koji zaslužuje.

Ništa nije vrijednije od života ljudi – a ako već znamo da SEEIIST može da spasi pet izgubljenih života dnevno, zašto još nije počela njegova izgradnja?

Upravo to pitanje razotkriva suštinu problema. SEEIIST nije u zastoju zbog nedostatka znanja, tehnologije ili međunarodne podrške. Sve to već imamo. Ono što nedostaje jeste odlučnost, politička koordinacija i institucionalna odgovornost.

Ovakvi projekti ne mogu biti prepušteni entuzijazmu pojedinaca – moraju biti strateški vođeni sa najvišeg nivoa države, jer je riječ o projektu koji mijenja sudbinu zdravstva, nauke i ekonomije u Crnoj Gori.

Bez jasne političke komande i spremnosti da se SEEIIST pozicionira kao prioritet – ne samo na papiru, već kroz konkretno djelovanje– projekat ostaje tačka velikog potencijala, ali i propuštene šanse.A svaka propuštena šansa znači pet života manje – svakog dana.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLA: U BiH se moraju implementirati odluke Evropskog suda za ljudska prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao građaninu BiH jako mi je bitno da imamo političku stabilnost i kod naših prvih susjeda, jer mnoge stvari koje se dešavaju u susjedstvu imaju uticaj i na situaciju u BiH

 

 

MONITOR: Pri svom nedavnom boravku u Sarajevu, Kaja Kalas-visoka predstavnica EU za spoljnu i bezbjednosnu politiku, obratila se misiji EUFOR-Altea riječima da je upravo u toj misiji rođena bezbjednosna i odbrambena politika EU. Kako  razumijete ovu izjavu?

ŠEHIĆ: Posjeta Bosni i Hercegovini od strane visokih dužnosnika Evropske komisije, vezana je za  političku situaciju u BiH, a imajući u vidu činjenicu da su u BiH stacionirane trupe EUFOR-a koje imaju osnovni zadatak da obezbjeđuju mir. Obzirom na poziciju Kaje Kallas koja je zadužena za spoljnju i bezbjednosnu politiku EU, bilo je i logično da se sastane sa misijom EUFOR-a – ALTEA. Zbog izbijanja političke krize u BiH povećan je broj pripadnika EUFOR-a, a  naročito nakon suspenzije Zakona o Sudu BiH, Tužilaštvu BiH, Zakona o VSTV kao i nepoštovanja odluka Ustavnog suda BiH, o čemu je Narodna skupština Republike Srpske donijela odluku, što je dodatno pogoršalo političku situaciju, te je izazvan strah kod građana BiH da eventualno može doći do određenih sukoba.  Sve to je uzrokovalo pojačano prisustvo zvaničnika u BiH, a i u regionu radi čega je izvršen snažan pritisak na aktere političkog života u BiH za bezbjednosnu i političku stabilizaciju trenutne situacije.

MONITOR: Malo po izbijanju krize u BiH, boravio je Mark Rute, generalni sekretar NATO. Poslije razgovora sa članovima Predsjedništva BiH, Rute je rekao da sada nije 1992. i da NATO neće dozvoliti bezbjednosni vakuum u BiH. Može li ta izjava da ulije više sigurnosti ljudima u BiH?

ŠEHIĆ: Sigurno da je jako značajna i posjeta generalnog sekretara NATO-a Majka Rutea, te sastanci koje je obavio sa članovima Predsjedništva BiH i poruka koju je poslao da NATO neće dozvoliti bilo kakav bezbjednosni rizik u BiH što je imalo veliki značaj i među građanima BiH i ulilo više sigurnosti da NATO neće dozvoliti bilo koji vid narušavanja mira i bezbjednosti u državi. Moram napomenuti da jedine države u regionu koje nisu članice NATO saveza su BiH i Srbija.  I u narednom periodu se očekuje posjeta visokih evropskih zvaničnika jer je Zapadni Balkan jedna od neuralgičnih tačaka u Evropi.  Ni EU ni NATO neće dozvoliti da se otvara neki novi sukob u srcu Evrope, jer je njihov prioritet -u ovom trenutku, zaustavljanje rata u Ukrajini. Očekujem da i države potpisnice Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH-Republika Hrvatska i Republika Srbija, doprinesu-shodno svojim obavezama, političkoj i sigurnosnoj situaciji u BiH. Meni je kao građaninu BiH jako bitno da imamo političku stabilnost i kod naših prvih susjeda, jer mnoge stvari koje se dešavaju u susjedstvu imaju uticaj i na situaciju u BiH. Radi toga mi je i želja da BiH ima najbolje odnose u prvom redu sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, jer mislim da je to interes svih nas.

MONITOR: Milorad Dodik i Nenad Stevandić poslije odbijanja Interpola da za njima raspiše crvenu potjernicu, slobodni su kada su van granica BiH… Da li je za vas odluka Interpola bila iznenađenje?

ŠEHIĆ: Kada je u pitanju odbijanje Interpola da po pozivu Suda BiH raspiše crvenu potjernicu za Miloradom Dodikom i Nenadom Stevandićem, to za mene nije neko veliko iznenađenje. Podsjetio bih na slučaj Španije-odnosno pokušaja proglašenja nezavisnosti Katalonije, kada je lider Katalonije Pučdemon napustio Španiju i od tada boravi u Briselu. Interpol takođe nije raspisao crvenu potjernicu i on već godinama živi i djeluje u Belgiji. Da je Interpol eventualno donio odluku o raspisivanju crvene potjernice pitanje je da li bi sve države-članice Interpola poštovale tu odluku. Iako je obaveza država-članica Interpola da provode takve odluke, ali mnoge države ne poštuju ni potjernice koje je raspisao Međunarodni krvični sud za ratne zločine  u Haagu. Nakon ovakve odluke Interpola isključiva nadležnost za postupanje po potjernici koju je raspisao Sud BiH je u  nadležnosti domaćih agencija.

MONITOR: Interesantna je  kombinatorika u raspodjeli političke moći u BiH. Iako je Trojka raskinula sporazum sa Dodikovim SNSD, ne uspijeva im da u Domu naroda PS BiH potvde smjenu dvojice ministra iz SNSD i nekoliko zamjenika ministara- jer SNSD blokira rad Doma naroda. S tim u vezi predlaže se čak i promjena Ustava?

ŠEHIĆ: Politička kriza koja dugo traje u BiH kulminirala je propašču koalicije, jer je trojka (SDP BiH, Naša stranka i NIP) zajedno sa HDZ BiH raskinula sporazum sa SNSD-om te se otvorio prostor da buduću vlast u BiH čine i opozicione stranke iz Republike Srpske. Međutim, na putu za konstituisanje nove koalicije na državnom nivou stoje prepreke koje proističu iz Ustava BiH, gdje za razrješenje određenih ministara ulogu sem Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH ima i Dom naroda čije je sjednice nemoguće održati zbog činjenice da Dom naroda može raditi i donositi odluke samo ukoliko je sjednici prisutno najmanje po tri delegata iz svakog kluba naroda. A kako su u klubu Srba tri delegata iz SNSD-a, oni imaju mogućnost da blokiraju rad Doma naroda. Interesantno je-da kod imenovanja ministara i njihovih zamjenika Dom naroda nema nikakvu nadležnost, tako da u ovakvoj situaciji mogao bi se imenovati samo jedan ministar i to ministar sigurnosti-jer je raniji ministar podnio ostavku.

MONITOR: Hrvatski premijer Andrej Plenković  je u Mostaru rekao da očekuje da EU neće zabraniti kretanje Dodiku. S tim se slaže i Dragan Čović-šef HDZ BiH. Govori se o obnavljanju savezništva Dodik-Čović i spekuliše šta bi nezadovoljni HDZ očekivao za uzvrat-nove intervencije u Izbornom zakonu ili čak izmjene Ustava BiH?

ŠEHIĆ: Kada živite u BiH pa i zemljama u regionu, ništa nas ne smije iznenaditi. Tako treba razumijevati i izjavu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da EU neće zabraniti kretanje Dodiku jer je jasan stav Mađarske i njenog premijera Orbana da neće glasati za takvu odluku, a ovakve odluke se donose konsenzusom svih članica Evropske unije ali se dozvoljava da države članice EU mogu samostalno donositi odluke o zabrani kretanja i ulaska u pojedine države, što su već učinile i Njemačka i Austrija a očekuje se da i neke druge države donesu ovakvu odluku. Hrvatski premijer je stao u zaštitu cjelovitosti BiH s čime se složio i Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH. Za političku stabilnost u BiH pogubna je  formula 2:1, jer u takvom slučaju nikome nije dobro, a u konkretnom slučaju mislim na obnavljanje savezništva Dodik-Čović. Moram napomenuti da je bilo i savezništva između SDA i HDZ BiH što se takođe pokazalo neuspješnim i neprihvatljivim. Ovdje se valja izboriti za ravnopravnost, jednakopravnost svih građana BiH jer u ovoj državi niko ne bi trebalo da se osjeća ugroženim. Zato je najveća odgovornost ne samo na političkim strankama koje trenutno čine vlast nego i na opozicionim, da svojim konstruktivnim djelovanjem doprinesu političkoj, ekonomskoj, socijalnoj i sigurnosnoj stabilnosti u BiH. Do izmjena Izbornog zakona BiH a u jednom dijelu i izmjena Ustava BiH mora doći jer se moraju implementirati odluke Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura kao i odluka Ustavnog suda BiH jer to je jasno naglašeno u prvom prioritetu koji BiH mora ispuniti na putu prema EU.

MONITOR: Bilo je i ideja da se u Savjet ministara BiH uvede i neko iz opozicije u RS. Pominjalo se ime Nebojše Vukanovića sa liste Za pravdu i red, na upražnjeno mjesto ministra bezbjednosti. Šta se zna o tome?

ŠEHIĆ: Mnogo se špekulisalo da se u Vijeće ministara BiH na mjesto ministra sigurnosti imenuje neko iz opozicije iz RS-a a konkretno se spominjalo ime Nebojše Vukanovića.  U posljednje vrijeme o tome se mnogo ne govori, a imajući u vidu činjenicu da Nebojša Vukanović doživljava neprijatnosti kao političar (zapaljen automobil) a da mu je i majka umrla, nisam siguran da bi on to prihvatio. A tome treba dodati i činjenicu da se sljedeće godine u BiH održavaju opšti izbori te bi mu mandat trajao vrko kratko.

MONITOR: Dodik je srdačno primljen od Vladimira Putina, dok su mu Njemačka i Austrija, nakon što je njemačka ministarka Ana Lurman u RS proglašena nepoželjnom, uvele zabranu ulaska. Sudeći po izjavi Marka Rubia-državnog sekretara SAD, izostala je ( priželjkivana a možda i očekivana), podrška SAD?

ŠEHIĆ: Nesporna je činjenica da Milorad Dodik vrlo često putuje u Moskvu i Budimpeštu gdje se uvijek primi na najvišem nivou. To nije ništa novo. Nakon donošenja odluke Suda BiH kojom je Milorad Dodik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu (prema Krivičnom zakonu BiH Milorad može kaznu zatvora ukoliko je izrečena do godinu dana platiti novčanim iznosom kojim se svaki dan zatvora plaća 100KM) i šestogodišnja zabrana političkog djelovanja, glasnogovornica State Departmenta je podržala takvu odluku Suda, što je kasnije potvrdio i državni sekretar SAD-a. Tako da je iz toga jasan stav američke administracije u konkretnom slučaju.

 

SAD  imaju najznačajniju ulogu kada je u pitanju BiH

MONITOR: U Sarajevu se smatra da bi hapšenje Milorada Dodika bio bezbjednsni rizik. Neki BiH analitičari smatraju i to da su odlazak Bajdenove administracije i ambasadora Majkla Marfija, oslabili poziciju VP Kristijana Šmita. Da li će situacija biti jasnija poslije pravosnažne presude Miloradu Dodiku?

ŠEHIĆ: Kada je u pitanju privođenje Milorada Dodika po naredbi Suda BiH tada su određene bezbjednosne agencije procijenile da bi to eventualno mogao biti bezbjednosni rizik. Ali se očekuje da institucije države BiH-posebno nakon odluke Interpola, moraju postupiti po potjernici koja je raspisana od strane domaćih vlasti, a kada će to biti, to je jako teško procijeniti. Svjedoci smo da i Milorad Dodik kao i Stevandić slobodno prelaze granicu BiH i Srbije, a odgovor na tu činjenicu može dati jedino granična policija.

SAD imaju najznačajniju ulogu kada je u pitanju BiH iz razloga što su oni tvorci kako Wašingtonskog kao i Dejtonskog sporazuma kojim je okončan sukob u BiH. Sa te strane imaju jednu vrstu obaveze da svojom politikom doprinesu izgradnji normalne demokratske države uređene na principima parlamentarizma, poštovanju ljudskih i građanskih prava kao i funkcionisanju vladavine prava. Ako analiziramo koliko se vlasti promijenilo u SAD od 1995. i bez obzira da li su na vlasti bili demokrati ili republikanci, njihova politika prema BiH je konstanta. Politika je ostala ista što se vidi iz stavova nove administracije, te se neće ni promijeniti pozicija Visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo