Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, KOORDINATORKA ŽENSKOG PROGRAMA ANIME: Kao da je početak 20. vijeka

Objavljeno prije

na

MONITOR: Naziv ovogodišnjeg marša žena, koji su organizovali Anima i Centar za ženska pravda povodom 8. marta, Međunarodnog dana žena, nosio je naziv Socijalna pravda –nećemo odustati. Zašto ste baš pod tim sloganom obilježili ovaj datum?
KOVAČEVIĆ: Saglasile smo se da su radna prava žena ugrožena, da je ekonomsko nasilje i zavisnost žena sve prisutnija, da su socijalne, klasne razlike vidljive i velike. Režim stalno izmišlja nove načine podjela i degradacija sa zakonima koji se ne implementiraju i institucijama koje su korumpirane. Žene na terenu ističu kao najveći problem siromaštvo i ekonomsku zavisnost. Malo prostora ostaje da se sačuva dostojanstvo a pravo na dostojanstven rad koji obezbjeđuje pristojan život je već duži niz godina ugroženo. Ovo nas je po mnogim parametrima podsjetilo na početak XX vijeka kada su žene izborile pravo na rad, na ekonomsku nezavisnost koje su smatrale uslovom ostvarivanja ravnopravnosti i izvlačenjem žena iz podređene pozicije. Htjele smo da ukažemo na problem eksploatacije koja se mora zaustaviti, ali i na spremnost na otpor.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u odnosu na prošlogodišnji Osmi mart, i kolikoje daleko od jednakosti i socijalne pravde?
KOVAČEVIĆ: Teško je to procijeniti jer ozbiljnih i validnih analiza nema a u izvještaje institucija ne vjerujem jer su površni i formalni i služe samo za to da bi ih procijenila EU, a ne da bi doveli do promjena.

Usuđujem se procijeniti da je politički i socijalni kontekst znatno komplikovaniji, opasniji po sve, a naročito po žene koje su uvijek kolateralna šteta muških nadmetanja. U prvom planu su zaoštrene političke borbe muškaraca za vlast kojima obespravljeni služe za manipulaciju protiv političkih protivnika onda kada su njihove pozicije uzdrmane. U strahu sam od gorega, kao i svi. Nemilosrdni su u zadržavanju privilegija. U pregovorima nema žena. Daleko smo od jednakosti i socijalne pravde.

MONITOR: Na skupu su se mogle vidjeti važne i interesantne parole. Među njima i ona – Feminizam je antifašizam. I jedan i drugi su prijeko potrebni Crnoj Gori, mislite li?
KOVAČEVIĆ: Mislim da su potrebni i Evropskoj uniji a ne samo Crnoj Gori jer se i tamo zaboravljaju vrijednosti koje ti pokreti predstavljaju. Što se tiče Crne Gore antifašizam i feminizam ( u smislu pokreta) su bili u jednom kratkom istorijskom periodu povezani i učinkoviti a onda su se silom patrijarhata razdvojili. Feminizam je bio isključen i optužen jer se trebalo vjerovati da su prava ostvarena, istina, mnoga su i bila garantovana zakonima ali je trebalo još dosta uraditi do ravnopravnosti i slobode žena. Antifašizam su prigrabili muškarci a sada sa njim manipulišu aktuelni političari. Antifašizam se u Crnoj Gori prilično prilagodio militarizaciji,nasliju, birokratizaciji. Feminizam kroz male grupe žena pokušava da napravi uticaj. I jedan i drugi pokret su prilično oslabljeni političkim i socijalnim kontekstom i želimo da ih reafirmišemo.

MONITOR: Pred nama su izbori. Žena u politici, na pozicijama je i dalje malo, na začelju smo. Šta je sa ženama glasačima, ima li tu kakve statistike?
KOVAČEVIĆ: Ne vjerujem mnogo u statistiku ali ako me pitate o zastupljenosti žena na pozicijama onda mislim da zastupljenost treba da predstavlja situaciju u društvu znači, 51: 49 u korist žena. Naravno, iz pozicije u kojoj se žene sada nalaze (najobespravljenije po ovom parametru u Evropi) kompromisi su preporučljivi ali oni ne bi smjeli da obesmisle mogućnost uticaja žena na odlučivanje. Mislim da oni koji su bili u poziciji da pregovaraju sa ŽNVO oko izbornog zakona i da se odnose prema ovom pitanju onako kako su se odnosili ne bi smjeli da budu niti na jednoj izbornoj listi. To bi bio adekvatan uslov za početak. Nikakve preporuke, zamolbe, međunarodne zajednice neće promijeniti tu bahatu pohlepnu svijest, to je čak gore od patrijarhalne svijesti. Sve drugo je manipulacija, naročito priče o uvažavanju i poštovanju žena i priča da žene ne žele da se bave politikom. Jedino što ometa ženinu motivaciju da se bavi politikom je veliki broj svakodnevnih obaveza i nedovoljna podrška institucija i pratećih službi.

MONITOR: Ni, ekonomska rodna statistika, već ste rekli, nije ružičasta. Ženski rad se ne vrednuje jednako kao i muški, a bogami ni rad uopšte. Među parolama na skupu čulo se i – Otpor eksploataciji na radu. Kako pružiti otpor?
KOVAČEVIĆ: Početkom XX vijeka je feminizam borio bitke za radna prava žena i rezultati su postojali i bili vidljivi. Pohara tranzicije je koncept rada obesmislila. U Crnoj Gori ne važi više pravilo da rad obezbjeđuje dostojanstven život već je praksa da veze sa privilegovanom manjinom obezbjeđuju život. Svjedočenja žena o poziciji u procesu rada su horor priče, gdje se one ne usuđuju da traže prava jer im je jasno stavljeno do znanja da su lako zamjenljive. Zahtijevati dnevni, sedmični i godišnji odmor ( bilo je transparentima)su velika pobuna. Žene su zadovoljne ako im se jedno od toga garantuje. To je veliki gubitak i pad sa stanovišta razvoja prava i društva.

Kako pružiti otpor? Unutar tog pitanja je suštinsko pitanje – kako savladati strah za sebe, svoju porodicu, budućnost? Više se uopšte i ne radi o strahu od promjene što je svojstveno ljudima, ovdje se radi o strahu za goli život i to je realan strah u crnogorskoj svakodnevnici.Otpor mogu da pruže samo oni koji su zadržali dostojanstvo i kritičku misao a to nikako nije lako u crnogorskim uslovima. Kada kažem „otpor” mislim na „nenasilan otpor” i plašim se da je sve manje prostora. Nastojanja političara da u borbi za prevlast uguravaju ljude u tabore , etiketiraju ih i diskredituju nikako ne vodi miru već nasilju. Anima od oktobra mjeseca 2015, od kada smo procijenile da se društvo nalazi u političkoj krizi, svake srijede ima performans na Trgu od oružja u Kotoru i saopštenje u medijima( mediji ih ignorišu) pod motom „Sačuvajmo mir” kojim nastoji da da kritički osvrt na dešavanja, ukaže na pojave koje vode ka nasilju kao i na izlaze iz tih situacija.

MONITOR: Nedostaje li nam solidarnosti kao društvu uopšte?
KOVAČEVIĆ: Teško se može govoriti o istinskoj solidarnosti u parijarhalnom društvu jer u „opisu posla „ patrijarhata je da razbija solidarnost među ljudima da ih drži zavisnima i uplašenima, na podjelama, gdje je dozvoljeno biti solidaran samo sa „svojima” a ne sa drugima i drugačijima. Feminizam razvija drugačiji koncept solidarnosti koji se zasniva na uvažavanju, na etici brige i odgovornosti.

MONITOR: Čini li Vam se da se stvari ovdje ne mijenjaju? Ako statistika i sljedeće godine bude ista, hoćete li opet organizovati osmomartovski marš?
KOVAČEVIĆ: Nažalost u Crnoj Gori zahvaljujući ovoj političkoj eliti stvari se brzo mijenjaju u negativnom smjeru. Prilično uspješno su uništili privredu, stvorili umjesto demokratije partitokratiju, osiromašili ljude, urušili vaspitni, obrazovni i zdravstveni sistem, urušili raniji sistem vrijednosti, povećali nasilje na svim mjestima. Bilo bi vrijeme da se smjer promijeni. Kako stvari stoje treba nam puno sreće jer mi se čini da jasne vizije i strasne potrebe za promjenom nema.

Feminizam ima odgovore ali nema moć i ne uče se prave stvari ili se znanje obeshrabruje i obesmišljava. Sam pokret nema snagu da savlada autoritarni sistem muškaraca u kojemu su oni uvijek jedinstveni protiv prava žena sa posebnom mržnjom prema ženama koje kritički misle. Muškarci moraju promijeniti pristup politici da bi se nešto mijenjalo. Za ženska prava realna je bojazan da će se ona dalje urušavati kao što se već dešava: pravo na rad, pravo glasa, pitanje je što je sledeće? Mislim da će statistika napredovati ali to nije nikakva garancija realnog napretka. Prilična mi je mučnina kada u izvještajima iz godine u godinu čitam vidljive su promjene ali.. Mučnina mi je i od izvještaja koji su sami sebi svrha, i onih koji ih pišu jer im je to zadatak a iz godine u godinu gube kontakt sa ženama iz baze od kojih većina sve teže živi, razbolijeva se ili prerano umire… Naravno da ćemo i dogodine biti na ulicama jer smo dale obećanje da nećemo odustati. Sve da nam se desi najdemokratskija promjena na izborima trebaće još dosta vremena do ravnopravnosti i slobode za žene.Ono što je moj doživljaj koji daje nadu je da na osmomartovskom maršu ove godine aktivistkinje nisu bile usamljene, bile su podržane više nego ranije, solidarnost se mogla prepoznati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo