Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, KOORDINATORKA ŽENSKOG PROGRAMA ANIME: Kao da je početak 20. vijeka

Objavljeno prije

na

MONITOR: Naziv ovogodišnjeg marša žena, koji su organizovali Anima i Centar za ženska pravda povodom 8. marta, Međunarodnog dana žena, nosio je naziv Socijalna pravda –nećemo odustati. Zašto ste baš pod tim sloganom obilježili ovaj datum?
KOVAČEVIĆ: Saglasile smo se da su radna prava žena ugrožena, da je ekonomsko nasilje i zavisnost žena sve prisutnija, da su socijalne, klasne razlike vidljive i velike. Režim stalno izmišlja nove načine podjela i degradacija sa zakonima koji se ne implementiraju i institucijama koje su korumpirane. Žene na terenu ističu kao najveći problem siromaštvo i ekonomsku zavisnost. Malo prostora ostaje da se sačuva dostojanstvo a pravo na dostojanstven rad koji obezbjeđuje pristojan život je već duži niz godina ugroženo. Ovo nas je po mnogim parametrima podsjetilo na početak XX vijeka kada su žene izborile pravo na rad, na ekonomsku nezavisnost koje su smatrale uslovom ostvarivanja ravnopravnosti i izvlačenjem žena iz podređene pozicije. Htjele smo da ukažemo na problem eksploatacije koja se mora zaustaviti, ali i na spremnost na otpor.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u odnosu na prošlogodišnji Osmi mart, i kolikoje daleko od jednakosti i socijalne pravde?
KOVAČEVIĆ: Teško je to procijeniti jer ozbiljnih i validnih analiza nema a u izvještaje institucija ne vjerujem jer su površni i formalni i služe samo za to da bi ih procijenila EU, a ne da bi doveli do promjena.

Usuđujem se procijeniti da je politički i socijalni kontekst znatno komplikovaniji, opasniji po sve, a naročito po žene koje su uvijek kolateralna šteta muških nadmetanja. U prvom planu su zaoštrene političke borbe muškaraca za vlast kojima obespravljeni služe za manipulaciju protiv političkih protivnika onda kada su njihove pozicije uzdrmane. U strahu sam od gorega, kao i svi. Nemilosrdni su u zadržavanju privilegija. U pregovorima nema žena. Daleko smo od jednakosti i socijalne pravde.

MONITOR: Na skupu su se mogle vidjeti važne i interesantne parole. Među njima i ona – Feminizam je antifašizam. I jedan i drugi su prijeko potrebni Crnoj Gori, mislite li?
KOVAČEVIĆ: Mislim da su potrebni i Evropskoj uniji a ne samo Crnoj Gori jer se i tamo zaboravljaju vrijednosti koje ti pokreti predstavljaju. Što se tiče Crne Gore antifašizam i feminizam ( u smislu pokreta) su bili u jednom kratkom istorijskom periodu povezani i učinkoviti a onda su se silom patrijarhata razdvojili. Feminizam je bio isključen i optužen jer se trebalo vjerovati da su prava ostvarena, istina, mnoga su i bila garantovana zakonima ali je trebalo još dosta uraditi do ravnopravnosti i slobode žena. Antifašizam su prigrabili muškarci a sada sa njim manipulišu aktuelni političari. Antifašizam se u Crnoj Gori prilično prilagodio militarizaciji,nasliju, birokratizaciji. Feminizam kroz male grupe žena pokušava da napravi uticaj. I jedan i drugi pokret su prilično oslabljeni političkim i socijalnim kontekstom i želimo da ih reafirmišemo.

MONITOR: Pred nama su izbori. Žena u politici, na pozicijama je i dalje malo, na začelju smo. Šta je sa ženama glasačima, ima li tu kakve statistike?
KOVAČEVIĆ: Ne vjerujem mnogo u statistiku ali ako me pitate o zastupljenosti žena na pozicijama onda mislim da zastupljenost treba da predstavlja situaciju u društvu znači, 51: 49 u korist žena. Naravno, iz pozicije u kojoj se žene sada nalaze (najobespravljenije po ovom parametru u Evropi) kompromisi su preporučljivi ali oni ne bi smjeli da obesmisle mogućnost uticaja žena na odlučivanje. Mislim da oni koji su bili u poziciji da pregovaraju sa ŽNVO oko izbornog zakona i da se odnose prema ovom pitanju onako kako su se odnosili ne bi smjeli da budu niti na jednoj izbornoj listi. To bi bio adekvatan uslov za početak. Nikakve preporuke, zamolbe, međunarodne zajednice neće promijeniti tu bahatu pohlepnu svijest, to je čak gore od patrijarhalne svijesti. Sve drugo je manipulacija, naročito priče o uvažavanju i poštovanju žena i priča da žene ne žele da se bave politikom. Jedino što ometa ženinu motivaciju da se bavi politikom je veliki broj svakodnevnih obaveza i nedovoljna podrška institucija i pratećih službi.

MONITOR: Ni, ekonomska rodna statistika, već ste rekli, nije ružičasta. Ženski rad se ne vrednuje jednako kao i muški, a bogami ni rad uopšte. Među parolama na skupu čulo se i – Otpor eksploataciji na radu. Kako pružiti otpor?
KOVAČEVIĆ: Početkom XX vijeka je feminizam borio bitke za radna prava žena i rezultati su postojali i bili vidljivi. Pohara tranzicije je koncept rada obesmislila. U Crnoj Gori ne važi više pravilo da rad obezbjeđuje dostojanstven život već je praksa da veze sa privilegovanom manjinom obezbjeđuju život. Svjedočenja žena o poziciji u procesu rada su horor priče, gdje se one ne usuđuju da traže prava jer im je jasno stavljeno do znanja da su lako zamjenljive. Zahtijevati dnevni, sedmični i godišnji odmor ( bilo je transparentima)su velika pobuna. Žene su zadovoljne ako im se jedno od toga garantuje. To je veliki gubitak i pad sa stanovišta razvoja prava i društva.

Kako pružiti otpor? Unutar tog pitanja je suštinsko pitanje – kako savladati strah za sebe, svoju porodicu, budućnost? Više se uopšte i ne radi o strahu od promjene što je svojstveno ljudima, ovdje se radi o strahu za goli život i to je realan strah u crnogorskoj svakodnevnici.Otpor mogu da pruže samo oni koji su zadržali dostojanstvo i kritičku misao a to nikako nije lako u crnogorskim uslovima. Kada kažem „otpor” mislim na „nenasilan otpor” i plašim se da je sve manje prostora. Nastojanja političara da u borbi za prevlast uguravaju ljude u tabore , etiketiraju ih i diskredituju nikako ne vodi miru već nasilju. Anima od oktobra mjeseca 2015, od kada smo procijenile da se društvo nalazi u političkoj krizi, svake srijede ima performans na Trgu od oružja u Kotoru i saopštenje u medijima( mediji ih ignorišu) pod motom „Sačuvajmo mir” kojim nastoji da da kritički osvrt na dešavanja, ukaže na pojave koje vode ka nasilju kao i na izlaze iz tih situacija.

MONITOR: Nedostaje li nam solidarnosti kao društvu uopšte?
KOVAČEVIĆ: Teško se može govoriti o istinskoj solidarnosti u parijarhalnom društvu jer u „opisu posla „ patrijarhata je da razbija solidarnost među ljudima da ih drži zavisnima i uplašenima, na podjelama, gdje je dozvoljeno biti solidaran samo sa „svojima” a ne sa drugima i drugačijima. Feminizam razvija drugačiji koncept solidarnosti koji se zasniva na uvažavanju, na etici brige i odgovornosti.

MONITOR: Čini li Vam se da se stvari ovdje ne mijenjaju? Ako statistika i sljedeće godine bude ista, hoćete li opet organizovati osmomartovski marš?
KOVAČEVIĆ: Nažalost u Crnoj Gori zahvaljujući ovoj političkoj eliti stvari se brzo mijenjaju u negativnom smjeru. Prilično uspješno su uništili privredu, stvorili umjesto demokratije partitokratiju, osiromašili ljude, urušili vaspitni, obrazovni i zdravstveni sistem, urušili raniji sistem vrijednosti, povećali nasilje na svim mjestima. Bilo bi vrijeme da se smjer promijeni. Kako stvari stoje treba nam puno sreće jer mi se čini da jasne vizije i strasne potrebe za promjenom nema.

Feminizam ima odgovore ali nema moć i ne uče se prave stvari ili se znanje obeshrabruje i obesmišljava. Sam pokret nema snagu da savlada autoritarni sistem muškaraca u kojemu su oni uvijek jedinstveni protiv prava žena sa posebnom mržnjom prema ženama koje kritički misle. Muškarci moraju promijeniti pristup politici da bi se nešto mijenjalo. Za ženska prava realna je bojazan da će se ona dalje urušavati kao što se već dešava: pravo na rad, pravo glasa, pitanje je što je sledeće? Mislim da će statistika napredovati ali to nije nikakva garancija realnog napretka. Prilična mi je mučnina kada u izvještajima iz godine u godinu čitam vidljive su promjene ali.. Mučnina mi je i od izvještaja koji su sami sebi svrha, i onih koji ih pišu jer im je to zadatak a iz godine u godinu gube kontakt sa ženama iz baze od kojih većina sve teže živi, razbolijeva se ili prerano umire… Naravno da ćemo i dogodine biti na ulicama jer smo dale obećanje da nećemo odustati. Sve da nam se desi najdemokratskija promjena na izborima trebaće još dosta vremena do ravnopravnosti i slobode za žene.Ono što je moj doživljaj koji daje nadu je da na osmomartovskom maršu ove godine aktivistkinje nisu bile usamljene, bile su podržane više nego ranije, solidarnost se mogla prepoznati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo