Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, KOORDINATORKA ŽENSKOG PROGRAMA ANIME: Kao da je početak 20. vijeka

Objavljeno prije

na

MONITOR: Naziv ovogodišnjeg marša žena, koji su organizovali Anima i Centar za ženska pravda povodom 8. marta, Međunarodnog dana žena, nosio je naziv Socijalna pravda –nećemo odustati. Zašto ste baš pod tim sloganom obilježili ovaj datum?
KOVAČEVIĆ: Saglasile smo se da su radna prava žena ugrožena, da je ekonomsko nasilje i zavisnost žena sve prisutnija, da su socijalne, klasne razlike vidljive i velike. Režim stalno izmišlja nove načine podjela i degradacija sa zakonima koji se ne implementiraju i institucijama koje su korumpirane. Žene na terenu ističu kao najveći problem siromaštvo i ekonomsku zavisnost. Malo prostora ostaje da se sačuva dostojanstvo a pravo na dostojanstven rad koji obezbjeđuje pristojan život je već duži niz godina ugroženo. Ovo nas je po mnogim parametrima podsjetilo na početak XX vijeka kada su žene izborile pravo na rad, na ekonomsku nezavisnost koje su smatrale uslovom ostvarivanja ravnopravnosti i izvlačenjem žena iz podređene pozicije. Htjele smo da ukažemo na problem eksploatacije koja se mora zaustaviti, ali i na spremnost na otpor.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u odnosu na prošlogodišnji Osmi mart, i kolikoje daleko od jednakosti i socijalne pravde?
KOVAČEVIĆ: Teško je to procijeniti jer ozbiljnih i validnih analiza nema a u izvještaje institucija ne vjerujem jer su površni i formalni i služe samo za to da bi ih procijenila EU, a ne da bi doveli do promjena.

Usuđujem se procijeniti da je politički i socijalni kontekst znatno komplikovaniji, opasniji po sve, a naročito po žene koje su uvijek kolateralna šteta muških nadmetanja. U prvom planu su zaoštrene političke borbe muškaraca za vlast kojima obespravljeni služe za manipulaciju protiv političkih protivnika onda kada su njihove pozicije uzdrmane. U strahu sam od gorega, kao i svi. Nemilosrdni su u zadržavanju privilegija. U pregovorima nema žena. Daleko smo od jednakosti i socijalne pravde.

MONITOR: Na skupu su se mogle vidjeti važne i interesantne parole. Među njima i ona – Feminizam je antifašizam. I jedan i drugi su prijeko potrebni Crnoj Gori, mislite li?
KOVAČEVIĆ: Mislim da su potrebni i Evropskoj uniji a ne samo Crnoj Gori jer se i tamo zaboravljaju vrijednosti koje ti pokreti predstavljaju. Što se tiče Crne Gore antifašizam i feminizam ( u smislu pokreta) su bili u jednom kratkom istorijskom periodu povezani i učinkoviti a onda su se silom patrijarhata razdvojili. Feminizam je bio isključen i optužen jer se trebalo vjerovati da su prava ostvarena, istina, mnoga su i bila garantovana zakonima ali je trebalo još dosta uraditi do ravnopravnosti i slobode žena. Antifašizam su prigrabili muškarci a sada sa njim manipulišu aktuelni političari. Antifašizam se u Crnoj Gori prilično prilagodio militarizaciji,nasliju, birokratizaciji. Feminizam kroz male grupe žena pokušava da napravi uticaj. I jedan i drugi pokret su prilično oslabljeni političkim i socijalnim kontekstom i želimo da ih reafirmišemo.

MONITOR: Pred nama su izbori. Žena u politici, na pozicijama je i dalje malo, na začelju smo. Šta je sa ženama glasačima, ima li tu kakve statistike?
KOVAČEVIĆ: Ne vjerujem mnogo u statistiku ali ako me pitate o zastupljenosti žena na pozicijama onda mislim da zastupljenost treba da predstavlja situaciju u društvu znači, 51: 49 u korist žena. Naravno, iz pozicije u kojoj se žene sada nalaze (najobespravljenije po ovom parametru u Evropi) kompromisi su preporučljivi ali oni ne bi smjeli da obesmisle mogućnost uticaja žena na odlučivanje. Mislim da oni koji su bili u poziciji da pregovaraju sa ŽNVO oko izbornog zakona i da se odnose prema ovom pitanju onako kako su se odnosili ne bi smjeli da budu niti na jednoj izbornoj listi. To bi bio adekvatan uslov za početak. Nikakve preporuke, zamolbe, međunarodne zajednice neće promijeniti tu bahatu pohlepnu svijest, to je čak gore od patrijarhalne svijesti. Sve drugo je manipulacija, naročito priče o uvažavanju i poštovanju žena i priča da žene ne žele da se bave politikom. Jedino što ometa ženinu motivaciju da se bavi politikom je veliki broj svakodnevnih obaveza i nedovoljna podrška institucija i pratećih službi.

MONITOR: Ni, ekonomska rodna statistika, već ste rekli, nije ružičasta. Ženski rad se ne vrednuje jednako kao i muški, a bogami ni rad uopšte. Među parolama na skupu čulo se i – Otpor eksploataciji na radu. Kako pružiti otpor?
KOVAČEVIĆ: Početkom XX vijeka je feminizam borio bitke za radna prava žena i rezultati su postojali i bili vidljivi. Pohara tranzicije je koncept rada obesmislila. U Crnoj Gori ne važi više pravilo da rad obezbjeđuje dostojanstven život već je praksa da veze sa privilegovanom manjinom obezbjeđuju život. Svjedočenja žena o poziciji u procesu rada su horor priče, gdje se one ne usuđuju da traže prava jer im je jasno stavljeno do znanja da su lako zamjenljive. Zahtijevati dnevni, sedmični i godišnji odmor ( bilo je transparentima)su velika pobuna. Žene su zadovoljne ako im se jedno od toga garantuje. To je veliki gubitak i pad sa stanovišta razvoja prava i društva.

Kako pružiti otpor? Unutar tog pitanja je suštinsko pitanje – kako savladati strah za sebe, svoju porodicu, budućnost? Više se uopšte i ne radi o strahu od promjene što je svojstveno ljudima, ovdje se radi o strahu za goli život i to je realan strah u crnogorskoj svakodnevnici.Otpor mogu da pruže samo oni koji su zadržali dostojanstvo i kritičku misao a to nikako nije lako u crnogorskim uslovima. Kada kažem „otpor” mislim na „nenasilan otpor” i plašim se da je sve manje prostora. Nastojanja političara da u borbi za prevlast uguravaju ljude u tabore , etiketiraju ih i diskredituju nikako ne vodi miru već nasilju. Anima od oktobra mjeseca 2015, od kada smo procijenile da se društvo nalazi u političkoj krizi, svake srijede ima performans na Trgu od oružja u Kotoru i saopštenje u medijima( mediji ih ignorišu) pod motom „Sačuvajmo mir” kojim nastoji da da kritički osvrt na dešavanja, ukaže na pojave koje vode ka nasilju kao i na izlaze iz tih situacija.

MONITOR: Nedostaje li nam solidarnosti kao društvu uopšte?
KOVAČEVIĆ: Teško se može govoriti o istinskoj solidarnosti u parijarhalnom društvu jer u „opisu posla „ patrijarhata je da razbija solidarnost među ljudima da ih drži zavisnima i uplašenima, na podjelama, gdje je dozvoljeno biti solidaran samo sa „svojima” a ne sa drugima i drugačijima. Feminizam razvija drugačiji koncept solidarnosti koji se zasniva na uvažavanju, na etici brige i odgovornosti.

MONITOR: Čini li Vam se da se stvari ovdje ne mijenjaju? Ako statistika i sljedeće godine bude ista, hoćete li opet organizovati osmomartovski marš?
KOVAČEVIĆ: Nažalost u Crnoj Gori zahvaljujući ovoj političkoj eliti stvari se brzo mijenjaju u negativnom smjeru. Prilično uspješno su uništili privredu, stvorili umjesto demokratije partitokratiju, osiromašili ljude, urušili vaspitni, obrazovni i zdravstveni sistem, urušili raniji sistem vrijednosti, povećali nasilje na svim mjestima. Bilo bi vrijeme da se smjer promijeni. Kako stvari stoje treba nam puno sreće jer mi se čini da jasne vizije i strasne potrebe za promjenom nema.

Feminizam ima odgovore ali nema moć i ne uče se prave stvari ili se znanje obeshrabruje i obesmišljava. Sam pokret nema snagu da savlada autoritarni sistem muškaraca u kojemu su oni uvijek jedinstveni protiv prava žena sa posebnom mržnjom prema ženama koje kritički misle. Muškarci moraju promijeniti pristup politici da bi se nešto mijenjalo. Za ženska prava realna je bojazan da će se ona dalje urušavati kao što se već dešava: pravo na rad, pravo glasa, pitanje je što je sledeće? Mislim da će statistika napredovati ali to nije nikakva garancija realnog napretka. Prilična mi je mučnina kada u izvještajima iz godine u godinu čitam vidljive su promjene ali.. Mučnina mi je i od izvještaja koji su sami sebi svrha, i onih koji ih pišu jer im je to zadatak a iz godine u godinu gube kontakt sa ženama iz baze od kojih većina sve teže živi, razbolijeva se ili prerano umire… Naravno da ćemo i dogodine biti na ulicama jer smo dale obećanje da nećemo odustati. Sve da nam se desi najdemokratskija promjena na izborima trebaće još dosta vremena do ravnopravnosti i slobode za žene.Ono što je moj doživljaj koji daje nadu je da na osmomartovskom maršu ove godine aktivistkinje nisu bile usamljene, bile su podržane više nego ranije, solidarnost se mogla prepoznati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo