INTERVJU
NATAŠA KANDIĆ, KORDINATORKA KOLACIJE REKOM: Srbija nema kritičku opoziciju

MONITOR: Nedavno se navršilo deset godina od smrti Slobodana Miloševića. Danas su neki njegovi bliski saradnici na vlasti u Srbiji. Ima li to, za vas, neke veze i sa tim što Slobodan Milošević nije nikada osuđen ni od jednog suda, sem što se u presudi za ubistvo Ivana Stambolića pominje kao naručilac ubistva?
KANDIĆ: Povratak SPS-a i bliskih saradnika Slobodana Miloševića omogućili su bivši predsednik Srbije, Boris Tadić, i Demokratska stranka. I to bez uslova, mislim pre svega, na odnos prema odgovornosti za ratove i izvršene ratne zločine i pogrešnu politiku prema Kosovu. Generale, koji su najodgovorniji za ratne zločine, Boris Tadić je prihvatio kao najbliže saradnike i partnere. Posle 5. oktobra, javnost je očekivala da nova vlast kaže da su Milošević i generali ( VJ i MUP-a) odgovorni za bombardovanje zemlje, i da je to razlog zašto je manje birača glasalo za njega nego na prethodnim izborima. To se nije dogodilo, nego je nova vlast dala legitimitet SPS-u i time otvorila vrata za novo tumačenje neposredne prošlosti.
MONITOR: Kako ocjenjujete izjave koje je, tumačeći Miloševićevu ulogu u raspletu jugoslovenske krize, povodom godišnjice njegove smrti, dao ministar spoljnih poslova Srbije i predsjednik SPS-a, Ivica Dačić?
KANDIĆ: Predsednik SPS-a i ministar spoljnih poslova, Ivica Dačić je povodom desetogodišnjice smrti Slobodana Miloševića, obelodanio novo tumačenje uloge Slobodana Miloševića. Precizirao je da je Milošević zaslužan za stvaranje Republike Srpske i za donošenje Rezolucije 1244 koja omogućuje Srbiji da pregovara sa predstavnicima institucija Kosova bez priznanja nezavisnosti. Ministar spoljnih poslova Srbije ima isto stanovište o zaslugama Miloševića kao ratni zločinac Nikola Šainović, koji se nakon izdržane kazne vratio s velikom dobrodošlicom u stranku. Nema više skrivanja iza Milorada Vučelića, koji godinama preko svog magazina Pečat piše o Republici Srpskoj kao ,,ratnom plenu” koji je osvojen zahvaljujući Miloševiću. Više nisu potrebne kulise (Pečat, Mrkonjić i Vulin), sada nam ministar Vlade kaže da ,,ne bi bilo drugačije Srbije” da nije bilo Miloševića. U pitanju je pokušaj revizije istorije, na temelju činjenice da Milošević nije osuđen, da je aktuelna vlast iz redova SNS blisko sarađivala sa Miloševićem, te da se neće suprotstaviti tom pokušaju, i da je EU veoma blagonaklona prema aktuelnoj vlasti, tumačeći njenu spremnost da razgovara sa Prištinom kao saglasnost za članstvo u UN (bez priznavanja nezavisnosti).
MONITOR: Dan kasnije, kao i svake godine, porodica Zorana Đinđića, aktuelna Vlada i politički lideri DS-a i više stranaka koje su za proteklih 13 godina proistekle iz DS-a uglavnom, obilježili su taj tragični datum. Šta njih danas povezuje, sem što su formalno, opozicija vlasti na predstojećim izborima?
KANDIĆ: Danas Srbija nema kritičku opoziciju. Događa se da opozicioni lideri javno kažu da je Vlada suviše popustljiva prema zahtevima Prištine, i da ,,suviše daje”. Premijer Srbije se veoma čuva da ne kaže ružnu reč na račun ubijenog premijera. Predsednik Srbije je ,,zaboravio” šta je nekada govorio.
MONITOR: Sadašnja Vlada,u kojoj ima i Đinđićevih ministara i saradnika, zahvaljujući prije svega čestim asocijacijama njenog predsjednika, legitimiše se i kao dio Đinđićevog „testamentarnog” nasljeđa. Koliko je to vladajućoj SNS, a posebno Vučiću, pomagalo u izbornim uspjesima i hoće li biti jedna od njenih predizbornih „karata”?
KANDIĆ: Aktuelna Vlada je otišla dalje u ,,razgovorima” sa Kosovom od Vlade kojoj je na čelu bio pokojni premijer Đinđić. Nema nijednog razloga da se u izbornoj kampanji, Aleksandar Vučić poziva na Đinđića. On ga citira u drugim situacijama, najčešće, kada hoće da potencira koliko se promenio u političkom i kulturološkom smislu.
MONITOR: Haški tribunal je promijenio stav prema obavezama Vojislava Šešelja: on ne mora da se pojavi na sudu 31. marta na izricanju presude. Iz Vlade Srbije su dolazila nejasna objašnjenja o namjerama Vlade u vezi sa prethodnim zahtjevom da se Šešelj pošalje u Tribunal na izricanje presude. Kako bi to trebalo da razumijemo?
KANDIĆ: Haški tribunal je pokazao da sud kao institucija nema rešenje u slučaju divljeg i primitivnog ,,klikeraša” , kojem pomažu i lažljivi lekari. Budući da smo svedoci da Šešelj nije bolestan, postavlja se pitanje zašto je on na slobodi ako nema presudu, kojom je oslobođen. Velika je greška Tribunala što je Šešelju ograničio pravo na pravičnu presudu u razumnom roku. Osim toga, panike vlasti ne bi bilo da je neki Vladin pravnik pročitao Pravila Tribunala o postupku i dokazima u kojima piše da okrivljeni nije obavezan da prisustvuje izricanju presude. Problem će nastati ako Šešelj dobije veću zatvorsku kaznu od dve trećine izdržanih godina u pritvoru. U tom slučaju, Vlada ga mora predati hitno, bez oklevanja, ali verovatnije je da će zatvorska kazna pokriti njegov pritvor. Ostaje da vidimo.
MONITOR: Na Kosovu je situacija prilično uznemirujuća, novi predsjednik, Hašim Tači, jedva je izabran. Da li se može očekivati i veća radikalizacija, u očekivanju da počne sa radom sud za zločine OVK u Hagu i sprovođenje Briselskog sporazuma u vezi sa Zajednicom srpskih opština?
KANDIĆ: Da ne zaboravimo najvažnije – Hašim Tači je izabran zahvajujući kosovskim Srbima. Opozicija je protiv Hašima Tačija, protiv osnivanja Specijalnog suda za zločine OVK, i protiv Briselskog sporazuma, a to znači da je protiv Amerike. U tome je prednost Hašima Tačija. On je prihvatio osnivanje Specijalnog suda pred kojim će se naći neki njegovi najbliži saradnici, a ni on nije zaštićen. Obični ljudi vole Ameriku, svesni su da je Amerika inicijator osnivanja Specijalnog suda, da je protiv blokade rada parlamenta i nereda koji pravi opozicija. EULEX i dalje ostaje na Kosovu, pre svega, u vezi sa nestabilnom političkom situacijom.
MONITOR: Učesnica ste antiratnih manifestacija u Srbiji i SFRJ tokom 90-ih, nedavno je obilježena 20 godišnjica od smrti književnice Biljane Jovanović, koja je bila jedna od „spiritus movensa” tih događaja… Gdje su tragovi tih napora u sadašnjem vremenu, sem u krugovima prijatelja i posvećenika, ako posmatramo sve zemlje bivše Jugoslavije?
KANDIĆ: Sećanje na Biljanu Jovanović svake godine dobija po neki nov elemenat. Nema državnog učešća, sve je pod okriljem prijatelja, ali ima javnu dimenziju. Ove godine prijatelji su izdali knjigu sa nekim novim tekstovima o Biljani, priređena je izložba, ne onoliko lepa koliko je Biljana bila… Antiratne aktivnosti dobile su nove sadržaje, od kojih neke imaju trajnu vrednost. Mislim pre svega na regionalnu inicijativu osnivanja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM) i u okviru te inicijative dokumentovanje ljudskih gubitaka i logora, koje je odmaklo.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje
Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.
Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.
MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?
ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.
Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.
MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?
ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.
Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.
Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…
Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.
MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?
ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.
Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.
Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja
MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?
BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.
MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?
BURDŽOVIĆ: Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika, možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.
Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi
MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?
PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.
Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.
Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.
Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.
Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.
MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?
PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.
Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
VIJEK OD STRADANJA PORODICE ZVICER U CUCAMA: Sjećanje na srbijanski državni teror
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
FOKUS4 sedmice
HOĆE LI PREŽIVJETI NERADNA NEDJELJA: Imati ili biti
-
INTERVJU4 sedmice
POLITIKA I NASILJE: Nejednaki i kad su žrtve
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
Izdvojeno4 sedmice
PREDIZBORNA TUMBANJA: Na sitno