Povežite se sa nama

INTERVJU

DARKO CVIJETIĆ, UMJETNIK: Moramo se odzvjeriti

Objavljeno prije

na

Darko Cvijetić je pjesnik, glumac, reditelj i dramaturg iz Prijedora. Umjetnik koji pisanom riječju i pozorišnim iskazom žigoše mane poslijeratnih društava u kojima živimo.

MONITOR: U BiH se igra predstava Generacija bez kosti, koju ste režirali i postavili scenografiju. Kako objasniste u jednom intervjuu to je ,,intimna priča o nama i načinu na koji smo pozvjerili.” Zašto su i nakon 20 godina priče o ratu i njegovim posljedicama tako surovo aktuelne?
CVIJETIĆ: Generacija bez kosti je pozorišni presjek našeg POZVJERIVANJA posljednjih 25 godina, već eto četvrt stoljeća. Neki dan smo igrali predstavu za selektora festivala BiH drame gospodina Nedžada Fejzića i vidio sam dječake – momke od istih tih 20-25 godina kako s predstave odlaze uplakani. Nečiji mladi sinovi, nečiji mladi lavovi. Bit će da se emocije već tolike godine namjerno drže vrućima e da se ne bismo sjetili živjeti. Ratove posljedice su tolike da se neprekidno zaplićemo ne o kosti koje ispadaju iz ormara, kako se veli, već o kosti koje su toliko posvuda, da smo stvorili KOSTATAN svijet, svijet konstantnih kostiju, vječne neumorne borbe za status žrtve i sebeoplakivanje pod nebesima nepravde. U Banjoj Luci je nekidan bila premijera predstave Sinovi umiru prvi po tekstu Mate Matišića i u režiji Marka Misirače, u odličnoj izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske. Hajde neka bude na stranu ovoga puta, što je to prvo izvođenje nekog hrvatskog autora u istih 25 godina u istom pozorištu, radije ću pomenuti kako sam pred početak predstave listao dnevne novine ,,iz regiona”, na kojima je vrištao naslov – Pomama za služenjem vojnoga roka. Tu bi trebala doći točka. Ili tačka. Prije prst na čelo. Možda zapravo sinovi žude da umiru prvi. Svi ovdašnji sinovi, naročito još oni uplakani, koji su odlazili s Generacije bez kosti.

MONITOR: Živite u Prijedoru, sredini u kojoj su se tokom rata dogodili veliki zločini. Kakav je život i suočavanja sa traumatičnom prošlošću, na tom lokalnom i širem BiH državnom nivou?
CVIJETIĆ: Ima odličan stih Milorada Pejića –„ Pepeo mrtvih još pada po reverima, kao čađ po selima oko cementare.” Svuda je i uvijek isto. Samo je vrlo mali broj ljudi spreman da iskorači iz svoje etnije i suučestvuje u boli Drugoga, u boli onoga koji je bio gonjen. Preživjeli lagano umiru, prognani svoju nadu u povratak kriju od sopstvene starosti, od muke i uništenosti nostalgijom. A čak ni onima koji bježe od bombi i noža, koji se utapaju pokušavajući da isplivaju na našim obalama, ni na pamet ne pada mogućnost da ostanu ovdje, na Balkanu. Utapaju se, kidišu na žiletnu žicu. A mi smo vječiti most, barem po stajanju na mjestu, mi smo ćuprija kojoj odlaze obje obale, da ne govorim o otišloj vodi rijeke. Možda se ne možemo suočiti s prošlošću iz razloga žižekovskog: jer nas ona, ta prošlost, neprestano gleda u oči i ne dozvoljava da maknemo pogled na nešto drugo. Kada bi se odvojili očima, možda bismo mogli u ponovnom gledanju osvjestiti suočenost.

MONITOR: Nacionalizmi i radikalizmi i dalje dobro prolaze u svim državama bivše Jugoslavije. Jesmo li toliko loši đaci ili se to svjesno pumpa od tzv. elita, koje su se u međuvremenu obogatile na pljački?
CVIJETIĆ: I ne samo Jugoslavije, pogledajte europsku količinu frustracije Drugim i drukčijim. Eksplozija i nacionalizma i radikalizma i populizma, govori da je prevazilaženje nagona za čoporom puno teža disciplina od zamišljene progresije u demokratičnosti. Evo da i ne pomenem Trumpa i klaunizaciju politike uopće. A barabe, naše seoske barabe, koje su u međuraću postale elita, stvorili su sebi primjeren kulturni model – starletizirani svijet sveobuhvatne banalizacije. No, postoje oni zarobljeni majmuni, o njima piše Hamvaš, koji se nakon budalesanja pred zoološkom publikom naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe u jednu točku, i to tako ubjedljivo zure, utučeni i tužni, da svi oko kaveza brzo odu ne gledajući jedni u druge. Bit će da ćemo svakako ugledati jednom tu točku. Ili tačku. Ili opet prst na čelo, pa kažiprstom u sljepoočnice.

MONITOR: Zajedno, regionalno nam se kao svijetlo na kraju tunela, skoro kao neki ideal, nude razne vrste integracija. Primjećujete li neke pomake na tom putu?
CVIJETIĆ: Filozof Boris Buden davno je raskrinkao ponižavajući tretman – tranzicija, odgoj za demokraciju; kao da se radi o metafori prevazilaženja ,,dječijih bolesti”, po kojoj se neko čudo dogodilo (a sada izuzimam sam rat), i mi smo najednom nezrela djeca, koju je nekakav komunizam posve onezrelio, koju još treba eto TRANZITIRATI u svijet odraslih, normalnih, europskih vrijednosti. Tako je nastala ,,tranzitologija” – i mi u vječitoj poziciji infantiliziranog društva koje ima privid stalno odgođene zrelosti i slobode. Postati dobrim i kultiviranim društvom ne radi integriranja, nego da bi uopće egzistirali kao smislena zajednica. Našim elitama barabskim to nikako nije u interesu. Oni bi našu infantilizaciju najradije betonirali zauvijek, ne dozvoljavajući buđenje u sadašnjosti. Uostalom, zar desnica ne vlada od Triglava do Đevđelije, a ljevica je čini se zauzeta mahanjem nekim prohujalim vrijednostima.

MONITOR: Kako bi opisali akutuelni umjetnički i kulturni život BiH?
CVIJETIĆ: Šahovskim komentarom: pješačke završnice. Pojedinačne pobjede i samonjegovanje svoje prepoznate darovitosti. Tu i tamo izbije cvijet i u posve ruiniranoj bašti. Pojavi se izvrsna predstava (kao DIVLJE MESO Gorana Stefanovskog u režiji Dine Mustafića), izvrstan pjesnik (kao Almin Kaplan), izvrstan likovni umjetnik (kao Radenko Milak), no sistema nema i nema šta postojati kada govorimo o vizijama. Ali, eto, postoje male teritorije slobode, izboreni obronci samosvijesti i velike umjetnosti, nepredočivi ovim ljudima zauvijek.

MONITOR: Koliki je problem stvarati i djelovati u kulturi u sredinama čija je javnost zapljusnuta raznim rijaliti performansima, gdje su u medijima glavne zvijezde političari, estradni umjetnici, starlete…?
CVIJETIĆ: Zapravo, mi nemamo javnost, u svom blještavilu i teškosti te riječi.

Govorim dakako o kulturnoj javnosti, koja bi morala biti skup ovovremenih pojedinačnosti i vrijednosti koje ćemo ostaviti iza svojega bivanja.

Imamo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.

Etiketarnica u svijetu kladionica i svadbenih salona. Recimo, ovdašnji borac za ćirilicu poziva me na piće u kafić DOWN TOWN. I uzalud mu je objašnjavati da sam ja knjige objaljivao u SFR Jugoslaviji ćirilicom, a piće pio u bifeu – Центар.

MONITOR: Ima li nade da se približimo ljudskom?
CVIJETIĆ: Moramo se prvo ODZVJERITI. Ima nade, ali je moramo iznova i iznova otkrivati u sebi i pomagati ovome svijetu da svoje tajne sakrije od zloga. Moramo iznova otkriti ljudskost upražnjenu noževanjima na braću. Jer, bog je nomad s iskustvom pustinje, i znat će razgrnuti to malo naše prašinice.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje

 

MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?

KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.

Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.

Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.

Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.

Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.

Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?

KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.

Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.

Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.

Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.

Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.

Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške

 

MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?

LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG)  biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.

SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.

MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?

LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.

MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?

LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo