Povežite se sa nama

INTERVJU

DARKO CVIJETIĆ, UMJETNIK: Moramo se odzvjeriti

Objavljeno prije

na

Darko Cvijetić je pjesnik, glumac, reditelj i dramaturg iz Prijedora. Umjetnik koji pisanom riječju i pozorišnim iskazom žigoše mane poslijeratnih društava u kojima živimo.

MONITOR: U BiH se igra predstava Generacija bez kosti, koju ste režirali i postavili scenografiju. Kako objasniste u jednom intervjuu to je ,,intimna priča o nama i načinu na koji smo pozvjerili.” Zašto su i nakon 20 godina priče o ratu i njegovim posljedicama tako surovo aktuelne?
CVIJETIĆ: Generacija bez kosti je pozorišni presjek našeg POZVJERIVANJA posljednjih 25 godina, već eto četvrt stoljeća. Neki dan smo igrali predstavu za selektora festivala BiH drame gospodina Nedžada Fejzića i vidio sam dječake – momke od istih tih 20-25 godina kako s predstave odlaze uplakani. Nečiji mladi sinovi, nečiji mladi lavovi. Bit će da se emocije već tolike godine namjerno drže vrućima e da se ne bismo sjetili živjeti. Ratove posljedice su tolike da se neprekidno zaplićemo ne o kosti koje ispadaju iz ormara, kako se veli, već o kosti koje su toliko posvuda, da smo stvorili KOSTATAN svijet, svijet konstantnih kostiju, vječne neumorne borbe za status žrtve i sebeoplakivanje pod nebesima nepravde. U Banjoj Luci je nekidan bila premijera predstave Sinovi umiru prvi po tekstu Mate Matišića i u režiji Marka Misirače, u odličnoj izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske. Hajde neka bude na stranu ovoga puta, što je to prvo izvođenje nekog hrvatskog autora u istih 25 godina u istom pozorištu, radije ću pomenuti kako sam pred početak predstave listao dnevne novine ,,iz regiona”, na kojima je vrištao naslov – Pomama za služenjem vojnoga roka. Tu bi trebala doći točka. Ili tačka. Prije prst na čelo. Možda zapravo sinovi žude da umiru prvi. Svi ovdašnji sinovi, naročito još oni uplakani, koji su odlazili s Generacije bez kosti.

MONITOR: Živite u Prijedoru, sredini u kojoj su se tokom rata dogodili veliki zločini. Kakav je život i suočavanja sa traumatičnom prošlošću, na tom lokalnom i širem BiH državnom nivou?
CVIJETIĆ: Ima odličan stih Milorada Pejića –„ Pepeo mrtvih još pada po reverima, kao čađ po selima oko cementare.” Svuda je i uvijek isto. Samo je vrlo mali broj ljudi spreman da iskorači iz svoje etnije i suučestvuje u boli Drugoga, u boli onoga koji je bio gonjen. Preživjeli lagano umiru, prognani svoju nadu u povratak kriju od sopstvene starosti, od muke i uništenosti nostalgijom. A čak ni onima koji bježe od bombi i noža, koji se utapaju pokušavajući da isplivaju na našim obalama, ni na pamet ne pada mogućnost da ostanu ovdje, na Balkanu. Utapaju se, kidišu na žiletnu žicu. A mi smo vječiti most, barem po stajanju na mjestu, mi smo ćuprija kojoj odlaze obje obale, da ne govorim o otišloj vodi rijeke. Možda se ne možemo suočiti s prošlošću iz razloga žižekovskog: jer nas ona, ta prošlost, neprestano gleda u oči i ne dozvoljava da maknemo pogled na nešto drugo. Kada bi se odvojili očima, možda bismo mogli u ponovnom gledanju osvjestiti suočenost.

MONITOR: Nacionalizmi i radikalizmi i dalje dobro prolaze u svim državama bivše Jugoslavije. Jesmo li toliko loši đaci ili se to svjesno pumpa od tzv. elita, koje su se u međuvremenu obogatile na pljački?
CVIJETIĆ: I ne samo Jugoslavije, pogledajte europsku količinu frustracije Drugim i drukčijim. Eksplozija i nacionalizma i radikalizma i populizma, govori da je prevazilaženje nagona za čoporom puno teža disciplina od zamišljene progresije u demokratičnosti. Evo da i ne pomenem Trumpa i klaunizaciju politike uopće. A barabe, naše seoske barabe, koje su u međuraću postale elita, stvorili su sebi primjeren kulturni model – starletizirani svijet sveobuhvatne banalizacije. No, postoje oni zarobljeni majmuni, o njima piše Hamvaš, koji se nakon budalesanja pred zoološkom publikom naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe u jednu točku, i to tako ubjedljivo zure, utučeni i tužni, da svi oko kaveza brzo odu ne gledajući jedni u druge. Bit će da ćemo svakako ugledati jednom tu točku. Ili tačku. Ili opet prst na čelo, pa kažiprstom u sljepoočnice.

MONITOR: Zajedno, regionalno nam se kao svijetlo na kraju tunela, skoro kao neki ideal, nude razne vrste integracija. Primjećujete li neke pomake na tom putu?
CVIJETIĆ: Filozof Boris Buden davno je raskrinkao ponižavajući tretman – tranzicija, odgoj za demokraciju; kao da se radi o metafori prevazilaženja ,,dječijih bolesti”, po kojoj se neko čudo dogodilo (a sada izuzimam sam rat), i mi smo najednom nezrela djeca, koju je nekakav komunizam posve onezrelio, koju još treba eto TRANZITIRATI u svijet odraslih, normalnih, europskih vrijednosti. Tako je nastala ,,tranzitologija” – i mi u vječitoj poziciji infantiliziranog društva koje ima privid stalno odgođene zrelosti i slobode. Postati dobrim i kultiviranim društvom ne radi integriranja, nego da bi uopće egzistirali kao smislena zajednica. Našim elitama barabskim to nikako nije u interesu. Oni bi našu infantilizaciju najradije betonirali zauvijek, ne dozvoljavajući buđenje u sadašnjosti. Uostalom, zar desnica ne vlada od Triglava do Đevđelije, a ljevica je čini se zauzeta mahanjem nekim prohujalim vrijednostima.

MONITOR: Kako bi opisali akutuelni umjetnički i kulturni život BiH?
CVIJETIĆ: Šahovskim komentarom: pješačke završnice. Pojedinačne pobjede i samonjegovanje svoje prepoznate darovitosti. Tu i tamo izbije cvijet i u posve ruiniranoj bašti. Pojavi se izvrsna predstava (kao DIVLJE MESO Gorana Stefanovskog u režiji Dine Mustafića), izvrstan pjesnik (kao Almin Kaplan), izvrstan likovni umjetnik (kao Radenko Milak), no sistema nema i nema šta postojati kada govorimo o vizijama. Ali, eto, postoje male teritorije slobode, izboreni obronci samosvijesti i velike umjetnosti, nepredočivi ovim ljudima zauvijek.

MONITOR: Koliki je problem stvarati i djelovati u kulturi u sredinama čija je javnost zapljusnuta raznim rijaliti performansima, gdje su u medijima glavne zvijezde političari, estradni umjetnici, starlete…?
CVIJETIĆ: Zapravo, mi nemamo javnost, u svom blještavilu i teškosti te riječi.

Govorim dakako o kulturnoj javnosti, koja bi morala biti skup ovovremenih pojedinačnosti i vrijednosti koje ćemo ostaviti iza svojega bivanja.

Imamo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.

Etiketarnica u svijetu kladionica i svadbenih salona. Recimo, ovdašnji borac za ćirilicu poziva me na piće u kafić DOWN TOWN. I uzalud mu je objašnjavati da sam ja knjige objaljivao u SFR Jugoslaviji ćirilicom, a piće pio u bifeu – Центар.

MONITOR: Ima li nade da se približimo ljudskom?
CVIJETIĆ: Moramo se prvo ODZVJERITI. Ima nade, ali je moramo iznova i iznova otkrivati u sebi i pomagati ovome svijetu da svoje tajne sakrije od zloga. Moramo iznova otkriti ljudskost upražnjenu noževanjima na braću. Jer, bog je nomad s iskustvom pustinje, i znat će razgrnuti to malo naše prašinice.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo