Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO BOROVIĆ, NAČELNIK CENTRA ZA PLASTIČNU HIRURGIJU U KLINIČKOM CENTRU PODGORICA: Od osamnaeste do osamdesete

Objavljeno prije

na

Estetska hirurgija je u Crnoj Gori do posljednjih desetak godina bila tabu tema. Pacijenti su maltene krijući dolazili u ordinaciju, želeći strogu diskreciju i osjećajući stid. To se posljednjih godina drastično promijenilo. Danas mnoge pacijentkinje i pacijenti o tome javno pričaju. No, svim našim pacijentima, bez obzira na to, zagarantovana je aposlutna diskrecija, kaže na početku razgovora za Monitor o estetskim intervencijama u Crnoj Gori dr Žarko Borović, specijalista za plastičnu hirurgiju.

MONITOR: Ko najčeše traži intervencije i koje su starosne dobi pacijenti?
BOROVIĆ: Najviše je žena, oko 90 odsto, i to od osamnaeste do osamdesete godine života. Gornji starosni limit ne postoji, jedini limit je da je pacijent zdrav da može podnijeti hiruršku intervenciju. Ima pacijentkinja i od šezdeset godina koje dolaze zbog korekcije grudi.

MONITOR: Koje se intervencije najčešće traže?
BOROVIĆ: I u Crnoj Gori se traže intervencije kao bilo gdje u Evropi. Žene najčešće traže povećanje ili smanjenje grudi, česte su intervencije korekcije kapaka i zatezanja lica, liposukcije stomaka. Od nehirurških intervencija najčešći su tretmani botoksom i tretmani usana i bora. Muškarci najčešće traže korekcije kapaka i ušiju, a česte su i liposukcije stomaka ili podbratka. Muškarci takođe često dolaze zbog tretmana botoksom bora oko očiju.

MINITOR: Da li kod vas dolaze i obični ljudi?
BOROVIĆ: Većina pacijenata su obični ljudi. Čak 98 odsto pacijenata i kod nas i u svijetu su obični ljudi. U javnosti se pogrešno misli da se za estetske intervencije obraćaju estradne zvijezde i druge javne ličnosti. Oni daju u medijima plastičnoj hirurgiji publicitet, pa se zbog toga misli da se njoj samo oni podvrgavaju. To nije tačno. Uz to, pogrešno se estetska hirurgija poistovjećuje, upravo zbog takozvane žute štampe, sa intervencijama kojima se žele napraviti velike grudi, ogromne usne ili lice kao maska. Cilj estetske hirurgije je da nešto izgleda prirodno i lijepo. Na primjer, meni je cilj da pacijentkinji koja traži intervenciju na grudima niko ne može primijetiti tu intervenciju, nego da one izgledaju prorodno i lijepo. Isto važi za usne, da nisu prevelike, napućene i patkaste, nego prorodne. Dakle, intervencija treba da bude takva da niko na ulici ili plaži ne može primijetiti da je bilo šta rađeno na nečijim grudima ili usnama, već da one izgledaju prirodno.

MONITOR: Koliko intervencija obavite mjesečno?
BOROVIĆ: Ne vodimo evidenciju o tome, ali ima ih na stotine i sve se rade po evropskim i svjetskim standardima. Za to se koriste najbolji svjetski materijali i skoro sve se te intervencije rade na svjetskom nivou i naš uspjeh u tome je zaista ogroman.

MONITOR: Da li estetski zahvat može pacijentu stvoriti psihološke probleme?
BOROVIĆ: Prije bih rekao da ljudima psihološke probleme stvara neki estetski nedostatak. Na primjer, djevojkama kojima su grudi maltene kao kod dječaka svaki odlazak na plažu predstavlja traumu, jer su grudi ipak simbol ženstvenosti. Prva rečenica koju mi kažu takve djevojke kada dođu na kontrolu poslije estetske intervencije je – doktore, ja sam sada druga osoba. Ne govore o bolovima, iako zbog tih intervencija nekoliko dana moraju da trpe velike bolove.

Ili da pomenem korekciju ušiju kod djece. Zaista je besmisleno da zbog klempavih ušiju dijete trpi nečiji podsmijeh. Djeca znaju biti surova jedno prema drugom i bespotrebno je dijete izlagati ponekad i torturi okoline, a ne uraditi hiruršku intervenciju koja je prilično rutinska.

MONITOR: Je li se danas apsurdno pridržavati stava da je prirodno najljepše?
BOROVIĆ: Apsolutno je apsurdno pridržavati se toga, uz ogradu da sve što se uradi treba da izgleda prirodno, a ne vještačko. Od pamtivijeka je želja i žena i muškaraca da izgledaju što ljepše. Vjekovima su za to korišećne razne metode, pa i danas kao farbanje kose, šminkanje, nošenje moderne odjeće… Nažalost, neke se stvari ne mogu uljepšati ni šminkom ni kamuflažom, već jedino hirurškom intervencijom koja je često radikalna, bolna ali i jedina moguća metoda. Na prmjer, jedino je takvom intervencijom moguće smanjiti veliki nos, korigovati podbule kapke ili povećati male grudi. Zašto bi neko cijeli život živio ako mu nešto predstavlja psihološku barijeru, a ne porazgovarati sa stručnjakom i taj estetski problem bilo koje vrste riješiti. Naravno, na prirodan i prihvatljiv način.

MONITOR: Ima li nerealnih zahtjeva i želja?
BOROVIĆ: Da bi se pacijent podvrgao nekoj hirurškoj intervenciji treba da postoji nekoliko preduslova. Prvi je da estetski problem zaista postoji, da nije umišljen. Drugi je da pacijent ima realna očekivanja. Ne može se od svakog tijela, grudi ili usana napraviti nešto što pacijent zamisli. Ponekad pacijent donese fotografiju grudi ili usana kakve bi želio da ima. To meni predstavlja putokaz šta on hoće, a ne nikako da se naprave takve grudi ili usne. Niko na svijetu nema iste oči ili usne. I rezultat zavisi od prirodnog stanja pacijenta. Postoji i još jedan preduslov – da taj estetski problem smeta pacijentu. Velikom broju ljudi neki etsteski problem ne smeta. Uvijek navodim primjer Barbare Strejsend, koja ima veliki nos i koji nikad nije operisala, jer joj nije smetao. Kad me pacijent pita da li nešto treba raditi, uvijek odgovorim – ne! A kad me pitaju zašto ne – odgovorim pa kad mene pitate znači to vam ne smeta. A ako vam smeta onda to treba da radimo. Naravno, ima i nerealnih zahtjeva i želja. Ali veoma rijetko i ja te želje nikad ne ispunjavam. To su želje da se imaju neprirodno velike usne ili grudi. I nikad ne radim ono sa čime se ne slažem. Kad vidim u medijima, na primjer, neprirodno velike usne uvijek se pitam ko je to prihvatio da uradi. To je stav ogromnog broja hirurga koji se bave ovim poslom, ali uvijek se neko nađe da od neke osobe, mogu slobodno reći, napravi nakazu.

MONITOR: Danas sve češće srećemo djevojke sa uvećanim usnama, je li to svjetski trend?
BOROVIĆ: Nije. Uradio sam na hiljade usana, ali niko ne može primijetiti da je na njima bilo šta rađeno. Tvrdim da te usne koje vidite na ulici nije uradio nijedan plastični hirurg. To, nažalost, rade nestručne osobe po raznim salonima, pa kasnije te pacijentkinje dođu da im to uklonim, a to su veoma delikatne intervencije. Trend je, ponavljam, da sve intervencije budu prirodne i lijepe, a zahvaljujući žutoj štampi za ono što je urađeno nakaradno ljudi misle da je i moderno.

MONITOR: Ima li još nekih specifičnosti estetska hirurgija?
BOROVIĆ: Jedna od specifičnosti estetske hirurgije jeste i to što na operaciju dolazi potpuno zdrava osoba i da su moguće svakakve komplikacije kao i prilikom drugih operacija. Često me pacijenti pitaju da li garantujem uspjeh zahvata, a moj odgovor je uvijek – ne! Kažem im da garantujem da ću sve uraditi na maksimalno profesionalan i savjestan način, a kako će organizam reagovati i da li će doći do nekih komplikacija to ne mogu da garantujem. To je kao da me pitate da li ćete bezbjedno stići kolima od Podgorice do Kolašina. Vjerovatno da hoćete, ali može se pojaviti hiljadu stvari da tako ne bude. To se dešava i na najčuvenijim svjetskim klinikama. Većina pacijenata prihvata taj rizik.Srećom, nisam imao takvih komplikacija, ali to ne znači da ih ne može biti.

MONITOR: Pošto radite u Kliničkom centru Crne Gore, kakvo je stanje u crnogorskom zdravstvenom sistemu?
BOROVIĆ: U crnogorskom zdravstvu postoji ogroman lanac problema. Ipak, mislim da je crnogorsko zdravstvo, uprkos svemu, najbolji i najkvalitetniji segment crnogorske države. U njemu rade najobrazovaniji ljudi. Put do specijaliste i subspecijaliste je jako dug. Fakultet traje šest godina, specijalizacija pet godina, a subspecijalizacija dvije-tri. Mislim da javnost nije na pravi način upoznata sa uspjesima i mogućnostima crnogorskog zdravstva. Tek kad se dese neke tragedije, kao što je bila željeznička nesreća kod Bioča, javnost i mediji saznaju pravu sliku o crnogorskom zdravstvu. Tada smo u Kliničkom centru reagovali efikasno i uspješno kada je primljeno na desetine teško ranjenih. Mi ljekari bili smo iznenađeni koliko se javnost iznenadila našim uspješnim intervencijama. Jer se u Kliničkom centru svakog dana obavi na desetine i desetine uspješnih operacija, terapuetskih i dijagnostičkih procedura. U njemu se svakog dana nađe hiljadu pacijenta, ali nikada nijedan medij nije poslao novinara da u KBC-u provede 24 sata i vidi šta se sve i kako tu radi. Umjesto toga objavljuju se senzacionalističke informacije koje o crnogorskom zdravstvu stvaraju potpuno pogrešnu sliku. Ja nijednog zdravstenog radnika ne amnestiram od odgovornosti, ali takve informacije o pojedinačnim greškama prije svega idu na ruku vlastima i svakom ministru zdravlja.

MONITOR: Zašto?
BOROVIĆ: Još od devedesetih godina svaki ministar zdravlja izigrava Eliota Nesa u crnogorskom zdravstvu. Kreće da rješava probleme koji nisu problemi, jer prave ne umije da riješi. Na primjer, izmišljenu i predimenzioniranu korupciju rješava raznim ,,strategijama”, ,,reformama” itd, a to je sve prazna priča. Svaki ministar se, u stvari, bori protiv percepcije korupcije u zdravstvu a ne evidentne korupcije. Treba znati da niko nikad u Kliničkom centru nije proveo istraživanje i pitao pacijente da li su dali mito nekome od zdravstvenih radnika.

Takođe, moramo imati u vidu da je svaki ministar zdravlja na to mjesto izabran ne zato što je dobar doktor, nego zato što je podoban vlastima. On je pod broj jedan političar. Prvenstveno ga interesuje partija koja ga je izabrala, a ne ljekari. Rukovodeći ljudi u zdravstvu su iz DPS-a, pa se mi ostali pitamo da li je moguće da su oni najstručniji u ovoj državi.

Besparica – najveći problem

MONITOR: Koji je glavni problem crnogorskog zdravstva?
BOROVIĆ: Glavni problem je nedostatak novca. U Crnoj Gori se za zdravstvo izdavja oko dvjesta eura godišnje, a u Njemačkoj ili Švajcarskoj šest do sedam hiljada. I mi hoćemo da se upoređujemo sa njima? Nemoguće je da za dvjesta eura imate ono što može da se obezbijedi sa šest-sedam hiljada eura. Neracionalna je i potrošnja ljekova, ogroman broj pacijenata šalje se nepotrebno na liječenje u inostranstvo, imamo sistem uravnilovke – hirurg koji ima jednu operaciju mjesečno ima istu platu kao hirurg koji ima mjesečno stotinu operacija. Rad ljekara se ne vrednuje. To potvrđuje i novi zakon o zaradama, po kojem, mada ne potcjenjujem nijednu profesiju, savjetnik ima znatno veću plati nego, hirurg. Govorim o hirurzima, zato što sam i sam hirurg i dobro poznajem šta sve oni rade.Zbog svega toga zavladala je potpuna apatija među zdravstvenim radnicima, jer ih ne boli samo to što su loše plaćeni nego nepravda i osjećaju se kao potpuno nezaštićeni.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje

 

MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?

KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.

Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.

Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.

Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.

Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.

Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?

KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.

Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.

Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.

Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.

Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.

Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.

MONITOR: Pozvali ste članove Vlade, predsjednike opština i direktore državnih preduzeća da ne održavaju izborne aktivnosti. Ko su oni koji to čine?

KOPRIVICA: Najzanačnije anomalije ovog procesa nalaze se u zloupotrebi državnih resursa, partijskom zapošljavanju, netransparentnom finansiranju partija i funkcionerskoj kampanji.

Zato smo pozvali državne funkcionere i funkcionerke na svim nivoima da od danas, do dana izbora, ne održavaju javne aktivnosti koje se na bilo koji način mogu podvesti pod funkcionersku kampanju. U duhu potpisanog Kodeksa za fer i demokratsku izbornu kampanju, željeli smo da se i državne institucije, na svoj način, „pridruže” inicijativi i daju svoj važan doprinos raskidu sa prethodnim lošim praksama.

Zadatak svakog demokratskog društva jeste da razlika između partijskih i državnih aktivnosti bude jasna, vidljiva i uređena zakonskim normama. Da partije ne prisvajaju državni novac, projekte i aktivnosti kao svoje. Kako to kod nas još nije slučaj, smatramo da ovom vrstom dobrovoljne aktivnosti možemo napraviti važan korak naprijed.

Naša inicijativa nije uperena protiv učešća u kampanji funkcionera koji se nalaze na listama. Mi želimo da se odvoji politička promocija i kampanja od obaveza državnih institucija. Želimo da javnost dobro razumije šta funkcionerska kampanja zapravo znači i da pri svakom nastupu ovog tipa sebi postavi dva pitanja: prvo, da li je konkretna promotivna aktivnost nešto bez čega se ne može, odnosno da li će njenim izostankom biti propuštena neka važna prilika za razvoj države; i drugo, da li bi ta aktivnost mogla biti ostvarena bez javnog eksponiranja i/ili prisustva javnog funkcionera.

I kad postavite ta dva pitanja, vidjećete da većina predizbornih aktivnosti funkcionera zapravo jeste primitivna funkcionerska kampanja. Da se radi o izostanku političke kulture i poštovanja demokratskih principa fer kampanje. I da je to pojava koja je naslijeđena od prethodne vlasti, a usavršena u posljednje tri godine.

Ostaje nam da vjerujemo da se sa promjenom političke scene mijenjaju i građani i građanke i da će ove aktivnosti početi izazivati drugačiji efekat nego ranije: otpor, revolt, aktivizam i kažnjavanje na izborima.

MONITOR: CDT je radio istraživanje o predizbornim manipulacijama. Koliko je ova kampanja time opterećena?

KOPRIVICA: Tim našeg portala Raskrinkavanje.me zabilježio je dezinformacije i u ovoj kampanji – lažna istraživanja, fabrikovanje izjava i pristrasnost dijela medija, pojavljivanje novih, neregistrovanih portala i davanje prostora samo favoritima uredničke politike. Ipak, kada uporedimo ovu kampanju sa onom za predsjedničke, pa i lokalne izbore, dezinformacija ima znatno manje. Čak i na društvenim mrežama, osim standardnih političkih prepucavanja i uvreda između pristalica i partijskih botova, nema onoliko dezinformacija kao u martu. Cjelokupna slika na ovom polju je bolja i zbog manjeg interesovanja tabloida iz Srbije za ovaj izborni proces. Za razliku od prethodnih izbora još uvijek nema specijalnih emisija o crnogorskim izborima i posebnih rubrika na portalima, iako, naravno, pojedine liste dobijaju mnogo više prostora nego druge. Ipak, ovo ne možemo pripisati nekom napretku medija, poštovanju standarda, razvoju svijesti i savjesti, jednostavno su tabloidi u regionu trenunto okupirani dešavanjima na Kosovu pa im naši izbori nisu u vrhu agende.

MONITOR: Neke prakse se ne mijenjaju. Izbori se održavaju po starim pravilima, a izborna reforma je jedno od predizbornih obećanja. Koliko će to uticati na izborni proces?

KOPRIVICA: Nadamo se da će izbori zanimati političke partije i nakon 11. juna,  jer je to period kada bismo mogli da riješimo sve one probleme na koje godinama unazad upozoravamo. Izborna reforma bi morala da bude prioritet novog sastava parlamenta. Tada je potrebno uložiti značajan napor i energiju kako bi se postigao konsenzus vlasti i opozicije i naši izborni zakoni konačno uskladili sa demokratskim standardima. U ovoj godini nijesu postojali uslovi i mogućnost da se radi na reformi izbornog zakonodavstva, ali smo pojedine izjave predstavnika partija i potpisivanje Kodeksa za fer i demokratsku izbornu kampanju doživjeli kao opredjeljenje da se krene u rješavanje spornih pitanja koja opterećuju izborni proces u našoj zemlji.

Od izbora do izbora se pokazuje koliki je problem to što nam izbore sprovede institucije koje direktno kontrolišu političke partije i što imamo nesređen birački spisak s kojim su povezani problemi neažurnosti registara prebivališta, registra državljanja i matičnog registra umrlih. Dalje, imamo slučajeve medijskog, političkog i finansijskog uplitanja u izbore sa strane, koji, očigledno, nijesu pretjerano interesovali naše izabrane predstavnike, a zloupotrebe javnih resursa, posebno kroz partijsko zapošljavanje i funkcionersku kampanju, su potpuno normalizovane.

Dobra vijest je da za ove probleme imamo predloge rješenja koja su oprobana i dokazana u mnogim demokratskim zemljama. Ali kako bi se to usvojilo, najmanje dvije trećine budućeg sastava parlamenta treba da sjedne i napravi dogovor.

Važno je potcrtati da izbori ne predstavljaju neko tehničko pitanje, već izvor legitimiteta svake funkcije, institucije i javne politike. Ipak, pristup koji su demonstrirale naše političke partije jasno pokazuje da je njima odgovarao status quo i one su dobro znale da iskoriste različite anomalije i pravne praznine kako bi pribavile političku korist.

Političke partije su često znale da potvrde da je izborne reforma neophodna, ali uvijek kada bi došlo vrijeme da se ona sprovede, naše poslanici i poslanice su imali preča posla.

Sjećate se da je sadašnja vlast, dok je bila opozicija, vrlo glasno i često pred parlametarne izbore 2020. obećavala da će sprovesti izbornu reformu, ona je čak našla mjesto i u ekspozeu dva premijera od tada, ali nažalost reforma je ostala upravo tu, na papiru. A bio je očit nedostatak političke volje i sa strane opozicije. Podsjetiću da su u jednom trenutku dvije najveće partije vlasti i opozicije, DF i DPS u isto vrijeme bojtkovale parlament kada je trebalo raditi u Odboru za izbornu reformu, što dovoljno govori o odnosu prema ovom ključnom pitanju i za našu unutrašnju demokratiju i za članstvo u EU. Normalno je da postoje politička razmimoilaženja, ali ne i da to parališe ključne reformske procese.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške

 

MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?

LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG)  biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.

SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.

MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?

LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.

MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?

LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.

MONITOR: Od potpisivanja GKU za zdravstvenu djelatnost i umanjenja plate izabranim ljekarima traje negodovanje ovog zdravstvenog kadra. Ima li tu kakvih promjena i nade da će se stanje poboljšati?

LJUTICA: Za sada nema napretka u pogledu rješavanja problema koji je nastao potpisivanjem novog GKU kao i problema koji polako nastaje dodatnom registracijom pacijenata i zatrpavanja. Nakon naših dopisa na koji se nisu oglasile nadležne institucije (pa čak ni odgovorili mailom) SIDCG je organizovao vanrednu sjednicu na kojoj je Glavni odbor  jednoglasno donio naredne korake. Prvi korak biće održavanje mirnog protesta u subotu, 3. juna ispred Ministarstva zdravlja, koji će simbolično početi u minut do 12, smatrajući da je posljednji trenutak da se reaguje na aktuelno stanje.

Drugi korak biće taj da će se dati više značaja normativima koji su propisani po EU standardima od strane Fonda, a to je pregled od oko 30 pacijenata dnevno koliko je  i fizički moguće ako znamo da jedan pregled traje od 10 (kontrolni) do 15 minuta (prvi). Regularnim procesom rada bez pristanka na dodatni pritisak a držeći se normativa i ne radeći na svoju štetu, sačuvaćemo ljekare od sindroma izgaranja i ljekarske greške a zakazanim pacijentima i hitnim slučajevima kvalitetnu uslugu.

MONITOR: Često se čuje da su izabrani ljekari preopterećeni i da su umnogome svedeni na administrativne radnike. Kakvo je Vaše iskustvo i koje su još zamjerke postojećem sistemu?

LJUTICA: Jedan od ključnih problema u procesu rada je prevelika količina administracije koja mijenja razlog posjete pacijenta izabranom ljekaru. Sistem nas tjera da se sve manje pažnje poklanjamo suštinskoj brizi o zdravlju a sve više se stvaraju uslovi koji u prvi plan stavljaju administrativne uloge. Jedan od najvećih uzroka administrativnog nameta je elektronski sistem zakazivanja pregleda na sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite koji daje termine u nepravilnim, i za doktore i za pacijente, nepredvidivim periodima. To stvara ne samo gužve u hodnicima domova zdravlja već i veliko nezadovoljstvo izabranih doktora i njihovih pacijenata.

Drugi problem je razbijanje tima porodičnog doktora kako u praksi tako i na papiru kroz posljednji akt ukidanja kapitacije. Kapitacija i strukturirani način plaćanja postoji gotovo u svim zemljama Evrope, jer su istraživanja pokazala da takav način plaćanja povećava kvalitet rada izabranih doktora i utiče povoljno na zdravlje nacije. Crna Gora postaje, pored Makedonije, jedina zemlja u kojoj je ukinut ovakav način plaćanja čime se vraćamo unazad umjesto da nadograđujemo i poboljšavamo kvalitet pružanja usluga u PZZ. Manjak ljekara i previše administracije su uslovili veliki dnevni broj pacijenata, dvostruko ili trostruko veći od onoga predviđenog normativima. Veliki broj posjeta smanjuje količinu vremena koji ljekari posvete pacijentu a to direktno utiče na njihovo zdravlje. Kada sve saberemo i oduzmemo boreći se za bolji položaj, izabrani ljekari se bore i za zdravlje svojih pacijenata.

MONITOR: Što je rješenje?

LJUTICA: Moramo se vratiti suštini zbog koje je u sistem i uvedena institucija izabranog doktora. Svijet je odavno prepoznao značaj jake PZZ u stvaranju jakih i otpornih zdravstvenih sistema. Crna Gora je 2005. godine sprovela reformu, dobila novac od Svjetske banke i dok pričamo o evropskom putu i integracijama mi uništavamo rezultate tog projekta vraćajući se nekoliko koraka unazad rizikujući da i to bude jedan od kamena spoticanja u pristupanju Evropskoj uniji. Dakle, rasteretiti ljekara u PZZ kako bi mogao da rješava 80 odsto zdravstvenih problema, optimizovati sistem zakazivanja, implementirati strukturirani način plaćanja, jednostavno stvoriti uslove koji će privlačiti mlade ljekare jer ćemo u suprotnom imati situaciju dodatnog odliva kadra i urušavanja PZZ.

Nadamo se da će se u bliskoj budućnosti prekinuti loša praksa donošenja odluka u PZZ bez implementiranja u taj proces glavnih nosioca posla u tom sistemu – izabranih ljekara.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

MONITOR: Aleksandar Vučić je napustio formalno liderstvo u SNS-u. U junu, kako je rekao, formiraće Narodni pokret za državu, u kojem će biti i SNS. Spekuliše se da će Vučič biti vođa Pokreta. Možemo li već da anticipiramo njegov sastav i djelovanje?

KIŠJUHAS: U kultnoj TV seriji „Žica“, vođa kriminalnog klana koji se bavi prodajom droge – istovremeno pohađa časove ekonomije. I, upitao je svog profesora šta da radi ako ima slab proizvod (heroin lošeg kvaliteta) na agresivnom tržištu. Profesor mu je odgovorio da ima tri opcije: da smanji cenu, da otkupi konkurenciju, ili da svom proizvodu – promeni ime. I mislim da se upravo to dešava SNS, nakon smanjivanja cene ili pojeftinjenja poruke (populizam) i kupovine konkurencije (tj. opozicije). Proizvod ili roba koja je počela da gubi na kvalitetu na političkom tržištu – SNS – sada će promeniti i ime. I verovatno uključiti još neke „nevladine“ (a zapravo provladine) organizacije koje su sami osnovali. Ovo je obični „rebranding“, kako to govore marketinški stručnjaci, i ništa više od toga. Uostalom, to je već viđeno sa Putinovom „Jedinstvenom Rusijom“ koja je više od partije i kojoj Putin formalno nije predsednik. A Rusija je nedvosmisleni uzor (mnogih) vlasti u Srbiji.

MONITOR: Vučićev „kontramiting“ pokazao je iste mehanizme mobilizacije učesnika kao i svi raniji. Ipak, procjenjuje se da nije zadovoljio očekivanja. Stigao je poziv na dijalog sa Predsjednikom Srbije. Može li se zamisliti da će to biti i neka politička TV debata u kojoj bi, konačno, učestvovao i sam Vučić?

KIŠJUHAS: Mislim da ne može. U izvesnom smislu, Vučić je postao žrtva sopstvene ambicije, o čemu odavno i krajnje ispravno govori Zoran Panović iz Demostata. Za Vučića, ili za kult koji je stvorio od samoga sebe, ovakav duel bi predstavljao znak slabosti. Umesto da zaista debatuje sa opozicijom, ili da bude zadovoljan podrškom od 35–40 posto, sve mora da bude nadpolovično i istorijsko. Pretvarajući sebe u istorijsku figuru „veću od života“, on više ne može da razgovara sa neistomišljenicima i oponentima, a da ne izgubi delić harizme. A da je umeo da popusti, čini mi se da bi vladao beskonačno.

MONITOR: SPC otvoreno daje veliki doprinos ideji o sadejstvu „trona i oltara“. Na litiji povodom Spasovdana, Partijarh je uputio pozive direktorima škola da njihovi đaci i nastavnici učestvuju. Da li je to počeo eksperiment ideologije Svetosavlja Nikolaja Velimirovića kojom se ukida svaka ne samo politička, intelektualna već i opštevoljna različitost među građanima i građankama?

KIŠJUHAS: Taj eksperiment je počeo odavno, tj. on je odavno postao stvarnost. Još 2005. je tadašnji predsednik Boris Tadić izjavio da „Crkva treba da se pita o mnogim važnim pitanjima života pojedinca i života društva“. Ako smo u tom, kako kažete, eksperimentu prvo bili pokusni kunići, sada ti kunići već imaju svoju decu i omladinu. I za mnoge od njih, koji više od 20 godina slušaju veronauku u školi, biti narajcani vernik je postalo „kul“. Držati post, tetovirati Ostrog, lečiti se u manastiru, i savetovati sa „duhovnikom“. To je možda i najveći problem našeg društva.  U javnosti danas i nema drugačijeg pravoslavlja osim Velimirovićevog „Svetosavlja“, duboko antimoderne i antizapadne ideologije. „Protiv modernog sveta“ je kulturno hegemona ideološka matrica, u velikoj meri zahvaljujući i crkvi.

MONITOR: Da li se režim u Srbiji „preigrava“ politikom koju vodi u vezi sa Kosovom, odnosima sa Rusijom i regionalnim „kombinacijama“?

KIŠJUHAS: Mislim da je to izraz jedne te iste politike Slobodana Miloševića (sa Dobricom Ćosićem), iz čijih kandži ne uspevamo da se iščupamo. A ta politika ne zna i ne ume drugačije, osim da gleda preko plota i da zvecka oružjem u ime odbrane svetinja, nejači i ognjišta. Šta su barikade na severu Kosova, ako ne – „balvan revolucija“? Mitinzi (i kontramitinzi) podrške, ako ne – „antibirokratska revolucija“? Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi. U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, i on je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi.

MONITOR: Jedan Vaš kritičar nazvao Vas je „demokratskim socijalistom“. Postoji li aktuelna politika koja se vodi u Srbiji – a koja bi mogla da se nazove „ljevičarskom“ i šta je i ko je savremena ljevica?

KIŠJUHAS: Ja jesam demokratski socijalista, iako me i desničarski i levičarski kružoci neretko smatraju za nekakvog (neo)liberala. Ideološko polje jeste postalo konfuzno, a identitetske politike su zamenile one klasne. Značajnija istinska ili socijalistička levica u Srbiji ne postoji, bar ne u smislu levice koja je odlučno i borbeno antifašistička, moderna, progresivna, demokratska, kao i antikapitalistička. Otuda i imamo „pedeset nijansi desnice“ u političkoj ponudi.

Ironično, biti levičar u Srbiji danas jeste biti za EU, iako je u pitanju upadljivo liberalna tvorevina. Ali, i boriti se protiv nacionalizma, klerofašizma i istorijskog revizionizma, pozivati na krivicu i odgovornost Srbije u ratovima, te na odbranu i zaštitu ljudskih prava. Naravno, i na smanjenje društvenih nejednakosti i na mnogo veću podršku unesrećenima i prezrenima. I zato, čini mi se da određene leve ideje zaista baštine ljudi iz novoformiranog Zeleno-levog fronta (bivši Ne davimo Beograd). Dok s druge strane, na vlasti odavno imamo tzv. „državni kapitalizam“, ako ne i „seljački staljinizam“.

 

Srbiju ne treba objašnjavati rijaliti programima, već rijaliti programe Srbijom

MONITOR: Postoje i zahtjevi prema vlasti koje su ovi protesti postavili. Neki od njih se odnose na programe TV Pink i TV Hepi. Iz Vaših tekstova prozilazi da ne mislite da razni rijaliti programi bitno utiču na formiranje nasilnih ličnosti već da se radi o dubljim razlozima političke i kulturne tradicije?

KIŠJUHAS: Smatram da ne treba aktuelnu Srbiju objašnjavati rijaliti programima, već da rijaliti programe treba objašnjavati Srbijom. Mnogo veće trovačnice duha su naši jutarnji, a ne rijaliti programi. I tzv. Nacionalni dnevnik (TV Pink) ili Ćirilica i Posle Ručka (TV Hepi), nego nekakve Zadruge i Parovi. Količina nasilja ili agresije u najpopularnijim rijalitima u Srbiji jeste pozamašna i specifična, ali je smatram posledicom, a ne uzrokom ovakvog stanja. Naše društvo je bilo nasilno, pa i nasilnije, mnogo pre nego što su na TV ekrane stigli rijaliti programi. Uostalom, generator tog nasilja pre je bio ratnohuškački Drugi dnevnik, ali i ratnohuškački narativi koje su pumpali ili dalje pumpaju mnogi političari, popovi, akademici, književnici… Kao društvenu mejnstrim-dominantnu kulturu.

 

Presuda Stanišiću i Simatoviću je neobično važna, ali će ostati zapostavljena

MONITOR: Presudom Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću okončan je posljednji slučaj suđenja pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom. Glavni tužilac Serž Bramerc poručio je da ostaju hiljade osumnjičenih za ratne zločine na prostoru bivše SFRJ. Ratni zločin ne zastarijeva, ali su nacionalna pravosuđa pokazala mnoge slabosti u sprovođenju pravde. Na koga i na šta žrtve sada mogu da se oslone?

KIŠJUHAS: Ova presuda je neobično važna, ali će, nažalost, ostati zapostavljena u pustinji naše stvarnosti ili hroničnom odbijanju da se pogledamo u ogledalo. Dve ključne figure državne bezbednosti Srbije, najzad su osuđeni za direktnu podršku zastrašujućim zločinima na prostoru Jugoslavije. Ima neke istorijske ironije u tome da su poslednji slučajevi suđenja u Hagu – upravo presude SDB, kao tvorcu politike rata i zločina. S druge strane, ovi slučajevi više nikoga ne interesuju, i deluju kao davna prošlost, iako je i danas živimo. Žrtve mogu jedino da se nadaju novim generacijama koje će najzad upitati – Šta si radio u ratu, tata?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo