Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO BOROVIĆ, NAČELNIK CENTRA ZA PLASTIČNU HIRURGIJU U KLINIČKOM CENTRU PODGORICA: Od osamnaeste do osamdesete

Objavljeno prije

na

Estetska hirurgija je u Crnoj Gori do posljednjih desetak godina bila tabu tema. Pacijenti su maltene krijući dolazili u ordinaciju, želeći strogu diskreciju i osjećajući stid. To se posljednjih godina drastično promijenilo. Danas mnoge pacijentkinje i pacijenti o tome javno pričaju. No, svim našim pacijentima, bez obzira na to, zagarantovana je aposlutna diskrecija, kaže na početku razgovora za Monitor o estetskim intervencijama u Crnoj Gori dr Žarko Borović, specijalista za plastičnu hirurgiju.

MONITOR: Ko najčeše traži intervencije i koje su starosne dobi pacijenti?
BOROVIĆ: Najviše je žena, oko 90 odsto, i to od osamnaeste do osamdesete godine života. Gornji starosni limit ne postoji, jedini limit je da je pacijent zdrav da može podnijeti hiruršku intervenciju. Ima pacijentkinja i od šezdeset godina koje dolaze zbog korekcije grudi.

MONITOR: Koje se intervencije najčešće traže?
BOROVIĆ: I u Crnoj Gori se traže intervencije kao bilo gdje u Evropi. Žene najčešće traže povećanje ili smanjenje grudi, česte su intervencije korekcije kapaka i zatezanja lica, liposukcije stomaka. Od nehirurških intervencija najčešći su tretmani botoksom i tretmani usana i bora. Muškarci najčešće traže korekcije kapaka i ušiju, a česte su i liposukcije stomaka ili podbratka. Muškarci takođe često dolaze zbog tretmana botoksom bora oko očiju.

MINITOR: Da li kod vas dolaze i obični ljudi?
BOROVIĆ: Većina pacijenata su obični ljudi. Čak 98 odsto pacijenata i kod nas i u svijetu su obični ljudi. U javnosti se pogrešno misli da se za estetske intervencije obraćaju estradne zvijezde i druge javne ličnosti. Oni daju u medijima plastičnoj hirurgiji publicitet, pa se zbog toga misli da se njoj samo oni podvrgavaju. To nije tačno. Uz to, pogrešno se estetska hirurgija poistovjećuje, upravo zbog takozvane žute štampe, sa intervencijama kojima se žele napraviti velike grudi, ogromne usne ili lice kao maska. Cilj estetske hirurgije je da nešto izgleda prirodno i lijepo. Na primjer, meni je cilj da pacijentkinji koja traži intervenciju na grudima niko ne može primijetiti tu intervenciju, nego da one izgledaju prorodno i lijepo. Isto važi za usne, da nisu prevelike, napućene i patkaste, nego prorodne. Dakle, intervencija treba da bude takva da niko na ulici ili plaži ne može primijetiti da je bilo šta rađeno na nečijim grudima ili usnama, već da one izgledaju prirodno.

MONITOR: Koliko intervencija obavite mjesečno?
BOROVIĆ: Ne vodimo evidenciju o tome, ali ima ih na stotine i sve se rade po evropskim i svjetskim standardima. Za to se koriste najbolji svjetski materijali i skoro sve se te intervencije rade na svjetskom nivou i naš uspjeh u tome je zaista ogroman.

MONITOR: Da li estetski zahvat može pacijentu stvoriti psihološke probleme?
BOROVIĆ: Prije bih rekao da ljudima psihološke probleme stvara neki estetski nedostatak. Na primjer, djevojkama kojima su grudi maltene kao kod dječaka svaki odlazak na plažu predstavlja traumu, jer su grudi ipak simbol ženstvenosti. Prva rečenica koju mi kažu takve djevojke kada dođu na kontrolu poslije estetske intervencije je – doktore, ja sam sada druga osoba. Ne govore o bolovima, iako zbog tih intervencija nekoliko dana moraju da trpe velike bolove.

Ili da pomenem korekciju ušiju kod djece. Zaista je besmisleno da zbog klempavih ušiju dijete trpi nečiji podsmijeh. Djeca znaju biti surova jedno prema drugom i bespotrebno je dijete izlagati ponekad i torturi okoline, a ne uraditi hiruršku intervenciju koja je prilično rutinska.

MONITOR: Je li se danas apsurdno pridržavati stava da je prirodno najljepše?
BOROVIĆ: Apsolutno je apsurdno pridržavati se toga, uz ogradu da sve što se uradi treba da izgleda prirodno, a ne vještačko. Od pamtivijeka je želja i žena i muškaraca da izgledaju što ljepše. Vjekovima su za to korišećne razne metode, pa i danas kao farbanje kose, šminkanje, nošenje moderne odjeće… Nažalost, neke se stvari ne mogu uljepšati ni šminkom ni kamuflažom, već jedino hirurškom intervencijom koja je često radikalna, bolna ali i jedina moguća metoda. Na prmjer, jedino je takvom intervencijom moguće smanjiti veliki nos, korigovati podbule kapke ili povećati male grudi. Zašto bi neko cijeli život živio ako mu nešto predstavlja psihološku barijeru, a ne porazgovarati sa stručnjakom i taj estetski problem bilo koje vrste riješiti. Naravno, na prirodan i prihvatljiv način.

MONITOR: Ima li nerealnih zahtjeva i želja?
BOROVIĆ: Da bi se pacijent podvrgao nekoj hirurškoj intervenciji treba da postoji nekoliko preduslova. Prvi je da estetski problem zaista postoji, da nije umišljen. Drugi je da pacijent ima realna očekivanja. Ne može se od svakog tijela, grudi ili usana napraviti nešto što pacijent zamisli. Ponekad pacijent donese fotografiju grudi ili usana kakve bi želio da ima. To meni predstavlja putokaz šta on hoće, a ne nikako da se naprave takve grudi ili usne. Niko na svijetu nema iste oči ili usne. I rezultat zavisi od prirodnog stanja pacijenta. Postoji i još jedan preduslov – da taj estetski problem smeta pacijentu. Velikom broju ljudi neki etsteski problem ne smeta. Uvijek navodim primjer Barbare Strejsend, koja ima veliki nos i koji nikad nije operisala, jer joj nije smetao. Kad me pacijent pita da li nešto treba raditi, uvijek odgovorim – ne! A kad me pitaju zašto ne – odgovorim pa kad mene pitate znači to vam ne smeta. A ako vam smeta onda to treba da radimo. Naravno, ima i nerealnih zahtjeva i želja. Ali veoma rijetko i ja te želje nikad ne ispunjavam. To su želje da se imaju neprirodno velike usne ili grudi. I nikad ne radim ono sa čime se ne slažem. Kad vidim u medijima, na primjer, neprirodno velike usne uvijek se pitam ko je to prihvatio da uradi. To je stav ogromnog broja hirurga koji se bave ovim poslom, ali uvijek se neko nađe da od neke osobe, mogu slobodno reći, napravi nakazu.

MONITOR: Danas sve češće srećemo djevojke sa uvećanim usnama, je li to svjetski trend?
BOROVIĆ: Nije. Uradio sam na hiljade usana, ali niko ne može primijetiti da je na njima bilo šta rađeno. Tvrdim da te usne koje vidite na ulici nije uradio nijedan plastični hirurg. To, nažalost, rade nestručne osobe po raznim salonima, pa kasnije te pacijentkinje dođu da im to uklonim, a to su veoma delikatne intervencije. Trend je, ponavljam, da sve intervencije budu prirodne i lijepe, a zahvaljujući žutoj štampi za ono što je urađeno nakaradno ljudi misle da je i moderno.

MONITOR: Ima li još nekih specifičnosti estetska hirurgija?
BOROVIĆ: Jedna od specifičnosti estetske hirurgije jeste i to što na operaciju dolazi potpuno zdrava osoba i da su moguće svakakve komplikacije kao i prilikom drugih operacija. Često me pacijenti pitaju da li garantujem uspjeh zahvata, a moj odgovor je uvijek – ne! Kažem im da garantujem da ću sve uraditi na maksimalno profesionalan i savjestan način, a kako će organizam reagovati i da li će doći do nekih komplikacija to ne mogu da garantujem. To je kao da me pitate da li ćete bezbjedno stići kolima od Podgorice do Kolašina. Vjerovatno da hoćete, ali može se pojaviti hiljadu stvari da tako ne bude. To se dešava i na najčuvenijim svjetskim klinikama. Većina pacijenata prihvata taj rizik.Srećom, nisam imao takvih komplikacija, ali to ne znači da ih ne može biti.

MONITOR: Pošto radite u Kliničkom centru Crne Gore, kakvo je stanje u crnogorskom zdravstvenom sistemu?
BOROVIĆ: U crnogorskom zdravstvu postoji ogroman lanac problema. Ipak, mislim da je crnogorsko zdravstvo, uprkos svemu, najbolji i najkvalitetniji segment crnogorske države. U njemu rade najobrazovaniji ljudi. Put do specijaliste i subspecijaliste je jako dug. Fakultet traje šest godina, specijalizacija pet godina, a subspecijalizacija dvije-tri. Mislim da javnost nije na pravi način upoznata sa uspjesima i mogućnostima crnogorskog zdravstva. Tek kad se dese neke tragedije, kao što je bila željeznička nesreća kod Bioča, javnost i mediji saznaju pravu sliku o crnogorskom zdravstvu. Tada smo u Kliničkom centru reagovali efikasno i uspješno kada je primljeno na desetine teško ranjenih. Mi ljekari bili smo iznenađeni koliko se javnost iznenadila našim uspješnim intervencijama. Jer se u Kliničkom centru svakog dana obavi na desetine i desetine uspješnih operacija, terapuetskih i dijagnostičkih procedura. U njemu se svakog dana nađe hiljadu pacijenta, ali nikada nijedan medij nije poslao novinara da u KBC-u provede 24 sata i vidi šta se sve i kako tu radi. Umjesto toga objavljuju se senzacionalističke informacije koje o crnogorskom zdravstvu stvaraju potpuno pogrešnu sliku. Ja nijednog zdravstenog radnika ne amnestiram od odgovornosti, ali takve informacije o pojedinačnim greškama prije svega idu na ruku vlastima i svakom ministru zdravlja.

MONITOR: Zašto?
BOROVIĆ: Još od devedesetih godina svaki ministar zdravlja izigrava Eliota Nesa u crnogorskom zdravstvu. Kreće da rješava probleme koji nisu problemi, jer prave ne umije da riješi. Na primjer, izmišljenu i predimenzioniranu korupciju rješava raznim ,,strategijama”, ,,reformama” itd, a to je sve prazna priča. Svaki ministar se, u stvari, bori protiv percepcije korupcije u zdravstvu a ne evidentne korupcije. Treba znati da niko nikad u Kliničkom centru nije proveo istraživanje i pitao pacijente da li su dali mito nekome od zdravstvenih radnika.

Takođe, moramo imati u vidu da je svaki ministar zdravlja na to mjesto izabran ne zato što je dobar doktor, nego zato što je podoban vlastima. On je pod broj jedan političar. Prvenstveno ga interesuje partija koja ga je izabrala, a ne ljekari. Rukovodeći ljudi u zdravstvu su iz DPS-a, pa se mi ostali pitamo da li je moguće da su oni najstručniji u ovoj državi.

Besparica – najveći problem

MONITOR: Koji je glavni problem crnogorskog zdravstva?
BOROVIĆ: Glavni problem je nedostatak novca. U Crnoj Gori se za zdravstvo izdavja oko dvjesta eura godišnje, a u Njemačkoj ili Švajcarskoj šest do sedam hiljada. I mi hoćemo da se upoređujemo sa njima? Nemoguće je da za dvjesta eura imate ono što može da se obezbijedi sa šest-sedam hiljada eura. Neracionalna je i potrošnja ljekova, ogroman broj pacijenata šalje se nepotrebno na liječenje u inostranstvo, imamo sistem uravnilovke – hirurg koji ima jednu operaciju mjesečno ima istu platu kao hirurg koji ima mjesečno stotinu operacija. Rad ljekara se ne vrednuje. To potvrđuje i novi zakon o zaradama, po kojem, mada ne potcjenjujem nijednu profesiju, savjetnik ima znatno veću plati nego, hirurg. Govorim o hirurzima, zato što sam i sam hirurg i dobro poznajem šta sve oni rade.Zbog svega toga zavladala je potpuna apatija među zdravstvenim radnicima, jer ih ne boli samo to što su loše plaćeni nego nepravda i osjećaju se kao potpuno nezaštićeni.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo