Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO BOROVIĆ, NAČELNIK CENTRA ZA PLASTIČNU HIRURGIJU U KLINIČKOM CENTRU PODGORICA: Od osamnaeste do osamdesete

Objavljeno prije

na

Estetska hirurgija je u Crnoj Gori do posljednjih desetak godina bila tabu tema. Pacijenti su maltene krijući dolazili u ordinaciju, želeći strogu diskreciju i osjećajući stid. To se posljednjih godina drastično promijenilo. Danas mnoge pacijentkinje i pacijenti o tome javno pričaju. No, svim našim pacijentima, bez obzira na to, zagarantovana je aposlutna diskrecija, kaže na početku razgovora za Monitor o estetskim intervencijama u Crnoj Gori dr Žarko Borović, specijalista za plastičnu hirurgiju.

MONITOR: Ko najčeše traži intervencije i koje su starosne dobi pacijenti?
BOROVIĆ: Najviše je žena, oko 90 odsto, i to od osamnaeste do osamdesete godine života. Gornji starosni limit ne postoji, jedini limit je da je pacijent zdrav da može podnijeti hiruršku intervenciju. Ima pacijentkinja i od šezdeset godina koje dolaze zbog korekcije grudi.

MONITOR: Koje se intervencije najčešće traže?
BOROVIĆ: I u Crnoj Gori se traže intervencije kao bilo gdje u Evropi. Žene najčešće traže povećanje ili smanjenje grudi, česte su intervencije korekcije kapaka i zatezanja lica, liposukcije stomaka. Od nehirurških intervencija najčešći su tretmani botoksom i tretmani usana i bora. Muškarci najčešće traže korekcije kapaka i ušiju, a česte su i liposukcije stomaka ili podbratka. Muškarci takođe često dolaze zbog tretmana botoksom bora oko očiju.

MINITOR: Da li kod vas dolaze i obični ljudi?
BOROVIĆ: Većina pacijenata su obični ljudi. Čak 98 odsto pacijenata i kod nas i u svijetu su obični ljudi. U javnosti se pogrešno misli da se za estetske intervencije obraćaju estradne zvijezde i druge javne ličnosti. Oni daju u medijima plastičnoj hirurgiji publicitet, pa se zbog toga misli da se njoj samo oni podvrgavaju. To nije tačno. Uz to, pogrešno se estetska hirurgija poistovjećuje, upravo zbog takozvane žute štampe, sa intervencijama kojima se žele napraviti velike grudi, ogromne usne ili lice kao maska. Cilj estetske hirurgije je da nešto izgleda prirodno i lijepo. Na primjer, meni je cilj da pacijentkinji koja traži intervenciju na grudima niko ne može primijetiti tu intervenciju, nego da one izgledaju prorodno i lijepo. Isto važi za usne, da nisu prevelike, napućene i patkaste, nego prorodne. Dakle, intervencija treba da bude takva da niko na ulici ili plaži ne može primijetiti da je bilo šta rađeno na nečijim grudima ili usnama, već da one izgledaju prirodno.

MONITOR: Koliko intervencija obavite mjesečno?
BOROVIĆ: Ne vodimo evidenciju o tome, ali ima ih na stotine i sve se rade po evropskim i svjetskim standardima. Za to se koriste najbolji svjetski materijali i skoro sve se te intervencije rade na svjetskom nivou i naš uspjeh u tome je zaista ogroman.

MONITOR: Da li estetski zahvat može pacijentu stvoriti psihološke probleme?
BOROVIĆ: Prije bih rekao da ljudima psihološke probleme stvara neki estetski nedostatak. Na primjer, djevojkama kojima su grudi maltene kao kod dječaka svaki odlazak na plažu predstavlja traumu, jer su grudi ipak simbol ženstvenosti. Prva rečenica koju mi kažu takve djevojke kada dođu na kontrolu poslije estetske intervencije je – doktore, ja sam sada druga osoba. Ne govore o bolovima, iako zbog tih intervencija nekoliko dana moraju da trpe velike bolove.

Ili da pomenem korekciju ušiju kod djece. Zaista je besmisleno da zbog klempavih ušiju dijete trpi nečiji podsmijeh. Djeca znaju biti surova jedno prema drugom i bespotrebno je dijete izlagati ponekad i torturi okoline, a ne uraditi hiruršku intervenciju koja je prilično rutinska.

MONITOR: Je li se danas apsurdno pridržavati stava da je prirodno najljepše?
BOROVIĆ: Apsolutno je apsurdno pridržavati se toga, uz ogradu da sve što se uradi treba da izgleda prirodno, a ne vještačko. Od pamtivijeka je želja i žena i muškaraca da izgledaju što ljepše. Vjekovima su za to korišećne razne metode, pa i danas kao farbanje kose, šminkanje, nošenje moderne odjeće… Nažalost, neke se stvari ne mogu uljepšati ni šminkom ni kamuflažom, već jedino hirurškom intervencijom koja je često radikalna, bolna ali i jedina moguća metoda. Na prmjer, jedino je takvom intervencijom moguće smanjiti veliki nos, korigovati podbule kapke ili povećati male grudi. Zašto bi neko cijeli život živio ako mu nešto predstavlja psihološku barijeru, a ne porazgovarati sa stručnjakom i taj estetski problem bilo koje vrste riješiti. Naravno, na prirodan i prihvatljiv način.

MONITOR: Ima li nerealnih zahtjeva i želja?
BOROVIĆ: Da bi se pacijent podvrgao nekoj hirurškoj intervenciji treba da postoji nekoliko preduslova. Prvi je da estetski problem zaista postoji, da nije umišljen. Drugi je da pacijent ima realna očekivanja. Ne može se od svakog tijela, grudi ili usana napraviti nešto što pacijent zamisli. Ponekad pacijent donese fotografiju grudi ili usana kakve bi želio da ima. To meni predstavlja putokaz šta on hoće, a ne nikako da se naprave takve grudi ili usne. Niko na svijetu nema iste oči ili usne. I rezultat zavisi od prirodnog stanja pacijenta. Postoji i još jedan preduslov – da taj estetski problem smeta pacijentu. Velikom broju ljudi neki etsteski problem ne smeta. Uvijek navodim primjer Barbare Strejsend, koja ima veliki nos i koji nikad nije operisala, jer joj nije smetao. Kad me pacijent pita da li nešto treba raditi, uvijek odgovorim – ne! A kad me pitaju zašto ne – odgovorim pa kad mene pitate znači to vam ne smeta. A ako vam smeta onda to treba da radimo. Naravno, ima i nerealnih zahtjeva i želja. Ali veoma rijetko i ja te želje nikad ne ispunjavam. To su želje da se imaju neprirodno velike usne ili grudi. I nikad ne radim ono sa čime se ne slažem. Kad vidim u medijima, na primjer, neprirodno velike usne uvijek se pitam ko je to prihvatio da uradi. To je stav ogromnog broja hirurga koji se bave ovim poslom, ali uvijek se neko nađe da od neke osobe, mogu slobodno reći, napravi nakazu.

MONITOR: Danas sve češće srećemo djevojke sa uvećanim usnama, je li to svjetski trend?
BOROVIĆ: Nije. Uradio sam na hiljade usana, ali niko ne može primijetiti da je na njima bilo šta rađeno. Tvrdim da te usne koje vidite na ulici nije uradio nijedan plastični hirurg. To, nažalost, rade nestručne osobe po raznim salonima, pa kasnije te pacijentkinje dođu da im to uklonim, a to su veoma delikatne intervencije. Trend je, ponavljam, da sve intervencije budu prirodne i lijepe, a zahvaljujući žutoj štampi za ono što je urađeno nakaradno ljudi misle da je i moderno.

MONITOR: Ima li još nekih specifičnosti estetska hirurgija?
BOROVIĆ: Jedna od specifičnosti estetske hirurgije jeste i to što na operaciju dolazi potpuno zdrava osoba i da su moguće svakakve komplikacije kao i prilikom drugih operacija. Često me pacijenti pitaju da li garantujem uspjeh zahvata, a moj odgovor je uvijek – ne! Kažem im da garantujem da ću sve uraditi na maksimalno profesionalan i savjestan način, a kako će organizam reagovati i da li će doći do nekih komplikacija to ne mogu da garantujem. To je kao da me pitate da li ćete bezbjedno stići kolima od Podgorice do Kolašina. Vjerovatno da hoćete, ali može se pojaviti hiljadu stvari da tako ne bude. To se dešava i na najčuvenijim svjetskim klinikama. Većina pacijenata prihvata taj rizik.Srećom, nisam imao takvih komplikacija, ali to ne znači da ih ne može biti.

MONITOR: Pošto radite u Kliničkom centru Crne Gore, kakvo je stanje u crnogorskom zdravstvenom sistemu?
BOROVIĆ: U crnogorskom zdravstvu postoji ogroman lanac problema. Ipak, mislim da je crnogorsko zdravstvo, uprkos svemu, najbolji i najkvalitetniji segment crnogorske države. U njemu rade najobrazovaniji ljudi. Put do specijaliste i subspecijaliste je jako dug. Fakultet traje šest godina, specijalizacija pet godina, a subspecijalizacija dvije-tri. Mislim da javnost nije na pravi način upoznata sa uspjesima i mogućnostima crnogorskog zdravstva. Tek kad se dese neke tragedije, kao što je bila željeznička nesreća kod Bioča, javnost i mediji saznaju pravu sliku o crnogorskom zdravstvu. Tada smo u Kliničkom centru reagovali efikasno i uspješno kada je primljeno na desetine teško ranjenih. Mi ljekari bili smo iznenađeni koliko se javnost iznenadila našim uspješnim intervencijama. Jer se u Kliničkom centru svakog dana obavi na desetine i desetine uspješnih operacija, terapuetskih i dijagnostičkih procedura. U njemu se svakog dana nađe hiljadu pacijenta, ali nikada nijedan medij nije poslao novinara da u KBC-u provede 24 sata i vidi šta se sve i kako tu radi. Umjesto toga objavljuju se senzacionalističke informacije koje o crnogorskom zdravstvu stvaraju potpuno pogrešnu sliku. Ja nijednog zdravstenog radnika ne amnestiram od odgovornosti, ali takve informacije o pojedinačnim greškama prije svega idu na ruku vlastima i svakom ministru zdravlja.

MONITOR: Zašto?
BOROVIĆ: Još od devedesetih godina svaki ministar zdravlja izigrava Eliota Nesa u crnogorskom zdravstvu. Kreće da rješava probleme koji nisu problemi, jer prave ne umije da riješi. Na primjer, izmišljenu i predimenzioniranu korupciju rješava raznim ,,strategijama”, ,,reformama” itd, a to je sve prazna priča. Svaki ministar se, u stvari, bori protiv percepcije korupcije u zdravstvu a ne evidentne korupcije. Treba znati da niko nikad u Kliničkom centru nije proveo istraživanje i pitao pacijente da li su dali mito nekome od zdravstvenih radnika.

Takođe, moramo imati u vidu da je svaki ministar zdravlja na to mjesto izabran ne zato što je dobar doktor, nego zato što je podoban vlastima. On je pod broj jedan političar. Prvenstveno ga interesuje partija koja ga je izabrala, a ne ljekari. Rukovodeći ljudi u zdravstvu su iz DPS-a, pa se mi ostali pitamo da li je moguće da su oni najstručniji u ovoj državi.

Besparica – najveći problem

MONITOR: Koji je glavni problem crnogorskog zdravstva?
BOROVIĆ: Glavni problem je nedostatak novca. U Crnoj Gori se za zdravstvo izdavja oko dvjesta eura godišnje, a u Njemačkoj ili Švajcarskoj šest do sedam hiljada. I mi hoćemo da se upoređujemo sa njima? Nemoguće je da za dvjesta eura imate ono što može da se obezbijedi sa šest-sedam hiljada eura. Neracionalna je i potrošnja ljekova, ogroman broj pacijenata šalje se nepotrebno na liječenje u inostranstvo, imamo sistem uravnilovke – hirurg koji ima jednu operaciju mjesečno ima istu platu kao hirurg koji ima mjesečno stotinu operacija. Rad ljekara se ne vrednuje. To potvrđuje i novi zakon o zaradama, po kojem, mada ne potcjenjujem nijednu profesiju, savjetnik ima znatno veću plati nego, hirurg. Govorim o hirurzima, zato što sam i sam hirurg i dobro poznajem šta sve oni rade.Zbog svega toga zavladala je potpuna apatija među zdravstvenim radnicima, jer ih ne boli samo to što su loše plaćeni nego nepravda i osjećaju se kao potpuno nezaštićeni.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo