Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO BOROVIĆ, NAČELNIK CENTRA ZA PLASTIČNU HIRURGIJU U KLINIČKOM CENTRU PODGORICA: Od osamnaeste do osamdesete

Objavljeno prije

na

Estetska hirurgija je u Crnoj Gori do posljednjih desetak godina bila tabu tema. Pacijenti su maltene krijući dolazili u ordinaciju, želeći strogu diskreciju i osjećajući stid. To se posljednjih godina drastično promijenilo. Danas mnoge pacijentkinje i pacijenti o tome javno pričaju. No, svim našim pacijentima, bez obzira na to, zagarantovana je aposlutna diskrecija, kaže na početku razgovora za Monitor o estetskim intervencijama u Crnoj Gori dr Žarko Borović, specijalista za plastičnu hirurgiju.

MONITOR: Ko najčeše traži intervencije i koje su starosne dobi pacijenti?
BOROVIĆ: Najviše je žena, oko 90 odsto, i to od osamnaeste do osamdesete godine života. Gornji starosni limit ne postoji, jedini limit je da je pacijent zdrav da može podnijeti hiruršku intervenciju. Ima pacijentkinja i od šezdeset godina koje dolaze zbog korekcije grudi.

MONITOR: Koje se intervencije najčešće traže?
BOROVIĆ: I u Crnoj Gori se traže intervencije kao bilo gdje u Evropi. Žene najčešće traže povećanje ili smanjenje grudi, česte su intervencije korekcije kapaka i zatezanja lica, liposukcije stomaka. Od nehirurških intervencija najčešći su tretmani botoksom i tretmani usana i bora. Muškarci najčešće traže korekcije kapaka i ušiju, a česte su i liposukcije stomaka ili podbratka. Muškarci takođe često dolaze zbog tretmana botoksom bora oko očiju.

MINITOR: Da li kod vas dolaze i obični ljudi?
BOROVIĆ: Većina pacijenata su obični ljudi. Čak 98 odsto pacijenata i kod nas i u svijetu su obični ljudi. U javnosti se pogrešno misli da se za estetske intervencije obraćaju estradne zvijezde i druge javne ličnosti. Oni daju u medijima plastičnoj hirurgiji publicitet, pa se zbog toga misli da se njoj samo oni podvrgavaju. To nije tačno. Uz to, pogrešno se estetska hirurgija poistovjećuje, upravo zbog takozvane žute štampe, sa intervencijama kojima se žele napraviti velike grudi, ogromne usne ili lice kao maska. Cilj estetske hirurgije je da nešto izgleda prirodno i lijepo. Na primjer, meni je cilj da pacijentkinji koja traži intervenciju na grudima niko ne može primijetiti tu intervenciju, nego da one izgledaju prorodno i lijepo. Isto važi za usne, da nisu prevelike, napućene i patkaste, nego prorodne. Dakle, intervencija treba da bude takva da niko na ulici ili plaži ne može primijetiti da je bilo šta rađeno na nečijim grudima ili usnama, već da one izgledaju prirodno.

MONITOR: Koliko intervencija obavite mjesečno?
BOROVIĆ: Ne vodimo evidenciju o tome, ali ima ih na stotine i sve se rade po evropskim i svjetskim standardima. Za to se koriste najbolji svjetski materijali i skoro sve se te intervencije rade na svjetskom nivou i naš uspjeh u tome je zaista ogroman.

MONITOR: Da li estetski zahvat može pacijentu stvoriti psihološke probleme?
BOROVIĆ: Prije bih rekao da ljudima psihološke probleme stvara neki estetski nedostatak. Na primjer, djevojkama kojima su grudi maltene kao kod dječaka svaki odlazak na plažu predstavlja traumu, jer su grudi ipak simbol ženstvenosti. Prva rečenica koju mi kažu takve djevojke kada dođu na kontrolu poslije estetske intervencije je – doktore, ja sam sada druga osoba. Ne govore o bolovima, iako zbog tih intervencija nekoliko dana moraju da trpe velike bolove.

Ili da pomenem korekciju ušiju kod djece. Zaista je besmisleno da zbog klempavih ušiju dijete trpi nečiji podsmijeh. Djeca znaju biti surova jedno prema drugom i bespotrebno je dijete izlagati ponekad i torturi okoline, a ne uraditi hiruršku intervenciju koja je prilično rutinska.

MONITOR: Je li se danas apsurdno pridržavati stava da je prirodno najljepše?
BOROVIĆ: Apsolutno je apsurdno pridržavati se toga, uz ogradu da sve što se uradi treba da izgleda prirodno, a ne vještačko. Od pamtivijeka je želja i žena i muškaraca da izgledaju što ljepše. Vjekovima su za to korišećne razne metode, pa i danas kao farbanje kose, šminkanje, nošenje moderne odjeće… Nažalost, neke se stvari ne mogu uljepšati ni šminkom ni kamuflažom, već jedino hirurškom intervencijom koja je često radikalna, bolna ali i jedina moguća metoda. Na prmjer, jedino je takvom intervencijom moguće smanjiti veliki nos, korigovati podbule kapke ili povećati male grudi. Zašto bi neko cijeli život živio ako mu nešto predstavlja psihološku barijeru, a ne porazgovarati sa stručnjakom i taj estetski problem bilo koje vrste riješiti. Naravno, na prirodan i prihvatljiv način.

MONITOR: Ima li nerealnih zahtjeva i želja?
BOROVIĆ: Da bi se pacijent podvrgao nekoj hirurškoj intervenciji treba da postoji nekoliko preduslova. Prvi je da estetski problem zaista postoji, da nije umišljen. Drugi je da pacijent ima realna očekivanja. Ne može se od svakog tijela, grudi ili usana napraviti nešto što pacijent zamisli. Ponekad pacijent donese fotografiju grudi ili usana kakve bi želio da ima. To meni predstavlja putokaz šta on hoće, a ne nikako da se naprave takve grudi ili usne. Niko na svijetu nema iste oči ili usne. I rezultat zavisi od prirodnog stanja pacijenta. Postoji i još jedan preduslov – da taj estetski problem smeta pacijentu. Velikom broju ljudi neki etsteski problem ne smeta. Uvijek navodim primjer Barbare Strejsend, koja ima veliki nos i koji nikad nije operisala, jer joj nije smetao. Kad me pacijent pita da li nešto treba raditi, uvijek odgovorim – ne! A kad me pitaju zašto ne – odgovorim pa kad mene pitate znači to vam ne smeta. A ako vam smeta onda to treba da radimo. Naravno, ima i nerealnih zahtjeva i želja. Ali veoma rijetko i ja te želje nikad ne ispunjavam. To su želje da se imaju neprirodno velike usne ili grudi. I nikad ne radim ono sa čime se ne slažem. Kad vidim u medijima, na primjer, neprirodno velike usne uvijek se pitam ko je to prihvatio da uradi. To je stav ogromnog broja hirurga koji se bave ovim poslom, ali uvijek se neko nađe da od neke osobe, mogu slobodno reći, napravi nakazu.

MONITOR: Danas sve češće srećemo djevojke sa uvećanim usnama, je li to svjetski trend?
BOROVIĆ: Nije. Uradio sam na hiljade usana, ali niko ne može primijetiti da je na njima bilo šta rađeno. Tvrdim da te usne koje vidite na ulici nije uradio nijedan plastični hirurg. To, nažalost, rade nestručne osobe po raznim salonima, pa kasnije te pacijentkinje dođu da im to uklonim, a to su veoma delikatne intervencije. Trend je, ponavljam, da sve intervencije budu prirodne i lijepe, a zahvaljujući žutoj štampi za ono što je urađeno nakaradno ljudi misle da je i moderno.

MONITOR: Ima li još nekih specifičnosti estetska hirurgija?
BOROVIĆ: Jedna od specifičnosti estetske hirurgije jeste i to što na operaciju dolazi potpuno zdrava osoba i da su moguće svakakve komplikacije kao i prilikom drugih operacija. Često me pacijenti pitaju da li garantujem uspjeh zahvata, a moj odgovor je uvijek – ne! Kažem im da garantujem da ću sve uraditi na maksimalno profesionalan i savjestan način, a kako će organizam reagovati i da li će doći do nekih komplikacija to ne mogu da garantujem. To je kao da me pitate da li ćete bezbjedno stići kolima od Podgorice do Kolašina. Vjerovatno da hoćete, ali može se pojaviti hiljadu stvari da tako ne bude. To se dešava i na najčuvenijim svjetskim klinikama. Većina pacijenata prihvata taj rizik.Srećom, nisam imao takvih komplikacija, ali to ne znači da ih ne može biti.

MONITOR: Pošto radite u Kliničkom centru Crne Gore, kakvo je stanje u crnogorskom zdravstvenom sistemu?
BOROVIĆ: U crnogorskom zdravstvu postoji ogroman lanac problema. Ipak, mislim da je crnogorsko zdravstvo, uprkos svemu, najbolji i najkvalitetniji segment crnogorske države. U njemu rade najobrazovaniji ljudi. Put do specijaliste i subspecijaliste je jako dug. Fakultet traje šest godina, specijalizacija pet godina, a subspecijalizacija dvije-tri. Mislim da javnost nije na pravi način upoznata sa uspjesima i mogućnostima crnogorskog zdravstva. Tek kad se dese neke tragedije, kao što je bila željeznička nesreća kod Bioča, javnost i mediji saznaju pravu sliku o crnogorskom zdravstvu. Tada smo u Kliničkom centru reagovali efikasno i uspješno kada je primljeno na desetine teško ranjenih. Mi ljekari bili smo iznenađeni koliko se javnost iznenadila našim uspješnim intervencijama. Jer se u Kliničkom centru svakog dana obavi na desetine i desetine uspješnih operacija, terapuetskih i dijagnostičkih procedura. U njemu se svakog dana nađe hiljadu pacijenta, ali nikada nijedan medij nije poslao novinara da u KBC-u provede 24 sata i vidi šta se sve i kako tu radi. Umjesto toga objavljuju se senzacionalističke informacije koje o crnogorskom zdravstvu stvaraju potpuno pogrešnu sliku. Ja nijednog zdravstenog radnika ne amnestiram od odgovornosti, ali takve informacije o pojedinačnim greškama prije svega idu na ruku vlastima i svakom ministru zdravlja.

MONITOR: Zašto?
BOROVIĆ: Još od devedesetih godina svaki ministar zdravlja izigrava Eliota Nesa u crnogorskom zdravstvu. Kreće da rješava probleme koji nisu problemi, jer prave ne umije da riješi. Na primjer, izmišljenu i predimenzioniranu korupciju rješava raznim ,,strategijama”, ,,reformama” itd, a to je sve prazna priča. Svaki ministar se, u stvari, bori protiv percepcije korupcije u zdravstvu a ne evidentne korupcije. Treba znati da niko nikad u Kliničkom centru nije proveo istraživanje i pitao pacijente da li su dali mito nekome od zdravstvenih radnika.

Takođe, moramo imati u vidu da je svaki ministar zdravlja na to mjesto izabran ne zato što je dobar doktor, nego zato što je podoban vlastima. On je pod broj jedan političar. Prvenstveno ga interesuje partija koja ga je izabrala, a ne ljekari. Rukovodeći ljudi u zdravstvu su iz DPS-a, pa se mi ostali pitamo da li je moguće da su oni najstručniji u ovoj državi.

Besparica – najveći problem

MONITOR: Koji je glavni problem crnogorskog zdravstva?
BOROVIĆ: Glavni problem je nedostatak novca. U Crnoj Gori se za zdravstvo izdavja oko dvjesta eura godišnje, a u Njemačkoj ili Švajcarskoj šest do sedam hiljada. I mi hoćemo da se upoređujemo sa njima? Nemoguće je da za dvjesta eura imate ono što može da se obezbijedi sa šest-sedam hiljada eura. Neracionalna je i potrošnja ljekova, ogroman broj pacijenata šalje se nepotrebno na liječenje u inostranstvo, imamo sistem uravnilovke – hirurg koji ima jednu operaciju mjesečno ima istu platu kao hirurg koji ima mjesečno stotinu operacija. Rad ljekara se ne vrednuje. To potvrđuje i novi zakon o zaradama, po kojem, mada ne potcjenjujem nijednu profesiju, savjetnik ima znatno veću plati nego, hirurg. Govorim o hirurzima, zato što sam i sam hirurg i dobro poznajem šta sve oni rade.Zbog svega toga zavladala je potpuna apatija među zdravstvenim radnicima, jer ih ne boli samo to što su loše plaćeni nego nepravda i osjećaju se kao potpuno nezaštićeni.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo