Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO BOROVIĆ, NAČELNIK CENTRA ZA PLASTIČNU HIRURGIJU U KLINIČKOM CENTRU PODGORICA: Od osamnaeste do osamdesete

Objavljeno prije

na

Estetska hirurgija je u Crnoj Gori do posljednjih desetak godina bila tabu tema. Pacijenti su maltene krijući dolazili u ordinaciju, želeći strogu diskreciju i osjećajući stid. To se posljednjih godina drastično promijenilo. Danas mnoge pacijentkinje i pacijenti o tome javno pričaju. No, svim našim pacijentima, bez obzira na to, zagarantovana je aposlutna diskrecija, kaže na početku razgovora za Monitor o estetskim intervencijama u Crnoj Gori dr Žarko Borović, specijalista za plastičnu hirurgiju.

MONITOR: Ko najčeše traži intervencije i koje su starosne dobi pacijenti?
BOROVIĆ: Najviše je žena, oko 90 odsto, i to od osamnaeste do osamdesete godine života. Gornji starosni limit ne postoji, jedini limit je da je pacijent zdrav da može podnijeti hiruršku intervenciju. Ima pacijentkinja i od šezdeset godina koje dolaze zbog korekcije grudi.

MONITOR: Koje se intervencije najčešće traže?
BOROVIĆ: I u Crnoj Gori se traže intervencije kao bilo gdje u Evropi. Žene najčešće traže povećanje ili smanjenje grudi, česte su intervencije korekcije kapaka i zatezanja lica, liposukcije stomaka. Od nehirurških intervencija najčešći su tretmani botoksom i tretmani usana i bora. Muškarci najčešće traže korekcije kapaka i ušiju, a česte su i liposukcije stomaka ili podbratka. Muškarci takođe često dolaze zbog tretmana botoksom bora oko očiju.

MINITOR: Da li kod vas dolaze i obični ljudi?
BOROVIĆ: Većina pacijenata su obični ljudi. Čak 98 odsto pacijenata i kod nas i u svijetu su obični ljudi. U javnosti se pogrešno misli da se za estetske intervencije obraćaju estradne zvijezde i druge javne ličnosti. Oni daju u medijima plastičnoj hirurgiji publicitet, pa se zbog toga misli da se njoj samo oni podvrgavaju. To nije tačno. Uz to, pogrešno se estetska hirurgija poistovjećuje, upravo zbog takozvane žute štampe, sa intervencijama kojima se žele napraviti velike grudi, ogromne usne ili lice kao maska. Cilj estetske hirurgije je da nešto izgleda prirodno i lijepo. Na primjer, meni je cilj da pacijentkinji koja traži intervenciju na grudima niko ne može primijetiti tu intervenciju, nego da one izgledaju prorodno i lijepo. Isto važi za usne, da nisu prevelike, napućene i patkaste, nego prorodne. Dakle, intervencija treba da bude takva da niko na ulici ili plaži ne može primijetiti da je bilo šta rađeno na nečijim grudima ili usnama, već da one izgledaju prirodno.

MONITOR: Koliko intervencija obavite mjesečno?
BOROVIĆ: Ne vodimo evidenciju o tome, ali ima ih na stotine i sve se rade po evropskim i svjetskim standardima. Za to se koriste najbolji svjetski materijali i skoro sve se te intervencije rade na svjetskom nivou i naš uspjeh u tome je zaista ogroman.

MONITOR: Da li estetski zahvat može pacijentu stvoriti psihološke probleme?
BOROVIĆ: Prije bih rekao da ljudima psihološke probleme stvara neki estetski nedostatak. Na primjer, djevojkama kojima su grudi maltene kao kod dječaka svaki odlazak na plažu predstavlja traumu, jer su grudi ipak simbol ženstvenosti. Prva rečenica koju mi kažu takve djevojke kada dođu na kontrolu poslije estetske intervencije je – doktore, ja sam sada druga osoba. Ne govore o bolovima, iako zbog tih intervencija nekoliko dana moraju da trpe velike bolove.

Ili da pomenem korekciju ušiju kod djece. Zaista je besmisleno da zbog klempavih ušiju dijete trpi nečiji podsmijeh. Djeca znaju biti surova jedno prema drugom i bespotrebno je dijete izlagati ponekad i torturi okoline, a ne uraditi hiruršku intervenciju koja je prilično rutinska.

MONITOR: Je li se danas apsurdno pridržavati stava da je prirodno najljepše?
BOROVIĆ: Apsolutno je apsurdno pridržavati se toga, uz ogradu da sve što se uradi treba da izgleda prirodno, a ne vještačko. Od pamtivijeka je želja i žena i muškaraca da izgledaju što ljepše. Vjekovima su za to korišećne razne metode, pa i danas kao farbanje kose, šminkanje, nošenje moderne odjeće… Nažalost, neke se stvari ne mogu uljepšati ni šminkom ni kamuflažom, već jedino hirurškom intervencijom koja je često radikalna, bolna ali i jedina moguća metoda. Na prmjer, jedino je takvom intervencijom moguće smanjiti veliki nos, korigovati podbule kapke ili povećati male grudi. Zašto bi neko cijeli život živio ako mu nešto predstavlja psihološku barijeru, a ne porazgovarati sa stručnjakom i taj estetski problem bilo koje vrste riješiti. Naravno, na prirodan i prihvatljiv način.

MONITOR: Ima li nerealnih zahtjeva i želja?
BOROVIĆ: Da bi se pacijent podvrgao nekoj hirurškoj intervenciji treba da postoji nekoliko preduslova. Prvi je da estetski problem zaista postoji, da nije umišljen. Drugi je da pacijent ima realna očekivanja. Ne može se od svakog tijela, grudi ili usana napraviti nešto što pacijent zamisli. Ponekad pacijent donese fotografiju grudi ili usana kakve bi želio da ima. To meni predstavlja putokaz šta on hoće, a ne nikako da se naprave takve grudi ili usne. Niko na svijetu nema iste oči ili usne. I rezultat zavisi od prirodnog stanja pacijenta. Postoji i još jedan preduslov – da taj estetski problem smeta pacijentu. Velikom broju ljudi neki etsteski problem ne smeta. Uvijek navodim primjer Barbare Strejsend, koja ima veliki nos i koji nikad nije operisala, jer joj nije smetao. Kad me pacijent pita da li nešto treba raditi, uvijek odgovorim – ne! A kad me pitaju zašto ne – odgovorim pa kad mene pitate znači to vam ne smeta. A ako vam smeta onda to treba da radimo. Naravno, ima i nerealnih zahtjeva i želja. Ali veoma rijetko i ja te želje nikad ne ispunjavam. To su želje da se imaju neprirodno velike usne ili grudi. I nikad ne radim ono sa čime se ne slažem. Kad vidim u medijima, na primjer, neprirodno velike usne uvijek se pitam ko je to prihvatio da uradi. To je stav ogromnog broja hirurga koji se bave ovim poslom, ali uvijek se neko nađe da od neke osobe, mogu slobodno reći, napravi nakazu.

MONITOR: Danas sve češće srećemo djevojke sa uvećanim usnama, je li to svjetski trend?
BOROVIĆ: Nije. Uradio sam na hiljade usana, ali niko ne može primijetiti da je na njima bilo šta rađeno. Tvrdim da te usne koje vidite na ulici nije uradio nijedan plastični hirurg. To, nažalost, rade nestručne osobe po raznim salonima, pa kasnije te pacijentkinje dođu da im to uklonim, a to su veoma delikatne intervencije. Trend je, ponavljam, da sve intervencije budu prirodne i lijepe, a zahvaljujući žutoj štampi za ono što je urađeno nakaradno ljudi misle da je i moderno.

MONITOR: Ima li još nekih specifičnosti estetska hirurgija?
BOROVIĆ: Jedna od specifičnosti estetske hirurgije jeste i to što na operaciju dolazi potpuno zdrava osoba i da su moguće svakakve komplikacije kao i prilikom drugih operacija. Često me pacijenti pitaju da li garantujem uspjeh zahvata, a moj odgovor je uvijek – ne! Kažem im da garantujem da ću sve uraditi na maksimalno profesionalan i savjestan način, a kako će organizam reagovati i da li će doći do nekih komplikacija to ne mogu da garantujem. To je kao da me pitate da li ćete bezbjedno stići kolima od Podgorice do Kolašina. Vjerovatno da hoćete, ali može se pojaviti hiljadu stvari da tako ne bude. To se dešava i na najčuvenijim svjetskim klinikama. Većina pacijenata prihvata taj rizik.Srećom, nisam imao takvih komplikacija, ali to ne znači da ih ne može biti.

MONITOR: Pošto radite u Kliničkom centru Crne Gore, kakvo je stanje u crnogorskom zdravstvenom sistemu?
BOROVIĆ: U crnogorskom zdravstvu postoji ogroman lanac problema. Ipak, mislim da je crnogorsko zdravstvo, uprkos svemu, najbolji i najkvalitetniji segment crnogorske države. U njemu rade najobrazovaniji ljudi. Put do specijaliste i subspecijaliste je jako dug. Fakultet traje šest godina, specijalizacija pet godina, a subspecijalizacija dvije-tri. Mislim da javnost nije na pravi način upoznata sa uspjesima i mogućnostima crnogorskog zdravstva. Tek kad se dese neke tragedije, kao što je bila željeznička nesreća kod Bioča, javnost i mediji saznaju pravu sliku o crnogorskom zdravstvu. Tada smo u Kliničkom centru reagovali efikasno i uspješno kada je primljeno na desetine teško ranjenih. Mi ljekari bili smo iznenađeni koliko se javnost iznenadila našim uspješnim intervencijama. Jer se u Kliničkom centru svakog dana obavi na desetine i desetine uspješnih operacija, terapuetskih i dijagnostičkih procedura. U njemu se svakog dana nađe hiljadu pacijenta, ali nikada nijedan medij nije poslao novinara da u KBC-u provede 24 sata i vidi šta se sve i kako tu radi. Umjesto toga objavljuju se senzacionalističke informacije koje o crnogorskom zdravstvu stvaraju potpuno pogrešnu sliku. Ja nijednog zdravstenog radnika ne amnestiram od odgovornosti, ali takve informacije o pojedinačnim greškama prije svega idu na ruku vlastima i svakom ministru zdravlja.

MONITOR: Zašto?
BOROVIĆ: Još od devedesetih godina svaki ministar zdravlja izigrava Eliota Nesa u crnogorskom zdravstvu. Kreće da rješava probleme koji nisu problemi, jer prave ne umije da riješi. Na primjer, izmišljenu i predimenzioniranu korupciju rješava raznim ,,strategijama”, ,,reformama” itd, a to je sve prazna priča. Svaki ministar se, u stvari, bori protiv percepcije korupcije u zdravstvu a ne evidentne korupcije. Treba znati da niko nikad u Kliničkom centru nije proveo istraživanje i pitao pacijente da li su dali mito nekome od zdravstvenih radnika.

Takođe, moramo imati u vidu da je svaki ministar zdravlja na to mjesto izabran ne zato što je dobar doktor, nego zato što je podoban vlastima. On je pod broj jedan političar. Prvenstveno ga interesuje partija koja ga je izabrala, a ne ljekari. Rukovodeći ljudi u zdravstvu su iz DPS-a, pa se mi ostali pitamo da li je moguće da su oni najstručniji u ovoj državi.

Besparica – najveći problem

MONITOR: Koji je glavni problem crnogorskog zdravstva?
BOROVIĆ: Glavni problem je nedostatak novca. U Crnoj Gori se za zdravstvo izdavja oko dvjesta eura godišnje, a u Njemačkoj ili Švajcarskoj šest do sedam hiljada. I mi hoćemo da se upoređujemo sa njima? Nemoguće je da za dvjesta eura imate ono što može da se obezbijedi sa šest-sedam hiljada eura. Neracionalna je i potrošnja ljekova, ogroman broj pacijenata šalje se nepotrebno na liječenje u inostranstvo, imamo sistem uravnilovke – hirurg koji ima jednu operaciju mjesečno ima istu platu kao hirurg koji ima mjesečno stotinu operacija. Rad ljekara se ne vrednuje. To potvrđuje i novi zakon o zaradama, po kojem, mada ne potcjenjujem nijednu profesiju, savjetnik ima znatno veću plati nego, hirurg. Govorim o hirurzima, zato što sam i sam hirurg i dobro poznajem šta sve oni rade.Zbog svega toga zavladala je potpuna apatija među zdravstvenim radnicima, jer ih ne boli samo to što su loše plaćeni nego nepravda i osjećaju se kao potpuno nezaštićeni.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo