Povežite se sa nama

MONITORING

PARALELNI SVJETOVI: POSLANIK I NJEGOV KOLEGA PO STRUCI: Partijo, majko

Objavljeno prije

na

Teške državničke brige brinu narodni prestavnici u Skupštini Crne Gore, nema para kojima se to može platiti. Njihove zarade od hiljadu i po, dvije skoro su simbolična nadoknada koju im obezbjeđuju poreski obveznici.

Nije da bi poslanici tako htjeli, ali nekako ih uvijek, na osnovu zakona koje sami usvajaju, zapadne neka crkavica zbog koje poslije treba da trpe prozivke onih koji ne razumiju kolika je složenost poslova kojima se bave i koliko je teško držati državu na plećima. Jednom to bude propis po kojem nakon dva mandata zarade penziju, sad se, eto desilo da im je Zakon o zaradama u javnom sektoru uvećao plate za trista – četristo eura. Granskim kolektivnim ugovorom za zdravstvo plate ljekarima opšte prakse plate povećane su oko 60 eura, specijalistima 84, a subspecijalistima oko 92 eura.

Čudna mi čuda – neuro ili kardio hirurg. Misli neko lako je bilo Milutinu Simoviću da na onih nekoliko dana sjedne na mjesto Ranka Krivokapića i da zna 224 člana Poslovnika. Tačno je da, ako nešto ne zna, može da viri, ali kako da se čovjek koncentriše na knjigu dok pazi da neko ne kaže da je premijer lopov. I pita li ga iko – kolika je muka lupati u ono zvonce.

Za te napore, nesumnjivo bliske nadljudskim, potpredsjednik parlamenta dobio je u maju platu od 2.006 eura. I tri centa. Prije povećanja plata mu je bila 1.675 eura. Zanimljivo je da prema podacima sa sajta Komisije za sprječavanje konflikta interesa Milutin Simović nema nepokretne ni pokretne imovine. Povelika kuća u Podgorici, zemljište i brvnara od 85 kvadrata, kao i dva automobila u vlasništvu su njegove supruge. Ćerka ima stan od 70 kvadrata u Podgorici.

Simović je diplomirao i magistrirao na Poljoprivrednom fakultetu u Novim Sadu. To što je bio student generacije, međutim, teško bi mu garantovalo lagodan život da se nije na vrijeme posvetio partijskom radu. Sa diplomom poljoprivrednog fakulteta ponekome se desi da radi u stručnoj službi jednog od privatnih fakulteta, uzima i izdaje dokumenta studentima za platu od 400 eura.

Ko je drao klupu na Mašinskom fakultetu mogao je biti perspektivan posao u pogonu Prerade Aluminijumskog kombinata Podgorica. Važilo je samo dok država nije riješila da je pametno izvoziti sirovine, ko bi se zamlaćivao preradom. Fabrika je ukinuta, radna mjesta su nestala, dobar mašinski inženjer, čak i ako je i dalje ulagao u svoje obrazovanje i magistrirao, nije imao gdje da se zaposli. Na birou rada čeka mizernu penziju.

Drugo je ako se ista profesija iskombinuje sa partijskim angažmanom. Mašinski inženjer Radivoje Lala Nikčević do 1989. radio je u Rudnicima boksita na rukovodećim funkcijama transporta i održavanja sistema. Nakon toga bio je predsjednik OOSK Nikšić, poslanik, od 1992 – član GO DPS u kontinuitetu i tako dalje. U maju mu je poslanička plata iznosila 2.070 eura. Kuća i zemlja u Nikšiću, stan u Podgorici.

I poslanik Demokratskog fronta Predrag Bulatović mašinski je inženjer. I on je buo student generacije i na vrijeme pobjegao od mašinstva. U fabrici Radije Dakić radio je od 1985 do 1989. Od tada je profesionalni političar. Majska plata – 2025 eura.

Luiđ Ljubo Škrelja, poslanik DPS-a, pravnik je i kako piše na skupštinskom sajtu ,,bio je ugledni privrednik, predsjednik Upravnog Odbora HTP-a Albatros AD Ulcinj i njegov izvršni direktor”. Poslanik je prvi put postao 2001. Sad mu je plata 1880 eura. Teško da bi u Albatrosu toliko zarađivao, budući da firma posluje sa gubitkom. Pitanje je i bi li zadržao posao pošto je Albatros prodat. Nije moguće prema imovinskom kartonu ustanoviti đe živi poslanik Škrelja jer u podacima za 2015. piše da od nepokretne imovine on i familija imaju ,,šume, vrt, livadu, njivu (dio u zoni morkog dobra) – Sv. Đorđe – 70.483 m2-vlasnistvo(1/1)”. Da baš poslanik ne živi ni na livadi ni u šumi moglo bi se naslutiti što je prije 2009. pisalo da ima i kuću od 80 kvadrata u suvlasništvu, ali je kuća potom nestala iz imovinskog kartona. Tice mu ga znale.

Da je ostao u Loparima, Bosna i Hercegovina i nastavio da bude profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti Obrad Mišo Stanišić zarađivao bi nešto ispod petsto eura. Ali je 1986. došao u Mojkovac i do 1991. radio kao prosvjetni inspektor. Da je pri tom zanimanju ostao plata bi mu bila ozmeđu 550 i 600 eura. Na sreću crnogorske države, kako bi stajao na braniku partije i domovine, posvetio se politici. Za snagu koju troši kako bi u korijenu sasjekao primisli da vlast ponešto ne radi kako treba i zato što ni ptica ne može da proleti a da on ne uoči i upozori da je to nešto protiv Mila i države, plata od 2.009 eura može se smatrati – simboličnom. U imovinskom kartonu klasika: stan u Podgorici, vikendica na Žabljaku.

Ako ste novinar u TVCG i ne pripadate krugovima povlaštenih plata vam je ispod prosječne u Crnoj Gori. Krpite rate kredita, kukate od računa za struju.

Iz Šekulara, opština Berane krenuo je Emilo Labudović, završio Fakultet političkih nauka i postao simbol jedne vrste novinarstva. Reći ratno huškačkog malo je. To je bila poezija u toj podvrsti. Svaki dnevnik – poema. Nakon što se raspao DPS postao je političar, poslanik u četiri saziva. Kad govori, kao da oslobodioci Dubrovnika stupaju, kao da se pod čizmom vojničkom lomi kamen oko Slanog, kao da ustaške babe ničice padaju pred pravednim gnijevom crnogorskih vitezova. Taj zanos poreske obveznike košta 1.663 eura mjesečno. Ima, kaže mu imovinsko karton, zakupljen stan u Podgorici, jedan stan na ženino ime, naslijeđenu zemlju i kuću u Beranama i jedno od djece zaposleno u Skupštini.

U Radio Baru plata novinara s fakultetom vrti se oko 450 eura. Davno se sa tih talasa čuo glas potpredsjednika parlamenta Sulja Mustafića.

Član Bošnjačke stranke postao je 2006. godine, od portparola stidao je do političkog direktora. Plata od 1.808 eura ispod je vrijednosti koalicionog kapaciteta njegove stranke koja je DPS-u nakon izbora 2012. omogućila da ostane na vlasti. Sudeći po ,,Evidenciji izvještaja o prihodima i imovini javnih funkcionera” za 2015 potpredsjednik parlamenta živi na placu od dvjesta kvadrata u Plavu. S familijom, pošto ni njima ne piše da imaju krov nad glavom.

Još ima novinara u Skupštini, ali se Predrag Sekulić, nekadašnje Pobjedino pero izdvaja po svestranosti. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Podgorici, magistrirao na Ekonimskom, doktorirao industrijski menadžment u Beogradu. Političku karijeru počeo je kao portparol, bivši je ministar kulture, sporta i medija, kao i održivog razvoja i turizma. Napisao je pet romana, bavi se slikarstvom, predaje na Fakultetu za mediteranske i poslovne studije u Tivtu. Njegove nekadašnje kolege u Pobjedi pišu za oko 450, poslanik Sekulić u maju je imao platu od 1.842 eura.

Prema podacima koje je nedavno objavio CDT partijama se svakog dana iz budžeta isplaćuje 18 hiljada eura, svakog sata 750, a svakog minuta 12,5 eura.

I sve su skuplje. Iz budžeta su 2012. partije dobile 4,46 miliona eura – 2,98 miliona za redovan rad, za kampanju 1,48 miliona. Ove godine dobiće ukupno 6,56 milona eura. Za redovan rad 4,63, za izbornu kampanju 1,93 miliona. Možete da se kladite da će oko izbora težak rad u velikoj mjeri zapasti i partijske perjanice koje sjede u parlamentu. A pravo je da se dodatni rad dodatno plati.

Prosječna plata u državi je, kaže statistika, 499 eura. Tamo gdje ima najviše zaposlenih plate su oko 350 eura. To su oni koji će da glasaju.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ČEKA SADAŠNJE I BUDUĆE PENZIONERE: Različite priče premijera i ministra finansija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji

 

Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.

Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.

I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.

Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USTAVNI SUD SMATRA DA JE MILOŠ MEDENICA NEOSNOVANO U PRITVORU: Hoće li se pridružiti ostalima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice, jedini je optuženi iz dvocifrene kriminalne grupe koji se za više počinjenih krivičnih djela brani iz spuškog zatvora i u čijem slučaju jemstvo nije čarobna riječ koja  otvara kapiju Uprave za izvršenje krivičnih sankcija

 

 

Ustavni sud usvojio je žalbu branioca  Miloša Medenice, advokata Stefana Jovanovića,  da se njegov branjenik neosnovano nalazi u pritvoru, objavili su mediji ove sedmice .

U odluci Ustavnog suda navodi se da mjera obezbjeđenja nije neophodna.

Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice, jedini je optuženi iz dvocifrene kriminalne grupe koji se za više počinjenih krivičnih djela brani iz spuškog zatvora i u čijem slučaju jemstvo nije čarobna riječ koja  otvara kapiju Uprave za izvršenje krivičnih sankcija.

Razlog tome,smatra njegova odbrana,  nije težina krivičnih djela za koja se tereti, niti mala suma koja se nudi za njegovovu slobodu,  već to što je sin bivše predsjednice Vrhovnog suda. Upravo to je u jednoj od mnoštva žalbi naveo njegov advokat .

„Ovoliko dugo neopravdano trajanje pritvora meni govori upravo u tom pravcu, i to je nešto što sam potencirao u žalbama, pogotovo u poslednjoj žalbi, jer ne postoji apsolutno nijedan zakonom ili Ustavom propisan ili utemeljen razlog za dalje trajanje pritvora. To je lični stav branioca, iznijet je u žalbi. Da li je cijenjen od strane Apelacionog suda kada je odlučivao o žalbi i da li je cijenjen od strane Ustavnog suda kada je on odlučivao o ustavnoj žalbi, ja tu informaciju nemam ali to je svakako moj lični stav i ja se držim njega, kaže Jovanović za Monitor.

Kako saznaje Monitor o tome se govorilo i na nedavno održanoj sjednici Ustavnog suda, gdje je jedan od sudija kolegama saopštio  da se ovom okrivljenom krše prava koja su mu zagarantovana Ustavom, jer su neki od njih , kako je kazao, bez valjanih i zakonom utemeljenih stavova smatrali da Medenica ne treba da napusti zatvor.

Od sedam sudija  koliko ih je na plenumu odlučivalo o žalbi advokata Miloša Medenice, dvoje je ostalo pri mišljenju da ovaj optuženi i dalje treba da bude u pritvoru.  Većina je ipak bila drugačijeg stava i ne samo da je prihvatila još jednu u nizu, žalbu koju je napisao advokat Jovanović, već su donijeli odluku da se ukine odluka Apelacionog suda kojom se njegovom klijentu potvrđuje pritvor.

Sa novom odlukom Jovanović nije upoznat, ali ako je zaista takva, dodaje on, onda je očigledno Ustavni sud na istom fonu kao i odbrana.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

 

Još ne postoji zvaničan podatak obroju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Već kada pominjemo EPCG i Srbiju, evo jedna, nazovimo je, zanimljivost. Izvori Monitora iz EPCG najavljuju kako će se narednog ponedjeljka, 15. aprila, u Beogradu održati sjednica Odbora direktora Elektroprivrede Crne Gore. Iz njihove perspektive to je ne samo (pre)skup izlet za kojim nema „ni povoda ni potrebe“, već i rizičan potez kojim se stvara mogućnost da podaci i odluke Odbora direktora EPCG, koji su u dobroj mjeri nedostupni javnosti kao poslovan tajna, dospiju u ruke inostrane konkurencije. Pa se pitaju šta će nadležni uraditi kako bi u konkretnom slučaju zaštitili državne interese.

Predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović u razgovoru za Monitor demantuje tu informaciju. Ali ne spori da će, skupa sa još nekoliko članova odbora direktora EPCG, izvršnim direktorom  i nekoliko zvaničnika kompanija koje su u njihovom vlasništvu (Rudnik uglja, CEDIS, EPCG-Solar, EPCG – Željezara i par manjih preduzeća) početkom naredne nedjelje službeno boraviti u Beogradu. Tamo će, predočio nam je Đukanović, održati više sastanaka sa potencijalnim partnerima u vezi mogućih zajedničkih projekata. Prvi čovjek EPCG je zamolio da ne iznosimo detalje, ali ne možemo odoljeti da ne pomenemo kako će jedna od tema biti potencijalna revitalizacija Rudnika uglja u Beranama.

Đukanović nam je, ipak, potvrdio da će se u ovdašnji članovi Odbora direktora EPCG (oni koji otputuju za Srbiju) u Beogradu sresti sa kolegama Jovicom Milanovićem (dekan ETF u Mančesteru) i Vladimirom Katićem (profesor FTN u Novom Sadu) koji su u aktuelni saziv Odbora direktora imenovani kao eksperti, na prijedlog resornog ministra. Dakle, većina članova borda EPCG okupiće se u Beogradu. „Iskoristićemo priliku“, kazao nam je Milutin Đukanović. A da li će to biti sjednica ili susret možda saznamo iz nekog od narednih kompanijskih saopštenja.

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju.

„EPCG osjeća potrebu da se, javnosti radi, oglasi povodom današnjeg istupa u Skupštini CG gospodina Dritana Abazovića (URA), koji vrlo tendenciozno i zlonamjerno opisuje izvršnog direktora naše kompanije, gospodina Ivana Bulatovića. U navedenim istupima se, naime, gospodin Bulatović dovodi u vezu sa nekim skrivenim centrima moći“, nedavno je saopšteno iz EPCG. „Kao predstavnici najvažnije kompanije u državi, dužni smo da ukažemo na jednu vrlo problematičnu praksu u dijelu koji se odnosi na potrebu nekih političkih aktera da, preko leđa EPCG, njenog poslovodstva i zaposlenih, stiču jeftine političke poene. Tako nešto ne samo da je neprofesionalno i nekorektno, nego se, kako vidimo, do sada nikome nije isplatilo u smislu stvarnog postizanja političkog efekta. Jer, i javnost i građani Crne Gore vrlo jasno uočavaju razliku između EPCG, kao ozbiljnog privrednog sistema, i političkog avanturizma.“

Nije bilo davno kada su Đukanović (DF) i Abazović (URA), skupa, ugovorali i proslavljali kupovinu imovine nekadašnje nikšićke Željezare. Sve pred TV kamerama, uz primjetno odsustvo tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Nikole Rovčanina (Demokrate), koji je, u međuvremenu, podnio ostavku i preselio se u poslaničke klupe. Zajednički posao finansiran novcem poreskih obveznika nedavno je, od strane Agencije za zaštitu konkurentnosti (AZK), proglašen za nezakonitu državnu pomoć. To je naljutilo čelnike EPCG predvođene Đukanovićem, pa su nadležnom sudu uložili žalbu na odluku AZK. Abazović je ostao ravnodušan, pošto on više nije premijer a njegove partijske kolege su razriješene iz Odbora direktora EPCG.

„Tako smo bili svjedoci smjena članova Odbora direktora EPCG koji je ostavio na računu 80 miliona eura, a juče smo imali priliku da vidimo i smjenu članova Odbora direktora Aerodroma Crne Gore koji ostavljaju na računu preko 24 miliona eura”, saopštili su neki dan iz GP URA.

U tom saopštenju nije navedeno da je na čelu smijenjenog Odbora direktora Aerodoroma CG bio čovjek sa njihove kvote imenovanja po dubini. I da je taj Odbor, onog dana kada im je resorni ministar Filip Radulović saopštio da će njihov mandat sjutradan biti okončan, donio odluku o razrješenju tadašnjeg izvršnog direktora Aerodroma Vladana Draškovića. Imenujući za v.d. direktora sebi bližeg. Bez pomena miliona koji se nalaze na kompanijskom računu.

Toliko o principima. I obećanom otklonu od politika iz vremena vladavine DPS-a.

“Konkurisao za Željeznički prevoz?“, pita 2021. u svom kabinetu Andrija Mandić Beranca Momčila Jelića, ne znajući da njegov sagovornik, odlučan da se iz Srbije vrati u Crnu Goru (na kakvu direktorsku funkciju), snima njihov razgovor. A snimak je nedavno objavljne u Vijestima. Jelić mu odgovara “Da”.

“Za direktora, je l’? Željeznički prevoz je pripao Milanu Kneževiću tako da ovdje ti ne mogu…”, kaže Mandić. “Ali kažu Mandić je tamo”, odgovara Jelić. “To nije moje i mislim da je Milan Knežević već tamo odredio nekoga…“.

Kako se ono kaže: meritornost!?

Inače, prema objavljenim podacima Instituta alternativa  EPCG i Rudnik uglja Pljevlja su dvije od četiri državne kompanije sa najvećim brojem zaposlenih. Ispred njih je CEDIS (takođe dio EPCG grupe) a između Pošta Crne Gore. Aerodromi su na petom mjestu, dok je Željeznički prevoz, bio Milanov ili državni, na 12. mjestu. Ispred EPCG – Solar gradnja.

Iz iste baze podataka saznajemo da je najveća plata izvršnog direktora neke državne kompanije 5,5 hiljada eura (državna avio kompanija ToMontenegro) a najmanja prijavljena 515 eura (Montenegroturist Budva). Dok petnaestak izvršnih direktora državnih kompanija nijesu prijavili svoju zaradu. Valjda čekaju sud partije?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo