Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE – REKONSTRUKCIJA HOTELA: Podizanje iz pepela

Objavljeno prije

na

Kultni gradski hotel Berane podiže se iz pepela, dok je ski- centar Lokve ovih dana promijenio vlasnika. Da li je to najava boljih vremena za turističku privredu u ovoj opštini na sjeveru Crne Gore?

Hotel Berane bi, prema obaćanjima novih vlasnika, u novom-starom svjetlu trebalo da zasija nad obalom Lima relativno brzo i to sa četiri zvjezdice i sadržajima kojih za sada nema na sjeveru države. Izvršni direktor firme Betongroup Popović Aleksandar Popović u startu je obećao da će hotel, koji je u vlasništvu te kompanije od prošle godine, poboljšati ponudu grada.

„Naša država se sve više pozicionira na turističkom tržištu Evrope i svijeta kao poželjna turistička destinacija, a ovaj hotel će poboljštati turističku ponudu Berana. Resursi kojima ovaj grad raspolaže nijesu potpuno iskorišćeni i na tome treba raditi. Rekonstrukcijom hotela stvoriće se uslovi za nova radna mjesta i a biće to i pokušaj da se zaustavi iseljavanje, naročito mladih” – kaže Popović.

U ovoj kompaniji ne kriju da su očekivali veću podršku Investiciono razvojnog fonda, u skladu s obećanjima koja su data za ulaganja u hotele na sjeveru države, ali smatraju da će izostanak te podrške samo uticati na rokove, ali ne i na kvalitet radova koji su u punom zamahu.

Dok posmatraju kako odmiču radovi na rekonstrukciji, Beranci sa sjetom govore o vremenu kada je hotel Berane građen i kada je grad na Limu imao desetak hiljada radnika u privredi.

„Vjerovatno da mlađe generacije danas ne znaju da je ovaj hotel građen uporedo s fabrikom celuloze i papira i da je trebalo da bude samački dom za stručnjake sa strane koji su radili u tom industrijskom gigantu na sjeveru države” – prisjeća se posljednji direktor fabrike papira, inženjer Milić Joksimović.

Izgradnja hotela kapaciteta 112 kreveta , počela je davne 1962. godine, a hotel je otvoren u decembru 1964. Hotel Berane bio je prepoznatljiv po velikoj terasi za 350 posjetilaca. Ispod terase je u kasnijem periodu dograđena sala za oko 300 posjetilaca. Uređenje obale i plaže koje je prvobitnim projektom bilo predviđeno nije, nažalost, nikada izvedeno. U okviru hotelskog kompleksa postojao je i auto-kamp koji u najboljim turističkim vremenima nikada nije bio prazan. Sve je to ostalo još samo na razglednicama i u sjećanju starijih generacija.

Uslijedila je tranzicija, propast i privrede i ugostiteljstva i lagano umiranje grada na Limu koje do danas nije zaustavljeno. Hotel je privatizovan, zatvoren, opljačkan, prepušten propadanju i tri puta zapaljen.

“Ja mislim da propast hotela Berane predstavlja sliku i priliku propasti industrije. Sve je u ovom gradu počelo da ide unazad geometrijskom progresijom onog trenutka kada je nakon antibirokratske revolucije zatvorena fabrika celuloze i papira i veliki lanac povezanih firmi. Grad je, kad je riječ o industriji, vraćen čitav vijek unazad” – smatra inženjer Joksimović.

Sada je konačno ozbiljno krenula obnova hotela Berane i njegova dogradnja. Sa sedam hiljada kvadrata prostora ovaj hotel bi jedini na sjeveru trebalo da ima kongresnu salu od pet stotina mjesta. Hotel bi trebalo da ima šest novih apartmana, dok će u suterenu biti bazen sa saunom i turskim kupatilom.

„Terasa nad obalom Lima dijelom će biti zastakljena kako bi mogla da radi tokom čitave godine. Objekat u potpunosti zadržava ambijentalne karakteristike koje je imao ranije i ničim ne narušava prirodni sklad”, –objašnjeno je iz arhitektonskog studija Arhient.

Nakon prelaska hotela Berane u vlasništvo Betongroup početkom prošle godine, okončana je desetogodišnja agonija ovog nekada najsolventijeg turističkog objekta na sjeveru države. Valja se prisjetiti nevesele desetogodišnje odiseje koju je ovaj hotel prošao, prelazeći iz ruke u ruku, od vlasnika do vlasnika. Koliko god to u ovom trenutku bilo manje važno, ne smije se zaboraviti da je hotel Berane nekada bio najvažniji i najbolji objekat istoimenog hotelsko-ugostiteljskog preduzeća. Sve do pljačkaške privatizacije koja je uslijedila 2003. godine.

HTP Berane, nekada solventnu i bogatu kompaniju, bez gubitaka i sa zalihama robe u vrijednosti od makar 80 hiljada eura, tada je privatizovalo nepoznato preduzeće Euroturist GMBH. Oni su u startu imali 36 odsto akcija, ali im je Fond za razvoj ustupio na upravljanje i svojih 15 odsto, i time indirektno zaslužio mjesto u MANS-ovoj šemi kao jedan od krivaca za omogućavanje ove privatizacije. Bez podrške Fonda za razvoj ova, ko zna kako skupljena družina, ne bi na sjednici akcionara toga marta preuzela upravljanje na sjeveru nekada najjačom ugostiteljskom kompanijom.

Euroturist GMBH je vrlo brzo, kupujući, ili kako to manjinski akcionari kažu, otimajući po ulicama, vaučere i akcije od građana i radnika, postao samostalno vlasnik preko pedeset odsto HTP-a, istina minimalno, svega 0,14 procenata preko potrebnih pedeset, ali im više državni fondovi nijesu bili potrebni.

Za društvo okupljeno oko Euroturista, problemi su, međutim, počeli već krajem 2004. godine. Ponestajalo je obrtnih sredstava, sve manje se radilo, a plate zaposlenima nijesu isplaćivane. Tinjalo je nezadovoljstvo. Šlag na tortu bio je nevraćeni kredit Atlasmont banci zbog kojeg je ova banka HTP-u oduzela hotel Berane. Bio je to početak kraja bajke o jednoj uspješnoj privatizaciji.

Kako god bilo, hotel Berane zaslužio je da mu se vrati značaj koji je imao prije nesrećne privatizacije. Koliko i kako je bila organizovana ta pljačkaška privatizacija, na to pitanje odgovor bi trebalo da se da u istrazi državnih organa, policije i tužilaštva. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) je još 2009. godine napravila šemu uvezanih osoba i firmi, u kojoj se sve vrti oko firmi Euroturist GMBH iz Berana i Slomonturist iz Bijelog Polja.

Sada je iz dana u dana sve izvjesnije da će se animacijske slike ovog hotela u budućnosti, prikazane na promociji prošle jeseni, pretočiti u realnost. Radovi odmiču, polako ali sigurno.

„Berane će imati hotel u novom sjaju, ali je sasvim izvjesno da ovaj grad više nikada neće imati onoliko hiljada radnika u industriji, šta god nam obećavali u izbornoj godini. U njemu sigurno neće spavati stručnjaci iz inostranstva koji dolaze da rade u beranskim fabrikama”, – kaže inženjer Joksimović.

Dobra vijest koja je ovih dana potvrđena je da je i ski-centar Lokve na planini Cmiljevici, s istoimenim hotelom, promijenio vlasnika. Za sada je poznato da se radi o Berancima koji imaju ozbiljne namjere i da će već sljedeće sezone ski-centru početi da se vraća imidž koji je imao prije privatizacije hotelsko-turističkog preduzeća u ovom gradu. Kada se ski- centar Lokve i hotel Berane izdignu iz pepela, ne treba zaboraviti na „ekipu” koja je sve to dovela do dna. Sjaj zvjezdica ne smije zasjeniti niti izbrisati tragove pljačke.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ODLAZAK NA LJETOVANJE LUKSUZ ZA CRNOGORSKU PORODICU: More preskupo i kad je svoje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pojas Crnogorskog primorja, obala, plaže, ponte, pristaništa, ostrva i uvale, u svojini je države koja nije obezbijedila model korišćenja po kom bi more bilo pristupačno svim njenim građanima. Četvoročlana crnogorska porodica sa dvoje zaposlenih i prosječnom platom oko 1.000 eura  po osobi, odlazak na more  doživljava kao  luksuz. Zbog visokih troškova Crnogorci ljetuju kraće i skromnije, uz mnogo improvizacija i odricanja. Prema podacima o broju turista u hotelima i njihovoj strukturi, gosti iz Crne Gore broje se decimalima

 

Crna Gora je lijepa, ima predivne prirodne plaže i morsku obalu, koja decenijama privlači turiste iz cijelog svijeta. Ove riječi često se mogu čuti u opisima prirodnih ljepota Crnogorskog primorja koje je postalo turistički brend prepoznat u svijetu.

Sunce, more i pješčane plaže nisu ipak dostupni svima pod jednakim uslovima, kako je zakonskim propisima definisano. Prosječna crnogorska porodica  svoja ljeta najčešće provodi “kod kuće” ili na svojoj obali,  ali na način koji se prilično razlikuje od turističkih standarda u kojima uživaju stranci i malobrojniji, bogatiji dio stanovništva Crne Gore.

Pojas Crnogorskog primorja, obala, plaže, ponte, pristaništa, ostrva i uvale, u svojini je države koja nije obezbijedila model korišćenja po kojem bi more bilo pristupačno svim njenim građanima. Obalom se upravlja preko Javnog preduzeća Morsko dobro koje atraktivne pješčane plaže, ukupne dužine od 73 kilometra, izdaje privatnim licima pod zakup, od kojeg svi u lancu ubiraju značajne prihode.

Zakupci formiraju cijene usluga na ustupljenim kupalištima, koje su svake sezone više u odnosu na prethodnu. Mali je broj javnih plaža na koje posjetici mogu koristiti svoje plažne rekvizite, bez obaveze da iznajmljuju preskupe plažne komplete, ležaljke i suncobrane. Država nije odredila maksimum plažnog pojasa koji se može dati pod zakup, odnosno minimum slobodnog prostora kako bi zaštitila svoje građane ali i sve one turiste koji ne žele da plaćaju visoke cijene plastičnog mobilijara.

Realnost je takva da većina porodica sa prosječnim primanjima ne može da priušti pravi odmor, odnosno ljetovanje na obalama “svoga” mora. Odavno su iz turističkih mjesta nestala radnička odmarališta u kojima je svim zaposlenima bio zagarantovan godišnji odmor po izuzetno povoljnim uslovima. Prodata su investitorima koji su na tim atraktivnim lokacijama izgradili solitere i stanove za tržište.

Četvoročlana crnogorska porodica sa dvoje zaposlenih i prosječnom platom oko 1.000 eura  po osobi (Monstat), odlazak na more  doživljava kao  luksuz.  Zbog visokih troškova porodični Crnogorci ljetuju kraće i skromnije uz mnogo improvizacija i odricanja.

Za razliku od inostranih gostiju koji najčešće borave od 7 do 10 dana, domaće porodice na more odlaze obično za vikend ili na period od 4 do 7 dana. Ponekad i dva puta po par dana, početkom i krajem sezone kada su sve usluge mnogo jeftinije.

Popularan je i odlazak na more na dan, odnosno “spuštanje” na primorje iz Podgorice, Nikšića i gradova na sjeveru Crne Gore na jednodnevno kupanje i sunčanje i povratak u kasnim večernjim satima nazad. Silazi se u Budvu, Bečiće, na ulcinjsku Adu ili Risan, Herceg Novi, Tivat, zavisno od saobraćajne povezanosti sa primorjem.

Ni ovi jednodnevni izleti nisu jeftini. Za dan na plaži, odnosno za nekoliko sati sunčanja, treba izdvojiti minimum 100 eura. Plaže su prekrivene ležaljkama koje uslovljavaju posjetioce da plate sunčanje. Povrh toga, sva pića, kafe ili sladoledi za djecu, na plažama su i do tri puta  skuplji u odnosu na kafiće udaljene od mora i gradskih centara. Cijene za dvije ležaljke i suncobran na budvanskoj rivijeri na primjer, kreću se od 15 do 60 eura, zavisno od pozicije plaže i opreme.

Na nekim “premijum” lokacijama cijene su “nepristojne”, poput plaže hotela Maestral u Pržnu na kojoj komplet košta 200 eura ili cijena na plažama na Rtu Zavala, hotela Dukley garden, koje se mijenjaju iz dana u dan, od 180 eura pa na više.

Plažni komplet na maloj plaži ispred hotel Avala, staje 150 eura na dan.

Zato domaći turisti dane provode na rijetkim javnim plažama, često noseći sopstvenu hranu, piće i opremu. Restorani se zaobilaze kao i lokalni supermarketi u kojima su cijene daleko veće nego u drugim djelovima Crne Gore. Dio rituala je i većernja šetnja rivom turističkog mjesta, uz obavezan sladoled  za cijelu porodicu.

Za smještaj uglavnom biraju privatne apartmane prilično udaljene od mora zbog nižih cijena, odlaze kod prijatelja ili rodbine koji imaju stanove ili kuće na moru. Hotelski smještaj je rijetka opcija. Prema podacima o broju turista u hotelima i njihovoj strukturi, gosti iz Crne Gore broje se decimalima.

Top destinacije za porodice nižih primanja postale su Sutomore, Čanj, Bar, Ulcinj, šire područje Bečića i Budve, mala turistička mjesta u Boki, Bijela, Baošići, Kumbor, Krašići… Luksuzne zone poput Porto Montenegra, centra Budve ili Svetog Stefana, uglavnom ostaju van domašaja domaćeg stanovništva.

Visoke cijene usluga na plažama dovele su do pobune stanovništva u Italiji, o čemu izvještavaju mnogi domaći i strani mediji. Italijani se bune protiv rasta cijena koje naplaćuju vlasnici privatnih koncesija na plažama. Britanski Gardijan donio je tekst o događajima na plažama u Italiji koje bilježe smanjenje posjete do 25 odsto u junu i julu ove godine. Na društvenim mrežama šire se snimci uređenih plaža, sa redovima praznih ležaljki bez ijednog posjetioca.

Pad posjete poklapa se sa povećanjem cijena na plažama kojim upravljaju koncesionari i privatni plažni barovi i sa rastućim buntom protiv njihove dominacije na morskoj obali. Odlazak na plaže postaje “teret” za finansije ljudi, ističu tamošnje potrošačke asocijacije.

Italijansko more i obala po definicije su dostupni svima, dok je upravljanje povjereno privatnim plažnim klubovima putem licenci od lokalnih samouprava.

To znači da građani imaju pravo da priđu vodi i prošetaju uz obalu, baš kao i u Crnoj Gori, ali korišćenje prostora podrazumijeva iznajmljivanje plažnog mobilijara. Cijene ležaljki u Italiji povećane su za 17 odsto  u odnosu na prošlu godinu. Na plažama u regionu Lazio, na primjer, teško je iznajmiti dvije ležaljke I suncobran za manje od 30 eura, dok je u popularnom ljetovalištu Galipoli u Pulji cijena dostigla 90 eura na dan.

Italijani sve češće odbijaju da plaćaju ležaljke i suncobrane ne samo zbog cijena već kao vid sociokulturnog otpora prema sve većoj privatizaciji mora. Javne plaže postaju simbol otpora gdje je more još dio zajedničkog dobra.

Udio javnih plaža je ispod zakonskog minimuma od 40 odsto. Javni prostor za slobodan pristup se drastično smanjuje što je sve zajedno izazvalo građanske proteste i aktivizam.

Pokret Mare Libero i kampanja “obala za sve” suprotstavlja se privatizaciji, organizuju simbolične akcije poput onih da građani postavljaju svoje suncobrane i peškire na plaže čije su koncesije istekle.

Šta bi tek susjedi rekli i uradili da vide cijene ležaljki na plažama Crnogorskog primorja.

Ovdje se niko ne buni. Bilo kakav aktivizam sa ciljem zaštite interesa građana od prekomjerne privatizacije plaža, u Crnoj Gori ne postoji. Nema javnih inicijativa, protesta i peticija sa zahtjevima da se očuva javni pristup obali.

Slobodan pristup moru, uz realne cijene i kontrolu koncesinara ključ je da obala zaista ostane javno dobro za sve, a ne luksuz dostupan samo rijetkima.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BEZBJEDNOST SAOBRAĆAJA: Promil nepažnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka godine poginulo je 28 osoba u saobraćaju, od kojih skoro polovina, njih 12, u junu.  Javni rizik u saobraćaju se stastički mjeri brojem stradalih na prema milion stanovnika. Prosječan rizik je pet, a u Crnoj Gori on iznosi čak 12. Što znači da je ovdje dva puta veća šansa da se dogodi saobraćajna nezgoda nego u većini zemalja svijeta. Ono što je i dalje najveći uzrok nesreća sa teškim posljedicama je vožnja pod dejstvom alkohola ili opijata

 

 

Crna Gora se ljeti najčešće pretvori u zemlju raskopanih puteva sa velikim brojem nesavjesnih vozača za volanom. Naša zemlja je inače rekorder po broju automobila po glavi stanovnika, a tokom turističke sezone broj vozila bude još veći. Kombinacija svega rezultira velikim brojem saobraćajnih nesreća.

Ono što je i dalje najveći uzrok nesreća sa teškim posljedicama je vožnja pod dejstvom alkohola ili opijata. Protekle nedjelje, službenici policije uhapsili su Nikšićanina (48) zbog vožnje pod dejstvom alkohola od 4.36 promila u krvi. I to nije vozio mali automobil, već teretno vozilo. Iz policije su u objavi na mreži X kazali da je sudija za prekršaje kaznio S.G. sa 60 dana zatvora.

U Budvi je nedavno lišen slobode Bjelopoljac (33) nakon što je utvrđeno da je vozio pijan, jer je prethodno izazvao saobraćajnu nezgodu i prevrnuo “mercedes” kojim je upravljao. Vozač je zadobio lakše povrede, a odbio je ukazivanje pomoći od strane ekipe Hitne medicinske pomoći. Uhapšen je zbog vožnje sa 2,12 promila alkohola u krvi.

Sa druge strane zaliva Novljanin (34) je pred Sudom za prekršaje u Budvi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 21 dana.

“Njemu je sutkinja odjeljenja u Kotoru Ivana Vukasović izrekla kaznu jer je u hitnom postupku dokazano da je prethodne večeri upravijao vozilom po dejstvom alkohola u organizmu u količini od 2,5 promila, pri čemu je prekršaj napravio za vrijeme trajanja ranije izrečene zaštitne mjere zabrane upravijanja vozilima”, saopštio je predsjednik Suda za prekršaje u Budvi Marko Đukanović.

Tokom prošlog vikenda je na teritoriji cijele države uhapšeno 80 vozača i evidentirano 76 saobraćajnih nezgoda u kojima je jedna osoba smrtno stradala. Kako je saopšteno, izdat je 1.481 prekršajni nalog, podnijeto 170 prekršajnih prijava i privremeno oduzeto 15 pari registarskih oznaka.

“Od ukupnog broja lica lišenih slobode, 50 vozača je lišeno slobode zbog vožnje pod dejstvom alkohola u organizmu, 10 vozača zbog vožnje pod dejstvom opojnih droga i 20 vozača zbog počinjenih drugih težih prekršaja iz oblasti Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima”, navodi se u saopštenju UP.

Nedavno doneseni  Zakon o bezbjednosti saobraćaja je jedan od najstrožijih u Evropi. Posebno su propisane kazne za mlade vozače i početnike. Ukoliko u organizmu tokom vožnje ima samo jedan promil alkohola crnogorska saobraćajna policija vozača može kazniti sa 60 eura, odnosno do 200 eura ukoliko se radi o  mladom vozaču ili početniku. Za sve preko dva promila, kazna je zatvorska,  od 15 dana do dva mjeseca.

Međutim, zakon još nije doživio svoju punu primjenu. Najviše zbog slabih kapaciteta saobraćajne policije u ljudstvu, opremi, vozilima i resursima. Često nemaju ni za gorivo, a uglavnom se „štekaju“ na opštepoznatim lokacijama. Posao im značajno otežavaju društvene mreže, aplikacije za praćenje radara. Odnedavno i najpopularnija aplikacija za puteve – Google Maps ima mogućnost praćenja patrola.

Direktor Alfa centra Crne Gore Miloš Perović kaže da je u poslednjje tri godine stanje u bezbjednosti saobraćaja u Crnoj Gori alarmantno i  neuređeno. Nedovoljna i selektivna primjena zakonskih mjera,  preklapanje nadležnosti, izbjegavanje odgovornosti, i sa druge strane veoma nizak stepen saobraćajne kulture kod učesnika u saobraćaju.

„Sve ovo stavlja Crnu Goru u nezavidan položaj da je ovdje stanje u bezbjednosti saobraćaja praktično i najgore u Evropi“, kazao je Perović.

On objašnjava da je prvi glavni rizik u saobraćaju brza vožnja, dok je alkohol na drugom mjestu. Kaže da u poslednje vrijeme Uprava policije zaista djeluje preventivno i represivno što se može vidjeti i po naslovima u medijima.

„Vidimo koliki je to prije svega procent mladih ljudi koji nakon testiranja imaju pozitivan test na psihoaktivne supstance“, kazao je Perović

Javni rizik u saobraćaju se stastički mjeri brojem stradalih na prema milion stanovnika. Prosječan rizik je pet , a u Crnoj Gori je 12. Što znači da je u Crnoj Gori dva puta veća šansa da se dogodi saobraćajna nezgoda nego u većini zemalja svijeta. Kada to uporedimo sa zemljama Skandinavije gdje je rizik od 1 do 2, ispada da je Crna Gora šest puta rizičnija zemlja u saobraćaju od Švedske.

Od početka godine poginulo je 28 osoba u saobraćaju, dok ih je skoro polovina, njih 12, poginula samo u junu, kada počinje turistička sezona. Podaci koji su dostavljeni Portalu Onogošt iz nikšićke policije pokazuju da je tokom 2024. godine zbog prekoračenja brzine i vožnje pod dejstvom alkohola i droga sankcinisano ukupno 9.745 vozača. To bi u konačnom skoru značilo da je policija dnevno pisala 26,6 kazni.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji treći uzročnik smrti kod muškaraca od 18 do 40 godina je greška u saobraćaju.

 

Kćerka Radoja Zvicera divljala u saobraćaju

Kćerka vođe kavačkog klana Radoja Zvicera, Iva Zvicer (18), lišena je slobode ove sedmice u kotorskom naselju Pržice. Kako je saopšteno iz Uprave policije, ona je vozila brzinom od 124 kilometara na čas na dijelu puta gdje je maksimalna dozvoljena brzina ograničena na 50 kilometara na čas.

Iva Zvicer kažnjena je na sudu novčanom kaznom od 175 eura, mjerom zabrane upravljanja vozilom B kategorije u trajanju od 60 dana i dva kaznena boda.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

MIOČKI KATUN U GORNJEM VUČJU: Mali katun, velike nevolje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Miočkom katunu stočari se suočavaju s alarmantnim problemima: nedostatkom vode, teško prohodnim putem i nemogućnošću dopreme hrane za stoku. Uprkos više obraćanja lokalnoj i državnoj vlasti tokom sedam godina, rješenja za njih još nema

 

Velike nevolje stočara na Miočkom katunu na Gornjem Vučju čelnici kolašinske opštine zanemaruju zbog “malog broja stočara”. Na tom katunu ovih dana je, međutim, preko 200 ovaca i nekoliko desetina govedi koji nemaju vodu, a do planine nema ni prohodnog puta kako bi se za telad i svinje dopremila hrana. Nema ni mogućnosti da do koliba stignu kola Hitne pomoći. „Tako je već sedam godina”, pričaju stočari ovog kraja za Monitor.

Svega tri domaćinstva su ove godine izdigla na Miočki katun, ali, tvrde, da to što ih nije više ne smije biti razlog za diskriminaciju kad se planiraju radovi na putnoj infrastrukturi. Bar dva mjeseca ranije nego što je običaj, spremaju se za povratak u moračka sela, jer za sada drugog rješenja nema. Pisali su tokom minulih sedam godina svim predsjednicima Opštine, a nedavno i premijeru.

“Ne čekamo više ništa, jer je jasno da je ovog ljeta niko neće naći način da nas pomogne. Nema više načina da za stoku obezbijedimo ni vodu ni hranu. Do nas ne može osim pješke. Zbog toga se spremamo da zadignemo, onako kako smo i izdigli, kao u 18. vijeku. Stvari na konja, a stoku pred sobom. Ne znam kako bih nazvao ovo što nam se radi i kako iko više može govoriti da brine o poljoprivredi. Neka prebroje koliko je ovaca na području kolašinske opštine, ovdje ih je preko 200, a lokalna vlast ne haje što će da pocrkaju od žeđi”, kaže za  Monitor jedan od stočara sa Gornjeg Vučja.

Na makadamskom putu od Dubravice, zaseoka Mioške, do planine, kažu stočari, građevinsku mašinu nijesu vidjeli odavno, uprkos brojnim obraćanjima nadležnima na lokalnom nivou. Objašnjavaju da je ranije, kada je put bio u boljem stanju, nedostajuće količine vode obezbjeđivala kolašinska Služba zaštite.

“Ranije su nam iz Opštine odgovorili da nemaju adekvatnu mehanizaciju da nam izvrše čišćenje. Došli smo u situaciju da ne možemo da doturimo hranu za stoku koja se nalazi na katunu. Predsjednik opštine Kolašin ne konstatuje naše zahtjeve. Pored muke koju imamo da bi izdigli na Miočki katun i sačuvali stočni fond, ovih dana smo ostali bez vode za stoku i za nas”, napisali su stočari Miočkog katuna premijeru Milojku Spajiću u julu ove godine.

Premijera su obavijestili i da je na katunu osoba sa ozbiljnim zdravstvenim teškoćama, kojoj treba dostaviti lijekove. Podsjetili su i da se trenutno “do mnogih kolašinskih katuna s mnogo manjim stočnim fondom stiže asfaltnim putem”. Traže prohodan put za teretna vozila.

“Imamo saznanja da će pored svih ponižavanja što nam priređuju nadležni iz opštine Kolašin ove godine tek kasnije, tokom jeseni, poslati mašine ka katunu. Tada nam put neće biti potreban, a do narednog izdiga sasvim sigurno saobraćajnica će biti u istom stanju kao sada ”, kažu stočari.

U katunu su i starije osobe. Nedavno je jednoj starici pozlilo, pa je u vrlo lošem stanju više kilometara trebalo da pješači da bi stigla do kolašinskog Doma zdravlja. Na Miočkom katunu razumiju da, kako kažu, “izdigom na planinu uz takve uslove rizikuju ponekad i živote i ugrožavaju stoku”.

„Bilo bi nam dovoljno da neko iz opštine bar jednom dođe i vidi kako ovdje živimo i radimo. Da osjeti kako je podnositi ovakve uslove,  bez vode, struje, prohodnog puta i mogućnosti da dopremimo hranu za stoku. Da vidi kako stariji ljudi i bolesni riskiraju živote da bi došli do osnovnih potrepština, dok stoka pati od žeđi i gladi. Možda bi tada shvatili koliko je hitno da nam pomognu i počnu rješavati probleme koje već godinama upozoravamo, “ kažu.

Lokalnu i državnu vlast podsjećaju da su tradicionalni katuni ionako ugroženi, a stočari, naročito mlađi, nemaju nikakvu motivaciju da svoj život vežu za selo.

U kolašinskoj Opštini nije bilo moguće dobiti zvaničnu informaciju o tome da li će i kada mehanizacija krenuti ka Gornjem Vučju. Nezvanično objašnjavaju da su prioritet katuni i zaseoci sa više domaćinstava. Nije bilo odgovora ni na pitanje Monitora da li su nadležni procijenili u kakvom je stanju put ka Miočkom katunu i koliko je novca potrebno da se obezbijedi prohodnost.

Umjesto odgovora, iz lokalne uprave su podsjetili na ulaganja u poljoprivredu i putnu infrastrukturu na području kolašinske opštine. Za sanaciju opštinskih puteva ove godine predviđeno je oko 1,7 miliona eura. Prema nedavno raspisanom tenderu traži se izvođač i za radove vrijedne preko milion eura na sanaciji i adaptaciji gradskih i prigradskih ulica i lokalnih i nekategorisanih puteva: Skrbuša-Rečine, Vranještica, Osreci-Ljuta, Lipovo, Trebaljevo, Bašanje Brdo, Cerovica, Javorje, Prekobrđe, Bojići…Iz kolašinske opštine podsjećaju i da je iz loklanog budžeta  ove godine za realizaciju Programa podsticajnih mjera u poljoprivredi opredijeljeno 140.000 eura. Prema posljednjim zvaničnim podacima, na području kolašinske opštine je svega oko 5.000 ovaca i nekoliko stotina govedi.

Stočari na sve malobojnijim kolašinskim katunima odavno se suočavaju  sa sve većim problemima koji ugrožavaju njihov način života i tradicionalno stočarstvo. Nedostatak struje i vode, teško prohodni putevi, ali i pritisak hipergradnje u okolnim područjima dodatno otežavaju održavanje stočnog fonda. Te teškoće ne samo da ugrožavaju egzistenciju stočara, već i dovode u pitanje opstanak tradicionalnih katuna i čuvanje kulturne baštine povezane s planinskim stočarstvom. S druge strane često izostaje adekvtana reakcija vlasti. Primjer je Miočki katun.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo