Povežite se sa nama

OKO NAS

PLAVA SVESKA KOLAŠINSKOG PENZIONERA: LEKCIJE IZ ŽIVOTA: Poštenjem i žuljevitim rukama

Objavljeno prije

na

Iako ono što godinama piše nikada neće biti štampano, niti Kolašinac Drago Marković ima ambicju da postane pisac, taj vremešni gospodin se osmjelio da u debeloj svesci tamnoplavih korica iskreno ispriča priču svog života. Skromno smatra da to što radi i ne zavređuje pažnju novinara, kao ni činjenica da isto tako pedantno bilježi davno zaboravljene riječi, karakteristične za kolašinski kraj. Na stotinjak stranica, čitkim i pravilnim rukopisom, dugogodišnji rukovodilac kolašinskih preduzeća, slikovito je „slikao” sebe i ljude koji su mu bili važni, od kojih je učio, s kojima je dijelio teškoće i oskudnost ratnih i poslijeratnih, ali i blagostanje i uspjeh nekih poznijih godina minulog vijeka. Neke priče su samo za porodicu, a neke može podijeliti sa sugrađanima s vremena na vrijeme. Sve su vjerno prenijeti događaji, koji su uticali na to kakav će čovjek postati i šta će mu u životu biti prioritet.

„U vremenu kad nam svu pažnju gutaju dnevnopolitički događaji i nemamo vremena za druge, ja sam riješio da uz ono što sam u životu stekao, djeci ostavim i ove nevješte bilješke o svom životu. O tome kakvi su nekad odnosi bili među ljudima, šta se cijenilo, šta su bili prioriteti, a većina toga je, čini mi se, zaboravljena. Niti sam pisac niti je ovo namijenjeno ikom do mojoj porodici kao nadomještanje svega što nijesam uspio da im ispričam i način da me do kraja upoznaju.”

Dok čita, samo pažljivom posmatraču ne promakne da mu odsječni i sigurni glas na trenutak zadrhti od siline emocija. Promiču imena znamenitih Kolašinca, detalji iz nekadašnje svakodnevice varoši, ali i oni iz većih gradova gdje je učio škole, čuje se zvuk lokomtive koju je prvi put vidio kao četrnaestogodišnji dječak na putu za Sarajevo, slike iz vremena kad je započeo porodičnu kuću, radost zbog rođenja potomaka… Iako nijesu prve u svesci, Drago bira dvije priče iz svog života. Kaže, nije teško pretpostaviti zbog čega prioritet daje baš sjećanju na jednog konja „kojeg metak nije htio” i na svoju prvu platu koju je zaradio u kamenolomu sa 17 godina.

„Moj otac Jovo je prije rata imao ždrijepca kojeg je držao, po želji najstrijeg mi brata Rajka. Ždrijebac je ubrzo postao divan konj kojeg je Rajko nazavo Brnjaš. Ratne 1941. godine, odmah nakon što je buknuo ustanak, Rajko se kao skojevac odaziva pozivu Komunističke partije Jugoslavije i s nepunih devetnaest godina odlazi u borbu. Nije mogao da ostavi Brnjaša i poveo ga je sa sobom” – sjeća se Drago vremena kada je imao tek tri-četiri godine.

Brat Rajko mu je 20. marta 1943. godine poginuo na Crkvinama s narodnim herojima Budom Tomovićem i Bajom Sekulićem. Brnjaš ostaje kod Rajkovih ratnih drugova. Godinu i po kasnije Njemci su u Trebaljevu strijeljali i Jova.

„Ostao je tako omiljeni Rajkov konj i bez drugog gazde. Koristili su ga u partizanskim jedinicama sve do kraja rata. Kasnije smo saznali da su ga, s obzirom na to da je bio lijep i rasan konj, bez mana, uglavnom jahali vojni rukovodioci. Poslije rata, konji iz demobilisanih vojnih jedinica, napasani su i čuvani u Smajlagića Polju. I pored toga što je bio dobro čuvan, Brnjaš je dva puta pokušao da pobjegne i vrati se našoj kući u selu Šljivovica, gdje nije bio skoro pet godina. Na kraju mu je to i uspjelo.”

Brnjaš je rzanjem najavio svoj povratak i glavom gurnuo poluotvorena ulazna vrata porodične kuće Markovića, u kojoj je živio Drago s majkom, maloljetnim bratom i četiri sestre. Tada počinje i borba Markovića da zadrže svog konja. Jedan vojni rukovodilac, koji je pred kraj rata jahao Rajkovog konja, bio se zaintaio da dokaže kako konj nije njihov.

„Majka je bila uporna, govoreći da je spremna na put u Beograd da se žali u Genralštab. Najviše su nam u borbi za Brnjaša pomogli stariji ljudi, koji su preživjeli rat i sjećali ga se kao ždrebeta, koje se povrijedilo preskačući preko neke bodiljkave žice…”– čita sedmadesetšestogodišnji starac svoje bilješke.

Jednog ljetnjeg dana, sjeća se Drago, majka se vratila, končno, s Brnjašem u selo. Kasnije Markovići su se prehranjivali zahvaljujući Rajkovom konju.

Radile su na tuđim imanjima majka i najstarija sestra, za hranu. Orao je Brnjaš i malu njivu Markovića, dovlačio drva za ogrjev, služio im kao jedino „prevozno sredstvo” do dalekog katuna Goleš.

„U životu nas je održao i spasio gladi. Bio je poseban i još zbog nečega. Pričali su vojnici da ga metak prosto nije htio. Prošao je četiri ratne godine, a meci su ga „zaobilazili…”. Krajem 1959. godine, zbog starosti nije više mogao da ustaje i jasno je bilo da će uginuti. Nije mi bilo lako gledati kako se muči, pa sam riješio da mu prekratim muke i ubijem ga puškom. Nanišanio sam i povukao oroz. Metak nije opalio. Pokušao sam i drugi put, opet nesupješno… Puška nije pucala. Pomislili smo da su se meci ovlažili. Odustali smo i ostavili ga na livadi nedaleko od kuće. Sjutradan smo ga zatekli mrtvog i prekrivenog snijegom koji je preko noći pao”.

Drago je još kao učenik srednje šumarske škole u Sarajevu pokušao da pomogne svojoj porodici zarađujući i sam. Jedan ljetnji raspust proveo je u kamenolomu na Skrbuši u blizini Kolašina. Čitav mjesec je radio na drobilici kamena, koji se koristio za nasipanje makadamskih puteva. Kamen je trebalo iz majdana donijeti, a zatim ubaciti u „škaf” drobilice visok dva metra.

„Najteži posao koji sam radio, a koji je postajao mučniji tokom kišnih dana. Ni tada nijesmo prekidali posao, a kamen vlažan i oštrim ivicama pravi duboke rane na rukama. Krv natapa vunene rukavice, jer drugačijih nijesmo imali. Izranjavane ruke sam krio od šefa, jer sam se bojao da će me poslati kući i tako ostaviti bez posla i zarade”

Ipak, kada su šef i poslovođa primijetili rane na mladićevim rukama, sve su učinili da ga zaštite. Olakašavali su mu posao, davali manje teške zadatke ili ga slali do Kolašina da nešto kupi. To 12 kilometara dugo pješačenje, sjeća se Marković, bilo je predah i olakšanje.

„Te divne ljude, šefa gradilišta Momčila Čogurića i putara Bega Šćepanovića nikada neću zaboraviti. Na kraju tog ugovrenog rada isplaćena mi je i zarada. Plata mi je bila spakovana u plavu kovertu, a kada sam izašao iz uprave zgrade i prebrojao novac, zaključio sam da je to iznos znatno viši. Mislio sam da se šef zabrojao i greškom mi dao više. Vratio sam se da ispravim grešku. Tada mi je objasnio da nije greška. Kasnije, kada sam posato „svoj čovjek”, postali smo i prijatelji, a ja se nadam da sam bar dijelom uspio da uzvratim”, – završava Drago čitanje jedne od svojih bilješki.

Napominje da je cijeloj njegovoj generaciji bilo teško. Ipak, skoro svi njegovi vršnjaci posatli su uspješni i časni ljudi. Drago smatra da je presudno za životni uspjeh znati šta želiš, a put do cilja treba iskoristiti da što više naučiš.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

IZMJENE ZAKONA O TUŽILAŠTVU: Odlučno ali ne ishitreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužioci smatraju da je glavni cilj predloženih izmjena da se smijeni glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, predstavnici vlasti kažu da žele osloboditi tužilaštvo od političkih uticaja i korupcije, nevladin sektor preporučuje oprez

 

Način izbora vršioca dužnosti rukovodioca Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT), koji ne bi morao da bude tužilac, jedna je od ključnih zamjerki koju tužioci imaju na nacrt izmjena Zakona o državnom tužilaštvu. Među primjedbama su i zakonsko rješenje kojim je definisan prestanak funkcije rukovodioca tužilaštva „ispunjenjem uslova za penziju”, kao i to da bivši državni tužilac ne može biti član Tužilačkog savjeta.

„Ovakav pristup Vlada ima samo sa jednim ciljem – da smijeni glavnog specijalnog državnog tužioca Milivoja Katnića.“ To je izjavio v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivica Stanković na javnoj debati povodom nacrta zakona, zakazanoj na brzinu, u maniru prethodne vlasti. Potpredsjendik Vlade Dritan Abazović, koji je objelodanio da je nacrt pisan u njegovom kabinetu, tvrdi da predloženi dokument nije usmjeren personalno protiv bilo koga.

„Crnoj Gori treba veća vladavina prava. Ako neko budućnost Crne Gore i njenih integracionalnih procesa veže za sebe lično, pravi veliku grešku i državi veliku štetu. Niko ne može biti iznad nacionalnih interesa. Zakonska rješenja treba da tražimo u duhu sistematskih rješenja nagomilanih problema“, kazao je Abazović.

Iz nacrta zakona jasna je namjera za promjenama u državnom tužilaštvu, ali, ima upozorenja da promjenu prati potreba za većom kontrolom skupštinske većine nad tim državnim organom. Prošli nacrt tužilačkih zakona je kritikovala Venecijanska komisija. Uz stav da se ne može mijenjati tužilački sistem kako bi se smijenio pojedinac. Ni novi nacrt nije uvažio sve preporuke Venecijanske komisije. Abazović kaže da bi radije da rizikuje „packe“ od EU, ako to znači da će imati bolje rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala. „Mi moramo da isporučimo rezultate. Ova zemlja se davi u procedurama“, kazao je Abazović.

Vlast tek treba da odluči o formi podnošenja ovog dokumenta na glasanje u Skupštini. Ukoliko predlagač nacrta bude Vlada, dužna je da zakaže javnu raspravu u trajanju od najmanje 20, a najviše 40 dana. Ukoliko bi Skupština bila predlagač – nije obavezna da organizuje javnu raspravu.

Nacrtom se predlaže se da se nakon izbora novog Tužilačkog savjeta, u kome tužioci više ne bi imali većinu, imenuje novi v.d. VDT-a koji ne mora biti iz Vrhovnog tužilaštva. VDT Ivica Stanković u maju stiče uslove za starosnu penziju, a nakon njegovog odlaska Tužilački savjet (TS) treba da imenuje nekoga iz VDT-a da bude vršilac dužnosti. Sve to do usvajanja novog zakona i izbora novog savjeta.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SDT SE SJETILO DRŽAVNIH GARANCIJA ZA KOMBINAT ALUMINIJUMA: Aprilske šale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema istine o KAP-u bez saslušanja Đukanovića, Gvozdenovića, Lazovića, Lukšića, Vujanovića, Brkovića, Žugića, Jelića… Sve drugo je zabava za lakovjerne. I zataškavanje

 

Branko Vujović, nekadašnji ministar ekonomije u jednoj od vlada Mila Đukanovića i dugogodišnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja, priveden je u ponedjeljak na saslušanje u Specijalno državno tužilaštvo (SDT). Vujović je sa još desetak bivših službenika Ministarstva ekonomije i Ministarstva finansija saslušan zbog izdavanja državnih garancija nekadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (KAP) za pet kredita ukupne vrijednosti 135 miliona eura.

Privedeni su nakon saslušanja otišli kući. SDT nije tražilo njihovo zadržavanje pošto su, prenose mediji, „tokom izviđaja prikupili sve dokaze”. Sumnjamo u istinitost tih navoda. Iako, zvanično, izviđaj o nezakonitim kreditnim garancijama za KAP traje od 2014, godine. A evo i zašto.

Sporni posao je osmišljen krajem 2009, kao dio Ugovora o poravnanju između Vlade  i tadašnjih vlasnika Kombinata, Centralno evropske aluminijske kompanije (CEAK), firme do danas nepoznate vlasničke strukture registrovana na Kipru, preko niza povezanih firmi u većinskom vlasništvu Olega Deripaske. Iako je njene interese u Crnoj Gori najčešće i najubjedljivije branio dugogodišnji Putinov ministar za vanredne situacije Sergej Šojgu.

Prethodno je, uoči prvomajskih praznika 2009, tadašnji premijer Đukanović izjavio da će o budućnosti KAP-a odlučivati radnici i Vlada, pošto većinski vlasnik nije u stanju da ispuni obaveze preuzete Ugovorom o privatizaciji iz 2005.  Isto je, sredinom maja, potvrdio i Branko Vujović: „Ispunjeni su uslovi da Vlada pokrene raskid kupoprodajnog ugovora”. Zapravo, to je bio nastavak priče iz marta iste godine, kada je potpredsjednik Vlade i potpisnik privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a Branimir Gvozdenović saoštio kako je vladin ekspertski tim pripremio tužbu protiv CEAK-a i elektronskom poštom je uputio Arbitražnom sudu u Frankfurtu. Kao odgovor na tužbu koju su Deripaskini saradnici pripremili godinu ranije, zahtijevajući od Crne Gore odštetu od 300 miliona eura. Doduše, njegov kolega, potpredsjednik Vlade i predsjednik komisije koja je pripremala odštetni zahtjev,

Vujica Lazović tada je izjavio da je priprema tužbe tek „u završnoj fazi”. Ali i precizirao da je CEAK Crnoj Gori nanio štetu „od minimum 200 miliona eura”.

I sve je to palo u zaborav.

Zainteresovani su još tada znali kako nema priče o propasti Kombinata pod upravom CEAK-a bez svjedočanja pomenutog trojca – Đukanović, Gvozdenović, Lazović. Nakon čega bi se utvrdio i njihov status u predmetu (svjedoci ili optuženi). Plus Milan Roćen i Zoran Bećirović, kao najzaslužniji za dolazak Olega Deripaske u Podgoricu, na čuveni susret u kafeu Grand. Gdje je, kažu uz čivas, utanačena sudbina nekadašnje lokomotive industrijskog razvoja Crne Gore. Morali su toga postati svjesni i u SDT, u nekom momentu proteklih osam godina koliko, navodno, traje njihov izviđaj. Ipak, ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVA SE KANDIDUJE ZA EVROPSKU PRIJESTONICU KULTURE: Ambicija u (ne)skladu sa mogućnostima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoge je iznenadila najava Marka – Bata Carevića o učešću Budve u trci za osvajanje titule EPK, ocjenjujući je populističkom, jer je Budva platila visoku cijenu periodu tranzicije, privatizacije i divlje  urbanizacije, u kojem je izgubila mnoge kulturne institucije i objekte

 

Budva će se kandidovati za titulu Evropska prijestonica kulture za 2028, odlučili su u lokalnoj upravi. Pripreme na inicijativu predsjednika Opštine, Marka – Bata Carevića, uveliko su počele. Ideja je da se u proces uključe i Kotor, Tivat i Herceg Novi, kako bi se na najbolji način svijetu predstavilo kulturno blago kojim raspolažu ovi primorski gradovi.

„Ukoliko grad Budva osvoji ovu laskavu titulu, otvaraju se velika vrata za dalji razvoj grada, ali i cijele primorske, odnosno Bokokotorske regije“  istaknuto je u tekstu postavljenom na sajtu Opštine.

Već je potpisan protokol o saradnji na ovom projektu sa opštinama Tivat i Herceg Novi. Carević se početkom mjeseca susreo sa ministarkom za kulturu, prosvjetu, nauku i sport, Vesnom Bratić, od čijeg Ministarstva očekuje da pripremi  informaciju  za Vladu Crne Gore, kako bi dobili  podršku države za projekat čiji je naziv izmijenjen u „Budva – Boka 2028 – Evropska prijestonica kulture“, kako bi i zvanično podnijeli kandidaturu. Ukoliko Vlada podrži ideju Carevića, bio bi to kulturni projekat od nacionalnog značaja.

Zamisao Carevića je da čitav proces vodi najbogatiji grad Boke, odnosno Opština Budva, procjenjujući da je za njegovu realizaciju u toku narednih šest godina potrebno oko 64 miliona eura, koliko je novca utrošio Novi Sad, koji je ovu prestižnu titulu ponio prošle godine.

Od navedene sume oko 35 miliona eura Novi Sad je utrošio na izgradnju infrasturkture a oko 30 miliona na kulturne programe, pojasnio je Carević u dopisu koji je dostavio ministarki Bratić. Prema propozicijama najveći dio finansiranja snosi grad organizator, država i regija na koju se odnosi.

Kako se nezvanično saznaje u lokalnoj upravi u Kotoru nisu raspoloženi da učestvuju u ovom projektu iz više razloga. Jedan je  nedostatak novca za tu vrstu priznanja i slave, za grad koji predstavlja elitu u pogledu kulture i graditeljskog nasljeđa  u odnosu na Budvu i Tivat, te nikako ne mogu biti zaleđina i pratnja u tom takmičenju. Kotor ima tri upisa na listu UNESCO-a, od kojih je 1979.  područje Kotora, kao jedinstvena univerzalna prirodna i kulturna vrijednost. Kotorski srednjevjekovni bedemi upisani su zasebno, 38 godina kasnije, odnosno 2017. Ove godine biće upisana Bokeška mornarica kao nematerijalna baština svjetskog značaja. Kotorani će pružiti svu vrstu podrške kandidaturi Budve, ali neće učestvovati u programu.

Mnoge je iznenadila najava Carevića o učešću Budve u trci za osvajanje titule EPK, ocjenjujući je populističkom, jer je Budva prepoznata kao grad u kome nema značajnije kulturne infrastrukture, nema prostora neophodnih za kulturna događanja i raznovrsne programe. Budva je platila visoku cijenu periodu tranzicije, privatizacije, i divlje  urbanizacije, u kojem je izgubila mnoge kulturne institucije i objekte, kao nijedan grad u zemlji.

Država je prodala Zeta film, filmsku kuću od nacionalnog značaja, radi zgrade u centru grada, koja je srušena i na njeno mjesto napravljen ružni soliter sa stanovima za prodaju od 11 spratova. Zgrada Zeta filma bila je dom i za gradski Dom kulture sa pozorišnom i bioskopskom salom, koje su nestale da bi ustupile mjesto diskoteci i kockarnici.

Država je prodala i gradsku tvrđavu Citadela, dio spomeničkog područja Starog grada, jedinu pozorišnu scenu na kojoj se održavao program festivala Grad teatar, koji je pledirao da dobije tretman kulturne manifestacije od nacionalnog značaja. Od tada se pozorišne predstave odigravaju po školskim dvorištima, brdima i zaravnima okolnih sela. Budva nema prostore za kulturu, nema sale, galerije, koncertne dvorane…

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo