Povežite se sa nama

OKO NAS

PLAVA SVESKA KOLAŠINSKOG PENZIONERA: LEKCIJE IZ ŽIVOTA: Poštenjem i žuljevitim rukama

Objavljeno prije

na

Iako ono što godinama piše nikada neće biti štampano, niti Kolašinac Drago Marković ima ambicju da postane pisac, taj vremešni gospodin se osmjelio da u debeloj svesci tamnoplavih korica iskreno ispriča priču svog života. Skromno smatra da to što radi i ne zavređuje pažnju novinara, kao ni činjenica da isto tako pedantno bilježi davno zaboravljene riječi, karakteristične za kolašinski kraj. Na stotinjak stranica, čitkim i pravilnim rukopisom, dugogodišnji rukovodilac kolašinskih preduzeća, slikovito je „slikao” sebe i ljude koji su mu bili važni, od kojih je učio, s kojima je dijelio teškoće i oskudnost ratnih i poslijeratnih, ali i blagostanje i uspjeh nekih poznijih godina minulog vijeka. Neke priče su samo za porodicu, a neke može podijeliti sa sugrađanima s vremena na vrijeme. Sve su vjerno prenijeti događaji, koji su uticali na to kakav će čovjek postati i šta će mu u životu biti prioritet.

„U vremenu kad nam svu pažnju gutaju dnevnopolitički događaji i nemamo vremena za druge, ja sam riješio da uz ono što sam u životu stekao, djeci ostavim i ove nevješte bilješke o svom životu. O tome kakvi su nekad odnosi bili među ljudima, šta se cijenilo, šta su bili prioriteti, a većina toga je, čini mi se, zaboravljena. Niti sam pisac niti je ovo namijenjeno ikom do mojoj porodici kao nadomještanje svega što nijesam uspio da im ispričam i način da me do kraja upoznaju.”

Dok čita, samo pažljivom posmatraču ne promakne da mu odsječni i sigurni glas na trenutak zadrhti od siline emocija. Promiču imena znamenitih Kolašinca, detalji iz nekadašnje svakodnevice varoši, ali i oni iz većih gradova gdje je učio škole, čuje se zvuk lokomtive koju je prvi put vidio kao četrnaestogodišnji dječak na putu za Sarajevo, slike iz vremena kad je započeo porodičnu kuću, radost zbog rođenja potomaka… Iako nijesu prve u svesci, Drago bira dvije priče iz svog života. Kaže, nije teško pretpostaviti zbog čega prioritet daje baš sjećanju na jednog konja „kojeg metak nije htio” i na svoju prvu platu koju je zaradio u kamenolomu sa 17 godina.

„Moj otac Jovo je prije rata imao ždrijepca kojeg je držao, po želji najstrijeg mi brata Rajka. Ždrijebac je ubrzo postao divan konj kojeg je Rajko nazavo Brnjaš. Ratne 1941. godine, odmah nakon što je buknuo ustanak, Rajko se kao skojevac odaziva pozivu Komunističke partije Jugoslavije i s nepunih devetnaest godina odlazi u borbu. Nije mogao da ostavi Brnjaša i poveo ga je sa sobom” – sjeća se Drago vremena kada je imao tek tri-četiri godine.

Brat Rajko mu je 20. marta 1943. godine poginuo na Crkvinama s narodnim herojima Budom Tomovićem i Bajom Sekulićem. Brnjaš ostaje kod Rajkovih ratnih drugova. Godinu i po kasnije Njemci su u Trebaljevu strijeljali i Jova.

„Ostao je tako omiljeni Rajkov konj i bez drugog gazde. Koristili su ga u partizanskim jedinicama sve do kraja rata. Kasnije smo saznali da su ga, s obzirom na to da je bio lijep i rasan konj, bez mana, uglavnom jahali vojni rukovodioci. Poslije rata, konji iz demobilisanih vojnih jedinica, napasani su i čuvani u Smajlagića Polju. I pored toga što je bio dobro čuvan, Brnjaš je dva puta pokušao da pobjegne i vrati se našoj kući u selu Šljivovica, gdje nije bio skoro pet godina. Na kraju mu je to i uspjelo.”

Brnjaš je rzanjem najavio svoj povratak i glavom gurnuo poluotvorena ulazna vrata porodične kuće Markovića, u kojoj je živio Drago s majkom, maloljetnim bratom i četiri sestre. Tada počinje i borba Markovića da zadrže svog konja. Jedan vojni rukovodilac, koji je pred kraj rata jahao Rajkovog konja, bio se zaintaio da dokaže kako konj nije njihov.

„Majka je bila uporna, govoreći da je spremna na put u Beograd da se žali u Genralštab. Najviše su nam u borbi za Brnjaša pomogli stariji ljudi, koji su preživjeli rat i sjećali ga se kao ždrebeta, koje se povrijedilo preskačući preko neke bodiljkave žice…”– čita sedmadesetšestogodišnji starac svoje bilješke.

Jednog ljetnjeg dana, sjeća se Drago, majka se vratila, končno, s Brnjašem u selo. Kasnije Markovići su se prehranjivali zahvaljujući Rajkovom konju.

Radile su na tuđim imanjima majka i najstarija sestra, za hranu. Orao je Brnjaš i malu njivu Markovića, dovlačio drva za ogrjev, služio im kao jedino „prevozno sredstvo” do dalekog katuna Goleš.

„U životu nas je održao i spasio gladi. Bio je poseban i još zbog nečega. Pričali su vojnici da ga metak prosto nije htio. Prošao je četiri ratne godine, a meci su ga „zaobilazili…”. Krajem 1959. godine, zbog starosti nije više mogao da ustaje i jasno je bilo da će uginuti. Nije mi bilo lako gledati kako se muči, pa sam riješio da mu prekratim muke i ubijem ga puškom. Nanišanio sam i povukao oroz. Metak nije opalio. Pokušao sam i drugi put, opet nesupješno… Puška nije pucala. Pomislili smo da su se meci ovlažili. Odustali smo i ostavili ga na livadi nedaleko od kuće. Sjutradan smo ga zatekli mrtvog i prekrivenog snijegom koji je preko noći pao”.

Drago je još kao učenik srednje šumarske škole u Sarajevu pokušao da pomogne svojoj porodici zarađujući i sam. Jedan ljetnji raspust proveo je u kamenolomu na Skrbuši u blizini Kolašina. Čitav mjesec je radio na drobilici kamena, koji se koristio za nasipanje makadamskih puteva. Kamen je trebalo iz majdana donijeti, a zatim ubaciti u „škaf” drobilice visok dva metra.

„Najteži posao koji sam radio, a koji je postajao mučniji tokom kišnih dana. Ni tada nijesmo prekidali posao, a kamen vlažan i oštrim ivicama pravi duboke rane na rukama. Krv natapa vunene rukavice, jer drugačijih nijesmo imali. Izranjavane ruke sam krio od šefa, jer sam se bojao da će me poslati kući i tako ostaviti bez posla i zarade”

Ipak, kada su šef i poslovođa primijetili rane na mladićevim rukama, sve su učinili da ga zaštite. Olakašavali su mu posao, davali manje teške zadatke ili ga slali do Kolašina da nešto kupi. To 12 kilometara dugo pješačenje, sjeća se Marković, bilo je predah i olakšanje.

„Te divne ljude, šefa gradilišta Momčila Čogurića i putara Bega Šćepanovića nikada neću zaboraviti. Na kraju tog ugovrenog rada isplaćena mi je i zarada. Plata mi je bila spakovana u plavu kovertu, a kada sam izašao iz uprave zgrade i prebrojao novac, zaključio sam da je to iznos znatno viši. Mislio sam da se šef zabrojao i greškom mi dao više. Vratio sam se da ispravim grešku. Tada mi je objasnio da nije greška. Kasnije, kada sam posato „svoj čovjek”, postali smo i prijatelji, a ja se nadam da sam bar dijelom uspio da uzvratim”, – završava Drago čitanje jedne od svojih bilješki.

Napominje da je cijeloj njegovoj generaciji bilo teško. Ipak, skoro svi njegovi vršnjaci posatli su uspješni i časni ljudi. Drago smatra da je presudno za životni uspjeh znati šta želiš, a put do cilja treba iskoristiti da što više naučiš.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KOLAŠIN U SURET LOKALNIM IZBORIMA: Doskorašnji protivnici pod istim političkim kišobranom

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Kolašinu su se odlučili da izborne liste ispune, uglavnom, novim licima. Takav pristup učesnika lokalnih izbora mogao bi  donijeti novi kvalitet, ali može biti i riskantan kada je riječ o rezultatima

 

Sastav izbornih lista učesnika lokalnih izbora u Kolašinu  svojevrsna je kombinacija  partijskog podmlađivanja i  političkih  transfera,  koji su,  u nekoliko slučajeva,  spojili čak i  doskora ljute političke  oponente. Uz to, neuobičajeno za kolašinske prillike, na listama gotovo svih partija, koalicija i pokreta dominiraju nova lica.

U izbornoj trci u Kolašinu učestvovaće  SNP, Grupa birača ,,Za naš Kolašin – dr Momčilo Vukčević”,  pokret „Zajedno gradimo Kolašin“ (DPS, SDP, SD i nestranačke ličnosti), Evropa sad,  koalicija ,,Idemo ljudi” (Demokrate i Ujedninjena), DF i URA.

Željka Vuksanović, koja je bila dugogodišnja predsjednica OO SPD i bivša predsjednica Opštine našla se na listi URA, na čijem je čelu  Miodrag Vlahović,  koji do sada nije bio aktivan u političkom životu garada. Vuksanović će tako ubuduće u Opštinskom odboru URA sarađivati sa Milanom Đukićem, aktuelnim predsjednikom Skupštine opštine (SO). I Đukić je, bez zvaničnog saopštenja, iz Grupe birača (GB), koja je u tom gradu dugogodišnji vjerni saveznik Demokratske partije socijalista (DPS), prešo u URA. Međutim za njega nije bilo mjesta na izbornoj listi te stranke.

Vuksanović  je, tokom minule skoro dvije decenije, najoštriji kritičar kako DPS-a, tako i GB-a, čije je lokalne lidere Mila Šukovića i pokojnog Miletu Bulatovića  optuživala za zloupotrebu, pa čak i podnosila krivične prijave protiv njih.

Kritički se osvrtala, tokom minule četiri godine, i na rad koalicije  čiji je kadar bio Đukić, kao i na način na koji je on obavljao funkciju predsjendika SO. Đukić je, pak, u drugoj polovini mandata aktuelne kolašinske vlasti (DPS, GB i Socijledmokrate)  oštro kritikovao rad nekih svojih koalicionih partnera iz izvršne vlasti. Kamen spoticanja u vladajućoj kolašinskoj koaliciji bilo je i neuspjelo osnivanje RTV-a, kao i infrastrukturni projekti za potrebe MOSI igara.

Razlaz sa GB-om u kojoj je započeo političku karijeru Đukić nikad nije objasnio, ali konflikti između njega a i lidera GB-a Šukovića traju, navodno, već više od godinu. Šuković se , međutim, odlučio da naziv, pa i vrh  izborne liste prepusti dr Momčilu Vukčeviću, koji je u lokalni parlament ušao kao odbornik DPS-a.  Odmah nakon parlamentarnih izbora 2020. godine, Vukčević je napustio tu stranku i do sada djelovao kao nezavisni odbornik, mada je svojim glasom davao podršku svim predlozima izvršne vlasti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAKON LIKVIDACIJE JOVANA VUKOTIĆA – NAZIRE LI SE KRAJ RATU KLANOVA:  Krvavi niz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Broj uniformisanih policajaca  i inspektora u civilu koji su u utorak obezbjeđivali sahranu Vukotića u selu Čevo nadomak Cetinja, upućuje  da službe nijesu željele da ovaj čin prepuste slučaju. Više je razloga zbog kojih se vjeruje da rat klanova nije stao

 

Da li će likvidacijom Kotoranina Jovana Vukotića biti okončan osmogodišnji krvavi rat između škaljarskog klana čiji je bio apsolutni vođa i kavačkog, čije vođe su većinom u zatvoru, pitanje je na koje ni bezbjednosne strukture nemaju odgovor.

Broj uniformisanih policajaca ali i inspektora u civilu koji su u utorak obezbjeđivali sahranu Vukotića u selu Čevo nadomak Cetinja, jasno upućuje  da službe nijesu željele da ovaj čin prepuste slučaju već se strogo vodilo računa da se i ovom prilikom očuva bezbjednost stotinak onih koji su došli da se oproste sa ubijenim.

U spisima  predmeta koji su formirani protiv pripadnika obje kriminalne grupe navedeni su njihovi planovi da određene članove suprostavljenog klana likvidiraju upravo u vrijeme sahrane Vukotića.  Do realizacije takvog plana ipak nije došlo.

S druge strane, broj oproštajnih poruka u vidu čitulja ali i sadržaj pojedinih, razlog je više da se vjeruje da će uslijediti nastavak krvavog rata. Tako se u nizu oproštajnih čitulja izdvojila i jedna kojom se poručuje da će  se nastaviti tamo gdje je Vukotić stao.

,,Škaljarski kriminalni klan jeste obezglavljen, ali to ne znači da je došao kraj likvidacijama. Ubistvom Vukotića škaljarci jesu zadobili težak udarac, ali upravo zato vjerujemo da će njegovi podanici krenuti osvetničkim putem”,  smatra sagovornik iz bezbjednosnog sektora.

Vukotić je ubijen 8. septembra u Istanbulu, a tamošnji istražitelji su za samo 8 dana uspjeli da sklope mozaik zločina i uhapse čak 14 osoba za koje se vjeruje da imaju veze sa njegovom likvidacijom. Tako su 16. septembra u opsežnoj akciji uhapšeni Radoje Živković, zvani Žuti i Zdravko Perunović, koji su, prema optužbama,  organizovali egzekuciju. Kako je zvanično saopšteno, pronađeno je i oružje iz kojeg je za milion i po eura ubijen Vukotić.

Tamošnji istražitelji su utvrdili da je, navodno, Radoje Živković platio milion i po eura lideru turske kriminalne grupe Binaliju Džamgozu za organizaciju ubistva, koji je u julu uhapšen u Crnoj Gori i nalazi se u Istražnom zatvoru.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAŠTVO I POLICIJSKA TORTURA: Vide mučenje, ali ne i mučitelje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službenici Uprave policije su tokom 2020. godine mučili Jovana Grujičića, Benjamina Mugošu i Marka Boljevića kako bi iznudili priznanja i dokaze za podmetanje bombe u Hotelu Grand i ispred kuće visokog policijskog funkcionera Duška Golubovića. Tužilaštvo u predmetu mučenja Grujičića vidi mučenje, ali ne i mučitelje

 

Crnogorski istražni organi od 2015. godine nijesu otkrili ko je bacio bombu na Hotel Grand i  na kuću tadašnjeg visokog policijskog službenika Duška Golubovića. Međutim, ponovo su otkrili da su službenici sistema skloni da upotrebom brutalne sile fabrikuju dokaze i iznude potrebna priznanja i svjedočenja.

Tužilaštvo je za ova krivična djela izvelo pred sudiju Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu, dok je Marko Boljević naveden kao svjedok. Sva trojica su naveli da su pod prisilom dali prvobitne izjave u policiji. Međutim, u sudskom postupku pravosnažno su oslobođeni Grujičić i Mugoša. Njihov pravni zastupnik – advokat Damir Lekić za Monitor kaže da je utvrđeno kako je Grujičić u vrijeme izvršenja krivičnih djela bio na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi u Dobroti.

Lekić i Boljevićev advokat Novica Milošević Osnovnom državnom tužilaštvu podnijeli su krivične prijave za torturu nad njihovim branjenicima. Domaći i strani vještaci medicinske struke utvrdili su da su sva trojica bili mučeni i zlostavljani u policijskoj stanici onako kako su opisivali tokom postupka.

Osnovno tužilaštvo je slučaj torture razdvojilo u tri predmeta. Za svaku žrtvu odvojeni predmet. Dok se u slučajevima Mugoše i Boljevića sumnjiče policajci i očekuju suđenja, u predmetu Grujičića je osnovna tužiteljka Maja Knežević po drugi put odbacila krivičnu prijavu protiv službenika policije.

Akcija za ljudska prava (HRA) izrazila je protest zbog takve odluke. Ističu da je tada medicinskim nalazima ,,potvrđeno da je mučen da bi se od njega iznudio iskaz”.

,,Grujičić je tada primoran da ‘prizna’ izvršenje krivičnog djela koje nije učinio – postavljanje eksplozivnih naprava na kuću Duška Golubovića i lokal Grand – a u međuvremenu ga je i sud pravosnažno oslobodio te optužbe”, saopštili su iz HRA.

U toj nevladinoj organizaciji smatraju da je odluka o odbacivanju krivične prijave donijeta bez sprovođenja djelotvorne istrage, koja bi bila ,,hitna, temeljna i nepristrasna”. Punomoćnik Jovana Grujičića, advokat Damir Lekić, podnio je pritužbu Višem državnom tužilaštvu u Podgorici protiv nove odluke o odbacivanju krivične prijave, a HRA je 9. septembra po drugi put podnijela pritužbu Tužilačkom savjetu zbog nesavjesnog i nezakonitog rada državnih tužilaca u tom predmetu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo