Povežite se sa nama

OKO NAS

PLAVA SVESKA KOLAŠINSKOG PENZIONERA: LEKCIJE IZ ŽIVOTA: Poštenjem i žuljevitim rukama

Objavljeno prije

na

Iako ono što godinama piše nikada neće biti štampano, niti Kolašinac Drago Marković ima ambicju da postane pisac, taj vremešni gospodin se osmjelio da u debeloj svesci tamnoplavih korica iskreno ispriča priču svog života. Skromno smatra da to što radi i ne zavređuje pažnju novinara, kao ni činjenica da isto tako pedantno bilježi davno zaboravljene riječi, karakteristične za kolašinski kraj. Na stotinjak stranica, čitkim i pravilnim rukopisom, dugogodišnji rukovodilac kolašinskih preduzeća, slikovito je „slikao” sebe i ljude koji su mu bili važni, od kojih je učio, s kojima je dijelio teškoće i oskudnost ratnih i poslijeratnih, ali i blagostanje i uspjeh nekih poznijih godina minulog vijeka. Neke priče su samo za porodicu, a neke može podijeliti sa sugrađanima s vremena na vrijeme. Sve su vjerno prenijeti događaji, koji su uticali na to kakav će čovjek postati i šta će mu u životu biti prioritet.

„U vremenu kad nam svu pažnju gutaju dnevnopolitički događaji i nemamo vremena za druge, ja sam riješio da uz ono što sam u životu stekao, djeci ostavim i ove nevješte bilješke o svom životu. O tome kakvi su nekad odnosi bili među ljudima, šta se cijenilo, šta su bili prioriteti, a većina toga je, čini mi se, zaboravljena. Niti sam pisac niti je ovo namijenjeno ikom do mojoj porodici kao nadomještanje svega što nijesam uspio da im ispričam i način da me do kraja upoznaju.”

Dok čita, samo pažljivom posmatraču ne promakne da mu odsječni i sigurni glas na trenutak zadrhti od siline emocija. Promiču imena znamenitih Kolašinca, detalji iz nekadašnje svakodnevice varoši, ali i oni iz većih gradova gdje je učio škole, čuje se zvuk lokomtive koju je prvi put vidio kao četrnaestogodišnji dječak na putu za Sarajevo, slike iz vremena kad je započeo porodičnu kuću, radost zbog rođenja potomaka… Iako nijesu prve u svesci, Drago bira dvije priče iz svog života. Kaže, nije teško pretpostaviti zbog čega prioritet daje baš sjećanju na jednog konja „kojeg metak nije htio” i na svoju prvu platu koju je zaradio u kamenolomu sa 17 godina.

„Moj otac Jovo je prije rata imao ždrijepca kojeg je držao, po želji najstrijeg mi brata Rajka. Ždrijebac je ubrzo postao divan konj kojeg je Rajko nazavo Brnjaš. Ratne 1941. godine, odmah nakon što je buknuo ustanak, Rajko se kao skojevac odaziva pozivu Komunističke partije Jugoslavije i s nepunih devetnaest godina odlazi u borbu. Nije mogao da ostavi Brnjaša i poveo ga je sa sobom” – sjeća se Drago vremena kada je imao tek tri-četiri godine.

Brat Rajko mu je 20. marta 1943. godine poginuo na Crkvinama s narodnim herojima Budom Tomovićem i Bajom Sekulićem. Brnjaš ostaje kod Rajkovih ratnih drugova. Godinu i po kasnije Njemci su u Trebaljevu strijeljali i Jova.

„Ostao je tako omiljeni Rajkov konj i bez drugog gazde. Koristili su ga u partizanskim jedinicama sve do kraja rata. Kasnije smo saznali da su ga, s obzirom na to da je bio lijep i rasan konj, bez mana, uglavnom jahali vojni rukovodioci. Poslije rata, konji iz demobilisanih vojnih jedinica, napasani su i čuvani u Smajlagića Polju. I pored toga što je bio dobro čuvan, Brnjaš je dva puta pokušao da pobjegne i vrati se našoj kući u selu Šljivovica, gdje nije bio skoro pet godina. Na kraju mu je to i uspjelo.”

Brnjaš je rzanjem najavio svoj povratak i glavom gurnuo poluotvorena ulazna vrata porodične kuće Markovića, u kojoj je živio Drago s majkom, maloljetnim bratom i četiri sestre. Tada počinje i borba Markovića da zadrže svog konja. Jedan vojni rukovodilac, koji je pred kraj rata jahao Rajkovog konja, bio se zaintaio da dokaže kako konj nije njihov.

„Majka je bila uporna, govoreći da je spremna na put u Beograd da se žali u Genralštab. Najviše su nam u borbi za Brnjaša pomogli stariji ljudi, koji su preživjeli rat i sjećali ga se kao ždrebeta, koje se povrijedilo preskačući preko neke bodiljkave žice…”– čita sedmadesetšestogodišnji starac svoje bilješke.

Jednog ljetnjeg dana, sjeća se Drago, majka se vratila, končno, s Brnjašem u selo. Kasnije Markovići su se prehranjivali zahvaljujući Rajkovom konju.

Radile su na tuđim imanjima majka i najstarija sestra, za hranu. Orao je Brnjaš i malu njivu Markovića, dovlačio drva za ogrjev, služio im kao jedino „prevozno sredstvo” do dalekog katuna Goleš.

„U životu nas je održao i spasio gladi. Bio je poseban i još zbog nečega. Pričali su vojnici da ga metak prosto nije htio. Prošao je četiri ratne godine, a meci su ga „zaobilazili…”. Krajem 1959. godine, zbog starosti nije više mogao da ustaje i jasno je bilo da će uginuti. Nije mi bilo lako gledati kako se muči, pa sam riješio da mu prekratim muke i ubijem ga puškom. Nanišanio sam i povukao oroz. Metak nije opalio. Pokušao sam i drugi put, opet nesupješno… Puška nije pucala. Pomislili smo da su se meci ovlažili. Odustali smo i ostavili ga na livadi nedaleko od kuće. Sjutradan smo ga zatekli mrtvog i prekrivenog snijegom koji je preko noći pao”.

Drago je još kao učenik srednje šumarske škole u Sarajevu pokušao da pomogne svojoj porodici zarađujući i sam. Jedan ljetnji raspust proveo je u kamenolomu na Skrbuši u blizini Kolašina. Čitav mjesec je radio na drobilici kamena, koji se koristio za nasipanje makadamskih puteva. Kamen je trebalo iz majdana donijeti, a zatim ubaciti u „škaf” drobilice visok dva metra.

„Najteži posao koji sam radio, a koji je postajao mučniji tokom kišnih dana. Ni tada nijesmo prekidali posao, a kamen vlažan i oštrim ivicama pravi duboke rane na rukama. Krv natapa vunene rukavice, jer drugačijih nijesmo imali. Izranjavane ruke sam krio od šefa, jer sam se bojao da će me poslati kući i tako ostaviti bez posla i zarade”

Ipak, kada su šef i poslovođa primijetili rane na mladićevim rukama, sve su učinili da ga zaštite. Olakašavali su mu posao, davali manje teške zadatke ili ga slali do Kolašina da nešto kupi. To 12 kilometara dugo pješačenje, sjeća se Marković, bilo je predah i olakšanje.

„Te divne ljude, šefa gradilišta Momčila Čogurića i putara Bega Šćepanovića nikada neću zaboraviti. Na kraju tog ugovrenog rada isplaćena mi je i zarada. Plata mi je bila spakovana u plavu kovertu, a kada sam izašao iz uprave zgrade i prebrojao novac, zaključio sam da je to iznos znatno viši. Mislio sam da se šef zabrojao i greškom mi dao više. Vratio sam se da ispravim grešku. Tada mi je objasnio da nije greška. Kasnije, kada sam posato „svoj čovjek”, postali smo i prijatelji, a ja se nadam da sam bar dijelom uspio da uzvratim”, – završava Drago čitanje jedne od svojih bilješki.

Napominje da je cijeloj njegovoj generaciji bilo teško. Ipak, skoro svi njegovi vršnjaci posatli su uspješni i časni ljudi. Drago smatra da je presudno za životni uspjeh znati šta želiš, a put do cilja treba iskoristiti da što više naučiš.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo