Negdje početkom prošle Olimpijade (četvorogodišnji period između olimpijskih igara) premijer je – tražeći povjerenje crnogorskih glasača – obećao da će, ostane li vlast u rukama DPS-a, ova zemlja dobiti 40 hiljada novih radnih mjesta. Pošto nije ispunio obećano Đukanović se, pred proslavu desete godišnjice nezavisnosti, medijima pohvalio kako Crna Gora u proljeće 2016. ima 40 hiljada zapošljenih više nego – 2006. godine. Očekujući da mu bar neki opet povjeruju.
Nedavno je, započinjući novu izbornu kampanju, Đukanović u isti kontekst ekonomske uspješnosti smjestio Crnu Goru, Monte Karlo i San Trope. I pride konstatovao: „Znam da mnogi ljudi u to ne vjeruju, i utoliko gore po njih”.
Zahvaljujući Vladi izbornog (ne)povjerenja, danas znamo da je Đukanović optimizam bez pokrića širio Crnom Gorom nakon što mu je u ruke došao prijedlog sanacije javnog duga koji je pripremio njegov doskorašnji ministar finansija, od skoro savjetnik, Radoje Žugić.
Žugića je na taj potez nagnala nevolja, odnosno odredbe Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti koje propisuju da je vlada dužna napraviti sanacioni plan u momentu kada javni dug dostigne približno dvije trećine (60 odsto) BDP. Nemamo informaciju da je Đukanovićeva vlada, prije ili poslije rekonstrukcije, taj program razmatrala, usvojila ili makar odlučila da sa njegovom sadržinom upozna javnost. Imaju kad. Kao što će i javnost imati kad, bude li DPS poslije 16. oktobra u prilici da nastavi rasprodaju, osiromašenje i pljačku, da spozna detalje Žugićevog plana.
Bivši ministar se, izgleda, sa teretom funkcije riješio i bremena obećanja koja je davao u svojim javnim istupima. Zato predlaže izmjene važećih zakona kako bi se smanjila socijalna davanja. Na meti su mu prije svega naknada za majke sa troje i više djece i oporezivanje penzija iako je još koliko prošle godine uvjeravao da „taj segment javne potrošnje nećemo dirati”.
Po sličnom modelu, Žugić predlaže, a Đukanović prećutkuje, smanjenje zarada i otpuštanje radnika u javnom sektoru. Premijerova „prećutna saglasnost” za nezakonite poslove između Elektroprivrede, Montenegrobonusa i KAP-a već nas je koštala skoro 50 miliona eura. Koliko bi nas mogla koštati ideja da se plate zaposlenima u javnom sektoru dvije godine za redom smanje po pet odsto, uz istovremeno otpuštanje 5-10 odsto zapošljenih godišnje? Ili vjerujete da se ceh četvrt vijeka DPS tranzicije može i treba otplatiti tako što će se uzimati siromašnima da bi se dalo bogatima. Uglavnom onima koji su nas u ove nevolje i uvalili.
Posebno je interesantan dio Žugićevog sanacionog plana koji se tiče autoputa Mrke – Mateševo. Kao da nikada nije bilo ni pomena o tome kako će tih 40 kilometara vrijednih skoro milijardu eura (bez PDV-a) biti ekonomski isplativa investicija koja će, pride, preporoditi crnogorsku ekonomiju. Zaboravljen je i entuzijazam sa kojim su ovlašćeni čitači tuđih sastava u parlamentu ismijavali ideju da se tim novcem moglo finansirati 50-60 hiljada stvarnih i održivih radnih mjesta na sjeveru zemlje koja bi, i uz minimalnu platu, u državni budžet godišnje donosili stotinjak miliona samo po osnovu poreza i doprinosa.
Sada se o „investiciji stoljeća” govori samo kao o velikom teretu za državne finansije. Uz krajnje nerealne priče o koncesijama i koncesionarima autoputa, savjetnik Žugić najavljuje i uvođenje dodatnih akciza. Na gorivo i električnu energiju, na primjer.
„Šta je prirodnije nego da mi, korisnici autoputa, plaćamo dio rata za smanjivanje javnog duga i vraćanje anuiteta”, edukuje nas bivši ministar zaboravljajući da će korisnici autoputa plaćati putarinu. Ili se računa da je dvostruka naplata normalna pojava. Makar onoliko koliko je normalna pojava i ministarka plagijator. Ili ministri koji partijske račune plaćaju državnim parama. Premijer koji duguje porez. Institucije koje kažnjavaju prijavljivanje korupcije a štite prestupnike.
Ni dalje ne vjerujete da je Crna Gora Monte Karlo? Premijer bi rekao – gore po vas. Još gore je samo vjerovati da oni nemaju alternativu.
Zoran RADULOVIĆ