Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Svi su oni Marina

Objavljeno prije

na

Koja god da je godina ove 2017 – 1941. ili možda 1990. u gotovo svakom parlamentu, u gotovo svakoj vladi regiona, a bogami i šire, sjedi bar jedna službenica Trećeg rajha, kako je ministricu kulture u „Fašističkoj Republici Hrvatskoj”, Ninu Obuljen, ovih dana krstio Viktor Ivančić.

I mi imamo svoju Ninu. Istina, naša Nina nije ministrica, al ako bude nekad to kanila biti, trebalo bi joj dodijeliti Gestapo (Ministarstvo tajne policije) u Fašističkoj Republici Cnoj Gori. Mnogi su Marinu Jočić poslanicu DF-a upamtili po šamaru koji je nedavno, onako desnicom kako dolikuje, zviznula poslanici suprotnog političkog tabora. A pamtiće je i po prošlonedjeljnom Fejsbuk statusu, kada je prokomentarisala prelazak odbornika Demokratskog fronta Nikole Rovčanina u Demokratsku Crnu Goru: „Ako je Nikola zaista onakav kakvog sam ga ja doživljavala prilikom naših susreta, on neće moći da stavi kravatu, neće moći da mu kao Srbinu potpredsjednik partije bude musliman, niti predsjednik političkog Savjeta Albanac. I neće moći da pristane da bude u stranci koju finansiraju antisrpske ambasade i organizacije”.

Potom je pojasnila da je ona komentarisala u stvari „samo” to što njen kolega nije onaj kakav je nekad bio, nego je od uglednog „člana nacionalne stranke” postao član građanske partije. Nazadovao. Mada Marina, u principu, veli, nema ništa protiv „građana”. Pomagala je čak i majke iz Rožaja, plus što u okviru DF-a ima i građanska partija – Pokret za promjene. Kome, eto, ne smeta Marinin „nacionalizam”, u kojem je nedostojno pravog Srbina da bude u partiji sa onima druge vjere.

Po Marini i družini ovakav nacionalizam je u redu. Ne mare za fakat da nema fašizma bez baš ovakvog nacionalizma. „Mi smo bili snaga koja nije imala nikakvu ideju; nacionalizam nam je podario ideju”, govorio je i sam Musolini o italijanskom fašizmu. O tome kako je „nacionalizam” kojem je pripadala naša Nina izgledao devedesetih postoje brojna svjedočenja. Krvava. Pa i ono kako je ona kao prva predsjednica Kola srpskih sestara tih ratnih devedesetih govorila: „Za krst časni i slobodu zlatnu daćemo sve. Makar to bili naši životi, životi naše braće i naše djece”. Za Marinu je postojalo nešto važnije od tuđih života – granice velike Srbije. Tamo daleko.

No, od njenih izjava, onih iz devedesetih i ovih danas, ima nešto mnogo užasnije. Naša Nina nije sama. Nije tada bila, nije ni sada. Predstavnci NOVE, koja je proistekla iz ratničke Narodne stranke, bili su jasni – oni, a ni DF zbog njenih stavova se neće izvinjavati. Nije, vele, ništa loše mislila. Niko nije trepnuo kada je, osokoljena podrškom, dan kasnije jurnula na list Dan, optužujući tamošnje bivše prijatelje za antisrpstvo. Napravili su strašan grijeh: objavili su njen status i reakcije Demokrata. Zbog toga bi se, po Marini, Slobodan Milošević u grobu prevrnuo. Mada živ je Slobo, da življi ne može biti. Nacionalizam u rasističkoj formi i dalje je tu. Lustracije nije bilo, ratnici su samo presvukli odijela. Ratorici se vrate, po potrebi.

One daleke 1941. protiv službenika trećeg Rajha ustajali su pripadnici antifašističkog pokreta. Devedesetih je postojao Liberalni savez i čitav antiratni, antišovinistički, emancipatorski pokret, možda najblistaviji na čitavom političkom Istoku. Danas Marinu Jočić podržavaju partijske kolege, a saopštenja protiv piše DPS, čiji je predsjednik devedesetih mrzio šah zbog šahovnice. I protiv koga u tužilaštvu još čeka prijava za ratni zločin.

Nove generacije možda i ne znaju: crnogorski parlament danas je krcat postfašističkim strankama, na čelu sa nekada jedinstvenim Bulatovićevim, Đukanovićevim i Marovićevim DPS-om. One se nikada javno nijesu izvinile vlastitim građanima zbog svog doprinosa ratu, zločinima, civilizacijskom sunovratu ovog društva. Mnogim opozicionarima odgovara tihi zaborav strašnih godina i mnogi su, ispod ljute retorike, u zavjetnom ćutanju o minulim danima, u neformalnom savezu sa Đukanovićem i DPS-om. Nije nam se Marina Jočić kao poslanica, i buntovnica naših dana, slučajno omakla.

Dok Marina i njeni govore jezikom devedesetih, Đukanovići i njegovi su Crnu Goru pretvorili u opustošenu zemlju, društvo obespravljenih, čije nezadovoljstvo i bijes ne mogu dugo ostati pod tepihom. To je stara formula za zlo. Zato je glas onih drugih potrebniji nego ikad.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Trijumfalno, nema šta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajiću  je u Parizu bilo trijumfalno. Kod  kuće je uobičajeno. Afera Telekom nastavlja da testira pravosuđe i živce javnosti, Miloš Medenica iz bjekstva i njegovi režiseri snimaju krimi seriju, Slaven opet crta objekte  gdje mu se svidi.  Milan, normalno, nastavlja kosovski boj

 

 

Premijer Spajić nas je iz Pariza obradovao – njegov dan sa tamošnjim predsjednikom  Emanuelom Makronom  je “trijumfalan  dan za Crnu Goru”. Da ti radosnica kane.  Javili su i da  je našeg Milojka, Makron prigodno  dočekao pjesmom  Dobro došli  Nine Žižić, koja je prošle godine bila u trci za Eurosong. Pjesma nije stigla do velikog finala, ali Crna Gora do svoje evropske završnice hoće, tvrdi premijer.

“Tokom četrnaest godina pregovora sproveli smo duboke reforme –  jačanje vladavine prava, konsolidaciju institucija, borbu protiv korupcije i odgovorno upravljanje javnim finansijama. Te reforme ne sprovodimo da bismo zadovoljili tehničke kriterijume, sprovodimo ih zato što su ispravne za naše građane i neophodne za Evropu”, saopštio je Spajić na sastanku sa Makornom. Toliko je trijumfovao, da ne možeš ni da prepoznaš zemlju o kojoj govori.  Francuski predsjednik je poručio: “Francuska stoji uz crnogorski narod i  prati ga na putu ka evropskim integracijama”. Kao da  je i on povjerovao.

Dok se  šetao Parizom, premijer je obećavao još jedan u nizu memoranduma o saradnji,. Kod kuće je bilo uobičajeno. Nje osobito  ličilo na zemlju iz Spajićevih pariških besjeda. Jačanje vladavine prava : afera Telekom nastavlja da testira pravosuđe i živce javnosti, Ustavni sud  i dalje nepopunjen, podsjetila nas je opet Marta Kos,  Miloš Medenica i njegovi režiseri iz bjekstva snimaju krimi seriju… Konsolidacija institucija:  Slaven se, nakon što je izbetonirano pola primorja pa obećano stopiranje gradnje, konsolidovao. Ministarstvo kojim rukovodi je kompaniji Montecco development iz Danilovgrada ucrtalo  10 hiljada kvadrata privremenog objekta, plus 70 kvadrata ugostiteljskog objekta i dvjesta kvadrata terase na ostrvu Sveti Nikola u Štoju, gdje se inače ne gradi zbog nedostatka planske dokumentacije. Gradnja  je omogućena Izmjenama i dopunama Programa privremenih objekata u zoni morskog dobra za period 2024-2028.  Radunoviću se nekako hoće sa zvučnim imenima, pa je ispalo da je vlasnik danilovgradske kompanije Predrag Pavličić, suprug predsjednice Vrhovnog suda Valentine Pavičić.

Odgovorno upravljanje javnim finansijama: Četvrti put u prethodne tri godine, onemogućeno je formiranje Fiskalnog savjeta, što je  jedno od ključnih nezavisnih tijela za kontrolu stabilnosti i održivosti javnih finansija. Iz Delegacije EU su još ranije ukazali da je puna operacionalizacija Fiskalnog savjeta predstavlja jedno od završnih mjerila za Poglavlje 17 – Ekonomska i monetarna politika. Skupština nije izabrala Stevana Gajevića i Lidiju Martinović za članove Fiskalnog savjeta, koje je  predložio predsjednik Jakov Milatović. Milatović hronično nema sreće za kandidatima.

Da je đavo odnio šalu, vidio je i Johan Satler. U Delegaciji EU u Podgorici, iza zatvorenih vrata,  održan je sastanak vlasti i opozicije. Navodno je tema razgovora bio zahtjev  Brisela da vlast i opozicija nađu zajednički jezik o pitanjima koja zahtjevaju dvotrećinsku većinu, kako bi do do kraja godine Crna Gora zatvorila sva pregovaračka poglavlja.  Nakon sastanka, počela su i što bi rekla Jelena Borovinić Bojović preslaganja vlasti.

Sastanku nije prisustvovao Milan Knežević. Rekao je da se osjeća poniženo gledajući vlast i opoziciju kod šefa Deelgacije EU. “To su upravo oni koji meni svakodnevno spočitavaju moj odnos s Aleksandrom Vučicem, dok pred Satlerom stoje mirno i gutaju listice na kojima su im napisane instrukcije“.

Na Kneževićevoj listici nakon Botuna, identitetskih obilježja i “istine” o referendumu, sada piše Kosovo. Njegovi su pojačali radove.  Iz pljevaljskog odbora DNP saopštili su da je pokrenuto prikupljanje potpisa za zakazivanje sjednice lokalnog parlamenta „ na kojoj očekuje da će biti usvojena Deklaracija o poništenju i nepriznavanju odluke o priznanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova“. Predsjednik pljevaljskog Odbora DNP Vladislav Bojović saopšto je da očekuju podršku Opštine Pljevlja Darija Vraneša: „Kako bi se najsramnija odluka u istoriji Crne Gore povukla i poništila, čime bi, između ostalog, vratili dostojanstvo i građanima Pljevalja koji se u ubjedljivoj većini nijesu slagali i ne slažu se sa ovom odlukom”.  Dario se još nije javio sa svojim dogodineuprizrenu.

Trijumfalno.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Žive istine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Valjalo bi da naredne jubileje nezavisnosti Crna Gora slavi kao članica EU. Barem toliko valjalo bi i da pogledamo istini u oči. Žive istine Mandića, Kneževića, Đukanovića i ostalih  neće nas odvesti u budućnost, gdje god da krenemo.  Samo istinsko, gorko,  suočavanje liječi. U protivnom, mrak će se vraćati u novim krugovima

 

 

Dobro je. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić doći će na „prijem kod Spajića“  povodom 20 godina nezavisnosti. Nije  baš njegova stvar, neće biti svečane sjednice tim povodom u Skupštini, ali će Mandić to da uradi zbog budućnosti ove zemlje. Koju će baš on uvesti u Evropu. Nakon što joj je komunistički režim oduzeo „evropsku budućnost“,  vojvoda sad „ima čast“ da ispravi istorijsku nepravdu. Stvarno nepravedno. Antifašizam je ono davno pobijedio fašiste,  pa sad Mandić, njegovi i SPC moraju četnike da  preoblikuju  u „antifašiste“.

,,Stranka na čijem sam čelu i ja lično, želi sve najbolje za ovu zemlju. I danas smo ujedinitelji – oni koji žele da Crna Gora bude dio veće zajednice i, kao stara evropska država, postane punopravna članica Evropske unije, na dobrobit Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i svih drugih naroda u ovoj zemlji”,  rekao je. Pažljivo će biti iščitavana ova izjava na raznim stranama i adresama.  NSD je nadaleko poznata  po radu za dobrobit svih  naroda u ovoj zemlji. Ujedinitelj Dario Vraneš, recimo, još nosi traume od maja 2006, pa  svako malo prijeti da ćemo dogodine u Prizren. Bio je naumio da na Dan nezavisnosti ujedini Pljevlja koncertom Baje Malog Knindže. Poznatog po repertoaru  u čast ratnih zločinaca, iz Drugog svjetskog rata i devedesetih. Dobro, da, Vraneš tvrdi da nije zvao Baju, i da ovome nije ni palo na um da dođe, ali gradonačelniku Pljevalja odavno više niko ne vjeruje na riječ.

Na kraju je razočarenje za Bajine fanove donijela Uprava policije zabranivši  koncert kojeg  nema.  Vučićevi informeri  su zbog Baje Crnu Goru  uredno  proglasili ,,ustaškom”.  Odluku da Baja ne pjeva u Pljevljima nazvali su brisanjem srpskog identiteta. Prevrću se srpski velikani.  A sve to posle Vučićevog tugom natopljenog  pisma građanima Crne Gore u kom je poručio da „smo mi više voleli vas, nego vi nas“.  Srušio se srpski svet, od nevolje ljute.

Mandićevi gestovi nisu po volji Vučiću. Osjeća vođa već neko vrijeme  da mu on curi između prstiju. Navikava se na novi pogled u ogledalo. Tamo vidi svoj a ne Vučićev lik. Sreća po srpskog predsjednika,  tu je ujedinitelj Milan Knežević. Od njegove ruke licencirani branitelj srpskog sveta u Crnoj Gori  imao je ideju za obilježavanje Dana nezavisnosti. Predložio je da se u Skupštini, ukoliko se organizuje svečana sjednica povodom Dana nezavisnoti, organizuje i svečana sjednica ,,za sve one koji su glasali za zajedničku državu, njih 185 hiljada”. Mandić je iskulirao svečane sjednice, pa je lider DNP  poručio svojima da ne brinu,  da istaknu trobojku 21.maja „i pokažu da su bili na pravoj strani istorije“.

Istorija će o Milanu i Vučiću imati šta da kaže. Do tada, lider DNP nastavlja da gostuje u Vučićevim medijima i otkriva žive istine:  „Aleksandar Vučić je u svom faktografskom istorijskom obraćanju saopštio ono što misli svaki Srbin u Crnoj Gori. A to je da je Srbija više voljela Crnu Goru, nego što je Crna Gora voljela Srbiju, to je živa istina”. Tako mi istine.

Još jedna ,,živa istina” zabilježena je u susret Danu nezavisnosti. Okončane su   Đukanovićeve tri epizode intervjua na E TV. Višedecenijski  premijer, po vlastitom priznanju,  nije imao nikakve  veze sa švercom cigara, korupcijom tokom privatizacije Telekoma, aferom S.Č. i tako redom.  Nekima je čudno takvo prkosno držanje pred istorijom. Previđaju sitnicu. Da je htio išta da „prizna“, Đukanović bi se pojavio u medijima koji mu bespogovorno ne drže stranu kao počasna straža.

Da Đukanović ne planira da govori o politici samo iz perspektive prošlosti, govori i njegovo pojavljivanje  na Svečanoj akademiji u Nikšiću povodom 20 godina  nezavisnosti, koju je priredio DPS. Nakon što se jedno vrijeme pretvarao da je samo ,,počasni predsjednik” partije kojom je gospodario, Đukanović sada koristi aktivnije jezičke izraze, tipa  ,,mi iz opozicionih redova”.

,,Bliži se dan kada će demokratske proevropske snage čiji je kredo antifašizam i izgradnja građanskog društva ponovo preuzeti odgovornost za uspješno vođenje Crne Gore”, kazao je.  Čini li se još nekome da je on to  mislio na DPS i sebe?.

Valjalo bi da naredne jubileje nezavisnosti Crna Gora slavi kao članica EU, a barem toliko valjalo bi i da konačno pogledamo istini u oči. Žive istine Mandića, Kneževića, Đukanovića i ostalih  neće nas odvesti u budućnost, gdje god da krenemo.  Samo istinsko, gorko,  suočavanje liječi. U protivnom, mrak će se vraćati u novim krugovima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Bruka šta se radi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Samo šest mjeseci do krajnjeg roka da se ispune sva poglavlja, umjesto priče o evropskoj završnici, u Montenegru je na djelu čudna paraistorijska medijska drama. Čista fikcija. Priča se o Kosovu, nezavisnosti i 2006., četnicima i hibridnim ratovima.  U pauzama se predahne sa (ne) postojećim koncertom Baje malog Knindže. Bruka šta se radi, što bi rekla poslanica PES-a Jelena Nedović

 

 

Čovjek bi pomislio da se u zemlji o kojoj uticajni Poltiko ove sedmice piše da ulazi u završnicu pristupanja u EU, govori upravo o tome. O završnici evropskog puta.  Ni riječ. Samo šest mjeseci do krajnjeg roka da se ispune sva poglavlja, u Montenegru je na djelu  čudna paraistorijska medijska drama. Čista fikcija. Priča se o Kosovu, nezavisnosti i 2006., četnicima i hibridnim ratovima.  U pauzama se predahne uz (ne)postojeći koncert Baje Malog Knindže. Dario Vraneš, gradonačelnik Pljevalja je odavno shvatio da se ovdje „sve zaboravi za dva dana“, pa se javno šalio i slagao za koncert. Neka, shvatio je i da mu svašta prođe bez sankcije.

Višedecenijski premijer Crne Gore Milo Đukanović je sedmicu uoči proslave 20 godina od nezavisnosti ugošćen na prijateljskoj TV E. On, dva novinara i par prigodnih pitanja. Sve u svemu, ispalo je da je Đukanović bio ne samo neki sporedni lik koji nije učestvovao u donošenju odluka ranih devedesetih, nego i da je bio Slavko Perović.  Njegova  „suverenistička, građanska, multietnička, proevropska” struja DPS-a pobijedila je 1998. godine. Poslije je bez greške  radio do 2006. i izvojevao Crnoj Gori nezavisnost.  Priznao je „grešku“ zbog napada na Dubrovnik,  saopštivši da se osim Hrvatima trebao izviniti i crnogorskim građanima, posebno onim koji su od početka bili protiv rata. Nije bilo potpitanja, pa je neznaveni gledalac mogao steći dojam da je takvih bilo u vr’ glave desetak. A ne čitav mirovni pokret koji je Đukanović progonio. Izvinjenje žrtvama drugih ratnih zločina u Crnoj Gori, od deportacija pa nadalje, Đukanović nije pominjao. Ni sumnjive privatizacije, pustošenja zemlje, politiku identitetskih podjela.  Opet, nijesu ga ni pitali.

Najavljena su još dva dijela nastavka Đukanovićevog intervjua. Čuda se dešavaju, možda ga priupitaju i za aferu Telekom. Slučaj visoke korupcije koja je vodila do porodice Đukanović, a zbog koje se ove sedmice podijelilo pravosuđe, pa više ne znaš ko je tamo čiji. Sigurno je samo da ne ličimo na zemlju koja „ulazi u završnicu pristupanja u EU“ , i koja će za pola godine zatvoriti poglavlje vladavine prava i borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Ddok je Đukanović pričao bajke o svojoj vladavini, Milan Knežević je krenuo u mitski „institucionalni boj za Kosovo“.  Kao da ga je Vučić podučio.  Za to vrijeme, vlast se bavila prepiskama bivšeg gradonačelnika Podgorice i funkcionera DPS Ivana Vukovića sa neformalnim vlasnikom građevinskog giganta Bemax Aleksandrom Mijajlovićem. Prepiske su dio predmeta Specijalnog tužilaštva protiv Mijajlovića, koje  ga tereti da je organizovao kriminalnu grupu koja je djelovala od 2019. do februara 2024,  i zloupotrebljavala službeni položaj radi uticaja na  vlast, bezbjednosni sektor i medije. Prepiske su nastale prije Mijajlovićevog hapšenja, i sumorna su slika crnogorske političke i medijske scene, umrežene politike, medija i podzemlja u to vrijeme.

Zanimljivo je da su objavljene prepiske dio vlasti u srce takle ne zbog te sumorne slike, nego  zbog Vukovićevog  termina “četnička govna”.  Iako  u prepisci Vuković nije precizirao na koga misli,  političke reakcije su se nizale. Najinteresantnije, problem nije bio u četnici, nego u dodatku. Gospoda četnici bi zvučalo prikladnije.

Posebna drama nastala je zbog psovke u kojoj se pominje ime pokojnog mitropolita Amfilohija. “ U crkvu Vladu da prave… To civilizovani svijet ne poznaje već 300 godina”, napisao je Vuković Mijajloviću, opsovavši potom “sve po spisku, na čelu s Amfilohijem”. Uslijedila je salva reakcija zbog psovki,  majki i pokojnog mitropolita.  Niko o tome što u to doba javni funkcioner i profesor Vuković svoju političku misao dijeli sa vlasnikom najmoćnije građevinske kompanije, koja je i tada bila pod javnim sumnjama za raznorazne nelegalne poslove. Jezik je tu samo prirodno prilagođen.  Gradonačelnik s Mijajlovićem dogovara opremu za bolnicu, političke poteze, medijske politike, sluša Mijajlovićeve komunalne zahtjeve. Konačno dogovara i  traku za trčanje kod kuće.

Bruka šta se radi, što bi rekla poslanica PES-a Jelena Nedović. Poznata po krilatici: Kad si privatni medij ne možeš  reći da radiš za državu i istinu.

Na žalost, ne može se reći da vlast i opozicija danas rade  za državu i istinu. A, bogami, ni za završnicu ulaska u EU.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo