Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Opstanak

Objavljeno prije

na

Veliki kontrakt, novi društveni ugovor za XXI vek, koji bi, za početak, morao da spreči nuklearnu i svaku drugu apokalipsu, koja nam svima jednako preti, daleko je čak i od svog sopstvenog začetka. I to kako kada je reč o samoj svesti, tako, još više, i kada je reč o glavnim akterima, profilima i kapacitetima, koji bi trebalo da ga donesu. I to je ono što najviše zabrinjava.

Najpre, o svesti. Autor ove kolumne se seća, kako je na vrhu tadašnje globalne pobune, krajem 1960-ih, pa i deceniju-dve nakon toga, zahtev pobunjenih, ali i najnaprednijih profesionalaca, naučnika i eksperata, bio ne ograničavanje širenja, kao što je to slučaj danas, nego potpuna zabrana i uništavanje, svakog oblika nuklearnog oružja i naoružavanja. U tom smislu, samo se nazadovalo. Slično stoji i sa najvećim brojem ostalih pretnji.

Ali ovakvo nazadovanje ima i svoje objašnjenje. Pod lažnim imenom takozvane neoliberalne ekonomija, u poslednje tri decenije, dogodio se uspon, a onda i krah, mada još uvek ne do kraja, ultra-monopolističkog, oligarhijskog i apokaliptičkog poznog kapitalizma. I odgovarajući, negativni preobražaj, sva tri glavna aktera, naše aktuelne drame. I levice, i desnice, i centra dakle.

Najpre, levica. Ona se samoraspala, tako da danas još uvek postoji, samo u obliku svojih nemoćnih i bespomoćnih imena i ostataka. Nakon konačnog sloma komunističkog krila 1989., do konačnog sloma socijaldemokratskog krila levice, došlo je upravo u naše vreme, u poslednjih godinu-dve. Sa samoskrivljenim porazom Demokratske stranke na predsedničkim izborima u SAD 2016., i sličnim porazom Socijalističke partije na predsedničkim izborima u Francuskoj 2017. I sa sličnim trendovima i ishodima u najvećem broju drugih, posebno evropskih socijaldemokratija. A sve ovo, naravno, samo kao konačni ishod, trodecenijskog procesa klasne i političke izdaje, koje su ove stranke napravile, kada su manje ili više otvoreno, prešle na stranu desnice, to jest „neoliberalne” ekonomije.

Zatim, desnica. Ni ona više nije ono što je bila. Njen uspon, samo je privremen i prividan. A bliska i dalja budućnost totalitarna. Slučaj Republikanske partije u SAD, nakon pobede Donalda Trampa na predsedničkim izborima 2016., više je nego ilustrativan. Uprkos pobedi, i, u istoriji SAD, retkoj, pa makar koliko privremenoj i prividnoj, partijskoj svevlasti, u Kongresu, u Beloj kući, i u Vrhovnom sudu, ova GOP, „grand old party”, velika, stara partija, nije više ni velika, ni (ona) stara, ni jedna (partija). To je sada tamo samo jedan veliki i nepregledni konglomerat, haos i neizvesnost. Slična stvar je i sa desnicom u Francuskoj, nakon poslednjih predsedničkih izbora 2017.

I na kraju, centar. Koji je, zapravo, lažan, ili, kako ga je pre nekoliko godina nazvao lucidni Tarik Ali, „ekstremni centar”. Zbog toga što ovaj „centar”, već tri decenije, u sebe usisava, a onda i poništava, i sada već bivšu levicu, i uskoro bivšu desnicu, i tako sve pretvara u onog novog, dolazećeg i velikog totalitarnog monstruma. Koji je danas naša najveća pretnja. Naš najveći, najsuroviji i najopasniji jahač apokalipse.

Negativni preobražaj naših glavnih aktera, koji se dogodio u poslednjih trideset godina, a koji je gore tek ugrubo naznačen, objašnjava onaj niski nivo svesti, kapaciteta i akcije, koji je toliko neophodan, za naš novi, Veliki, anti-apokaliptički kontrakt. I istovremeno upućuje na dug i težak ali jedino moguć put opstanka.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Opšti interes

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koji nije dat nego zadat

 

 

Opštim interesom kao takvim bavim se čitavog života. Mislim profesionalno. Najpre i najsistematskije, u svojoj magistarskoj tezi Interesna i politička artikulacija savremenog jugoslovenskog društva iz 1983. Uz najveću pomoć ekonomske i klasne analize Karla Marksa, i odgovarajuće analize američke teorije interesa i interesnih grupa, u ovoj tezi, po prvi put sam razvio celovit i detaljan uvid, u krajnje kompleksni i dinamični svet interesa. Pojedinačnih, posebnih i opštih. I kvaziopštih. Suvišno je da naglašavam, ovaj izuzetni svet, sa najvećom mogućom pažnjom, nastavio sam da pratim, sve do danas.

Dve decenije nakon magistarske teze, dakle na samom početku dvehiljaditih, međutim, Karlu Marksu i ostalima, pridružio se i Fridrih Niče. Prilikom drugog čitanja njegovog najpoznatijeg dela Volja za moć, naime, naišao sam na jedno epistemološko mesto, koje je, od tog momenta, postalo, i ostalo, od najvećeg značaja, za moje razumevanje ne samo opšteg interesa i sveta interesa, nego i čovekovog sveta uopšte. Natčovek i slične apstrakcije, da ne kažem fantazije i fantazmagorije, kasnije čak onako strašno zloupotrebljene od strane nacista, iz mog prvog čitanja ovog dela, u odnosu na ovo mesto, u drugom čitanju, potpuno su izbledele.

A mesto o kojem je reč je koliko duboko i moćno, toliko i neobično, veoma neobično. Toliko da sam mu se u mislima vraćao po nekoliko puta. Pa to činim i danas. Pogledajte sami uostalom. To je ono mesto u Volji za moć, gde veliki filozof kaže, kako istina nije, kao što pogrešno zamišlja najveći broj ljudi, priznajem, do toga momenta i ja sam, nešto što već postoji negde tamo, ispod nekog zastora, koji onda treba samo podići i skloniti i tako ovu istinu otkriti. Nego da je istina uvek kao neki proces učvršćivanja, pri čemu je akcenat jednako i na onom procesu, i na ovom učvršćivanju.

Umesto da sada nastavim sa pohvalom Fridrihu Ničeu, kao jednom od prvih, ako ne i prvom, koji je ovako snažno afirmisao epistemologiju čovekovog sveta, kao subjektivno-objektivnu, a ne samo objektivnu epistemologiju, prelazim odmah na njenu primenu na našu temu iz naslova ove kolumne, to jest na opšti interes. Ali ne ni na opšti interes onako apstraktno, nego konkretno, sasvim konkretno, zapravo najkonkretnije, u sklopu naše tekuće društvene i političke krize, izazvane najnovijim crnogorsko-emiratskim sporazumima o investicijama. Pri tome, na samom kraju, zumiraću još samo dva njena glavna elementa, jedan negativan, drugi pozitivan.

Glavni negativni element ove krize jeste prilično očigledna činjenica, da najveći deo subjekata (i) u ovoj krizi, opšti interes ima samo na rečima, odnosno da mali, veoma mali deo ovih, ne više od oko deset procenata, na ničeanskoj proizvodnji i učvršćivanju istine opšteg interesa, zaista radi. Ovo nije teško objasniti. Tridesetpet godina oligarhijskog, perifernog i poznog kapitalizma. I isto takvih ekonomija, klasa, interesa i toksina, identitetskih i ostalih. I produženo i opasno dvovlašće, nove tridesetoavgustovske vlasti, i stare moći, trodecenijske mafiokratije. I maskenbal neprestani. Beskonačni egoizam najbogatijih i najmoćnijih, ispod kvaziopštih maski.

Glavni pozitivni element je za sada i još uvek samo potencijal. Ali onaj najvredniji, ničeanski. Da onih oko deset procenata naraste makar do kritične mase. Onih koji znaju da ni istina opšteg interesa nije data tamo negde, nego da se i ona proizvodi i učvršćuje. Ni put do ove/ovoga nije nepoznat. Dijalog i kompromis. U tom smislu, čak ni sve štete koje su u tom pogledu već učinjene, ne znače da se iz aktuelnog crnogorsko-emiratskog paketa, iskrenim dijalogom i kompromisom, vladavinom prava, antikorupcijom, transparentnošću i kompetentnošću, ne može doći do istine opšteg interesa.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Veliki test

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekonomija i korupcija. Od Aristotela do danas

 

Po mišljenju mnogih, pa i autora ove kolumne, u najprestižniji hram Top ten mislilaca svih vremena, Aristotel je ušao najviše zahvaljujući otkriću zakona kvarenja/korupcije vlasti i čoveka u Politici. I to u onoj njegovoj/njenoj dvodelnoj klasifikaciji, na tri dobra, u kojima vlast poštuje opšti interes, i tri loša polisa, u kojima vlast opšti interes ne poštuje. Podsećanja radi, dobri polisi su monarhija, aristokratija i paideja, loši tiranija, oligarhija i demokratija (da se sada ovde ne zadržavamo na tome zbog čega i u kom smislu je u antici demokratija bila po pravilu negativan, a u modernom dobu pozitivan politički oblik).

Ova kolumna posvećena je nedavnim, čak i za naše standarde ekstremnim, i još uvek nezavršenim, aprilskim političkim turbulencijama, koje su izazvala ona dva međunarodna investiciona sporazuma, između Crne Gore i UAE, što ih je, u rano proleće ove godine, vlada Crne Gore najpre potpisala, a parlament potom ekspresno ratifikovao. Ali smo sa najstarijim vremenima, antikom i Aristotelom, namerno započeli, da bi naglasili, kako su ekonomija, politika i korupcija, nešto što postoji od kada je čoveka. Dakle nešto što je uobičajeno, da ne kažemo normalno. A da li će iz svega ovoga, na kraju, proizaći nešto dobro ili loše, da je to uvek otvoreno, i da, u krajnjoj liniji, uvek zavisi od toga šta ljudi, u vezi sa tim, učine ili ne učine. Te da, u tom smislu, i ove, aprilske i postaprilske turbulencije, treba posmatrati kao jedan značajan i veliki test. Za čitavo društvo, a ne samo za vlast.

Pa šta je ovaj veliki i značajni test pokazao do danas? Znamo, od toga koliko dobro razumemo prve rezultate ovog testa, u velikoj meri zavisi i njegov ovakav ili onakav, dobar ili loš, konačni ishod i nalaz. U nastavku, prvi rezultati ovog testa, biće prikazani preko njegovih glavnih nalaza, najpre negativnog, a zatim i pozitivnog dela spektra subjekata i institucija sistema (pri čemu se, naravno, podrazumeva, da i same kvalifikacije negativnog i pozitivnog, pripadaju autoru ove kolumne).

Najpre, negativni deo spektra. DPS u najvećem delu, i PES u jednom njegovom delu. DPS zbog odsustva prilikom glasanja u parlamentu u aprilu ove godine, koje je, u stvari, bilo prisustvo ove partije i njenog Vrhovnika, sada Počasnog, u višegodišnjem sumnjivom emiratskom dilu. Deo to jest vrh PES, pre svega, zbog njegove i naše najnovije verzije „olako obećane brzine“, koja je samo povećala i pojačala stare sumnje. Čak i da su sve ove sumnje potpuno neosnovane, rečena brzina, koja ih je proizvela, ili makar samo pojačala, bila je loša. Pogotovo kada se poveže sa sličnim brzinama i efektima Donalda Trampa, i sa neskrivenim divljenjem, koje je sam vrh PES i vlade, demonstrirao za ovog „very special“ američkog predsednika.

Ali ni pozitivni deo spektra naših subjekata i institucija, u započetim crnogorsko-emiratskim poslovima, izazovima i fatamorganama, nije bez velikih problema. I to zbog najmanje dva ozbiljna razloga. Prvo, zbog toga što je ovaj deo našeg spektra, koji uključuje najbolje i najborbenije delove našeg nevladinog sektora, MANS i CIN na primer, a ima ih još, uključiv i odgovarajuće delove društva, uprkos svemu, još uvek – daleko od kritične mase. Bez koje nema stvarne, održive i dugoročne promene nabolje.

I drugo, zbog toga što ni svo ono heterogeno mnoštvo, koje je, do sada, u protivljenju problematičnoj crnogorsko-emiratskoj viziji, bilo zajedno sa najboljim delovima nevladinog sektora, ni po svom kvantitetu, ni po svom kvalitetu, nije dovoljno za onu neophodnu kritičnu masu. Nego taj materijal i potencijal treba tražiti, prepoznavati i izgrađivati, u celokupnom političkom spektru. Sa izuzetkom DPS, sve dok se ovaj, makar minimalno ne reformiše. I odrekne od svog Počasnog. Ali o tome, nešto više u sledećoj Alterviziji.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kiss My Ass. Početak drugog mandata Donalda Trampa. Posljednja faza hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma

 

 

Taman pomislimo da sve ovo, ne može više i grđe od ovoga ili onoga, a ono se veoma brzo pokaže da i te kako može. Tako smo mislili da ne može više i grđe, od samog početka drugog mandata aktuelnog predsednika SAD, od one njegove neverovatne i beskonačne samohvale, tipa „Istorija“, „Revolucija“ i „Zlatno doba“, a ono, ne lezi vraže, dođe i ovo njegovo neverovatno i beskonačno vulgarno, iz podnaslova ove kolumne, od 9. aprila 2025.

Ali se ovde na tome nećemo previše zadržavati. Niti ćemo opširnije ponavljati ono, iz ove iste kolumne, od pre oko mesec dana, da su Donald Tramp i trampizam, samo vrh ledenog brega. Da je ovaj „very special“ predsednik, samo izraz vladajućeg haosa i sistema, a ne obrnuto. Te da zbog toga ovom ekstremnom egocentriku, ne treba ni pridavati, od strane njega očigledno veoma žuđenu, ali nezasluženu pažnju.

Umesto toga, treba se koncentrisati, na vladajući haos i sistem. Za početak, može se čak i složiti, sa jednom od egocentričnih opsesija našeg negativnog junaka. Onom koja ekstremno-narcistički ističe kako je ovde reč o Istoriji sa velikim I. Samo što je realni sadržaj, smer i kvalitet ove istorije, sasvim suprotan, od onoga što misli i želi, naš nesrećni narcis. A da bi videli ovo potonje, dovoljno je da se pozovu u pomoć, samo dva ozbiljna i velika mislioca.

Prvi je bio Nemac. Osvald Špengler. Koji je, odmah posle kraja Prvog svetskog rata, objavio delo koje ga je proslavilo, Propast Zapada. Njegovoj oporoj i oštroj kritici, sigurno je doprineo i poraz njegove Nemačke u ovom (i sledećem svetskom) ratu, pa i njegov izvesni reakcionarni nacionalizam, ali je ova knjiga, bila i ostala, jedna od prvih i najboljih kritika polumilenijumskog Zapada.

Drugi je bio Amerikanac. I sve do skoro naš savremenik. Imanuel Volerstin (1930-2019). Utopistics: Or Rational Choices of the XXI Century, iz 1998. The Decline of American Power, iz 2003. Does Capitalism Have a Future?, iz 2013. Ovo su samo tri knjige Imanuela Volerstina, koje se našom temom bave najdirektnije. Koga zanima stvarna, a ne donald-trampovska istorija, neka, za početak, pročita makar ove tri knjige Imanuela Volerstina, i onu jednu Osvalda Špenglera.

Pa će se lako uveriti, da su, u poređenju sa Donaldom Trampom, vođom novog fašizma, vođe starog fašizma, Benito Musolini i Adolf Hitler, bili oličenje prilične ozbiljnosti i pristojnosti. Što samo potvrđuje odmaklu odnosno poslednju fazu, velikog i opasnog kraja hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema. Kojem kraju, za sada, na žalost, samo prilično nemoćno prisustvujemo.

Te čiji je današnji veliki vođa, poluludi D. T., ponovimo to, ipak, još jednom, samo izraz i reprezent. A od čitave novije filmske i umetničke produkcije, da ni ovu ovde ne zapostavimo, najsnažnije i najuverljivije predstavljen, u onoj zastrašujućoj mešavini zlikovca i klovna. U filmu Džoker iz 2019.

Mogućnosti svake pa i ove kolumne su ipak ograničene. Pa ćemo ovu kolumnu zbog toga zaključiti, jednim nevelikim, ali ozbiljnim predlogom. Da neka od ozbiljnih i kredibilnih agencija za ispitivanje javnog mnjenja, ispita koliko je u našoj maloj i jedinoj, ali i šire, u svetu, onih koji našeg klovna i džokera, podržavaju, a koliko onih koji mu se protive. Od rezultata ovog ispitivanja, u velikoj meri, zavise naše šanse. Da se apokaliptičkom kraju, ne samo hegemonije SAD i Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema, nego i čitavog čovečanstva, pravovremeno i delotvorno suprotstavimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo