Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, POLITIČARKA I SOCIOLOG IZ BEOGRADA: Srbiju je progutala Vučićeva vlast

Objavljeno prije

8 godina

na

vesna-pesic-3

MONITOR: Prošle nedjelje premijerka Ana Brnabić predstavila je rezultate prvih stotinu dana Vlade Srbije. Kako ocjenjujete njen rad?
PEŠIĆ: Po mom mišljenju to je lažna tema, jer premijerka Brnabić nije formirala svoju vladu, nego je nasledila Vučićevu. Po njegovoj direktivi je dodat jedan ministar za ekologiju da se učini SPS-u, koalicionom partneru, da dobije dva ministra više. A druge promene u Vladi se svode na to što su dva ministra promenila ministarstva, opet ne po njenoj volji. Ona ne vodi Vladu, nema svoju politiku ni samostalnost, nego Vladu vodi i dalje Vučić. Ana Brnabić se doživljava kao „fikus”, jer je na to mesto stigla voljom Vučića. Kad se Vučić prebacio na mesto Predsednika Republike, otvoreni su rasgovori sa strankama oko Vlade, a tokom tih razgovora ona uopšte nije bila ni pomenuta. Vučić je odlučio da nju postavi na to mesto. Sada on i kao Predsednik Republike kontroliše Vladu, a preko većine u Skupštini koja pripada njegovoj stranci kontroliše i parlament i sve ostale institucije. U ovakvom kontekstu ona ništa nije ni radila, nije ni trebalo da radi. Odlazila je na nekoliko službenih putovanja, a za tih tobože njenih 100 dana Vlade ništa nije preduzela. Nije bilo nikakvih reformi nije bilo ni novih inicijativa, nego se raspravljalo u Skupštini oko nekoliko zakona koji su ranije bili pripremljeni: o vojsci, BIA i obrazovanju. Ti zakoni su prilično skandalozni, a i rasprava o njima je bila incidentna, jer je predsednica Skupštine maltretirala predstavnike opozicije. Ona je poslanike opozicije tretirala tako što im nije dozvolila da učestvuju u raspravi i nekolicinu poslanika je kaznila izbacivanjem sa sednica Skupštine. Ti zakoni predstavljaju ogromnu koncetraciju moći, jer su ministrima data velika ovlašćenja, što u prevodu znači da se moć u totalu predaje jednom čoveku – Aleksandru Vučiću.

MONITOR: Na tribini „Javni sektor – crna rupa Srbije”, održanoj prije nekoliko dana u Užicu, konstatovano je da u javnom sektoru rukovode partijski i nekompetentni kadrovi, vlada korupcija i Srbija postaje neprijateljska država prema svojim građanima. Vaš komentar?
PEŠIĆ: Slažem se sa izvodom koji ste naveli iz te rasprave, i to što ste citirali je izgovorila naša poznata pravnica i političarka Vesna Rakić Vodinelić. Ona potiče iz Građanskog saveza Srbije, stranke koju sam ja vodila i koja je jedina bila građanska i antiratna. U javnom sektoru nije bilo nikakvih reformi, naprotiv, situacija se tu pogoršava. Što je najgore, javni sektor se širi i na njemu se zasniva moć sadašnjeg političkog vrha u Srbiji. Svi direktori i rukovodioci postavljaju se isključivo po partijskoj liniji i Vučićevoj volji, javni sektor služi za zapošljavanje nekompetentnih kadrova SNS-a. Tako je i sa administracijom i ostalim državnim službama. Srbija je postala neprijateljska prema građanima zato što i preduzeća i državni organi gube kapacitet da obavljaju poslove i projekte u interesu građana, nego služe sami sebi, masovnoj korupciji i održavanju nedemokratske autoritarne vlasti. EPS kao najaveće javno preduzeće je podbacilo upravo zbog lošeg rada i hiljada nepotrebno zaposlenih partijskih kadrova, preko kojih se skupljaju „kapilarni glasovi” za Vučića, što se u teoriji naziva političkim klijentelizmom. Umesto da rast bude oko tri posto, upravo zbog ovakvog vođenja države rast će jedva dostići dva posto i najniži je u ovom delu Evrope. Po ovim parametrima Srbija zaostaje čak i okviru Zapadnog Balkana i tu se nalazi na poslednjem mestu, ne znam, možda je po nekom indikatoru samo Albanija iza Srbije.

MONITOR: Slažete li se sa tvrdnjama političkih analitičara da je Vučić i predsjednik, i premijer, i ministar, i direktor… koji je uništio sve nezavisne mehanizme za kontrolu vlasti, a građani Srbije postali taoci njegove autokratske vladavine?
PEŠIĆ: Nažalost, to je tačno. Srbija je opet u velikoj regresiji. Mi danas u Srbiji imamo čistu autokratiju u obliku lične vlasti i jedne grupe oko Vučića koji uživaju materijalne i svake druge privilegije. Oni ne odgovaraju ni za šta i kad su uhvaćeni sa rukama u medu to jest kad krše zakone. Kad je u pitanju ta klika i kad su pitanju njeni pripadnici, tužilaštvo i policija su mrtvi. Oni ne mogu biti kažnjeni, čak ni ispitani od strane organa javne vlasti i ne stižu do suda. Kad je ministar vojni Aleksandar Vulin uhvaćen da ne može da opravda odakle mu novac za kupovinu stana i kad izjavi da mu je novac pozajmila ženina tetka iz Kanade i kad novinari utvrde da nema tragova da je taj novac iz Kanade stigao u zemlju, Vučić ode na televiziju i izjavi „Vulin ništa nije ukrao” – i eto, pojeo vuk magarca. Institucije ne mrdaju kad su povlašćeni u pitanju, iz čega lako možete zaključiti i kakvo je stanje u pravosuđu. Pa, ipak, u današnje vreme teško je sakriti takve stvari. Imamo nekoliko organizacija za istraživačko novinarstvo koje otkrivaju malverzacije ove povlašćene grupe (privilegije se ne svode samo na njih nego se šire do lokalnih bosova). Rezultati njihovih istraživanja šire se preko društvenih mreža i nekoliko nezavisnih listova (Vreme, NIN, Danas, TV N1 i nekoliko portala), ali do šire javnosti ne stižu. Naravno da se ovakve nezavisne grupe, baš kao i oslabljena opozicija i noviji građanski pokreti, smatraju neprijateljima i izdajnicima kojima rad i život nije ni malo lak. Sloboda izražavanja je drastično ograničena i svedena na marginu. Glavni mediji koji stižu do svih građana su pod strogom kontrolom i na njima Vučić gostuje kad hoće i koliko hoće. Institucije su rasturene jer ih vode Vučićevi ljudi, a pravosuđe je na najnižoj tački od kad ja pratim politiku. Od pravne države nema ni traga ni glasa, dok je celokupno društvo progutala vlast Aleksandra Vučića.

MONITOR: Da li u Srbiji postoje snage koje se mogu suprotstaviti svemu tome?
PEŠIĆ: Nažalost, nema takvih snaga. Prethodne stranke koje su vladale posle Petog oktobra su propale, prokazane da su za sve krive i što se u Srbiji loše živi, da su to bili sve sami lopovi i moralne nakaze, a, eto, oni na čelu sa Vučićem su naši spasioci. Narod je toliko osiromašio da je izgubio političku svest i rasuđivanje,čeka samo da dobije neku crkavicu od države, i sada više nego ikad važi ona izreka: „Kad dođeš na vlast, glasaću za tebe”. Pri tom i ono što od opozicije postoji teško se probija u medijskom mraku i neprekidnoj kampanji vlasti da je svaka opozicija neprijatelj naroda. Narod – pa to je samo Vučić, svi drugi su izdajnici.

MONITOR: Zašto intelektualci mahom ćute?
PEŠIĆ: Sve se to istanjilo, mnogi velikani naše građanske scene su pomrli, razišli se, iselili se, ili se ućutali od umora. Neki intelektualci se i dalje čuju, sada su to najčešće umetnici, glumci i karikaturisti i preostala „stara garda”. I da hoće, nemaju gde mnogo da se čuju, jer glas ne može daleko da se čuje. A i narod, obični ljudi, uglavnom veruju propagandi vlasti koja neprekidno obećava da će biti bolje, hvali samu sebe, a kad nemaš ništa, sklon si takvoj manipulaciji. Neki boljestojeći i pripadnici poraženih stranaka priklanjaju se takvoj vlasti i rade za vlast, a neki su se povukli u sebe, razočarani u politiku, ne verujući da će za njihova života išta bolje biti.

MONITOR: Kako komentarišete premijerkin stav koji je predočila poslanicima Evrpskog parlamenta da u Srbiji nema objektivnog novinarstva – nego su svi mediji za ili protiv vlasti?
PEŠIĆ: Pa to je donekle tačno. Ona čita Vučićeve tabloide i gleda tv stanice koji direktno rade za vlast, a tu nema nikakvog novinarstva, a najmanje objektivnog i istinitog. A ono što je slobodno i koje je kritički nastrojeno (navela sam ih), i to je za nju neobjektivno „negativno komentarisanje”. Podela za i protiv Vučića zaista postoji, to su dva nepomirljiva tabora, a sredine nema, sem onih totalno nezainteresovanih za politički i javni život.

Radikalski primitivizam

MONITOR: Nedavno ste rekli da se u Srbiji u posljednjih pet godina živi u radikalskom primitivizmu. Šta pod tim podrazumijevate?
PEŠIĆ: Na vlasti je radikalska škola politike, mišljenja i ponašanja. Ta škola vulgarizuje javni život korišćenjem laži, ružnih reči, panjkanjem, vređanjem i sramoćenjem ljudi i pripadnici te škole to čine bukvalno svuda – od Skupštine do tabloida koji moralno nagrđuju svakog ko digne glas protiv vlasti i Vučića. Vučić je odrastao u Šešeljevoj školi koja se odlikuje agresivnošću, primitivizmom, lažima, žestokim nacionalizmom i sukobima sa okruženjem. Upravo po tom prostakluku se razlikuju i od Miloševića. Radikali nastoje da kontrolišu celokupno društvo, a i pojedince izdvajaju i proganjaju. Takva je bila i ona Pašićeva stranka, čiji cilj nije bila modernizacija i demokratizacija Srbije, već velikosrpske teritorijalne pretenzije. Ni devedestih godina nikada nije spadala u tabor demokratskih stranaka. Okupljala je kao članstvo najneobrazovanije ljude, bez znanja i kompetencije, i otvarala je kanal društvnog napredovanja i zapošljavanja za takave ljude, ali i za sve one koji prihvate člansku kartu stranke. SNS je uglavnom okupio bivše radikale. Tako da mi danas u Srbiji imamo vladavinu najgorih, onih koji su bahati i gledaju isključivo sopstvne interese, najpre one finansijske, ali i sve druge privilegije u koje spada i zaštita od odgovornosti i zakona. SNS je navukao tanku košuljicu proevropske stranke da bi došao na vlast, ali je potkošulja ostala ista. Imaju sreću da je EU i SAD slabo interesuju za ovaj deo sveta, gledajući samo to da neko ne krene u ratove, i to je dovoljno. Interesuje ih samo otvoreni sukob oko Kosova, da se to zatvori i to je sve.

Veličanje haških osuđenika

MONITOR: U regionu jača desnica, u Srbiji i Hrvatskoj se rehabilituju četništvo i ustaštvo, vlasti su naklonjene osuđenim za ratne zločine iz devedesetih… Kakve su šanse građanskih snaga da se tome uspješno suprotstave?
PEŠIĆ: Stvari stoje loše. Krenulo se i u reviziju nedavne prošlosti. Govori se kako nemamo čega više da se stidimo, to kaže ministar vojni Vulin po nalogu Vučića koji inicira i podržava takvu politiku. Navodno je došlo vreme da odbacimo krivicu i budemo ponosni na naše heroje koji su vodili ratove devedestih godina. Povratnici iz Haškog tribunala se slave kao branioci domovine, nastupaju na tribinama i skupovima zajedno sa zvaničnim državnim funkcionerima. Čini mi se da sada ne postoje nikakve šanse da se suočimo sa ratnim zločinima i ožalimo žrtve koje su pale za nezavisne države i srpske pretenzije da se ratom stvori velika Srbija. Građanska opozicija je gotovo nestala. Možda je ima donekle u nekim strankama i u nekim građanskim pokretima kao što je Ne(da)vimo Beograd, pokretu mladih antifašista, levičara, demokrata i iskrenih boraca protiv autokratije. Od suočavanja sa prošlošću smo sve dalje, a bez toga teško ćemo se oporaviti i pronaći izlaz iz haosa u kome živimo već tri decenije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Poglavlja 23 i 24, ogledalo nedostatka snage za reformu

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Marta, 2026

Objavio:

Uređena država ne jača ovlašćenja službi bez istovremenog jačanja kontrole nad njima. Kod nas se, nažalost, radi upravo suprotno. Sektor bezbjednosti treba očistiti od uticaja organizovanog kriminala i politike, ali se to ne smije raditi mjerama koje nisu dovoljno transparentne, održive i za koje ne postoji podrška dobrog dijela javnosti

 

 

MONITOR: Desetak dana nakon hapšenja Aca Đukanovića, ne nazire se da istraga ide dalje od pronađenog oružja. Kako to komentarišete?

MILOVAC: Ako se deset dana nakon hapšenja i dalje uglavnom govori samo o oružju, onda je sasvim legitimno pitanje da li gledamo ozbiljnu istragu ili još jednu političko-medijsku akciju.

Naravno da ni oružje nije beznačajno, ali bi ono moralo biti tek početak, a ne kraj priče. MANS je još prije više od decenije podnosio prijave koje su se ticale poslova oko Prve banke i kredita povezanih sa licima iz kriminalnog miljea, ali od svega toga nikada nijesmo vidjeli ozbiljan institucionalni epilog. Zato je danas ključno pitanje da li će istraga konačno ići prema tokovima novca, poslovnim vezama i starijim sumnjama koje se godinama vezuju za ovu porodicu, ili će se sve završiti na onome što je bilo najlakše predstaviti javnosti. Ako ostane samo na oružju, to će biti još jedna potvrda da institucije i dalje biraju spektakl umjesto pravde i vladavine prava.

MONITOR: Demokrate koje kontrolišu bezbjednosni sektor najavile su tužbu protiv analitičara Danijela Kalezića koji je u intervjuu govorio o potencijalnom hapšenju Mila Đukanovića. Šta to govori?

MILOVAC: To prije svega govori da dio vlasti ima sve manje tolerancije prema kritici. Kada partija koja kontroliše bezbjednosni sektor na politički stav ili procjenu odgovara najavom tužbe, to nije znak snage nego slabosti. Ozbiljna vlast na kritiku odgovara argumentima i činjenicama, u konačnom i rezultatima, a ne pokušajem da ućutka one koji misle drugačije. U zemlji koja već ima ozbiljan problem sa političkim pritiscima na institucije i suženim prostorom za javnu debatu, takve reakcije dodatno pogoršavaju stvari. To pokazuje da vlast sve češće kritiku doživljava kao neprijateljski čin, a ne kao normalan dio demokratskog života.

MONITOR: Đukanović se nije oglašavao nakon hapšenja brata, što neki vide kao znakovito?

MILOVAC: Jeste znakovito, ali meni je važnije ono o čemu ćuti godinama. MANS je više puta ukazivao da ključna pitanja nijesu samo ona koja se tiču formalnih sporova sa ASK-om, nego pitanja stvarnog porijekla imovine, neprijavljenih podataka, imovine u Kočanima i slučaja Pandora papira, koji i dalje nema ozbiljan pravosudni epilog. Zato njegovo ćutanje nakon hapšenja brata jeste politička poruka, ali nije suština problema. Suština je da javnost i dalje nema odgovor na mnogo ozbiljnija pitanja koja se tiču načina na koji je sticano i skriveno bogatstvo njegove porodice. U politici je i ćutanje poruka, a ovdje je očigledno riječ o pokušaju da se kontroliše šteta po njegov imidž i rejting njegove partije.

MONITOR: Kako ocjenjujete usvajanje zakona o unutrašnjim poslovima i ANB-u i gdje nas takvi zakoni vode?

MILOVAC: Ti zakoni ne djeluju kao korak ka evropskim standardima, nego kao pokušaj dodatnog širenja moći policije i službi bez odgovarajuće, prijeko potrebne kontrole. MANS je upozorio da se ovako osjetljiva rješenja guraju bez ozbiljne javne rasprave, praktično ispod radara, dok se javnosti saopštava da je sve to navodno dio reformi. A suštinski problemi ostaju.

Kod ANB-a ostaje pitanje izostanka stvarne i efikasne kontrole nad mjerama nadzora, a kod Zakona o unutrašnjim poslovima ostaje prostor za politički uticaj kroz mehanizme koji nijesu dovoljno transparentni niti garantuju pravo na odbranu. To nas vodi daljoj politizaciji bezbjednosnog sektora, a ne njegovoj profesionalizaciji. Uređena država ne jača ovlašćenja službi bez istovremenog jačanja kontrole nad njima. Kod nas se radi upravo suprotno. Sektor bezbjednosti treba očistiti od uticaja organizovanog kriminala i politike, ali se to ne smije raditi mjerama koje nisu dovoljno transparentne, održive i za koje ne postoji podrška dobrog dijela javnosti. Previše puta smo čuli floskule čelnika bezbjednosnog sektora i političkih partija odakle potiču da “onaj ko je protiv ovakvih zakona, služi kriminalu”. Takve etikete su veoma opasne i ne mogu prikriti očigledan nedostatak demokratske kondicije, političke volje i u konačnom znanja da se pomenuti procesi vode na ispravan način.

MONITOR: A izlazak DPS-a iz skupštinskih tijela?

MILOVAC: Politički je razumljiv, ali institucionalno nije dobar. Jasno je da opozicija ne želi da učestvuje u glumljenju evropskog konsenzusa dok se istovremeno guraju zakoni koji izazivaju ozbiljne sumnje i rezerve. Ali izlaskom iz skupštinskih tijela dodatno se slabi parlamentarna kontrola tamo gdje je ona najpotrebnija – nad bezbjednosnim sektorom, pravosuđem i evropskim reformama. Veći problem je, međutim, to što je vlast sama proizvela takvu situaciju. Umjesto da gradi minimum političkog dogovora oko osjetljivih pitanja, ona se odlučila za preglasavanje i nametanje. Kada tako vodite procese, onda ne možete očekivati ni povjerenje ni saradnju, bez obzira na motive i političku prošlost dijela opozicije koja je bila aktivni saučesnik kreiranja trenutnog stanja u sektoru.

MONITOR: Može li Crna Gora u svim ovim okolnostima, uz bojkot opozicije i antievropske poteze vlasti, ispuniti obavezu zatvaranja poglavlja 23 i 24 do kraja godine?

MILOVAC: Crna Gora može formalno napredovati u pregovorima, ali poglavlja 23 i 24 se ne zatvaraju političkim izjavama nego rezultatima. To sam i ranije govorio – neka poglavlja možete zatvoriti administrativno, ali vladavina prava se ne dokazuje planovima i optimizmom, nego praksom.

Ako imate hapšenja bez optužnica, optužnice bez presuda i presude bez oduzimanja imovine, onda nemate suštinski napredak. U tim poglavljima ne mjeri se ono što piše u saopštenjima, nego ono što rade institucije. Uz ovaj nivo političke polarizacije i uz poteze vlasti koji često dolaze u sudar sa evropskim standardima, to postaje sve manje vjerovatno. Ipak, nesporna politička volja stanuje u Briselu i mislim da će to biti presudno na završetak ovog procesa.

MONITOR: Ministarka je optimistična, ima li pokrića za to?

MILOVAC: Razumijem optimizam ministarke, jer je to dio njene političke uloge, ali optimizam nije dokaz napretka. Napredak u poglavljima 23 i 24 ne mjeri se dobrim namjerama, nego pravosnažnim presudama, finansijskim istragama, oduzimanjem nezakonito stečene imovine i stabilnim, profesionalnim institucijama. Mi predugo živimo u modelu u kojem se javnosti predstavlja da je dovoljno usvojiti zakon, formirati radnu grupu i napisati izvještaj. Nije. Dok god ne vidimo da institucije mogu da procesuiraju i dovedu do kraja slučajeve koji zadiru u vrh političke i ekonomske moći, optimizam ostaje više PR nego stvarni rezultat.

MONITOR: Šta čitate u razmijenjenim pismima Vesne Medenice, SDT-a i sutkinje Kovačević koja je donijela osuđujuću presudu?

MILOVAC: U toj razmjeni čitam duboku kompromitaciju pravosuđa. To više nije pitanje jedne presude ili jednog predmeta, nego slika sistema koji je godinama bio zarobljen ličnim, političkim i interesnim vezama. MANS je i ranije upozoravao da je u takvom sistemu lojalnost često bila važnija od zakona. Kada danas gledamo otvorena pisma, međusobna optuživanja i javno razračunavanje ljudi iz pravosuđa, gledamo posljedicu tog modela. Najgore od svega je što se time dodatno urušava povjerenje javnosti. Građani ne vide institucije koje funkcionišu, nego sistem koji svoje najdublje sukobe rješava preko medija. To je poražavajuća slika za zemlju koja tvrdi da ozbiljno napreduje u vladavini prava.

MONITOR: Miloš Medenica je još na slobodi, a snimaka njega, stvarnog ili virtuelnog, ne fali. Kako to vidite?

MILOVAC: Kao otvoreno ruganje državi. Ako imate čovjeka koji je u tako važnom predmetu uspio da izmakne institucijama, a onda se u javnosti pojavljuju njegovi snimci, stvarni ili virtuelni, to šalje veoma lošu poruku. MANS je s pravom tražio da MUP objavi sve podatke o nadzoru njegovog kućnog pritvora, jer je postojalo dovoljno razloga da se uoči izricanja presude taj nadzor pojača. Ako se to nije desilo, onda ne govorimo o incidentu nego o ozbiljnom sistemskom propustu. Problem nije samo što je jedan čovjek pobjegao, nego što takvi slučajevi građanima pokazuju da država kasni, reaguje naknadno i ne umije da zaštiti vlastiti autoritet.

MONITOR:Zašto izostaju suštinski rezultati u poglavljima 23 i 24?

MILOVAC: Zato što Crna Gora i dalje pokušava da vladavinu prava odglumi kroz formu, umjesto da je izgradi kroz praksu. Godinama gledamo isti obrazac: usvajaju se zakoni, pišu strategije, organizuju akcije i konferencije, a onda izostanu presude, konfiskacije i stvarna odgovornost.

Na to se nadovezuje i stari problem – nedostatak političke volje da se ide do kraja kada istrage dotaknu vrh vlasti, bez obzira na to da li govorimo o bivšoj ili sadašnjoj strukturi moći. Zato stalno ponavljam da Crnoj Gori nijesu potrebne nove akcije radi naslova, nego mjerljivi i održivi rezultati. Dok se to ne promijeni, poglavlja 23 i 24 ostaće ogledalo svega što ova država nije imala snage da reformiše.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MATO KANKARAŠ, PROFESOR MATEMATIKE: Birokratizacija prosvjete

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Marta, 2026

Objavio:

Birokratizovanost prosvjetnog aparata nužno dovodi do prekomjernog formalizma u svakom preduzetom projektu. Jedna od glavnih odlika prosvjetne reforme bila je u tome što smo pokušavali da oponašamo sistem koji smo idealizovali, umjesto da smo gradili vlastiti i ispravljali greške na koje se nailazi usput

 

MONITOR: Problematizovali ste rezultate nedavnog Državnog takmičenja iz matematike – gdje je rijetko ko dobio više od 50 poena od mogućih sto, a pojedini nule ili svega nekoliko bodova. Što je glavni problem – manjak znanja, teški zadaci, loša organizacija?

KANKARAŠ: Prirodno je da zadaci na ovom nivou takmičenja budu teški, ponajviše zbog očekivane težine zadataka na sljedećim etapama takmičenja iz matematike kao što je Balkanska matematička olimpijada ili Svjetsko takmičenje iz matematike. Međutim, nije odgovorno da se zdravo za gotovo uzmu navodni visoki kriterijumi Ispitnog centra Crne Gore kao glavni razlog za tradicionalno slabe rezultate na državnom takmičenju. Uzroke ove pojave treba tražiti u nepostojanju institucionalnog okvira koji bi razvio strategiju i viziju za rad sa talentovanim učenicima.

Ispitni centar nije učinio čak ni da predložena literatura iz njihovog informatora bude u cjelosti dostupna a kamoli šta drugo. Štaviše, ni sami taj informator nije prećerano relevantan dokument, kako sadrži samo okvirne informacije.

Gotovo jedina odredba u našem prosvjetnom sistemu koja se odnosi na ovaj segment našeg rada propisuje obavezno držanje jednog časa dodatne nastave tokom radne neđelje i to je to. Ipak, svaki prosvjetar koji je imao prilike da priprema svoje učenike, zna koliko propisani fond časova za dodatnu nastavu potcjenjuje rad koji je neophodno uložiti. Prirodno bi bilo očekivati određeno rasterećenje od radnih obaveza kada se odvijaju pripreme za takmičenje. Veoma je nezahvalno pripremati zadatke na ovom nivou uporedo sa regularnim obavezama.

Od ključne važnosti bi bile obuke nastavnog kadra koji pokazuje volju za rad sa učenicima ovog nivoa znanja, jer bi se ovaj vid stručnog razvoja morao shvatiti kao neprekidni proces svakog predmetnog nastavnika.

MONITOR: Da li ima napretka i ikakvih naznaka da se može riješiti problem deficita profesora matematike i ostalih iz prirodnih nauka?

KANKARAŠ: Ne može se reći da u tom pogledu nije bilo pomaka. Osnivanjem odsjeka za hemiju napravljen je najveći iskorak u ovom pogledu. Najava osnivanja studijskog programa nastavne matematike na PMF-u u Podgorici signal je da se u tom pravcu razmišlja. Ovaj program bi omogućio lakše profilisanje budućih profesora matematike kako bi taj nastavni program bio oslobođen onih predmeta koji su značajniji ukoliko vas interesuje bavljenje naukom. Ovo bi makar riješilo deficit nastavnika u osnovnim školama.  Nedostatak profesora fizike posljedica je loše tradicije da taj odsjek upisuje veoma mali broj studenata. Vjerujem da bi se ova tradicija suzbila ciljanom promocijom ove nauke i podsticanjem otvaranja radnih mjesta koja odgovaraju ovom profilu.

Ipak, pored svega ovoga ne postoji tijelo na državnom nivou koje bi se ozbiljno pozabavilo raspoređivanjem ovih kadrova. To bi trebalo da bude institucija koja prati stanje nastavnog kadra na nivou čitave zemlje, i neposredno pronalazi te kadrove i dodjeljuje im radna mjesta shodno potrebama. Ovo bi naravno trebalo da ide uporedo sa politikom javnog stanovanja, kako bi se nastavniku obezbijedio trajni boravak u mjestu đe mu je određeno zapošljenje. Umjesto toga, sadašnja situacija je slika i prilika jedne potpune prepuštenosti slučaju.

Zbog neravnomjernog razvoja smo došli u situaciju đe u jednom dijelu zemlje imamo premali broj škola za broj učenika, a u drugom gotovo puste škole! U Podgorici imate osnovne škole koje rade u 5-6 smjena, dok pljevaljskaoj gimnazija sa jakom tradicijom upiše možda tri odjeljenja u generaciji. Državna strategija prema prosvjetnom problemu na sjeveru je zanemarivanje toga regiona dok se ne ugase te škole.

MONITOR: Koji su glavni problemi u obrazovanju i vidite li da ima nekih naznaka njihovog prevazilaženja?

KANKARAŠ: Na fonu ovog pitanja mogao bi da se pokrene čitav društveni dijalog i serija javnih rasprava, predavanja i diskusija. Birokratizovanost prosvjetnog aparata nužno dovodi do prekomjernog formalizma u svakom preduzetom projektu. Jedna od glavnih odlika prosvjetne reforme bila je u tome što smo pokušavali da oponašamo sistem koji smo idealizovali, umjesto da smo gradili vlastiti i ispravljali greške na koje se nailazi nausput.

Uzmimo na primjer pisanje scenarija za čas. Ukoliko bismo se držali zakona kao pijan plota, svaki profesor bi za potrebe svakog održanog časa iskucao i ištampao po tri stranice. Ovo bi proizvelo trošak od jedno makar dvije hiljade listova po prosvjetaru u nastavnoj godini, dok bi na nivou čitave prosvjetne zajednice tokom jedne godine bio trošak 30 miliona listova. Ko bi ozbiljno mogao da pregleda toliku dokumentaciju? Ta odredba stoji forme radi iako je svaki činovnik ministarstva kao i prosvjetar svjestan koliko je besmislena.

Slično tome je i foliranje u vezi sa stručnim usavršavanjem. Više je izuzetak nego pravilo da se prijavite na seminar sa namjerom da nešto novo naučite. Uglavnom se značaj tih obuka svodi na obnavljanje prosvjetne licence. Mislim da je u tom opštem foliranju koje smo naučeni da trpimo, najkrupniji problem prosvjete.

MONITOR: Koliko su  đaci zainteresovani i koliko im je prijemčiv ovaj način obrazovanja u eri gdje većinu saznanja stiču preko internet platformi?

KANKARAŠ: Ovo je česta tačka sporenja. Rapidni tehnološki razvoj i pojednostavljivanje korisničkog interfejsa uređaja raznoraznih namjena dovelo je do tog pogrešnog uvjerenja da se i proces učenja bitno izmijenio. Učenje je savladavanje nepoznatog, i taj izazov u svojem najčistijem obliku gotovo da je istovjetan i kod starovjekovnoj i savremenog čovjeka. Štaviše, često bi se reklo da su minula vremena odisala većom inspirativnošću kako je manjak dostupnih informacija nužno podsticao eksperimentalni postupak. Danas se konzumiranje sadržaja poistovjećuje sa usvajanjem znanja.

Primjera radi, gledalac prati youtube sadržaj zabave radi. Znanje je tu sekundarno. Ako zbilja hoćete da ispravno koristite ovaj resurs za učenje, onda bi procedura praćenja tog snimka ličila na praćenje predavanja. Morate da hvatate bilješke i potom kroz primjere verifikujete gradivo koje vam je predočeno. Smisao društvene mreže je da vas što duže drži zaokupljenog i ukrka vam što veći broj reklama. Tu edukativni sadržaj nužno trpi. Internet je resurs koji je neprocjenjive vrijednosti za učenje, ali pravo učenje se ne može analogizirati sa skidanjem fajla niti se može postići pukim konzumiranjem.

MONITOR: Koji su sve izazovi u nastavničkom pozivu, i da li biste preporučili nekom mladom da se bavi tim poslom?

KANKARAŠ: Preporučio bih svakome koga ispunjava proces prenošenja znanja. Najveći izazov nastavnika je što je vječito na pozornici, što vas uvijek čini pristupačnim pa i ranjivim. Vi svo vrijeme učite zajedno sa učenicima. Bitno je pronaći praksu po kojoj kontinuirano pratite vlastiti razvoj kao predavača, slično kao što pratite razvoj znanja vaših učenika. Na taj način će se tehničke poteškoće, koje se u početku čine nepremostivim, postepeno uklanjati.

Krivična prijava protiv studentskih čelnika

MONITOR: Podnijeli ste svojevremeno krivičnu prijavu protiv studentskih čelnika. Šta je suština prijave i da li imate odgovor od tužilaštva?

KANKARAŠ: Ima više od godinu dana kako sam predao krivčnu prijavu. U suštini, prijavio sam jedan veoma korumpiran obrazac ponašanja koji sam primijetio kod velikog broja što ugašenih što i dalje aktivnih studentskih organizacija. Razmatrajući podatke koji su u javnom domenu na sajtu Poreske uprave, primijetio sam kako ove organizacije veoma proizvoljno pravdaju sredstva koja im je UCG pružao bez konkursa. U okviru ovoga sam primijetio nepisano pravilo da ponajviše sredstava dobijaju studentske organizacije  najviših studentskih funkcionera. To nijesu ni male svote novca, govorimo o iznosima od  20.000 ili 30.000 eura koji ista organizacije prima više godina zaredom i koji se otpisuju na kancelarijske troškove. To su zapravo nevladine organizacije čija ovlašćena lica odavno nijesu  studenti ali su zato često državni službenici kao na primjer Aleksandar Šipčić koji je viši savjetnik u ministarstvu prosvjete i predsjednik odbora direktora Zavoda za zapošljavanje.

Prijavio sam i poslovanje kafe-bara Desetka čiji je ugovor istekao još 2019. godine, kao i odobrenje koje je Ministarstvo prosvjete izdalo za poslovanje. Oni su tada imali mogućnost produženja ugovora na još tri godine ali to se nikad nije materijalizovalo. Privredni subjekt koji je na konkursu 2016. dobio pravo na zakup ovog prostora je BIP HOTELS Dejana Pejovića, nekadašnjeg studentskog predstavnika FTH u Kotoru. Tu mu je ukazana privilegija da mu je omogućeno umanjenje zakupnine od 2.100 mjesečno na račun ugrađenog materijala i izvedenih radova. Ni danas ne znamo koji je taj navodni iznos.

Treća stavka moje prijave odnosila se na doživotnog direktora Karijernog centra i sivu eminenciju SPUCG Ivicu Todorovića, koji nema dana radnog staža mimo ovih servilnih studentskih organizacija koje gravitiraju oko UCG. Smjenom vlasti oportuno se priklonio novoj struji. To se tiče Todorovićevog nezvaničnog kafića Tien, odmah nadomak rektorata. Taj kafić više puta je mijenjao privredni subjekt koji njime upravlja, čije ovlašćeno lice je bila sestra Todorovićeva jedno vrijeme. Ovaj ugostiteljski objekat smješten je u prizemlju zgrade Unistan I, koja je građena u vrijeme kada je Todorović bio studentski funkcioner. Po pogodbi koju je tadašnji rektor Ljubiša Stanković sklopio sa kompanijom Kroling, poslovni prostori prizemlja su prepušteni preduzimaču radi umanjenja troškova. Vjerujem da je Todorović iskoristio priliku da ulovi ovaj prostor.

Koga podrobnije interesuje, slobodno neka potraži u ODT-u informacije o predmetu br Ktr 188/25 kod tužiteljke Milice Albijanić. Mene su iz ove institucije uvjeravali da je procedura prikupljanja podataka iziskivala mnogo vremena zbog čega se još nije krenulo u postupanje po prijavi.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Mi smo iz doba mira izašli

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Marta, 2026

Objavio:

EU se nije snašla ni u evropskim krizama, i to  nije uspjela ni sada. To je šteta, jer Evropa će najviše stradati. Već ne kupuje rusku energiju, a sada ne možemo ni do katarskog i zalivskog plina i nafte. EU nema zajedničku politiku prema Kosovu, Ukrajini, Iranu…Takvu će Uniju biti teško reformisati, a reforme mora biti, želimo li se pripremiti za svijet u kojem već živimo. Opet, Evropa je nama važna, mnogim drugima nije

 

 

MONITOR: EU je prije nekoliko, mjeseci u nizu javnih funkcionerskih nastupa, najavila rad na svojoj većoj bezbjednosnoj ali i političkoj i ekonomskoj samostalnosti. Kako se Hrvatska snalazi u tim promjenama koje dolaze iz Brisela?

JAKOVINA: Šutnja, to je glavna Hrvatska briselska strategija. Hrvatska nije komplikatorica, mi gledamo kako namiriti partijske kadrove i ne skretati preveliku pozornost na sebe. Šteta, jer svim zemljama treba ozbiljna rasprava o budućnosti EU: ne samo proširenju, već glasanju, koncentričnim krugovima razvoja EU, budućnosti. Osobno, ja bih već sa Slovenijom planirao kako ćemo sa Crnom Gorom zajednički voditi brigu o maslinama, turizmu, surađivati u obrani, znanosti, kako ćemo glasati kao blok oko zajedničkih tema, tko su nam saveznici, kako se možemo štititi kao tri male zemlje na Jadranu i Balkanu. Pustio bih i “Jadran” i bazen na razinu najnižeg činovnika ministarstva prometa ili fiskulture, a koncentrirao se na ono što je važno za budućnost.

MONITOR: U vrijeme mandata nekih hrvatskih predsjednika i premijera, iskazivana je posebna bliskost Hrvatske sa SAD. Džordž Buš Mlađi je bio u posjeti Hrvatskoj…Koliko su danas ti odnosi u vrhu spoljnopolitičkih prioriteta za Hrvatsku?

JAKOVINA: Hrvatska  gleda s oba oka u Washington, bez obzira što nju tamo jedva da itko primjećuje. S jednim okom gleda u Bruxelles. Čvrsto žmiri prema svima drugima. Istina – i to treba jasno izreći – kad je Hrvatska nastojala ući u EU, nakon blokade Slovenije, svi su nam u EU govorili “vi ste u pravu, ali oni su članica”, prepuštajući nama, da popuštanjem pokušamo stvar razriješiti. Tu nam nije pomogla EU, bez obzira što su neke članice bile sklone pokazati simpatije. Pomogao je SAD.

MONITOR: Serija incidenata prema manjinama –naročito nakon velikog koncerta Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu, teško da može ostaviti ravnodušnim ne samo žrtve napada već i građanstvo Hrvatske i okolnih zemalja. Da li je duga tolerancija prema nekim oblicima neoustaštva  doprinjela tome?

JAKOVINA: Nije to bila serija incidenata prema manjinama, već prema antifašističkoj, liberalnoj, suradnji sa strancima i manjinama otvorenoj, laičkoj Hrvatskoj. Manjine su  uglavnom stalno u koaliciji s HDZ-om, čak i kada to formalno nisu. Što je do toga dovelo, to ovisi o sugovorniku. Ako slušate HDZ-ovce i njihove satelite – a posljednji je “žetoniziran” jedan tobože liberalni političar, koji je najprije promijenio prezime, a onda rekao da je vladajućima pristupio, jer vam u oporbi uvijek nedostaje jedan papir, želite li nešto učiniti. Pokazuje to sjajno što je partijska država, no to ni crnogorskom iskustvu nije nepoznato. Premijer, koji sluša Thompsona, predsjednik parlamenta, koji ga sluša već godinama i koji je još kao ministar vanjskih poslova, Švicarcima slao proteste 2011. jer su mu zabranili nastupe, pa Grlić Radman koji ga obožava, a ministar obrane, koji uzvikuje ZDS, svi oni u njemu vide samo domoljublje. A na početku Plenkovićevog mandata iz njegove je partije-zbog korupcije doduše – smijenjen stranački ideolog, glavni tajnik HDZ-a minister, Lovro Kuščević. U stanu koji je iznajmljivao držao je sliku Ante Pavelića i govorio da mu je to djed.

To je nacionalizam, ništa drugo. To je volja i želja politike da grade podjele na nacionalizmu. Stranci koji Hrvatsku prate i mi drugi-“obični”, Hrvati, vidimo dramatično skretanje u desno i ustašluk. Odgovornost je prije svega na politici. Bez političke permisivnosti ne bi svega ovoga bilo.

MONITOR: Još je agresija Rusije na Ukrajinu praćena komentarima o dugotrajnom ratu sa perspektivom širenja. Ubrzo se desio i napad na  Gazu, a sada- posle napada SAD i Izraela na Iran, scenariji idu i u pravcu novog svjetskog sukoba. Koliko su ovi sukobi opasni po globalni mir?

JAKOVINA: Svijet je završio razdoblje “dugog 20. stoljeća”, koje je trajalo od kraja Prvog svjetskog rata do danas. Ili, svijet je završio epohu Hladnog rata i “trideset debelih godina”, koje su trajale od 1991. do danas. Raščinile su se međunarodne institucije, UN je nebitan, nebitni su demokratski mehanizmi čak i u zaštitnicima demokracije. Poražene ideologije sve više dominiraju u demokratskim društvima, cijeli se svijet naoružava, ratuje se od Irana, Ukrajine, Sudana, Venezuele, Pakistana i Indije, Kambodže i Tajlanda… Niz lokalnih ratova, spojenih u regionalne, ratovi u Europi, Aziji i Bliskom istoku, naoružavanje… Naravno da je ovo ne opasno za svjetski mir, ovo je kraj. Mi smo iz doba mira izašli i ušli u novo doba.

MONITOR: Komentari najnovijeg napada SAD-na Iran i opasnosti od širenja sukoba, idu i u pravcu istorijskih i vjerskih atributa država i naroda regiona. Kakva je njihova eventualna uloga u  komplikovanim političkim odnosima na Bliskom istoku?

JAKOVINA: U ovom trenutku u prvom su redu sukoba najreligioznija zapadna država, a to su SAD, to su bile i prije no se SAD ovako transfromirao s predsjednikom Trumpom. Potom je tu najdesnija, gotovo radikalno desna izraelska vlast, u kojoj niz političara vjeruje u božansku prirodu Izraela, njegovo porijeklo tumače djelom boga. Iran je zemlja koja je od 1979. Islamska republika. U sve tri države politički se potezi objašnjavaju čitanjem i interpretiranjem svetih knjiga. Ne znam kako ovo tumačiti normalnim alatima kojima raspolažem.

MONITOR: U medijima se mogao čuti  komentar da je Tramp opsjednut svojom ulogom u istoriji ali da ga istorija kao takva, ne interesuje. Kakvo je Vaše mišljenje na tu temu?

JAKOVINA: Mislim da ima razloga gledati na poteze predsjednika Trumpa kroz želju da se trajno upiše u povijest. I na različitim mjestima. Želi završiti ili ispraviti ono što su propustili njegovi prethodnici ili što su učinili. Kuba je bolna točka od predsjednika Eisenhowera 1959., pa Iran, koji je-sam je rekao, ponizio Ameriku 1980.godine, s talačkom krizom. Pa je spomenuo Panamski kanal, pa Grenland, pa prerada Ovalnog ureda… Sve bi to ukazivalo na  traženje najvažnijeg mjesta u povijesti u nizu epizoda koje se uče, čitaju, analiziraju. Najmoćniji čovjek na svijetu tako može tražiti mjesto u povijesti, ali nisam siguran da se tako ojačava mjesto SAD-a u svijetu.

MONITOR: Ima sve više komentatora i analitičara globalnih prilika koji smatraju da Izrael ima posebno jak uticaj na sadašnju američku administraciju. Koliko je to tačno i kakvu su interesi i motivi u tom političkom savezništvu? 

JAKOVINA: Sigurno, uvijek je i imao, još od priznanja, kada je SAD bila prva, a SSSR druga zemlja koja je priznala Izrael. (Jugoslavija je to učinila treći dan po proglašenju.) Od sredine pedesetih, do kada su pokušavale zadržati arapske saveznike- a ne ispustiti Izrael – SAD su se nagnule na jednu stranu. Samo po sebi, ne mislim da je to problematično, osim kada imate američkog veleposlanika u Izraelu koji smatra da je Bog taj koji daje nekom pravo na zemlju, na poseban status, a u Americi hrišćanski fundamentalizam postaje standard. To ne može završiti nečim dobrim. Ne može to ni agresivno pravoslavlje, da se razumijemo.

MONITOR: U skorije vrijeme najzaoštrenijih odnosa SAD i EU, Francuska i Njemačka su podržale napad SAD na Iran, ali ne i Španija… Neke članice EU kritikuju Ursulu fon der Lajen zbog toga što je pozdravila ubistvo vrha iranskog režima – bez konsultovanja članica. Da li je odnos prema napadu na Iran, ubistvo Ali Hamneia- i mnogih civila, ono što bi moglo podjeliti EU?

JAKOVINA: EU je opet propustila reagirati usuglašeno. Amerika stalno bira “dobre” Europljane i tako dijeli Europljane. Jednom su to radikalni desničari. Pogledajte koga je Trump zvao na inauguraciju – to su Slovaci i Mađari. Pogledajte koga je Marko Rubio posjetio nakon Munchena, sada su to Nijemci, a loši su postali Britanci i Španjolci. Keir Starmer “nije Churchill”, a s Madridom ne treba imati nikakvog posla! I to sve odšuti u ovom trenutku za SAD “dobri” njemački kancelar!

EU se nije snašla ni u europskim krizama, i to  nije uspjela ni sada. To je šteta, jer Evropa će najviše stradati. Već ne kupuje rusku energiju, a sada ne možemo ni do katarskog i zaljevskog plina i nafte. EU nema zajedničku politiku prema Kosovu, Ukrajini, Iranu… takvu će Uniju biti teško reformirati, a reforme mora biti, želimo li se pripremiti za svijet u kojem već živimo. Opet, Evropa je nama važna, mnogim drugima nije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo