Smrt raseljenica u Beranama majke i kćerke, Miroslave (70) i Dragane Gačević (40), pokrenula je niz pitanja o tome kako i u kojim uslovima, nakon dvije i po decenije, živi izbjeglička i raseljnička populacija u Crnoj Gori.
Nesrećne žene pronađene su nedavno mrtve u kući u naselju Hareme u Beranama, a po svemu što je policija utvrdila već pri prvom pregledu, vjerovalo se da nije bilo u pitanju nasilje, već da je smrt nastupila prirodnim putem. Starica je bila nepokretna zbog moždanog udara, a njena kćerka teški dijabetičar.
Iz Centra za socijalni rad u Beranama nezvanično je rečeno da one, kao strani državljani, nijesu bila prijavljene za bilo kakav vid pomoći, kao i da se ovom centru nijesu obraćale ni one niti bilo ko drugi za eventualnim pronalaženjem adekvatnijeg smještaja.
Iz Narodne kuhinje koja radi pri Eparhiji budimljansko-nikšićkoj potvrdili su da su nesrećne žene bile njihovi korisnici izvjesno vrijeme, ali da su takvu vrstu pomoći otkazale zbog prirode bolesti i hrane koja im nije u tom smislu odgovarala.
Iz Opštine Berane je rečeno da je mlađa žena dolazila i više puta dobijala jednokratne pomoći u hrani, drvima i novcu. Da je neko, ipak, zatajio u ovom slučaju, nema sumnje.
Slučaj su policiji prijavile komšije, koji su kazali da Draganu, koja je bila pokretna, nijesu vidjeli već sedam-osam dana.
„Kćerka je izlazila i kako je nismo vidjeli nekoliko dana, to je već bilo sumnjivo. O njima znamo samo toliko da su došle iz Kraljeva i da nijesu imale struju sve ove godine. Komšiluk je pomagao koliko je mogao, ali je sa njima bilo teško ostvariti komunikaciju”, rekao je jedan od komšija.
Tijelo mlađe žene je bilo pored kreveta, na podu, dok je beživotno tijelo starice bilo na krevetu. Kasnija obdukcija nezvanično je potvrdila da se radilo o gušenju ugljen-monoksidom, koji je iscurio iz neispravne peći, u prostoriji u kojoj su žene živjele u nehumanim uslovima.
Predsjednik Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori Mićo Marjanović ne krije ogorčenje, ali kaže da nije iznenađen smrću žena koje su, kako kaže, sa Kosova najprije došle negdje u Kraljevo, a zatim lutale od nemila od nedraga, dok se nijesu skrasile u Beranama.
„Ovako nešto smo mogli da očekujemo da se svaki dan dogodi. Hiljade izbjeglica žive u nehumanim uslovima i nikoga više za to kao da nije briga, posebno ne nevladine organizacije koje su jedno vrijeme dobro profitirale na račun ove populacije. Svaka izbjeglička porodica je priča za sebe”, kaže Marjanović.
On ističe da je mnogo novca ušlo i prošlo kroz Crnu Goru na račun izbjeglica, a da se njihov život ni u čemu nije popravio.
„Mnogi žive na ivici gladi i bijede, a ja vam odgovorno tvrdim da nema takozvanog humanitarnog radnika da nije u međuvremenu napravio kuću”, tvrdi Marjanović.
Crna Gora je postala utočište za izbjeglice i raseljena lica devedesetih godina, kada su počeli ratovi u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi.
Samo kroz Berane je prošlo preko šezdeset hiljada nevoljnika. Većina se kasnije vratila kućama ili su se iselili u treće zemlje, ali njih oko tri i po, do četiri hiljade ostali su do danas u ovom gradu, što je više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština, zajedno.
Većina ne posjeduje lična dokumenta, osim izbjegličke karte, a sa njom sve institucije u našoj državi, osim zdravstvenih, za njih su zatvorene.
Neposjedovanje crnogorskog državljanstva i ličnih dokumenata znači da se ne mogu registrovati na biroima rada, što je preduslov za pronalašenje posla. Ne mogu dobiti vozačku dozvolu. Ne mogu se čak ni vjenčati. Isključeni iz zvaničnih strukutra ne mogu dobiti ni kredit za otpočinjanje samostalnog posla jer, naravno, banke ne daju kredite licima bez ličnih dokumenata. Ne mogu studirati niti konkurisati za stipendije.
Mnogi smatraju da Crna Gora proračunato oteže sa rješavanjem pitanja izbjeglica i davanja crnogorskog državljanstva, jer ne želi da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo. Pretpostavka vlasti je da bi srpski opredijeljene izbjeglice bile naklonjene crnogorskoj opoziciji.
„Da li je normalno da ni poslije dvadeset i šest godina života u Crnoj Gori, izbjeglice i raseljenici, njih oko devedeset odsto, nemaju prava da biraju i da budu birani? Nemaju pravo glasa. Naravno da nije normalno. Još početkom dvijehiljaditih usvojena je čuvena Sarajevska deklaracija koju su potpisale sve države bivše Jugoslavije, i kojom je bilo predviđeno da se svi problemi izbjeglica, uključujući i državljanstva, riješe do 2006. godine. Dvanaest godina nakon isteka toga roka mi nismo nigdje stigli osim do statusa stranca”, kaže Marjanović.
On ističe kako su države u okruženju ipak napravile neke pomake, dok Crna Gora te probleme rješava još uvijek više deklarativno.
„Imam utisak kao da su napravili neke logore za izbjeglice, i sada nam kažu – trpite. Na šta vam liči ovo naselje Rudeš, najveći izbjeglički centar na sjeveru države. Smučilo mi se više od života u njemu. Nema noći da mi neko od nevoljnika ne pokuca na vrata sa molbom i očekivanjem da riješim nemoguće”, kaže Marjanović.
Dvije i po decenije kasnije, u Beranama u izbjegličkim centrima živi svega nešto više od hiljadu nevoljnika. Oko devedeset izbjegličkih porodica u kolektivnim centrima više od dvije godine žive bez struje.
Na prste se mogu prebrojati oni koji su preko humanitarnih organizacija napravili sopstvene kuće i riješili stambeno pitanje.
„To znači da njih oko tri hiljade i dalje žive podstanarski, u uslovima za koje ne znamo kakvi su. Njih više niko ne obilazi, kao što nije obilazio ni ove nesrećne žene koje su skončale ovako”, kaže Marjanović.
On objašnjava da dobar dio njih, naročito onih iz Hrvatske imaju primanja oko tri stotine eura. Izbjeglice sa Kosova imaju penzije iz Srbije i sedamdeset pet eura dodatka sa Kosova, dok najmanje, od stotinu do stotinu osamdeset eura primanja, imaju izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.
„Njih čak dvadeset odsto nemaju nikakva primanja. Od čega oni žive? Toliko je hrane dopremljeno u Crnu Goru na njihov račun, a mnogi ni danas nemaju za koru hljeba. Moramo, nažalost, konstatovai da su se neki obogatili na naš račun”, tvrdi Marjanović.
On podsjeća da je u Beranama počela izgradnja četiri zgrade sa ukupno oko stotinu stanova za izbjeglice iz kolektivnog centra Rudeš. Taj projekt se realizuje iz sredstava Evropske unije, ali Marjanović smatra da time neće biti riješeni svi problemi.
„Mi već imamo nekoliko zgrada koje su napravile humanitarne organizacije, ali oni koji tamo stanuju su samo nužno smješteni. Odnosno, stanovi nijesu njihovi. Oni nemaju pravo da ih otkupe. Tako će, bojim se, biti i sa ovim stanovima na Rudešu, kaže Marjanović.
Marjanović podsjeća na činjenicu da izbjeglice koje su opredijeljene da u Beranama ostanu da žive čine deset odsto ukupnog stanovništva.
„Dobro je da se grade zgrade i novi smještaj, kvalitetniji, za jedan dio ove populacije. Ali je teško gledati kako neki od izbjeglica kopaju po kontejnerima u potrazi za hranom”, kaže Marjanović.
On ističe kako čak i poslije skoro dvije i po decenije od početka ratova i prvog talasa velikih migracija, odnosno treće generacije izbjeglica bez državljanstva, njihova integracija u novonastalim državama i dalje najčešće znači težak rad za dnevnicu od desetak eura. Kraćenje drva, s jeseni, ili čišćenje snijega, zimi.
Treba li uopšte reći da one izbjeglice koje su „promašile” Balkan kada su bježali od ratova i našli utočište u zapadnoevropskim zemljama ili preko okeana, danas uživaju sva prava kao i lokalno stanovništvo. Bez egzistencijalnih problema. Crna Gora je i sa izbjeglicama daleko od Evrope.
Tufik SOFTIĆ
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice