Povežite se sa nama

MONITORING

POTROŠAČKA KORPA: Dva eura kojih nema

Objavljeno prije

8 godina

na

euro

Stotine su tabaka ispisane ovih dana oko potrošačke korpe. Monstat je sračunao da je njena vrijednost 628,2 eura. Za hranu je, kažu, četvoročlanoj porodici potrebno 256 eura – dva eura i 13 centi svakog dana za svakog člana familije. Duboko u sjeni ovih cifara ostalo je suštinsko pitanje: „Okle”?

Prosječna plata u državi je 511 eura. Porodici u kojoj radi samo jedan član i za ovakvu potrošačku korpu fali 117 eura. Prema različitim podacima u Crnoj Gori više od pola zaposlenih prima manje od 250 eura. Da bi, po potrošačkoj korpi, kupili hranu, fali im najmanje šest eura. Za struju, vodu, ogrijev, odjeću, obuću, televiziju, telefon, internet i tako dalje – ništa.

Minimalna zarada u Crnoj Gori je 193 eura i najniža je u regionu.

Na osnovu podataka ministarstva finansija starih oko pet godina može se sračunati da plate ispod 250 eura ima oko 88 hiljada ljudi.

Nedavno je Unija poslodavaca, u raspravi oko povećanja minimalne zarade na 250 eura, predstavila analizu sačinjenu na osnovu podataka Poreske uprave prema kojoj je u privredi 17.521 zaposleni osiguran na iznos do 194 eura zarade. Na iznos do 250 eura osigurano je 72.168 radnika. Oko 4.500 zaposlenih u javnom sektoru, prema ovoj analizi, ima zarade manje od 250 eura. Kad se sabere – grupa ljudi koji zarađuju samo za hranu broji 94 hiljade.

Ako se tom broju dodaju nezaposleni, eto nama 142 hiljade ljudi koji imaju knap dva eura devno ili ni toliko.

Ni tu nije kraj. Prema podacima objavljenim prošlog ljeta najnižu penziju u Crnoj Gori, čiji je iznos propisan zakonom na 122 eura, prima 8.679 penzionera. Po pravilu, oni ne bi trebali da izdržavaju četvoročlanu porodicu, ali – pogledajte oko sebe – koliko ljudi u ozbiljnim godinama još izdržavaju roditelji penzioneri. Uostalom, prema potrošačkoj korpi, da bi se prehranila jedna osoba potrebna su 64 eura. Ovih 8.679 penzionera nema para da prehrani životnog druga.

Kad se sve sabere, minimum 150 hiljada ljudi u Crnoj Gori ima problem da obezbijedi dva eura za hranu u okviru „održavanja života i radne sposobnosti članova domaćinstva”. Taj zamišljeni stanovnik Crne Gore živi bez vode, bez grijanja,u mraku. Jer mu, kad je kupio statističku korpu hrane, nije ostalo ništa.

Monstat je, da ne ostanemo zbunjeni, objasnio da se ,,minimalna potrošačka korpa odnosi na potrošnju domaćinstva koja uključuje hranu i neprehrambene proizvode i usluge, kojom se omogućava

održavanje života i radne sposobnosti članova domaćinstva u skladu sa minimalnim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i Priručnika za ishranu Ministarstva poljoprivrede SAD 2010. godine o minimalnoj vrijednosti kalorijskog unosa hrane u iznosu od 2.211 kcal, dnevno, po osobi”.

Oko tih kalorija i spiska namirnica koje je u korpu ubacio Monstat nastao je cirkus. Mora se priznati da je inspirativno. Svakog člana familije, na primjer, sleduje 30 grama bureka mjesečno. Burek koji se ovdje uobičajeno kupuje ima 250 grama, što će reći: sjedne četvoročlana familija za sofru i podijeli pola bureka. Ne treba im više, jer su siti od ručka u kojem je bilo 30 grama teletine. Pošto svako ima pravo da potroši četiri kila brašna, ishrana bi se mogla bazirati na priganicama, da nije objektivnog ograničenja u vidu ulja koje udružena četiri člana porodice imaju tri i po litra. Kilo paradajza mjesečno, 150 grama boranije, 122 grama jagoda, i 30 grama sardine po glavi stanovnika. I šest grama putera – to je manje od kafene kašičice. Neka su zdravo metodolozi i nutricionisti.

Vuk Čađenović, pomoćnik direktorice za sektor socijalnih statistika i demografije je pojasnio i da je spisak smanjen sa 130 na 92 namirnice iz razloga što su neki proizvodi, koji su se ranije nalazili na listi, nezdravi, nakon čega su uklonjeni.

Kako je pojasnio, na novoj listi su se pojavili i proizvodi kojih ranije nije bilo, a koji su zdraviji za ishranu.

,,Kada je u pitanju količina proizvoda za hranu, korpa, u skladu sa preporukama nutricioniste i potrošnje koje su domaćinstva evidentirala u Anketi o potrošnji domaćinstava, uključuje 92 proizvoda koja domaćinstva najčešće koriste, kao i određene proizvode, bez obzira na veoma nisku zastupljenost u potrošnji (hrana za bebe, crni hljeb i sl.). Suma tih proizvoda čini 2211 kcal. Ono što je veoma važno napomenuti to je da kada govorimo o korpi hrane onda govorimo o kupovini namirnica koje su neophodne za spremanje jela, a ne govorimo o kupovini gotovih jela”, precizirao je Čađenović.

Prema računici Monstata za mlijeko, sir i jaja dovoljno je 69,7 eura mjesečno ili 0,56 eura dnevno po osobi. Za meso i mesne prerađevine 57,8 eura ili 0,46 eura po osobi dnevno. Za povrće četvoročlanoj porodici potrebno je mjesečno 35,7 eura, za hljeb i žitarice 26 eura, za voće 25,3 eura, bezalkoholna pića 13,8 eura, šećer, med i džem 12,1 o, ulja i masti 6,1, za ribu 3,6 i za ostale prehrambrene namirnice šest eura.

Nažalost, spisak na osnovu kojeg je Monstat izračunao da je za neprehrambene proizvode i usluge potrebno 372 nije objavljen.

Iz troškova prosječnog domaćinstva Zavod za statistiku je elegantnim pokretom izbacio stanarinu. Odluka je, kako su kazali, donijeta na osnovu statistike vlasnika stanova. „Prema popisu iz 2011. godine više od 90 procenata domaćinstava živi u sopstvenom stanu. Dodatni faktor za isključenje rente za stanovanje iz minimalne potrošačke korpe je ogromna prostorna (urbana-ruralna) i sezonska varijacija u rentama”, objasnio je Monstat. Budući da su potrošačku korpu računali dvije godine možda su statističari mogli da pronađu podatak koliko ljudi u Crnoj Gori otplaćuje stambene kredite. Da je broj podstanara u Crnoj Gori veći od deset odsto vidi se iz aviona, ali ne i iz Monstata.

Čađenović je pojasnio i da ne postoji evropski standard o računanju potrošačke korpe, tako da su koristili smjernice i metodologiju Svjetske banke, Svjetske zdravstvene organizacije, Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Američkih Država, Organizacije za hranu i poljoprivredu FAO i Instituta za javno zdravlje Crne Gore.

Institut za javno zdravlje u međuvremenu je objavio saopštenje u kojem piše da je ,,zloupotrebom informacije o kalorijskoj vrijednosti minimalne potrošačke korpe stanovništvo steklo pogrešan utisak da Institut za javno zdravlje preporučuje dnevni unos hrane u iznosu od dva eura po pojedincu, što je neistina”.

,,Istina je da je za optimalno zdravlje potrebno mnogo više od pukog preživljavanja”, piše u saoptenju Instituta.

Tako nekako usamljen ostade Monstat. Više od dvije godine istraživanja, izučavanja, mozganja, konsultovanja, pilotiranja u pilot projektima, proučavanja i primjenjivanja metodologija, traženja podataka širom svijeta, dovelo je samo do toga da se podaci oko kojih su se mučili pokažu neupotrebljivim. Smiješnima, obaška.

Prosječnom stanovniku Crne Gore treba mjesečno devet grama suvih šljiva. Da to nijesmo saznali, ne bi pretekli.

Povjerenje

Vlada Crne Gore je donijela Deklaraciju o posvećenosti povjerenju u zvaničnu statistiku kojom se obavezala da poštuje međunarodne i evropske standarde o kvalitetu rezultata zvanične statistike. Biće to nešto kao sa povjerenjem u izborni proces, sva je prilika.

Monitor je ranije pisao o sve manjem broju sve manje kvalitetnih podataka koje Monstat ,,proizvodi”. Na primjer, o tome kako su u godišnjaku za 2016, na početku 2017. objavili podatke sa izbora 2012.

U priči oko potrošačke korpe Monstat nije objavio cijene proizvoda na osnovu kojih je došao do inosa mjesečne potrošnje. Ne postoji ni jedan razlog da im se vjeruje na riječ. Jednostavno – niko ne zna koliko, prema Monstatu, košta ona kašičica putera koju treba razmazati tokom mjeseca. Niti koje tačno sardine i po kojoj cijeni treba pronaći u količini od 30 grama da se ne bi narušila Monstatova metodologija.

Miloš BAKIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

SKUPŠTINA ZA SAT VREMENA PLANIRA USVAJANJE VIŠE DESETINA ZAKONA: Protočni bojler

Objavljeno prije

1 dan

na

24 Januara, 2026

Objavio:

Pročitali ili ne 4.997 stranica vladinih predloga, na Skupštinskom sajtu stoji da će poslanici 2. februara početi rad u 11 a završiti u 12 sati. Za to vrijeme treba da odluče o 37 zakona

 

 

Nije poslanicima lako. Predloge 49 zakona, koji sadrže 5.262 stranice teksta,  treba da pročitaju da bi se spremili za vanrednu sjednicu Skupštine Crne Gore koja je zakazana za 2. februar.Samo Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sanaciji investicionih društava ima 829 stranica, a dostavljen je Skupštini 15. januara ove godine. Izvjesnije je da će predloženi zakoni biti izglasani, nego pročitani.

Vlada Milojka Spajića uputila je 16. januara zahtjev predsjedniku Skupštine Andriji Mandiću na usvajanje 37 predloga zakona. Predlozi, njih 21, upućeni su Skupštini uglavnom krajem decembra, 14 predloga zakona dostavljeno je tokom ovog mjeseca, a većina 15. januara. Jedan predlog zakona je iz novembra, a Predlog zakona o ANB-uje Skupštini dostavljen 23. jula prošle godine, pa su za njega poslanici imali kad da se spreme.

Pročitali ili ne 4.997 stranica vladinih predloga, na Skupštinskom sajtu stoji da će poslanici 2. februara na sjednici Prvog vanrednog zasijedanja Skupštine Crne Gore u 2026.početi rad u 11, a završiti u 12 sati. Nakon toga ih od 12 do 16 sati, očekuje lakši dio posla, usvajanje predloga 12 uglavnom izmjena i dopuna zakona, samo 265 stranica teksta.

Doduše, poslanici su u formi.  Samo  27. decembra, na Četvrtoj sjednici Drugog redovnog (jesenjeg) zasjedanja u 2025. godini, usvojili su 26 zakona, među kojima i Zakon o budžetu Crne Gore za 2026. godinu.

Rekordnim učinkom Skupštine, ove sedmice, pohvalio se potpredsjednik parlamenta Boris Pejović. Saopštio je da je Skupština tokom 2025. godine usvojila 201 zakon, što je dvostruko više u odnosu na prosjek u posljednjih deset godina!

,,Ukupan broj usvojenih zakona varirao je od 46 u 2020. godini, kao najslabijeg rezultata u posmatranom periodu, do 134 zakona u 2017. godini, koja je do sada važila za najproduktivniju godinu u zakonodavnom smislu. U tom kontekstu, podaci za 2025. godinu potvrđuju da je riječ o dvostruko većem obimu zakonodavnog rada u odnosu na desetogodišnji prosjek”, kazao je Pejović.

Takvu dinamiku najavio je i premijer Spajić koji je početkom decembra izjavio da će se tokom tog mjeseca u Skupštini naći preko 100 zakona i da su uglavnom prošli analize EU, kao i javne rasprave.

Da nije baš tako, potvrdili su i poslanici vladajućeg Pokreta Evropa sad. ,,Osnovne tekstove zakona su zajedno sa savjetnicima kroz evropske fondove i kroz evropske projekte uglavnom radili ljudi iz ministarstva”, kazao je za TV Vijesti poslanik Jovan Subotić (Pokret Evropa sad, Novska lista).

Mediji su izvjestili da su najmanje 20 zakona, od 100 koje je parlament razmatrao do kraja prošle godine, formalno predložili poslanici većine, iako priznaju da ih je pisala Vlada. U opoziciji i dijelu nevladinog sektora ocjenjuju da je takva praksa neprihvatljiva jer Vlada zaobilazi redovne procedure, a poslanici umjesto kontrole postaju produžena ruka izvršne vlasti, maltene ne čitajući šta predlažu.

,,Za nas je to izrazito zabrinjavajuća pojava zbog toga što se ona više i ne krije, sama i Vlada i poslanici koji u tome učestvuju ne kriju činjenicu da rade po diktatu Vlade, odnosno da su predali tekst koji je pripremila Vlada”, kazao je za TV Vijesti Marko Sošić iz nevladine organizacije (NVO) Institut alternativa.

U analizi koju je prošle godine uradio Institut alternativa navodi se da je u 2024. godini, u skupštinsku proceduru predato156 prijedloga zakona. Poslanici su bili aktivni i  prethodne godine u predlaganju zakona. Od 46 zakona koje su podnijeli, njih 20 je usvojeno. S druge strane, od 110 prijedloga Vlade, usvojena su 72. U analizi za 2024. navodi se i da  kada je to obaveza Vlade, izostaje javna rasprava za zakonske prijedloge – od 110 zakonskih prijedloga Vlade, čak 67 njih nije prošlo javnu raspravu.

Iz vladajuće većine žurbu pravdaju EU obavezama. ,,Više od 120 zakona bilo je direktno vezano za EU agendu, a rezultat takvog zakonodavnog tempa je zatvaranje brojnih pregovaračkih poglavlja, od čega i formalno šest pregovaračkih poglavlja samo u protekloj godini”, navodi se u  saopštenju potpredsjednika Skupštine Pejovića. On tvrdi i da je vanredna sjednica zakazana 2. februara sa ciljem usvajanja novog seta zakona sa EU agende, odnosno zakona usklađenih sa pravnom tekovinom Evropske unije. Provuče se i nešto mimo EU agende, kao što je Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o saradnji u oblasti energetike između Vlade Crne Gore i Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata.

U decembru se čekalo mišljenje Brisela na više od 70 zakona. Evropska i Venecijanska komisija u kontinuitetu upozoravaju da brzina ne smije ići na štetu kvaliteta zakonodavstva. Predviđeno je da Evropska komisija prati i ocjenjuje kvalitet i uticaj donešenih zakona na reforme, posebno u oblasti pravosuđa i borbe protiv korupcije.

No i u relaksiranijim vremenima nije išlo baš sve po predviđanjima. Po podacima hrvatskog Ministarstva vanjskih i evropskih poslova, od 2001. do ulaska u EU 2013. Hrvatski sabor je usvojio preko 500 zakona i preko hiljadu podzakonskih akata radi usklađivanja sa pravnim okvirom EU.

Slična iskustva imala su prije Hrvatske, Bugarska i Rumunija. Na kraju pristupnog perioda, naročito tokom 2005-2006., parlamenti u ove dvije zemlje usvajali su pakete od desetine zakona odjednom, u svega nekoliko dana. Evropska komisija je konstatovala da je prebrzo usvajanje često dovodilo do slabe primjene novih zakona, lošeg nadzora i nedovoljne pripremljenosti administrativnog aparata.

Da se poslanicima (ne)čitanje onoga što usvajaju isplati, pokazala je nedavna analiza Centra za građansko obrazovanje (CGO) iz koje saznajemo da se od 2021. do 2026. godine bilježi neprekidan rast izdvajanja iz Budžeta za Skupštinu.

U 2021. godini iznosio je 8.777.429 eura, da bi već 2022. porastao na 9.995.499 eura, odnosno za 13,9 odsto. Već u 2023. godini dostiže 10.953.232 eura, a 2024. godine 11.390.643 eura.

Najveći skok zabilježen je 2025. godine sa 14.493.506 eura ili 27,2 odsto više nego godinu ranije. S obzirom na rekordni broj usvojenih zakona, u Skupštini se mogu braniti da su učinkom zaslužili ovo povećanje.

I za ovu godinu je planirano novo povećanje na 15.627.901 eura, što je 7,8 odsto više u odnosu na prethodnu godinu. Sve ukupno, budžet Skupštine se za pet godina od promjene vlasti povećao za 78 odsto!

A posla će još biti. Nacrt programa pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji za period 2026 –2027 predviđa donošenje 564 akta, od čega 490 u ovoj godini, dok su 122 obaveze direktno vezane za ispunjavanje mjerila i zatvaranje pregovaračkih poglavlja, saopštilo je Ministarstvo evropskih poslova (MEP).

 

INSTITUT ALTERNATIVA
Premijerovo ignorisanje Skupštine

Iz Instituta alternativa saopštili su da za nešto više od dvije godine rada Vlade Milojka Spajića, premijer se u skupštinskom plenumu pojavio svega jedanaest od predviđenih 18 puta (61 odsto).

“Uprkos tome što se, shodno utvrđenoj praksi, premijerski sat održava jednom mjesečno u toku redovnog zasijedanja Skupštine, Spajić je tokom 2025. godine na pitanja poslanika i poslanica odgovarao svega pet od predviđenih osam puta”, navodi se u njihovom saopštenju.

Vlada lidera Pokreta Evropa sad (PES) Milojka Spajića formirana je 31. oktobra 2023. godine.

,,U pomenutom periodu, Spajić je umjesto 18 na poslanička pitanja odgovarao svega jedanaest puta. Čak pet sjednica premijerskog sata je u posljednje dvije godine odlagano jednom ili više puta, a tokom 2025. održano je tek pet od predviđenih osam sjednica posvećenih premijerskom satu”, kažu iz Instituta alternativa.

Prema njihovoj ocjeni, od početka rada 44. Vlade Milojka Spajića ovaj kontrolni mehanizam Skupštine je na više načina obesmišljavan – dominantno na način što su sjednice premijerskog sata odlagane i otkazivane uprkos već zakazanim termina.

Kako su naveli, nešto drugačiji odnos prema parlamentu Spajić je pokazao u toku Jesenjeg zasijedanja – u oktobru, novembru i decembru 2025. godine održana je po jedna sjednica posvećena premijerskom satu, bez prethodnih sporenja i odlaganja.

,,Ipak, nepredvidivost premijerovog odazivanja i postavljanje uslova pod kojim će odgovarati na pitanja direktno utiču na (ne)stabilnost u radu parlamenta, ali i direktno obesmišljava institut premijerskog sata, čija je glavna funkcija nadzor nad izvršnom vlašću”, zaključuju iz Instituta alternativa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno      

Objavljeno prije

1 sedmica

na

16 Januara, 2026

Objavio:

Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnika  i dalje su Ivan Ubović,  Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune

 

 

Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na  prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.

Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.

Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša.  Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.

Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa,  negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer  „nije želio da se u to petlja“. Samo mu  je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.

Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.

Mladi  Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital  je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.

Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura.  Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je  na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je  poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.

Među najbogatijima regiona opet  je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu,  sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura.  I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.

Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a  Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona,  Pejovića  na 296 miliona, a France na 218 miliona.

Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno  Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.

Na Listi je  najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska.  Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.

“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.

Naznačili su da su i ovu Listu sačinili  eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.

Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih  podataka.

Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.

O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.

Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića.  On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.

O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji  šef  trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.

Đukanović se prije više od decenije  našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura.  Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.

Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne  istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara  (ICFJ) nazvane Pandorini papiri,  objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o  oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta  razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu.  Nazivani  su –  “finansijski zemljotres“.

Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali  u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.

I tako, iz godine u godinu, od liste do liste,  u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NASTAVAK SAGE O IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA: Botunizacija

Objavljeno prije

1 sedmica

na

16 Januara, 2026

Objavio:

Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima,  postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija

 

 

Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.

Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.

Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja –   nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već  priče.

Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.

Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.

O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.

Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.

DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.

Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.

Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se  “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.

Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.

Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.

Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se  vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.

Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.

Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.

Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.

DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.

Dio  analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.

Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato.  Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.

U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda,  priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.

Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.

Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.

Zoran RADULOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo