Povežite se sa nama

DUHANKESA

Privilegija propasti

Objavljeno prije

na

Kad bude propast, propadne sve. Propadnu carstva, izginu ljudi; od najtvrđih zdanja ni kamen na kamenu ne ostane; hrđa izjede blistave oštrice čeličnih mačeva iskovanih za vječnost. Pod pepelom vulkana ostanu pokopani cijeli gradovi. Provalivši brane, vode poplave mnoge gradove i naselja. Uz grmljavini lavina, snijeg zbriše mnoga planinska sela širom svijeta. Klizišta prekriju blatom hiljade kuća i u njima sahrane hiljade ljudi.

Ali ono što uništi propast – pamti se! U avgustu 1883. godine, erupcija vulkana Krakatau uništila je dvije trećine jednog ostrva između Sumatre i Jave, zajedno sa 36.417 ljudi. Eksplozija je bila toliko glasna, da je probila bubne opne mornarima na brodovima udaljenim 100 kilometara. Njen potmuli odjek čuo se na daljini od 5.000 km. U decembru 2004. godine u talasima Indijskog Okeana, podignutih tsunamijem, udavilo se 227.898 ljudi, u 14 država, najviše u pokrajini Aće, na sjeveru Sumatre. Tsunami koji je 2011. godine pogodio japansku obalu, zbrisao je cijeli jedan grad; život je izgubilo 23.000 ljudi.

Ne samo sela, ne samo gradove, ne samo carstva! Propast je zadesila i cijeli kontinent – Atlantidu. Sve, bukvalno sve: zdanja i građevine, planine i doline, rijeke, zajedno sa Atlantidom – sve je potonulo! Zauvijek. Kao da ga nikada nije ni bilo. Ali i to se zapamtilo!

Mnoga mjesta velikih prirodnih katastrofa sam posjetio, neke takve katastrofe sam i preživio.

Potsjeio sam spomenik na krnjetku ostrva razorenog erupcijom vulkana Krakatau. Sunce je sijalo, ptice su pjevale, bijeli oblaci klizili plavim nebom kao i prije erupcije. Priroda zaboravila, ljudi zapamtili.

Posjetio sam sjevernu Sumatru poslije tsunamija: na povjetarcu leluja lišće palmi, cvjeta crveni hibiskus, miruju tihe tropske šume. Nad visokim krošnjama prelijeću jata ptica, kroz sjenoviti gustiš, uz šuštanje lišća, provlače se veliki monitor-gušteri. More je bistro i mirno, pijesak na dnu prosijava svjetlucavim bijelim sjajem. Sve što je more odnijelo, ljudi su obnovili.

Plivao sam u prozirnim vodama Toba Jezera dugog preko 100 i širokog 70 km, stvorenog prije 70.000 godina, najjačom erupcijom koja je ikada pogodila našu planetu, toliko jakom da je život na planeti i ljudski rod dovela na rub nestanka. Danas, ovo mjesto strahovite kataklizme predstavlja sliku Arkadije: sklad, ljepota i mir prekrile su u zaborav sve njene tragove. Spektakularni vodopad Sipiso Piso, visok preko 120 metara, izbija iz vertikalne litice crvenog granite, i teče pravo u mirno plavo jezero, a cijela oblast je u top 10 turističkih destinacija na svijetu.

Bio sam u Frežisu, Francuska, gdje je 02. decembra 1959 godine pukla brana i talasom visokim 40 metara, zbrisala 2 sela sa 423 čovjeka. Sada je to miran, sređen turistički region živi u idili ljetnjeg obilja.

Obišao sam jedno strašno klizište u Boliviji; prošao sam kroz gradiće Srednjeg Zapada SAD, razorene tornadom. I sve je bilo obnovljeno! Plovio sam Atlantskim Okeanom danima i nedeljama, i samo tamo ništa nije ukazivalo da je pod njegovim valovima pokopan cijeli kontinent.

Bio sam u Skopju 26 jula 1963 godine, kada je zdrmao katastrofalni zemljotres. Grad je bio razoren ali je sve u prirodi produžilo svojim tokom.

I sve so to upamtilo i obilježilo.

Kakva god nas propast zadesi, prirodu to ne dotiče ni malo! Ono što je za nas propast, za prirodu je samo način postojanja. Propast je cijena, kob, ili ako više volimo – privilegija – onog ko se izdvojio iz anonimnosti prirode! Život je anoniman, smrt je individualna. Ista logika preslikava se i u svakodnevnom životu: umiru bliski, dragi, poznati; i pamte se. U svim državama svijeta, ista priča: umiru vladari, narodi žive! Mrtvi se pamte, živi se sjećaju.

Ali živima neprekidno i svuda prijeti propast! Svako ko je živ, realno živi uz grotlo vulkana, na tankoj drhtavoj kori koju svakog trenutka može pogoditi zemljotres, duž obale okeana sa čije pučine može nadoći talas tsunamija! Svaki čovjek je cijeli jedan svijet, kontinent – Atlantida! Čak i pod valovima zauvijek i bez traga pokopanu – pamtimo Atlantidu.

Koliko god bila neizbježna i koliko god ne dotiče prirodu, naša propast je naša privilegija!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Uskrsla metamorfoza Hirošime

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši. Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza

 

Poklopio se dan kad pišem za “Duhankesu“, sa događajem koji ne mogu preskočiti. Tema ove kolumne je time bila određena. Kada se desio događaj o kom je riječ, bio je  6. avgust.  I danas je 6. avgust. Tada je bila 1945. godina. Sada je 2025. godina. Ravno 80 godina je prošlo od tog dana do današnjeg dana. Dođe mu kao 80-ti rođendan. Zamalo pa smo vršnjaci, taj događaj i ja. Ja sam stariji dvije godine. Ako nismo vršnjaci, generacija jesmo. A događaj? Svakako ste se već sjetili: Hirošima!

U 8:15 ujutro 1945. godine,, tačno  kada sam ja jutros, 80 godina kasnije  počeo pisati ovu kolumnu, iz U.S. Army bombardera Boeing B-29 Superfortress, nazvan Enola Gay po imenu majke pilota, pukovnika Paula Tibetsa (Paul Tibbets, unaprijeđen u generala, poslije podviga,   po hitnom postupku), otkačena je atomska bomba teška pet tona, zbog ogromnih proporcija iz milošte nazvana Đetić  (Little Boy). Puštena je sa visine od  9.467 metara (31.060 stopa) a eksplodirala je tempirano na visini od 600 metara (1.968 stopa) iznad grada,  na kojoj će, prema  proračunima naučnika,  izazvati najveće razaranje, maksimalnu toplotnu energiju na tlu od 4.000 C stepeni, i  pokriti najveću teritoriju letalne radioaktivnosti. Proračuni su se pokazali tačnim a Đetić je nadmašio i najoptimističnija  očekivanja: od eksplozije i strahovite vreline, u trenutku je ubijeno oko 140.000 ljudi, od toga 38.000 djece, dok su mnogi od preživjelih umrli od leukemije, kancera i drugih najtežih oboljenja izazvanih muklearnom radijacijom.

Iako je po destruktivnim proporcijama zadivio i naučnike (koji su sačuvali čist obraz jer su bombu samo  napravili i nekoliko puta prethodno izvršili probe iste ovakve A bombe u pustinji Nju Meksika), kao i glavnokomandujućeg, Predsjednika H.Trumana i predstavnike vojnog  vrha, koji su takođe sačuvali čist obraz jer su ubivši oko 250.000 japanskih civila – u Hirošimi i tri dana kasnije u Nagasakiju – spasili život desetinama hiljada svojih vojnika koji bi izginuli dok ne bi ostvarili planirani pravedni cilj: potpuni slom Japana i bezuslovnu kapitulaciju koju će na ratnom brodu SAD,  potpisati lično poniženi  japanski car – uspjeh ovog Đetića, mogao se opravdano očekivati. Kao prvo, iako je bio težak samo pet tona, imao je razornu snagu ravnu 15.000 tona najjačeg eksploziva – TNT! Kao drugo, 6. avgusta 1945 godine, Hirošima je bila grad sa najvećim brojem civila u Japanu. Planski je pošteđen u svim bombardovanjima, tako da je postao sklonište civila iz drugih  intenzivno bombaradovanih gradova. Protivavionska odbrana svedena je na minimum; pri uzbuni, ljudi više nisu ni bježali u skloništa, a termin u 8.15 ujutro izabran na osnovu informacija da najveći broj ljudi i djece tada izlazi na ulicu i u parkove.

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši.   Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza. Gaza-metastaza!  A opet je svima čist obraz. U klasičnoj kriminalistici, ako nema ubijenog, nema ni ubice. U metamorfozama Hirošime i Gaze, važi pravilo: ako nema ubice, nema ni ubijenih. Mrtvih ima na stotine hiljada ali nema ubice jer nema ubijenih. U Hirošimi su svi poginuli od jedne bombe, u Gazi-metastazi, niko nije ubijen nego su svi stradali  od hiljada i hiljada bombi i granata, ili su skončali od gladi, Predsjednik Izraela Netanjahu je svakako na to mislio kada je u Generalnoj skupštini UN na sopstveno retoričko pitanje:“Znate li koliko je izraelska armija ubila civila u Gazi?“, pred očima cijelog svijeta teatralno i slavodobitno ispalio najbezočniju laž ikada izrečenu:“Ni jednog jedinog!“

Obolilo je odavno čovječanstvo. Ogubala mu duša. Prišt do prišta, crnji od crnjeg. Tumor do tumora.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ludačka košulja slobode i pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ali, šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti? Onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način

 

 

Evo dragi moji,  jedne zagonetke koja me odavno muči. Odgovor do kog sam došao, nije mi ni malo po volji jer se kosi sa mojim najdubljim uvjerenjem. Najgore je to što u logici i argumentima ovog zaključka, ne vidim nikakav propust, ni najmanju slabost. Preostalo mi je samo da ovu muku podijelim s vama. Ako nađemo odgovor koji će biti u skladu sa mojim pogledom na svijet, eto srcu mom radosti. Ako ne nađem, kažu da se teret muke koju podijeliš s drugim, prepolovi. Težak je teret ove muke, ako bi se prepolovio, kao da bi mi se pola svjetske muke skinulo sa pleća!

Naime, ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ako slavoljubive, pohlepne, egoistične, okrutne vladare isključimo kao devijacije, pristajem da historiju svijeta posmatram kao područje iskrene i altruističke posvećenosti najumnijih mislilaca i najmoćnijih vladara ostvarenju svijeta pravednosti i slobode, ta dva najplemenitija i najviša ideala! Ali, uvjerenja su jedno a argumenti su drugo. Šta ako se ta dva ideala jednostavno ne mogu ostvariti simultano, ako se uzajamno  isključuju!? Šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo, isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti??

Najprije, ako govorimo o pravednosti i slobodi kao sadržinski identično definisanim i za sve obaveznm elementima pravnog sistema, jasno njihova sadržina  biti formulisana i uvedena odlukom iz  jednog centra. Način na koji su formulisana tzv. univerzalna ljudska prava, ovo uvjerljivo potvrđuje. Ujedno, mandatorni, prinudni model kao jedini način na koji se može uvesti jedinstven pravni sistem obavezan za sve države svijeta, istovremeno znači de facto ukidanje slobode svake pojedine države da definiše sopstveni pravni sistem  izveden iz njene tradicije. S druge strane, afirmacija slobode kao prava svake države da postupa u skladu sa sopstvenim interesima i mogućnostima, imajući u vidu frapantnu disproporciju u vojnim, ekonomskim, političkim i kulturnim kapacitetima koja vlada u savremenom svijetu, nužno predstavlja čin ukidanja principa pravednosti jer favorizuje najmoćnije a hendikepira najslabije države svijeta.

Svijet u kom vlada jedan isti sistem pravednosti, jeste svijet bez slobode. Svijet u kom je sloboda promovisana u opšte i neograničeno pravo za sve države, jeste svijet nepravde. Pretrnuo sam od te pomisli! Znači li to da su pravednost i sloboda, ta dva najuzvišenija ideala čijem su ostvarenju posvetile život mnoge generacije najumnijih glava i najplemenitijih duhova, zbog kojih su snijevali, živjeli i ginuli najhrabriji, moralno najčvršći poznati i nepoznati heroji – jednostavno neostvarljivi!? Da ih treba zaboraviti, dići ruke, odreći ih se!?  I još – zar bi se uopšte  mogli zaboraviti, i ako bi mogli, zar bi vrijedilo živjeti bez njih!?

I onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način. Ptica je slobodna na nebu, riba je slobodna u moru. Jedno društvo je pravedno samo ako poštuje najviše standarde pravednosti, ali ne neke apstraktne pravednosti proglašene političkom odlukom jedne ili nekolicine najmoćnijih država, nego konkretne pravednosti, nastale na tradiciji svakog pojedinačnog društva. Univerzalna pravednost, sadržinski identična za sva društva, jeste univerzalna nepravda. Danas je jasno da svijet u kom je svaka država slobodna da radi šta hoće i šta može, nije svijet slobode, nego svijet nepravde, permanentne tiranije jednih i beskrajne patnje drugih.

Kada jednom shvate da su pravednost i sloboda univerzalni principi i trans-historijski ideali ljudskog svijeta – Conditio humana – koji mogu istovremeno postojati samo skrojeni po mjeri konkretnih društava, najmoćnije države će odustati od navlačenja ludačke košulje za sve, i usmjeriti svoje snage na ostvarenje takvog svijeta.

Ili griješim!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Cigle u prozoru imperije

Objavljeno prije

na

Objavio:

I u najdaljoj budućnosti, dok god opstaju imperije, naći će se i cigli (BRICS), a biće i ljudi koji će imati smjelosti da bace cigle u prozore imperije

 

Predsjednik Donald Tramp proglasio je članice BRICS-a za neprijatelje koji predstavljaju prijetnju za SAD i najavio da će za 10 posto povećati carinu na sve njihove proizvode. Konkretno, ovo se odnosi na Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južni Afriku,  jer prva slova ovih država čine akronim BRICS   (Brazil, Russia, India, China and South Africa). Riječ “bric” (množina:“brics“) na engleskom jeziku znači “cigla”, pa je zanimljivo vidjeti da li su ove  „cigle”  prijetnja imperiji i ako jesu, čime bi je to mogle ugroziti!?

Dramatičnost i ozbiljnost ove najave, povećava činjenica da je upućena u toku održavanja godišnje konferencije BRICS-a u Rio de Žaneiru i da obuhvata  sve države koje se usude da podrže „anti-američku politiku ove grupe“.  Istina je da BRICS raste i da je, tokom ove decenije, sa četiri proširen na 10 država članica (Saudijska Arabija je u statusu kandidata), uz devet država partnera i oko 12 država na listi da se pridruže. Ukupno, organizacija sada obuhvata oko 25 posto svjetske ekonomije i praktično polovinu stanovnika planete. Iz ove perspektive BRICS  izgleda prilično ozbiljno, dok njihova namjera da u uzajamnom trgovinskom prometu uvedu plaćanje lokalnim valutama svake zemlje članice, sugeriše i realnu moć da ozbiljno ugroze US dolar.

Međutim, izbliza pogledane, stvari ne stoje ružičasto za BRICS. Kina i Rusija, kao ekonomski najmoćnije članice, plaćanje lokalnim valutama svode na juan i rublju i to samo u području energenasa, dok su, pritisnute sankcijama Zapada, Kina i Rusija u svemu ostalom sputane da intenzivinije uvedu najavljenu de-dolarizaciju.  Prema podatcima BRICS-a, od $33 triliona ukupnog globalnog trgovinskog prometa u 2024 godini na BRICS otpada svega $1 trilion, odnosno, oko tri posto. US dolarom se i dalje obavlja oko 90 posto svih transakcija u svijetu i oko 60 posto svjetskih novčanih rezervi. Uz to, NDB (centralna banka BRICS-a), koja je rival Svjetskoj banci, 2024. godine odobrila je kredite u visini od $39 milijardi (biliona), što je beznačajna suma u poređenju a $1 trilion koliko je pozajmljeno od Svjetske banke. Prema procjenama ekonomista, ove brojke opasnost od de-dolarizacije čine neznatnom pa i to samo teorijski i u vrlo dalekoj budućnosti. Oni koji likuju zbog toga, mogli bi proglasiti BRICS za klub ljubitelja ekonomskih i finansijskih eksperimenata a ne za globalnu  transformativnu silu kako neki žele da vide ovu organizaciju.

I pored svega, BRICS je ostao nepokolebljiv  i jedinstven na ovogodišnjem samitu u Riju. Uz sve kulturne, ekonomske, političke i ideološke razlike,  u Deklaraciji, objavljenoj prije dva dana,  7. juna 2025. godine, oštro su osudili jednostrane sankcije za jedne države i protekcionističke tarife za druge, ne imenujući ni te države, ni predsjednika Donalda Trampa, koji stoji iza tih odluka. Istakli su da takve mjere narušavaju svetsku trgovinu i krše međunarodne propise; ukazali su na spremnost da sarađuju na razvoju i upotrebi AI (vještačke inteligencije), klimatskih promjena i zdravlja u svijetu; osudii su postojeće vojne konflikte u svijetu i kršenje međunarodnih propisa o ljudskim pravima, ne imenujući ni SAD, ni Izrael. U završnom obraćanju, predsjednik Brazila Lula je  naglasio:“Svijet se promijenio. Mi ne želimo imperatora.“

Kada je riječ o imperatorima, stvari su jasne. Kao što je rekao Džozef Majnard Kejnz upitan šta očekuje u budućnosti: “U relativno daljoj budućnosti, svi smo mi mrtvi.“ Svi, pa i imperatori, nesvjesni da i oni mariširaju u areni života  zajedno sa umirućima koji im kliču.  Ali i u najdaljoj budućnosti, dok god opstaju imperije, naći će se i cigli (BRICS), a biće i ljudi koji će imati smjelosti da bace cigle u prozore imperije.

Jednu poveću ciglu valjalo bi hitnuti i u prozore EU Parlamenta koji je danas popodne iz izvještaja o Makedonji, imperatorskom samovoljom izbrisao i makedonski jezik i Makedonce.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo