Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Pazite šta ne govorite

Objavljeno prije

na

Dobar Vam dan. Pitala bih Vas i kako ste, ali me strah da ćete mi odgovorit’, a zanima me poput melioracije neplodnog tla u Mauritaniji. A, zapravo, znam. Svi nosimo unutra toliko toga, a moramo da hodamo.

1975. Prvi dan škole. Tata me doveo, kaže: „Ovde ćeš boraviti svaki dan do četiri sata, ovo ti je druga kuća, učiteljica druga majka. Posle nastave pravo svojoj prvoj kući”. Više nikad me nije vodio. Jedne godine nisam ni imala svoj prvi dan u školi jer je tatu bolelo dupe da se vratimo s mora.

Danas se familija do devetog kolena angažuje da vodi dete u školu. Prvog školskog dana se gleda ko se skupo obukao i ko ima skuplju torbu i pribor. Svuda natpisi „Pažnja, deca… škola je počela, pazite deca!” Ko bi rekȏ, meni ta deca uopšte ne izgledaju tako opasno.

Na svakoj školi treba da stoji tabla na kojoj piše – Učitelji se pamte po dobroti, a ne po znanju. Ono što još treba da se ,,ispegla” u školama je da se deca kući vraćaju jedva čekajući novi školski dan, a ne moleći se da što pre dođe vikend. Evo primer… još bolje ideja.U Norveškoj na kraju školske godine sva deca polažu ispite iz glavnih predmeta. I to anonimno. Računa se samo zbirni rezultat čitave škole. Ako rezultati nisu dobri, škola ima problem. Đaci se trude, jer svi žele da je njihova škola najbolja.

Srećan polazak u školu svim klincima sa željom da steknu što više znanja i prakse kako ne bi imali problema sa nalaženjem posla u inostranstvu kada porastu. Ako ne budu želeli da uče lako će postati funkcioneri ispred SNS. Al’ kakva užasna poruka iz usta Brnabićeve: „Svim đacima širom Srbije, a posebno prvacima, želim u ime Vlade Srbije srećan polazak u školu, da vredno uče, lepo se druže, poštuju svoje nastavnike, kao i vršnjake, a da ih mi učimo kako da misle i da znaju da primene ono što su naučili”. Ako nam ovo uči decu kako da misle, natalitet će opasti za 100%. A mi da ih učimo kako da misle je srž svih naših problema.

Svakoga dana treba dubiti na glavi. Svakoga dana sve duže i duže. Iz milion razloga koji čine dobro, a najviše zbog perspektive. Ne verujte ni u priču o prosečnoj zaradi. Ako saberete jednog slona i deset mrava, prosečna težina mrava je petsto kilograma. Ne verujte ni svojim očima dok ih ne otvorite.

Nekad mi žao što nisam ptica. Da se pustim sa krova, uhvatim talas i odlebdim do kraja horizonta. Plus da usput serem po nekima… Na kraju, dobro iskontrolisani krik. Uzdah. Ukoliko preživim sve što mi predstoji, menjam se iz korena. Nema novi list, ni nova knjiga čak, no nova biblioteka!

P. S. Ne idite na roditeljski, tamo traže pare.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Tvrdokorne mrlje i navike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam dovoljno pameti ni iskustva da procijenim da li je ovo kamen bačen u vodu, koji će nakratko napraviti nekoliko krugova, ili zaista živimo vrijeme velikih promjena

 

 

Razvlači se jutro. Par poruka u telefonu, svima nešto treba. Razvlačim se i ja, danas kasnije započinjem dan ostavljajuci mu malo šansi.

Mislila sam da sam u formi, ali evo, u parku čuvam jednog malog Ogija i tera me da budem zombi i da ga jurim. Već sat vremena trčim za njim, pena mi iz usta izlazi, jedva dišem… on se okreće dok trči, gleda me i kaže: „Ti baš dobro glumiš zombija!“. „Ma, dete drago, ne glumim, svetog Petra vidim!“. Zapravo, nema te muke i problema koji mogu da mi naude, koliko njegov smeh, radost i zagrljaj može da me raspoloži.

Pravilo mira je da ga ponekad moraš izgubiti…

Posle ko zna koliko godina videla sam zvezdu padalicu i možda me je čula, jer ne tražim mnogo. Pročitah da nije dovoljno videti zvezdu padalicu da bi se ispunila želja. Ujutro treba pronaći cvet ljiljana. Verovanje ruskog naroda, čini mi se. Kažu da iz svetlucave prašine umiruće zvezde procveta ovaj cvet. Dakle, želje odlažem do sezone njegovog cvetanja, kao i svi graditelji iluzija, privilegovani da izaberu i pogrešno u stalnom redu za pomilovanje. Tišti me kad vidim koliko se pokvarilo prosto postojanje. Kad se podigne veliki istorijski talas on lomi i nosi sve pred sobom. Nemam dovoljno pameti ni iskustva da procenim da li je ovo kamen bačen u vodu, koji će nakratko napraviti nekoliko krugova, ili zaista živimo vreme velikih promena. Ovde je svakodnevica borba neprestana, borba da ne siđeš s uma od toliko nepravde, gluposti i golog nasilja.

Potrošila sam gotovo sav kapacitet za brigu, sad govorim ljudima kako je divno vreme, kako se samo treba šaliti i zezati, radovati se i ne raspravljati se ni sa kim, biti neustrašivo nasmejan… jer život… jer lepota… jer umetnost… jer ljubav… Osećam se kao violinista na Titaniku.

Uskačem u novi dan, a ne završim ovaj koji i ne postoji više. U zaglušujućoj tišini noći dobijem vremena da se sa sobom objasnim. I onda kiša. Mini koncert. Dva-tri dima na kraju da propuste sve ono što dolazi. Biće kao da ništa od ovog i nije bilo kad se otegne dan sa svedocima.

„Desi se da se probudim, od noćna bliza neba plava, i stavim ruku na srce što kuca jako. I da se tad u mislima zanesem, i osetim polako, polako: da je mladost prošla pa se stresem“, što bi rekao Crnjanski.

P.S. „Svaki Srbin ima pravo birati način življenja svog po svojoj volji, samo koji nije na obštenarodnu štetu“ Sretenjski ustav. Sve je lepo rečeno samo smo se u međuvremenu pogubili u izborima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Iznajmljivanje tišine

Objavljeno prije

na

Objavio:

I neka vrijeme odnese svoje, nek stare slike pokrije prašina, mi smo odavno prestali da brojimo šta nam je uzela ova tišina

 

 

Jede mi se neki lagani kolač sa korom od belanaca, filom od vanile i jagodama, da sve bude meko i vazdušasto i nešto malo da hrska, samo ne znam šta bi to moglo biti, ali da obogati teksturu… neću da pravim, hoću da mi je napravljeno sad i odmah, nemam strpljenja.

Kroz svoje predstave gledam kao kroz zatvorske rešetke. Nekad, vrhovima prstiju dodirnem stvarnost. Na zidu beležim rečima dane, a rešetke sa sobom nosim. Postoje dani koji me podsete na to koliko se sve promenilo, ostalim danima se pravim da znam kako da živim tu potpuno drugačiju priču.

Čekam neku vest. Baš tu, neku, jer ne znam koju. Ništa nisam uradila. Ništa se ne događa, ali ipak čekam da mi se nešto dogodi. Dobro, naravno, čekam dobru vest. Sedim i čekam… Sad shvatam da može i loša. Na tanjir stavim zimnicu tužnih pesama koje su ostale od prošle godine, ne valja ništa na prazan stomak. Ne teraj me da mi bude drago što sam tužna. Ja baš umem lepo da tugujem, biće ti žao… Čoveka gubiš slovo po slovo, reč po reč. Tiho i neprimetno pukne i ta poslednja nit koja vas je vezivala. Jedan izgubi, drugi dobije. Pa kako se kome zalomi. I neka vreme odnese svoje, nek stare slike pokrije prašina, mi smo odavno prestali da brojimo šta nam je uzela ova tišina.

Ljudi postaju sve manje vidljivi, njihovi mali životi nevažni, budućnost teskobno neizvesna. Na sve strane simptomi teške nepravde, bezakonja, duhovne i materijalne bede, socijalnog ludila i društvenog idiotluka. Treba menjati perspektivu… gledati na sebe u prirodnim razmerama. Gradski betonsko-asfaltni kanjoni sužavaju svest, shvatila sam otkako sam se nastanila u ovom sremačkom selu. Svakome je potrebno malo jednostavnosti i običnog postojanja. Malo bilo kakvog zadovoljstva u ovoj opštoj ludnici gde ratuje svako sa svakim. Nešto da ti greje srce, da li poezija ili priprema jesenje setve u bašti…

U životu samo treba biti Ogi (3) koji prestane da mota pedale i neće da nastavi sam kad oseti da baba (iliti ja) više ne gura biciklicu i samo kaže: „NE MOGU, PREVIŠE JE TEŠKO!“. Jer za sve u životu vam treba neko, razumete. Lakše je.

Možda vreme i ne žuri.  Možda samo mi ponekad prođemo pored lepih trenutaka, a da ih ne pomilujemo pogledom…

Odoh da zagrlim sebe i poljubim u rame, jednom, za laku noć…

P.S. Na kraju krajeva, uvek je bolje ne navikavati se ni na koga.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Uspon neuspjelih misli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko nije morao da zna eksplicitno analitički raspored prostiranja veša, razvijen u krugu akademskih razmatranja žena u tri pokoljenja, nije imao srećno djetinjstvo

 

 

Sedim juče na poslu za stolom, radio tiho svira Green day, posmatram kroz prozor grane kestena još olistale i prozborim tiho: „Oh kako divan prizor!“ Četvoro ljudi prekine rad i zaleti se ka prozoru da vide šta je to tako lepo. Koleginica kaže: „Prelepo si luda.“.

Kući se vraćam vozom sa posla, unutra toplo i kraj mene sedi jedan gospodin. Iz njegovog telefona svira Ščedrin. Od toliko miline morala sam da pohvalim muziku. I preko te muzike uđosmo u divan razgovor o srpskim vekovnim polaritetima, preko politike, pa do lepote zrelih godina kad svoje vreme poklanjamo samo odabranima, jer je to resurs koji već sutra može da presuši. On reče: „Ja sam sedamdeseto“, a ja sam mudro ćutala. Kad smo stigli do tačke razdvajanja, pomislih kako je šteta što ne živim negde dalje, a i on je rekao jednu jako lepu rečenicu za kraj…  He made my day.

Još par hiljada koraka do kuće. Napravili smo kult od praćenja kojekakvih brojeva: 10.000 koraka dnevno, toliko i toliko proteina, litara vode, sati spavanja…, jer se ti brojevi lako mere i daju nam lažni osećaj kontrole i uspeha. A s druge strane, ne postoji aplikacija koja meri koliko smo sopstvenih granica prešli u samo jednom danu. Na kraju dana možeš na satu imati idealnih 10.000 koraka, a da se iznutra osećaš potpuno iscrpljeno i kao da nisi napravila ni jedan jedini korak za sebe. Pređu se kilometri i kilometri u tuđim cipelama i tuđim očekivanjima, dok se sopstveni unutrašnji prostor smanjuje sve dotle dok ne postane tesnac. Problem je što su nas odmalena učili da je praćenje ocena, bodova, plata, evo sad i koraka, da je to merilo uspeha, dok se ovaj unutrašnji senzor za granice uglavnom ignorisao ili se čak smatralo sebičnim ako ga slušaš. Kad biste morali danas sami sebi da očitate to stanje na nevidljivom satu kakav bi ti bio bilans? Jeste li uspeli da sačuvate malo svog prostora ili je bio dan pregaženih linija?

Stižem do kuće. Na žici uredno poređani: čaršav do čaršava, krpa do krpe, majica do majice, gaće do gaća i to po veličini. Ko nije morao da zna eksplicitno analitički raspored prostiranja veša, razvijen u krugu akademskih razmatranja žena u tri pokolenja, nije imao srećno detinjstvo. Kakav lajf kouč, motivacioni govornik i ostale koještarije, kad je moja baba besedila to je bila čista metafizika, praktična i primenljiva na svakodnevni život i probleme.

Prešla sam put od prekasno do nepotrebno i sad mogu da odahnem. Još da legnem i zagrlim svoje gluposti, nema boljih kamarada, verujte. Hrane kao prikolica čvaraka, greju kao pregoreo stajnjak koji se puši u rumeno svitanje…

P.S. Ako se negde sakrila neka uspomena, muzika će je pronaći.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo