Povežite se sa nama

FOKUS

KAKO JE REGIONALNI VODOVOD IZGUBIO 12 MILIONA EURA: Isplata u trećem činu

Objavljeno prije

na

Rijeka novca teče iz Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP) prema kasi austrijske građevinske kompanije Štrabag i neće se zaustaviti dok se ne zbroji više od 12 miliona eura. O razmjerama započetog postupka prinudne naplate govori podatak da je ukupan prošlogodišnji prihod kompanije koja snabdijeva vodom šest primorskih opština bio oko osam miliona eura.

To je epilog devetogodišnjeg sudskog spora. Pravna bitka se četiri godine vodila pred međunarodnom arbitražom u Parizu i petogodišnjim nadgornjavanjem Privrednog i Apelacionog suda u Podgorici. Na kraju Apelacioni sud je preinačio (i četvrto) rješenje Privrednog suda i pravosnažno presudio u korist Austrijanaca.

Nakon blokade računa, RVCP je bio prinuđen da u pomoć pozove Vladu i na neodređeno vrijeme odloži planirane investicije: polaganje cjevovoda između Budve i Tivta radi proširenja kapaciteta prema Boki; povezivanje Herceg Novog na regionalni vodovod; rekonstrukciju i izgradnju lokalne mreže u Baru.

Čelnici RVCP, nakon svega, pozvali su i Štrabag da pokaže empatiju. U saopštenju direktora Gorana Jevrića, traže od nekadašnjeg partnera da „ima poslovnog senzibiliteta i pokaže profesionalni odnos, društvenu i sveukupnu odgovornost”. Najnoviji podaci CBCG o blokiranim preduzećima pokazuju da je prinudna naplata u korist Štrabaga u punom jeku. „Do 17. septembra Štrabag je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura”, precizirao je Jevrić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). A to je tek nešto manje od vrijednosti radova za projekat povezivanja Herceg Novog na regionalni vodovod.

Pravni aspekti ovog slučaja očigledno će još dugo biti predmet stručnih debata. U osnovi, od početka spora RVCP je osporavao nadležnost arbitraže u Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu, jer ona nije precizirana ugovorom sa Štrabagom. Takva argumentacija postala je svjedočanstvo u izdvojenom mišljenju profesora Časlava Pejovića, jednog od arbitara, a na nju se oslanjao i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić odbijajući da presudi izvršenje odluke. Apelacioni sud je presudio u korist Štrabaga, pozivajući se na naše pretpostavljeno evropejstvo i „prilagođvanje savremenim tendencijama u oblasti prava”.

Istorija odnosa RVCP i Štrabaga počinje u aprilu 2008. kada su kompanije, Vodovod u svojstvu investitora a Austrijanci kao izvođači, zaključile ugovor o izgradnju kopnenog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje. Posao je ugovoren za 17,1 miliona eura.

Radovi nijesu završeni u ugovorenom roku do juna 2009. godine, a investitor i izvođač počinju sa međusobnim optužbama. Dok su iz Štrabaga tvrdili kako im RVCP nije obezbijedio kompletan glavni projekat i omogućio da uđu na cijelo gradilište, investitor je tvrdio da na gradilištu ima javašluka, neorganizovanosti, anarhije, opstrukcije, pa čak i diverzija. U takvoj atmosferi i vrijednost planiranih radova počela je da raste.

Prema dostupnoj dokumentaciji, krajem juna 2008. dogovoreno da se organizuje sastanak između resornog Ministarstva turizma i ekologije i predstavnika Štrabaga Beč ,,kako bi se utvrdilo da li će saradnja biti nastavljena budući da izvođač nije ispunio ništa što je predvideno Ugovorom u vezi sa Sekcijom 2”. Potom je Štrabag, 5. septembra 2008. najavio odštetni zahtjev, jer nije dobio pravo pristupa na gradilište i kompletan glavni projekat.

„Nekoliko puta su obje stranke kasnile sa realizacijom svojih ciljeva, mnoge operacije su odlagane i, u načelu, izvođenje radova i ispunjenje ugovornih obaveza nije uvijek išlo glatko i bez prepreka”, navedeno je u proljeće 2010. u izvještaju Komisije za sporove, koja je formirana i imenovana prema ugovoru između RVCP i Štrabaga, uz konstataciju da „nijedna strana nije isključivi krivac za raskid”.

Koji mjesec ranije, nesporazumi na 35 kilometara dugoj trasi gradilišta doveli su do odluke Regionalnog vodovoda da raskine ugovor sa Štrabagom, udalji ih sa gradilišta, a započeti posao završi uz pomoć podizvođača. Prethodno su, 9. novembra 2009. od tadašnje Vlade premijera Mila Đukanovića zatražili odobrenje za raskid ugovora. „Neophodne su radikalne i brze mjere”, stoji u njihovom pismu Vladi, uz napomenu kako je „nemoguće procijenti rok za završetak radova koje izvodi Štrabag… Nema šanse da će u organizaciji Štrabaga cjevovodi regionalnog vodovoda bitu u funkciji do početka ljetnje sezone 2010. Međutim, bez Štrabaga, šanse još uvijek postoje”.

Vlada je 3. decembra, dala nalog RVCP da preuzme posao i koordinira i organizuje završetak radova „na način koji je definisan Ugovorom i u skladu sa obligacionim pravom”, tako da Regionalni vodovod može biti pušten u rad do 15. juna 2010. godine.

Nakon 20 mjeseci rada i naplaćenih 9,5 miliona eura (fakturisali su još skoro dva miliona ali to nije plaćeno), Štrabag je isključen iz posla u decembru 2009. godine. Regionalni vodovod je pušten u rad narednog ljeta, 15-ak dana nakon roka koji je propisala Vlada. Nešto prije toga, sredinom maja, Štrabag je MTK u Parizu podnio zahtjev za arbitražu, na šta su iz RVCP odgovorili Prigovorom na nadležnost te arbitraže.

U martu 2013. godine Arbitražno vijeće MTK preglasavanjam (2:1) donosi odluku da RVCP „nije imao pravo” da raskine ugovor sa Štrabagom na način na koji je to učinjeno i prihvata zahtjev Austrijanaca da im crnogorsko preduzeće po raznim osnovama (za neisplaćene radove, materijal isporučen na gradilište, štetu pretrpljenu zbog raskida Ugovora…) isplati oko 9,5 miliona eura, još 1,06 miliona na ime kamata, pola miliona eura za troškove arbitraže i pripadajuću kamatu na iznos od 190 hiljada eura koje je Štrabag dao kao garanciju kod suda u Beču, sprečavajući Regionalni vodovod da naplati činidbenu garanciju.

Presuda na crnogorskoj strani nije nadvladala uvjerenje s početka spora o nenadležnosti MTK. Zato su i u Regionalnom vodovodu, sve do proljetos, živjeli u uvjerenju da im odluka iz Pariza neće proizvesti trošak ni približan iznosu od 12 miliona. Ni nadležni nijesu našli za shodno da provjere eventualnu odgovornost onih koji su svojim (ne)postupanjem doveli do ogromnog troška.

„Ekstremno je mala vjerovatnoća da ovakav arbitražni sporazum može postati izvršan pred bilo kojim sudom, ili u bilo kom arbitražnom postupku, čak i u Francuskoj. Još je manje vjerovatno da se to može desiti u Crnoj Gori”, ustvrdio je Časlav Pejović, profesor prava i arbitar u postupku Štrabag – RVCP kada je izdvojio svoje mišljenje po pitanju nadležnosti MTK da arbitrira u ovom sporu.

U obimnom dokumentu on je analizirao posljedice toga što RVCP i Štrabag u ugovoru nijesu precizirali međunarodnu arbitražu: ni imenom, ni sjedištem, ni pravilima koja bi se primjenjivala. „Strane u postupku nisu definisale koja institucionalna arbitraža bi trebala da bude nadležna”, navodi Pejović, objašnjavajući šta se i kako radi u takvoj situaciji.

Prema Evropskoj konvenciji o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. godine koji su ratifikovale i Austrija i Crna Gora, sljedeći korak bio bi pokušaj da se postigne sporazum po pitanju arbitraže. U slučaju da se takav sporazum ne može postići, tužitelj treba, u skladu sa Konvencijom, da zahtijeva da nadležne institucije odrede arbitražu. „Tužitelj nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK Tribunalom”, navodi Pejović.

Slično mišljenje iznijeli su i autoru Studije o priznanju i izvršenju ove arbitražne presude. „Po našem mišljenju priznanje i izvršenje arbitražne presude koja je donesena u postupku pri MTK 12.3.2013. godine trebalo bi, u slučaju prigovora Regionalnog vodovoda, odbiti prema Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih presuda iz 1958. godine zbog toga što se stranke nisu sporazumjele o tome da se arbitraža provede pri toj arbitražnoj instituciji”, stav je zagrebačkih profesora Mihajla Dike, Hrvoja Sikirića i Davora Babića. Njihovu ekspertizu je, za potrebe suđenja u Crnoj Gori, zatražio RVCP.

Advokati Štrabaga su od Privrednog suda zatražili da prizna odluku iz Pariza i omogući naplatu potraživanja. Predsjednik Suda Blažo Jovanić je u tri navrata to odbio sa obrazložnjem da arbitražni postupak nije bio u skladu sa ugovorom stranaka.

„Kako se odredbe ugovora, prije svega, primjenjuju onako kako one glase, sud zaključuje da stranke prilikom potpisivanja Ugovora nijesu ugovorile da će njihove eventualne sporove riješavati MTK arbitraža”, navodi Jovanić u presudi iz marta 2016. godine.

Apelacioni sud je dva puta poništavao ove odluke i vraćao na novo suđenje, a u martu ove godine, vijeće u sastavu Nevenka Popović (predsjednica) Milica Međedović i Lidija Ivanović odlučuje da preinače rješenje Privrednog suda i priznaju odluku arbitraže u Parizu.

„Za razliku od prvostepenog suda koji je imao pristup strogog jezičkog tumačenja arbitražne klauzule”, piše u obrazloženju presude Apelacionog suda, „ovaj sud je imajući u vidu da je cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava, pa samim tim i u oblasti međunarodnog arbitražnog i međunarnog trgovinskog prava, prihvatio tumačenje arbitražne klauzule primjenom principa koji su u skladu sa tendencijama u uporednom arbitražnom pravu, a to je liberalizacija tj. ublažavanje strogih pravila o formi arbitražnog sporazuma, a kada je u pitanju nepotpuna arbitražna klauzula, opciju spasavanja”. Potom su u Apelacionon sudu na već presuđeni iznos dodali i sudske troškove postupka pred njihovim vijećem.

Advokati Regionalnog vodovoda predali su žalbu Ustavnom sudu, a profesor Pejović ne krije zaprepašćenje: „Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u samoj MTK, izuzev ove jedne odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije”, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje”.

Dok Štrabag očekuje novac, osim činjenice da će sve opet pasti na teret građana, brojne nepoznanice čekaju razrješenje.

Jedan od traženih odgovora dobili smo od Gorana Jevrića. „Procjena je da će, u slučaju eventualnog negativnog ishoda žalbe koju smo podnijeli Ustavnom sudu (a vjerujemo da do toga neće doći), ukupna proknjižena vrijednost osnovnih sredstava kontinentalnog kraka, po osnovu radova koje je izveo Štrabag, radova koje je organizovao Regionalni vodovod nakon raskida ugovora i presude Apelacionog suda biti minimum oko 28,9 miliona”, kaže direktor RVCP.

Za druga pitanja nadležni su – drugi: Ko je odgovoran u kompaniji i Vladi za problematično zaključenje i raskid ugovora, izloženost sudskom postupku, (moguće) lošu pravnu strategiju? Zašto RVCP nije imao adekvatnu pomoć državnih institucija Crne Gore koje su, do skora, zadržale naklonost prema Štrabagu i njegovim interesima u Crnoj Gori?

Dok novac teče ka Beču, informacije sporo cure.

Miljenik vlasti

Štrabag zapošljava više od 70 hiljada ljudi. Koncern je 2016. imao obrt veći od 13,5 milijardi. To je 3,5 puta više nego što je iste godine bio bruto društveni proizvod Crne Gore.

U Crnu Goru ušao je krajem 2006. godine, nakon što je kupio 31 odsto akcija Crnagoraputa za 8,4 miliona. Obavezao se da će u preduzeće za 12 mjeseci investirati 5,7 miliona eura, od čega dva miliona u opremu za asfaltne baze. To se nije desilo, tvrdio je predsjednik sindikata Crnagoraputa Miodrag Savović, dok je Štrabag svoj vlasnički udio u preduzeću povećao sa 31 na 95 odsto.

Ruski tajkun Oleg Deripaska 2007. godine postaje najveći akcionar Štrabaga sa 30 odsto akcija (prema posljednjim dostupnim podacima njegov Rasperia Trejding sa Kipra u Štrabagu drži 25,9 odsto plus jednu dionicu). A Štrabagov Crnagoraput se svrstava u red privilegovanih crnogorskih preduzeća.

U prvoj polovini 2008. godine preduzeće je dobilo poslove održavanja magistralnih i regionalnih puteva u Crnoj Gori vrijedne 4,5 miliona eura iako je jedan od uslova bio da nema dugova na ime neplaćenih poreza i dažbina, obznanili su iz NVO MANS. Crnagoraput je u to vrijeme državi dugovao oko 600 hiljada. Problem je riješen tako što ga je država u avgustu 2008. godine bez objašnjenja oslobodila plaćanja 645 hiljada eura poreza.

Novi poklon za Crnagoraput i njegove vlasnike stigao je 2016. u vrijeme kada je Štrabag već pokušavao da od Regionalnog vodovoda naplati (ne)zarađene milione. Savjet za privatizaciju prihvatio je zahtjev da se pravo korišćenja zemljišta površine 189.657 kvadrata u Baru i Bijelom Polju pretvori u vlasništvo, zato što je, prema mišljenju nadležnih, u postupku privatizacije plaćena tržišna cijena za akcije Crnagoraputa.

Znaju da se sude

U Štrabagu imaju iskustvo zarađivanja putem arbitražnog postupka u poslovima koje ugovaraju sa državama i državnim preduzećima sa prostora bivše Jugoslavije.

Austrijanci su 2006. godine dobili posao izgradnje Regionalnog centra za gospodarenje otpadom kod Osijeka. Nakon što grad Osijek 2009. raskida ugovor, Štrabag podnosi tužbu MTK u Parizu, nakon čega se ispostavilo da se verzije ugovora na hrvatskom i njemačkom jeziku razlikuju. Arbitražno vijeće MTK presuđuje da Osijek, Vinkovci, Vukovar, Županja i Beli Manastir Austrijancima moraju isplatiti 11 miliona eura.

Štrabag je 2011. godine dobio posao gradnje mosta Svilaj između BiH i Hrvatske, ali radovi nijesu započeli. Kompanija je tužila BiH i Hrvatsku Arbitražnom sudu u Hagu. Hrvati su, vođeni prethodnim iskustvom, ponudili poravnanje i Štrabag je povukao tužbu protiv njih nakon što mu je isplaćeno pola miliona eura. Spor sa BiH je okončan na arbitraži, tako što su Austrijancima morali isplatiti više od 900 hiljada eura odštete, plus kamate i sudske troškove – sve skupa oko 1,25 miliona.

Aktuelna je arbitraža između Elektroprivrede BiH i Štrabaga, takođe u Parizu. Spor je nastao nakon dogovora o izgradnji hidroelektrane Vranduk, pošto su Austrijanci podigli ugovorenu cijenu za 12 miliona (sa 61 milion eura). EP BiH na to nije pristala i spor je završio na arbitraži.

Hrvatski sudovi su proljetos odbili zahtjev Štrabaga da izreknu privremenu mjeru zabrane gradnje Pelješkog mosta. Austrijanci su se žalili na odluku da posao gradnje mosta vrijednog blizu 300 miliona eura dobije kineska CRBC a ne oni.

Zoran RADULOVIĆ
U sljedećem broju o slučaju Štrabag govore Časlav Pejović i Goran Jevrić; Kako su zagrebački profesori stali na stranu RVCP

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MILO ĐUKANOVIĆ – ZNACI NERVOZE: Sam na slobodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi njegovi ljudi su na optužnicama. Nakon hapšenja Lazovića i Katnića, Đukanović je sam na slobodi i uplašen da to možda neće tako i ostati.  No pravo pitanje je – kome se to obraća dugogodišnji vođa? Koga želi da animira svojim vatrenim govorom i prizivanjem crnogorske krvave tradicije, kojoj je upravo vladavina prava jedini branik

 

 

Dugugodišnji vođa  poručio je ljutito, preko prijateljskih medija,  da je vrijeme da se podvuče crta.  Nakon što su uhapšeni gotovo svi njegovi ključni ljudi, a on ostao sam na slobodi.

“U Crnoj Gori je na sceni politički revanšizam, kao nova stranica tradicije crnogorskih osveta”, ocijenio je Đukanović nakon hapšenja nekadašnjeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora Zorana Lazovića  i bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića, poistovjećujući rad Specijalnog državnog tužilaštva sa krvnom osvetom, institutom običajnog prava koji je upravo suzbijan institucionalnom pravdom. No, Đukanović nije slučajno napravio omašku.  Zna trodecenijski vođa šta je krvna osveta, a šta vladavina prava. I ne plaši se on krvne osvete, već upravo suprotno –sistema koji isporučuje pravdu i sprovodi zakon.  Crnogorsko pravosuđe, koje je kontrolisao, još je živo. No,  Specijalno državno tužilaštvo pod Vladimirom Novovićem, uspjelo je nakon decenija nepovjerenja u crnogorsko zarobljeno pravosuđe da promijeni percepciju javnosti.  Pokrenulo je važne procese uz pomoć EUROPOL-a.  Koji ispada, slušajući Đukanovića, ima neke  veze sa  crnogorskom tradicijom  osveta.

“Jako griješi onaj ko u onim lisicama nad kojima likuje, na rukama drugih ljudi, ne prepoznaje svoje lisice sjutra”, kazao je dugogodišnji vođa, dajući na volji svojoj uznemirenoj mašti.

“Živimo u jako zatrovanoj atmosferi. Atmosferi koja govori da će se ćeranija po Crnoj Gori nastaviti. Zašto na to upozoravam? Crnogorsko društvo je društvo osvetnika. Nije to karakteristično samo za albanske zajednice, za koje se uglavnom vezuje krvna osveta. Treba da se prisjetimo da u srcu Crne Gore, u Katunskoj nahiji, krvna osveta među određenim starocrnogorskim porodicama traje duže od 200 godina. E, ko to ne zna taj ne razumije kako je opasno kada vam jedina politika nakon dolaska na vlast postane revanšizam. Revanšizam je samo političko ime za osvetu. To znači da ne postoji svijest o tome da treba podvući crtu ispod crnogorske prakse osvete”, pojasnio  je svoj stav doskorašnji šef države.

No nije tu stao.  On je u intervjuu za Antenu M zlokobno priprijetio i poručio  da “onaj ko radi ovo što sada radi, taj ne shvata da je već otpočeo novu stranicu crnogorskih osveta”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Belivuk, koja se, između ostalog,  stavlja na teret Lazoviću i Katniću  nije samo, kako je svojevremeno o njoj pisao Njujork tajms – „priča o sječenju glava i kokainu“.  To je priča, kako ju je  prezentovao ovaj ugledni amerčki list –  priča o vezama vrha vlasti sa kriminalnim grupama. Suštinsko pitanje danas je, otuda,  po čijem je nalogu i za čije potrebe u Crnoj Gori prljave poslove obavljao kavački klan. Za Lazovića, Katnića, ili nekog iznad njih?

 

 

U nedjelju, 14 aprila, uhapšeni su bivši visoki funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović i bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić.  Oni su uhapšeni po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT),  nakon višemjesečne akcije koju su SDT i Specijalno policijsko odeljenje vodili uz saradnju sa Europolom.

Zoran Lazović je bio u ANB, a od 2019. do marta 2021. šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala pri Upravi policije. Milivoje Katnić bio je specijalni državni tužilac od 2015. do februara 2022. kada je, godinu i po nakon smjene Demokratske partije socijalista –  penzionisan. Katnić je u prijateljskim i kumovskim vezama sa Lazovićem.

Specijalno tužilaštvo tereti Lazovića i Katnića za stvaranje kriminalne organizacije i zlupotrebu službenog položaja. Prema SDT,  Lazović je formirao kriminalnu organizaciju, čiji su članovi Katnić, bivši zamjenik tužioca Saša Čađenović i Zoranov sin, Petar Lazović, bivši agent Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Čađenović i Petar Lazović od ranije su u pritvoru. Čađenović, koji je bio zamjenik Milivoja Katnića, uhapšen je u decembru 2022. zbog veza sa kavačkim klanom. Petar Lazović je uhapšen u julu 2022. pod optužbama za  stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.

Iako SDT nije precizirao šta se Zoranu Lazoviću i Milivoju Katniću tačno stavlja na teret, na osnovu izjava njihovih branioca, te napisa medija, tužilaštvo ih, između ostalog, tereti  za slučaj skidanja zabrana ulaska u Crnu Goru pripadnicima kriminalne grupe iz Srbije, Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, iz 2021. godine. Ono što povezuje ovu, kako je tužilaštvo vidi, organizovanu kriminalnu grupu je – kavački klan. I Lazoviću i Katniću određen je pritvor od 30 dana „zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke“. Odluku o pritvoru donio je sudija Goran Šćepanović. Kako nezvanično  saznaju Vijesti, u odluci o pritvoru Zorana Lazovića navodi se da bi mogao da utiče na vođe kavačkog klana Radoja Zvicera i Milana Vujotića.

Tu bi trebalo da zastanemo. Afera Belivuk, koja se stavlja na teret bivšim visokim funkcionerima, nije samo, kako je, svojevremeno o njoj pisao Njujork tajms „priča o sječenju glava i kokainu“.  To je, kako ju je  prezentovao ovaj ugledni amerčki list –  priča o vezama vrha vlasti sa kriminalnim grupama. Kada je Belivuk i njegova grupa uhapšena u Srbiji 2021. godine, Belivuk je na saslušanju tvrdio da je njegova kriminalna grupa organizovana „za potrebe i po nalogu Aleksandra Vučića“. Suštinsko pitanje danas je –  po čijem je nalogu i za čije potrebe u Crnoj Gori prljave poslove obavljao kavački klan.  Lazovića, Katnića, ili nekog iznad njih?

Regrutacija kriminalaca koji rade za državu, a koja zauzvrat žmuri na njihove poslove, kako je već pisao Monitor, recept je još iz socijalističkog doba, koji su kasnije režimi Slobodana Miloševića, a potom Vučića u Srbiji i  Mila Đukanovića u Crnoj Gori, dodatno razradili. Bivši poslanik i član skupštinskog Obora za bezbjednost Nebojša Medojević, Lazovića je svojevremeno nazivao crnogorskim Legijom, aludirajući na veze zemunskog klana sa Miloševićevim režimom i bezbejdnosnim službama koje je kontrolisao.

Možda najbolju definiciju sistema nastalog u doba Đukanovića dao je Moizes Naim u Forin afersu – mafijaška država. “Za razliku od normalnih država, mafijaške države se ne oslanjaju samo povremeno na kriminalne grupe kako bi ostvarile određene spoljnopolitičke ciljeve. U mafijaškoj državi visoki vladini zvaničnici su zapravo integralni igrači, ako ne i lideri kriminalnih preduzeća, a prioritet su im odbrana i promocija poslova tih preduzeća”, objasnio je Moises još 2012. godine.

Dvije godine prije nego što je objavljen ovaj članak, Zoran Lazović, tada visoki funkcioner ANB,  snimljen je na  svadbi Safeta Kalića, kog su svojevremeno nazivali Eskobarom iz Rožaja, a koji je danas, nakon što je prošao Đukanovićevo pravosuđe, čiste biografije. Makar u Crnoj Gori. U kojoj je godinama poslovao kao ugledni biznismen, čije su hotele na sjeveru Crne Gore otvarali ministri Đukanovićeve vlade. Osim Lazovića, na Kalićevoj svadbi bio je prisutan i  Ljubiša Mijatović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Mila Đukanovića. Lazović je navodno bio na tajnom zadatku.  Na kom je zadatku bio Mijatović nije objašnjeno.

Lazović je sklonjen iz ANB ne zbog Kalića, već zbog Šarića i afere Listing, odnosno nakon naloga Zapada da se iz službe sklone operativci sa teretom veza sa članovima kriminalnih grupa i obavještajcima iz zemalja van NATO saveza.Afera listing imala je za cilj povezivanje tadašnjeg premijera Igora Lukšića sa Darkom Šarićem. Odnosno, kako se vjerovalo, njegovo diskreditovanje u svijetlu njegove  moguće suštinske saradnje sa Evropom i „sanaderizacije“ Crne Gore.  Listinzi koji su objavljeni u medijima, a koji su navodno pokazivali vezu Lukšića sa kriminalnim krugovima, bili su falsifikovani, kako se kaznije ispostavilo. Afera je međutim pokazala borbu unutar bezbjednosnog sektora i vlasti.

Šarić je imao brojne poslove sa državom, i milionske  transakcije banke braće Đukanović i tadašnje Hipo Alpe Adria Banke, u čijem je bordu sjedio Petar Ivanović, bivši minstar DPS vlade. I, nikom ništa. Onda nam se nakon hapšenja Darka Šarića u Srbiji, i oslobađajućih procesa njegovim saradnicima u Crnoj Gori,  desio – kavački klan.

O vezama Petra Lazovića, Zoranovog sina i Ljuba Milovića, još jednog policijskog operativca sa “kavačkim” klanom, javnost je upoznata u maju 2022.

Portal Libertas press tada je objavio, pozivajući se na dokumenta EUROPOL-a, da se u transkriptima presretnutih razgovora na SKY aplikaciji koji su dostavljeni Crnoj Gori, kao članovi “kavačkog” klana pominju policijski službenici Petar Lazović i Ljubo Milović, koji su navodno uključeni u šverc kokaina iz Latinske Amerike u EU i Australiju.

Europol je podatke o Lazoviću i Miloviću dostavio Specijalnom državnom tužilaštvu u julu 2021. godine, skoro godinu prije objave Libertasa, ali tadašnji specijalni tužilac Milivoje Katnić i njegov zamjenik Čađenović, nijesu smatrali da ima osnova za njihovo gonjenje. Predmet je aktiviralo tužilaštvo, nakon dolaska Vladimira Novovića na čelo SDT.

Katnić je svoje razloge o nepostupanju po izvještajima Europola obrazložio: “Lazović (Petar) je postupao u skladu sa zakonom i ovlašćenjima koje ima i o svim radnjama pravovremeno je obavještavao pretpostavljene, što je doprinijelo otkrivanju počinilaca teških krivičnih djela. Nikada se ne hapse vlastiti agenti. Makar nijesu do sada”.

Katnića, prema pisanju medija, tužilaštvo tereti da je davao nezakonite naloge uhapšenom tužiocu Saši Čađenoviću, “tjerajući ga” da u nekim predmetima postupa tako što će zastupati interese kavačkog kriminalnog klana.

Izvještaji Europola baziraju se  na presretnutim komunikacijama, kriptovanim telefonima, na šifrovanoj aplikacija SKY. U dokumentu se navodi da je Petar Lazović na SKY aplikaciji imao šifru “Junior” i “Komandos”, a Milović, nadimak “Zli poručnik” i “Oficir”, dok je navodni vođa “kavačkog” klana, Radoje Zvicer, imao nadimak “Born”. Oni su, prema izvještaju Europola, razmijenili na desetine hiljada poruka. Podaci Europola ukazuju da je navodni vođa “kavačkog” kriminalnog klana, Radoje Zvicer, imao ogroman uticaj na aktivnosti crnogorske policije, preko Petra Lazovića i njegovog oca, Zorana Lazovića. Branioci Zorana Lazovića danas insistiraju na tome da on nema instaliranu Skaj aplikaciju.

Portal Libertas, pozivajući se na podatke Europola, objavio je u martu prošle godine fotografije mučenja uhapšenih osoba, od strane policijskog Tima za podršku Sektoru za borbu protiv organizovanog kriminala (SPBOK). U vrijeme mučenja, komandant SPBOK bio je Mirko Banović, šef odsjeka Zoran Lazović, a njegov sin Petar je bio zadužen za koordinaciju.

Kako je objavio Libertas, pripadnici tog specijalnog policijskog tima su tokom 2020. “otimali ljude i držali ih u svojim, tzv. štek stanovima, tukli ih, stavljali im pištolj u usta, mučili ih strujom, gušili ih, prijetili im i omalovažavali ih i prema njima nečovječno postupali.” Tortura je sprovođena u korist “kavačkog” klana.

Nakon hapšenja Lazovića i Katnića, vladajuće partije pozdravile su hapšenje, kao i Ura Dritana Abazovića. Toliko su bili glasni, da je reagovao vrhovni državni tužilac Milorad Marković da ih podsjeti na njihova ustavna ograničenja i nadležnosti., DPS tvdi da se radi o revanšizmu. Između ostalog, po njima je hapšenje Katnića osveta za slučaj državni udar. Jedino je ostalo nejasno, zašto se Europol revanšira Lazoviću i Katniću.

Slučaj državni udar, o kom danas kao razlogu za revanšizam govori DPS, bio je jasan signal javnosti da je Milivoje Katnić bio tek desna ruka režima. Bilo je to, kako je Monitor svojevremeno pisao, “montiranje stvarnosti po nalogu SDT”. A za potrebe Đukanovićevog režima tokom izbora 2016. Pomoć prijatelja, da Đukanović dođe do još četiri godine vlasti.

Sada su prijatelji mahom uhapšeni ili pred pravosuđem: Katnić, Lazović, Medenica, Veljović, Jovanić…. Dugogodišnji šef države na brisanom je prostoru.  Sam i slobodan.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BESKONAČNO TRAJANJE SUDSKIH PROCESA: Dok nas smrt ne rastavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke istine odavno su jasne. Samo pravosuđe nije u stanju da ih saopšti. Usled beskonačnih istraga i sudskih procesa koji se pokatkad okončaju smrću okrivljenih ili zastarom

 

 

Objavljeno je ove sedmice – preminuo je Željko Vuković, optuženi za saučesništvo u ubistvu Srđana Vojičića i pokušaj ubistva književnika Jevrema Brkovića 2006. godine. To je na suđenju zakazanom za ovu sedmicu saopštila njegova advokatica Aleksandra Rogošić.  Sada se čeka od Ministarstva unutrašnjih poslova da po zahtjevu Višeg suda u Podgorici potvrdi ovu informaciju. Ukoliko ona bude tačna proces se obustavlja. U prevodu, nakon skoro 20 godina od ubistva Vojičića i napada na Brkovića, proces će se okončati ne presudom i rasvijetljenim slučajem, već smrću jedinog osumnjičenog. U međuvremenu je preminuo i književnik Jevrem Brković.

Na ovonedjeljnom  ročištu advokatica  Rogošić je saopštila da je od Vukovićeve majke dobila informaciju da je preminuo: “Dobila sam informaciju od majke okrivljenog da je preminuo 1. aprila. Istu informaciju je dobio sud od policije. Do narednog pretresa, sud će tu informaciju da potvrdi, kako bi se postupak obustavio”, kazala je Rogošić.

Puniša Vojičić, stric ubijenog Srđana,  saopštio je da sumnja da je Vuković “ubijen ili sklonjen u inostranstvo”. On je sudu predložio da zatraži ispitivanje da li je tijelo koje se nalazi u grobnici zaista Vukovićevo.  Vojićić smatra da je Vuković bio prijetnja nalogodavcima zločina.

Vijesti su u februaru ove godine objavile  transkript razgovora odbjeglog policajca Ljuba Milovića i šefa kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera o tome “da je jedan podgorički biznismen” organizovao napad na književnika, kada je ubijen  Vojičić. Brković je više puta tvrdio da je motiv napada i likvidacije njegov roman Ljubavnik Duklje, u kojem je pisao o vezama bivše crnogorske vladajuće političke i poslovne klase s organizovanim  kriminalom.

Vuković je uhapšen u oktobru 2019., a suđenje je počelo naredne godine – četrnaest godina nakon ubistva. I istrage koja je tapkala u mjestu. A onda je nastavljeno tapkanje u sudnicama.

Viši sud je Vukovića u novembru 2022.godine proglasio krivim za saizvršilaštvo u pokušaju ubistva i osudio na tri i po godine zatvora. Međutim u aprilu prošle godine Apelacioni sud je  predmet vratio na ponovno suđenje. Vuković je pušten da se brani sa slobode.

Vuković nije jedini okrivljeni pred crnogorskim sudovima koji je pušten da se brani sa slobode, i ne zna se tačna njegova sudbina ili adresa.  Krajem prošlog mjeseca 15. put odloženo je suđenje dugogodišnjoj predsjednici Vrhovnog suda Vesni Medenici, njenom sinu Milošu i ostalim okrivljenima.  Razlog: jedan od okrivljenih Luka Bakoč i dalje je nedostupan pravosudnim organima i nije došao na glavni pretres. Nastavak suđenja zakazan je za 18.april.

Predsjednica specijalnog vijeća sudija Nada Rabrenović prihvatila je predlog Specijalnog državnog tužilaštva da se Bakoču sudi u odsustvu.  Odbrana smatra da se nijesu stekli uslovi za suđenje u odsustvu i najavljuje žalbu.  Bakoč se već duže vrijeme ne pojavljuje u sudnici. U međuvremenu je za njim raspisana nacionalna potjernica, a Specijalno tužilaštvo je zatražilo da mu se odredi pritvor. Ako ga nađu.

Da procesi traju u nedogled zbog odlaganja ročišta, ukazali su ove sedmice i iz Sudskog savjeta. Zbog toga su, kazali su, neophodne izmjene Zakona o krivičnom postupku.

Osim objektivnih ima i subjektivnih razloga odlaganja i zloupotreba procesnih pravila, saopštio je Radoje Korać, član Sudskog savjeta.  On smatra da bi se tome, planiranjem suđenja i boljom organizacijom, moglo stati na put.  Član Savjeta Dražen Medojević saopštio je da treba mijenjati procesna pravila tako da ne moraju svi okrivljeni doći na sud da bi se ročište održalo.

Savjet je nedavno objavio i Izvještaj o stanju u sudstvu za prethodnu godinu. Podaci su poražavajući.

Sudovi u Crnoj Gori počeli su 2023. godinu sa 51.541 neriješenih predmeta i završili je sa 67.558 neriješenih predmeta. To je ukupno povećanje od 16.017 neriješenih predmeta, odnosno  31,08 odsto, pokazao je redovni godišnji izvještaj Sudskog savjeta.

Izvještaj pokazuje da su  osnovni sudovi  u prošloj godini povećali broj neriješenih predmeta za 16, 36 odsto,  viši sudovi za 32, 90 odsto a Apelacioni sud za čak 64 odsto.

„Ovi podaci ukazuju na opšti trend povećanja broja neriješenih predmeta u pravosudnom sistemu, sa izuzetkom Privrednog suda. Apelacioni sud i Upravni sud zabilježili su porast broja neriješenih predmeta, uz napomenu da je najveći broj neriješenih predmeta povukao Upravni sud, zbog neuobičajeno velikog priliva predmeta u 2022. godini i 2023. godini, što je jedna od najvećih prijetnji efikasnom i efektivnom radu tog suda“, upozoravaju iz Sudskog savjeta.

„Analiza opšteg stanja sudstva u zemlji pokazuje da je povećanje za oko 31 odsto broja neriješenih predmeta samo u odnosu na prošlu godinu, što je indikator ozbiljnih problema u našem sudskom sistemu“, ukazali su iz Građanske alijanse. Naveli su  da to ozbiljno izaziva sumnje u vladavinu prava.

Ove sedmice odloženo je i ročište za kontrolu optužnice za ubistvo Miodraga  Kruščića i ranjavanje novinarke Olivere Lakić. Viši sud je konstatovao da optuženi Luka Bulatović nije primio optužnicu i sud je dao rok da bi spremio odbranu. Olivera Lakić je ranjena u nogu 8. maja 2018. godine ispred vrata zgrade u Podgorici, a 21. maja 2018. godine, ubijen je Miodrag Kruščić dok je sjedio u lokalu Palata  na Starom Aerodromu u Podgorici.

Prema dostupnim podacima, od podizanja optužnice do njene kontrole u sudovima, u prosjeku prođe oko dvije godine. Mnoga ročišta za kontrolu optužnice u važnim procesima koje je pokrenulo Specijalno državno tužilaštvo po rukovodstvom Vladimira Novovića, odlagana su nebrojeno puta. Neki od njih su  slučaj Plantaže, predmet Stanovi…

S druge strane, Akcija za ljudska prava upozorila je nedavno, nakon najave ministra pravde da će ukinuti institute kontrole optužnice, da država svake godine debelo plaća naknade za neosnovano držanje ljudi u pritvoru. Istraživanje Centra za građansko obrazovanje je pokazalo da je od 2009. do 2017. godine, Crna Gora isplatila preko 11 miliona eura na ime naknada za neosnovano lišenje slobode.

Evropski sud za ljudska prava je 2019. godine u slučaju Bigović protiv Crne Gore utvrdio da je država prekršila član 5 Konvencije jer se podnosilac predstavke nalazio u pritvoru preko pet godina.

Istovremeno, taj slučaj suđenja za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića jedna je od najvećih mrlja crnogorskog pravosuđa.

Policijski inspektor Slavoljub Šćekić ubijen je u podgoričkom naselju Tološi, u neposrednoj blizini porodične kuće, 30. avgusta 2005. godine. U avgustu će se od ubistva Šćekića navršiti 19 godina, ali pravosnažne presude okrivljenima za ovaj zločin, još  nema. Sudski procesi se ređaju, ukidaju presude i kreće iznova.  Skoro dvije decenije.

U oktobru 2022. godine, Apelacioni sud Crne Gore je ukinuo presudu Višeg suda u Podgorici protiv okrivljenih Saše Borete, Ljuba Bigovića, Ljuba Vujadinovića, Milana Šćekića i Alana Kožara, optuženih  za ubistvo Ščekića. Predmet je ponovo vraćen prvostepenom Višem sudu na odlučivanje. Međutim, Viši sud se oglasio nenadležnim, tako da je sudski proces ponovo u toku pred Apelacionim sudom.

Osim smrću, neki od slučajeva okončavaju se – zastarom. Ove sedmice Uprava policije, objavila je da su identifikovali državljane Crne Gore M. D. i M. R. kao osobe koje su 24. septembra 2010. godine počinile krivično djelo ugrožavanje sigurnosti, na štetu Slavoljuba Šćekića, Milana Popovića, Željka Ivanovića, Ljubiše Mitrovića i Balše Brkovića.  Urednicima, novinarima i saradniku Vijesti  su u septembru 2010.  dostavljena pisma sa porukom: „Gotov si, ti si sledeći!!!“.

Televizija Vijesti objavila je da su poruke poslali Milenko RabrenovićDarko Mijović. Ipak, taj slučaj neće imati sudski epilog.

“Zbog protoka roka zastarjelosti krivičnog gonjenja, ovaj slučaj ne može biti procesuiran državnom tužiocu u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, budući da se postupajući tužilac prilikom konstultacija u ovom predmetu, obavljenih u proteklom periodu, izjasnio da je slučaj zastario”, saopštili su iz UP.

Milenko Rabrenović bio je zadužen za obezbjeđenje nekadašnjeg šefa policije Veselina Veljovića, a protiv njega je vođen sudski proces zbog optužbi da je 2011. godine uputio monstruozne prijetnje tadašnjoj novinarki Vijesti Oliveri Lakić i njenoj porodici. Uhapšen je kada i bivši neformalni suvlasnik Bemaksa Aleksandar Mijajlović, zbog sumnje da je dio kriminalne grupe koja je švercovala cigarete.

Neke istine odavno su jasne. Samo pravosuđe nije u stanju da ih saopšti. Srećno dobijanje IBAR-a. I Evropi s nama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo