Povežite se sa nama

MONITORING

VLAST I SPOMENIK TITU: Da im vidiš antifašizma

Objavljeno prije

na

Dešava se, potrefilo se da vijest o podizanju spomenika Josipu Brozu Titu, stigne tek koji dan prije 1. oktobra, dana kad je počeo ,,rat za mir”. Dok grli antifašizam, zvanična Crna Gora zatire sjećanja na dane kad je napala susjede, proganjala manjine i satirala političke protivnike. Iza klanjanja antifašizmu, krije se društvo koje je iz prošlosti odbacilo najbolje i zadržalo najgore.

,,Glavni grad Podgorica će podržati inicijativu o podizanju spomenika Josipu Brozu Titu u Podgorici, kao čovjeku čije je ime Podgorica ponosno nosila 47 godina, s ciljem da nastavimo da se ponosimo tom tradicijom”, rekao je gradonačelnik Podgorice dr Ivan Vuković na sastanku sa predstavnicima Udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata i antifašista Podgorice. Vijest su prenijeli svi mediji u regionu.

Ponosan je, kaže Vuković, što su UBNOR i antifašisti ,,u najtežim vremenima bili na pravom putu koji treba slijediti kao moralni orijentir našeg društva u cjelini”.

Tako smo saznali da naše društvo ima ,,moralni orijentir”. Bilo bi tako lijepo od gradonačelnika da nam ga jednom i pokaže, da ne živimo u zabludi da ga nema.

Demokrate Crne Gore i Socijaldemokratska partija najavili su da će podržati inicijativu o podizanju spomenika Josipu Brozu. SNP-u ovo pitanje ,,nije na listi prioriteta”, dok je Nova srpska demokratija izričito protiv.

Šta god ko pričao, ako je vlast ozbiljno riješila da podigne spomenik – podići će ga. U tako jednostavnoj činjenici jasno se odražava koliko smo odmakli na putu ka demokratiji. Imamo jednog vođu, gotovo neprikosnovenu jednopartijsku vlast. Tačno je da više nema sleta i Titove štafete, ali, ko god je ikad bio na skupu gdje se viđeni partijski i ostali drugovi lome ne bi li prišli bliže skutima predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, zna da je trčanje sa štafetom bilo neuporedivo dostojanstvenije. Štafetu su, iako penjući se uz stepenice ka ,,najvećem sinu naših naroda i narodnosti”, predavali uspravni omladinci, sadašnjem Gospodaru prilazi se savijene kičme.

Vijeće Evrope je 2006. usvojilo rezoluciju o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. U Hrvatskoj i Srbiji, od raspada SFRJ traju pokušaji izjednačavanja fašizma i komunizma. Srbija je četnicima dala penzije, Hrvatska pokušala da zvanično zabrani petokraku. Evropski sud za ljudska prava, međutim, u slučaju mađarskog političara koji je osuđen uslovno na godinu zatvora zbog nošenja petokrake, presudio je da se zvijezda ne može posmatrati kao simbol koji predstavlja isključivo komunističku totalitarnu vladavinu, kao što je implicirala mađarska Vlada. U obrazloženju je napisano da zvijezda simbolizuje i međunarodni radnički pokret, borbu za pravednije društvo, i da je simbol zakonitog ljevičarskog pokreta.

To su nekakvi opšti tokovi, kod nas je sve pobrljano. Da bi pobijedila na prvim višestranačkim izborima sadašnja Demokratska partija socijalista zadržala je staro ime – Savez komunista Crne Gore. Od tada do danas svaki zločin, svako nepočinstvo, svaka krađa, sve što nas udaljava od demokratskog i pravednog društva, dešavalo se pod zastavom antifašizma.

Dubrovnik smo napali da bismo sačuvali Jugoslaviju, i da povučemo malo pravednije granice sa Hrvatskom nego priučeni boljševički – Titovi – biografi. Kao što reče ondašnji premijer Milo Đukanović Učestvovali smo, u ratovima devedesetih samo kao dio Jugoslovenske narodne armije. prevario nas je Slobodan Milošević. Sve i da je tako, da nijesmo perjanice, bili bismo tek kolaboracionisti. Saradnici okupatora, kao tokom borbe protiv fašizma, ustaše i četnici.

Laž je građena od početka. Neprocjenjivo svedočanstvo o tome su dodaci Pobjede – Rat za mir. Pismo djevojčice iz Titograda: ,,Dragi tata, znam da si u Kninu. Otišao si prije mjesec dana sa svojim drugovima da braniš Jugoslaviju od ustaša i bojovnika koji su nam oduzeli vedro djetinjstvo i mir…”. Šta je tata, zaklanjajući se iza Titove Jugoslavije, stvarno tražio u Kninu, ne može se saznati iz udžbenika istorije.

Oni koji su bili protiv rata proglašeni su izdajnicima. Pripadnici manjinskih naroda živjeli su u strahu – poprijeko gledani i dok su se neki od njih kleli u odanost ,,čuvarima Jugoslavije”. Sve i da se najodaniji vojnik DPS-a, sa imenom Smajo na primjer, našao u vozu Beograd-Bar, na stanici Štrpci odveli bi ga saveznici njegove partije, ubili i bacili u Drinu.

Tako je Titovim antifašizmom raspisana potjernica. Njihova Kadinjača bile su Čepikuće, Sutjeska – Ćilipi, Bitka za ranjenike – deportacija muslimanskih izbjeglica.

Pored antifašizma, u Titove zasluge svako objektivan mora svrstati brigu za prava radnika i socijalnu pravdu. Nije ostao ni kamen na kamenu. Neko vrijeme uspjeli smo, ovako sitni, da budemo u vrhu zemalja sa najdubljim socijalnim jazom između bogatih i siromašnih. Poslije su prestali da mjere.

Sprdao se ko, ne sprdao, ,,mladi radnik samoupravljač” bio je čovjek sa dostojanstvom. Usred totalitarizma, na radničkom savjetu, smio je da kaže koja ga nepravda muči. Sad su mladi sa završenim velikim školama presrećni ako nađu posao u firmi-ćerki neke od inostranih banaka gdje rade po 10 -12 sati. I drhte od svakog šefčića.

Dio ekonomista tvrdi da je ekonomija u SFRJ bila užasna, da je zemlja bila prezadužena. ,,Ukupan državni dug na kraju juna iznosio je 3,105 milijardi evra ili 70,1 odsto BDP-a. Sa depozitima, državni dug je na dan 30. jun iznosio 2,76 milijardi, što je 62,3 odsto BDP-a”, izvještavalo je ljetos Ministarstvo finansija.

Prema posljednjim Monstatovim podacima pokrivenost uvoza izvozom u Crnoj Gori iznosi 15,5 i manja je u odnosu na prvih osam mjeseci prethodne godine.

Liše malo mlijeka, sira, pršute i vode, u prodavnicama se ne mogu vidjeti stvari proizvedene u Crnoj Gori. Jer ih nema.

Ono što se računa u rast standarda uglavnom su šarene laže, namijenjene njegovanju potrošačkog mentaliteta.

Silni su napori u socijalizmu uloženi u industrijalizaciju. “Tranzicija” ih je pojela.

Na tapet je prva stigla Fabrika celuloze u Beranama. I u socijalizmu je bila problematična, nakon AB revolucije je dokrajčena. U njoj je radilo oko 2000 radnika, proizvodio se papir, čak i gorepomenute tapete. Pokušaji modernizovanja fabrike, kako ne bi trošila domaće drvo i procjene stručnjaka da može biti rentabilna sa oko 700 radnika, otišle su niz Lim. U fabrici kože Polimka pravili su bunde zgodne za zime po sjeveru, svakakve proizvode od kože. Fabrika je najprije zatvorena, poslije su ukrali mašine. U Beranama je postojao i rudnik, bila je i ciglana, u Andijevici je ,,slatka fabrika”, pogon Soko Štarka pravila lokume – ni lokuma ni rahatluka.

Cipele je pravila bjelopoljska Lenka. Na nju su neko vrijeme podsjećali protesti radnika, sad ni to. Vunarski kombinat u tom gradu, koji je zapošljavao više od dvije hiljade ljudi, takođe je propao. Novopečeni ,,farmeri” po sjeveru vunu bacaju. To im je baš problem, jer smrdi kad se spaljuje.

Gornji Ibar iz Rožaja pravio je vrata i prozore, čak i male brvnare. Propao je. Privatizovani Velimir Jakić u Pljevljima, sa blizu 600 radnika, postao je Vektra Jakić. Iako je ta firma na 30 godina dobila najkvalitetnije crnogorske šume, maksimalni domet im je proizvodnja dasaka i neisplaćivanje plata radnicima.

U nekadašnjem industrijskom centru, Nikšiću, golim okom se vidi šta se desilo sa industrijom. Nikšićka Željezara, Javorak, Građevinsko preduzeće, Rudnici boksita, Pivara, Autoprevozno i HTP Onogošt – i ono što radi, radi sa višestruko manjim brojem radnika, grad jedva živi.

U Mojkovcu je umro rudnik Brskovo, preduzeće Vukman Kruščić.

Hiljadu Cetinjana ostalo je bez posla kad se zatvorio Obod. Njihovi frižideri ponegdje dan-danas rade. Jednom je, u ulozi premijera, Đukanović objašnjavao kako je Obod morao da propadne jer su uvozni frižideri bili ljepši. Nije istina da su Obodovi bili grdni, ali je važnije što su bili – dostupni. Nema obuće iz Košute.

Nema ni soli iz ulcinjke Solane. Civilizovane zemlje održavaju proizvodnju soli poput one u Ulcinju, ne iz ekonimskih, nego iz ekoloških razloga.

U glavnom gradu nema fabrike mašina Radoje Dakić, Marka Radovića. Evo kreće sa radom Novi duvanski kombinat. Nečiji. Radi i KAP. Nekako i nečiji.

Sve u svemu, imamo odličan broj nezaposlenih, naročito mladih. Jedan diplomirani inženjer mašinstva i njegov brat sa diplomom filozofije, već decenijama u jednom gradu na sjeveru uspješno posluju sa svojom cvjećarom. Umire se dosta na sjeveru, prolazi cvijeće.

Ono što je iz Titovih vremena valjalo, pod stegom antifašizma, do temelja je uništeno. Preuzeto je i unaprijeđeno ono najgore – autoritarni sistem, nesmenjivost vlasti, UDBA i slične zgode. Šta su nekadašnji seoski špijuni, spram u međuvremenu razvijenih načina za prisluškivanje, praćenje, nadgledanje.

Svako ima pravo da misli da spomenik Titu treba ili ne treba podići. Niko nema pravo da kaže da je ova vlast zaslužila da podigne spomenik Titu.

Šteta je zaboraviti

Postoji lak način da se Crna Gora oko ratova devedesetih suoči sa sobom – svakom maturantu pokloniti Pobjedin dodatak s početka devedesetih Rat za mir. Tamo sve piše o predanosti građana Crne Gore osvajanju Dubrovnika.

„TITOGRAD: ‘Želja od hiljadu želja’ – Od početka ratnih operacija jedinica JNA u Hercegovini i na granici Crne Gore i Hrvatske, Vojni odsjek u Titogradu pod stalnom je ,,opsadom”. Ovoj ustanovi svakodnevno se prijavljuju stotine dobrovoljaca. Samo su im godine različite – želja im je ista, velika: hoćemo, vele, u prve borbene redove, i to odmah.”

PLAV: ‘I Muslimani protiv fašista’ – I prije nasrtaja hrvatskih bojovnika najedinice JNA u neposrednoj blizini granice Crne Gore, na poručju plavske opštine bilo je interesovanje za stupanje u dobrovoljačke jedinice, u prvom redu među stanovništvom crnogorske nacionalnosti. Do sada se prijavilo 23 dobrovoljca, među kojima tri Muslimana i jedna djevojka.”

“CETINJE: ‘I djevojke u stroju’ – U Cetinju se javilo oko 450 dobrovoljaca. Među njima je i 11 žena i djevojaka, koje žele da se pridruže svojim drugovima. Na ratištu preko hiljadu rezervista iz Cetinja časno izvršava svoje borbene zadatke.”

” IVANGRAD: ‘Svi hoće na front’ – Odziv Ivangrađana na posljednjoj mobilizaciji nije bio zadovoljavajući. Međutim, od kako je “zagustilo”, već nekoliko dana vojni odsjek bukvano je opsjednut dobrovoljcima između 18 i 60 godina, koji traže da odmah budu upućeni na krizno područje. Za sada ih je preko 200. Raduje i to što među dobrovoljcima ima i Muslimana, a prijavile su se, čak i tri žene.”

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

NAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno      

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnika  i dalje su Ivan Ubović,  Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune

 

 

Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na  prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.

Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.

Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša.  Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.

Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa,  negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer  „nije želio da se u to petlja“. Samo mu  je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.

Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.

Mladi  Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital  je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.

Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura.  Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je  na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je  poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.

Među najbogatijima regiona opet  je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu,  sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura.  I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.

Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a  Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona,  Pejovića  na 296 miliona, a France na 218 miliona.

Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno  Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.

Na Listi je  najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska.  Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.

“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.

Naznačili su da su i ovu Listu sačinili  eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.

Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih  podataka.

Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.

O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.

Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića.  On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.

O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji  šef  trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.

Đukanović se prije više od decenije  našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura.  Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.

Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne  istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara  (ICFJ) nazvane Pandorini papiri,  objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o  oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta  razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu.  Nazivani  su –  “finansijski zemljotres“.

Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali  u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.

I tako, iz godine u godinu, od liste do liste,  u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NASTAVAK SAGE O IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA: Botunizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima,  postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija

 

 

Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.

Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.

Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja –   nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već  priče.

Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.

Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.

O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.

Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.

DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.

Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.

Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se  “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.

Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.

Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.

Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se  vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.

Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.

Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.

Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.

DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.

Dio  analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.

Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato.  Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.

U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda,  priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.

Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.

Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.

Zoran RADULOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARLAMENT PREĆUTAO MANE I USVOJIO BUDŽET ZA 2026.: Kako Vlada kaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona

 

 

Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.

Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).

Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.

Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.

Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.

Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025.  Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.

Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.

Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.

“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.

Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.

Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.

Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.

Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.

Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.

Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.

Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa  Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.

Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o  zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.

Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i  na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.

U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.

U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.

Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026.  Ni do toga neće mnogo trebati.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo