INTERVJU
MEHMED HALILOVIĆ, MEDIJSKI EKSPERT IZ SARAJEVA: Strah je političarima opet najjače oružje
Objavljeno prije
7 godinana
Objavio:
Monitor online
MONITOR: BiH se ovih dana našla u centru javnosti i izvan našeg regiona zbog ubistva dvojice policajaca u Sarajevu. Kako je vlast reagovala na taj zločin?
HALILOVIĆ: Da, ovo je bio vrlo tragičan događaj iako nije prvi: nakon uspostavljanja mira ubijena su dvojica policijskih oficira u Istočnom Sarajevu, potom glavni istražitelj koji je vodio istragu o te dvije likvidacije, te zamjenik ministra MUP-a u Federaciji BiH Jozo Leutar. Nijedno od tih ubistava nije sankcionirano. Zato su se i ova posljednja mogla očekivati. Naime, politički i društveni ambijent u poslijeratnoj BiH pogoduje kriminalu protiv kojeg se ne bore na adekvatan način ni političke vlasti, ni pravosudni sistem. Naprotiv, ako ne većina onda najmanje dio vlasti i dio policijskog i pravosudnog sistema su povezani s kriminalnim miljeom, bilo da su i sami saučesnici ili ga servisiraju. Zato je i njihova reakcija u povodu ubistva dvojice policajaca prvo bila „šokiranost” (jer su „iznenađeni” tom brutalnošću) i na prvi pogled vrlo oštra kad su shvatili da kriminal nema granica. Bojim se ipak da vlasti i sistem nemaju pravi odgovor ni ovog puta i da će se sve završiti na hapšenjima sitnih kriminalaca i u eventualnim sudskim procesima bez kraja i osude.
MONITOR: Iz Vijeća roditelja učenika osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo zatražili su od političara da odmah preduzme mjere za sprječavanje svih oblika ugrožavanja sigurnosti građana. Šta očekujete od tog apela?
HALILOVIĆ: Nisu reagirali samo u Kantonu Sarajevo… Toga je bilo i ranije. Najsvježije su reakcije javnosti u Banjoj Luci i u Sarajevu, koje i danas traju, povodom nerazjašnjenih ubistava dvojice mladića (David Dragičević i Dženan Memić) iza kojih, po svemu sudeći, stoje akteri iz političkih i policijskih struktura. I u slučaju ubistva dvojice policajaca u Sarajevu značajnija je reakcija javnosti, konkretno u Sarajevu, nego reakcija vlasti. U ova tri posljednja slučaja (odvojena ubistva mladića i brutalna egzekucija policajaca) utješno je jedino što su empatiju prema žrtvama pokazali građani u svim dijelovima BiH bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost i što su prvi put u svim kantonima i entitetima prihvatili i obilježili dan žalost onda kad su sahranjeni ubijeni policajci.
MONITOR: Šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom nakon još jednih ,,razočaravajućih izbora”?
HALILOVIĆ: Vjerovatno se neće dogoditi ništa što već nije viđeno… Političari iz vladajućih nacionalnih partija ponovno su iskoristili svoje najjače „oružje” – strah kojim uspješno manipuliraju još od ranih devedesetih godina. Uz to, imaju i neupitnu podršku regionalnih centara (Beograd, Zagreb i Ankara). I mada su osvojili najviše glasova – nisu apsolutni pobjednici i dobili su manje mandata nego ikada ranije. Sačuvaće vlast iako bi im mogla iskliznuti. Problem je, međutim, u tome što je građanska i liberalna opozicija razjedinjena, iako ima šansu da bar na kantonalnom nivou preuzme vlast. Ako opozicija u tome uspije i napravi funkcionalnu vlast bar u dva do tri kantona i postigne dobar rezultat, to bi mogla biti dobra vijest za sve i označiti početak kraja nacionalnih partija. U tom slučaju ovi izbori ne bi bili sasvim razočaravajući.
MONITOR: Da li su u pravu analitičari koji tvrde da je aplikacija BiH iz februara 2016. godine za članstvo u EU ponovo gurnuta u briselske ladice?
HALILOVIĆ: Vjerovatno. Ali, treba kazati da ni ta aplikacija nije bila iskrena, kao ni odgovor EU. Podnosilac aplikacija u to vrijeme je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović, koji, kao i njegov HDZ i politički establišment u Zagrebu, stalno ponavljaju da su „Hrvati u BiH nositelji evropskih vrijednosti” i glavni pokretači na tom putu. Nisu ni „nositelji”, ni „pokretači”, nažalost, kao ni politički lideri druge dvije nacije.
Zapravo, liderima nacionalnih partija ni ne odgovara otvaranje procesa euro-atlantskih integracija (NATO i pregovori o EU), jer to je u suprotnosti s njihovim ličnim statusima i povezanošću s kriminalom. Dragan Čović je već prošao dva krivična postupka, jednom čak bio i osuđen u Sudu BiH na pet godina da bi na kraju, nakon žalbe, Sud BiH odlučio da nije nadležan i da taj slučaj treba preuzeti sarajevsko kantonalno tužilaštvo i sud. U međuvremenu bitna sudska dokumentacija je „izgubljena” tokom prevoza iz Tužilaštva BiH do Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (na udaljenosti jedva tri kilometra) i Čović je oslobođen zbog „nedostatka dokaza”?! Ni Milorad Dodik nije u boljem položaju, jer su i protiv njega otvorene najmanje dvije krivične istrage koje su, takođe, na volšeban način zatvorene. Bakir Izetbegović nema ta iskustva, ali ne znači da i sam ne bi došao u takvu poziciju ako i u BiH prevlada vladavina prava.
Na kraju, da budem jasan do kraja, ni građani u BiH nisu u jednakom položaju. Dio Srba ima državljanstvo Srbije, iako mu ono ne donosi neke naročite privilegije (zasad), dok svi Hrvati imaju hrvatsku putovnicu i sve privilegije građana EU (procentualno blizu 95 posto). Jedino Bošnjaci nemaju te pogodnosti i objektivno su najviše zainteresovani za EU. Ali to ne znači da i njihovi lideri dijele istovjetne ambicije. To što se u njih zaklinju naravno, nije dovoljno.
MONITOR: Pripadnici MUP-a Republike Srpske su prije tri godine sa policijom Kantona Sarajevo pretresli prostorije portala Klix.ba, u Sarajevu. Povod je bio audio snimak o tome da premijerka RS, navodno, govori o kupovini poslanika u entitetskom parlamentu kako bi obezbijedila većinu za formiranje vlasti. Kako Vi kao bivši glavni urednik Oslobođenja i ombudsman za medije Federacije BiH to komentarišete?
HALILOVIĆ: To je očito bio direktni udar na slobodu medija. Iza tog upada dvije policije bila je odluka Općinskog suda u Sarajevu koji je odobrio takvu vrstu pretrage nakon što je ovaj najčitaniji portal objavio video zapis o političkoj trgovini (afera je dobila ime „dva papka”). Pozitivno je u svemu što su u tom času većina novinara i medija u BiH stali u odbranu medijskih sloboda i izvršili pritisak nakon čega je povučena odluka Općinskog suda. I ja sam bio učesnik u tim protestima i takođe javno istupao u medijima jer je bilo važno ne ostaviti ih usamljenim kad vlast vrši pritisak i pogotovo u slučaju razotkrivanja političkih podvala i prevara.
MONITOR: Kako kao medijski stručnjak ocjenjujete medijsku scenu u BiH. Koliko se poštuju profesionalni standardi, koliko su mediji slobodni, ima li cenzure…
HALILOVIĆ: Nesumnjivo je da je u posljednjih pet do deset godina došlo do osjetnog pogoršanja političke klime u zemlji i do povećanja političkih tenzija ključnih političkih aktera i da se veliki dio tih političkih sukoba prelama i preko leđa novinara i medija. Naime, najviše napada na novinare i medije dolazi upravo iz kruga državnih i entitetskih vlasti (od predsjednika vlada, ministara, poslanika i dužnosnika političkih partija), koje bi, po definiciji, u demokratskom društvu (u koje se i oni, očito lažno, zaklinju), morale da osiguraju uslove za nesmetan rad novinara i medija.
Vlasti u BiH, međutim, nisu dio rješenja već su objektivno dio problema. Iz tog kruga dolaze najozbiljniji napadi na medije, čak otvoreni bojkot medija i medijskih institucija (na direktnom su udaru jednom bili javni servis BiH – BHT1, drugi put Regulatorna agencija za komunikacije, ili pojedini mediji kao što je slučaj sa vrlo popularnom TV kućom iz Bijeljine!), takođe pokušaji discipliniranja novinara (sudski procesi), a da se i ne govori o ličnim uvredama i prijetnjama s pozicija vlasti. Neki od tih lidera, kao što je Dodik, ne ustručavaju se da novinaru poruče da će ga „udaviti”, drugome poželi da mu „srce stane i skoči krvni pritisak”…
Takva politička klima je, naravno, ohrabrila ljude iz kriminalnog i mafijaškog miljea, koji se ne ustručavaju i direktnijih fizičkih prijetnji, uključujući i anonimne prijetnje smrću. Najmanje dvojica novinara su prošle i pretprošle godine morali tražiti privremeno utočište izvan BiH zbog vrlo ozbiljnih prijetnji, dok je jedan od novinara nedavno pretučen u centru Banjaluke.
Šta i ko može ojačati slobodu medija? Odgovor je koliko jasan i jednostavan, toliko i nerealan u sadašnjim okolnostima. Dakle, samo radikalna promjena na političkoj, ekonomskoj i, zašto ne reći, na medijskoj sceni (previše je medija koji se dodvoravaju vlastima i kriminalcima) može biti osnova za slobodne i odgovorne medije. Ma koliko to danas izgledalo daleko od nas, vrijedi se i sada boriti za takav cilj. To većina novinara i dio medija čini i zato u ovoj „balkanskoj krčmi” nije ugašeno svjetlo.
Politički uplivi Beograda, Zagreba i Turske
MONITOR: Evropska unija najavila je paket poteza, uz slanje jasne poruke vrhu Srbije i Hrvatske, da se podalje maknu od Bosne i Hercegovine. Zašto EU tako reaguje?
HALILOVIĆ: Kad su u pitanju Srbija i Hrvatska, onda je jasno da oni nisu napustili ratne planove o vlastitom proširenju na račun BiH. Ali više ne ratnim sredstvima, jer je to nemoguće, već na drugi način. Ne govori Dodik slučajno da je „BiH nemoguća država” i Vučić da „BiH može opstati isključivo na temelju slova Dejtona”. U isto vrijeme Hrvati traže ispunjavanje „duha Dejtona”.
Uz to, i Beograd i Zagreb to čine i zbog vlastite i međunarodne javnosti. Vlasti u Hrvatskoj podržavaju radikalne zahtjeve HDZ u Hercegovini, jer im oni uzvraćaju svojim glasovima na izborima u Hrvatskoj i ujedno time zadovoljavaju apetite sopstvenih radikala u HDZ Hrvatske. Na sličan način to čini i predsjednik Srbije Vučić: dodvorava se radikalima u Srbiji, šalje lažne signale Srbima u Republici Srpskoj i usput „balansira” (trguje!) između Rusije, s jedne strane, i USA i Evropske unije, s druge. BiH je u njegovim planovima moneta za potkusurivanje u političkoj trgovini oko Kosova.
Turska je u ovim političkim uplivima u BiH najmanje prisutna i ima najmanju ulogu, iako nije zanemariv vapaj koji prema njoj iskazuje najveća bošnjačka partija (SDA) i dio Bošnjaka. Ali, Turska je ujedno važna politička karta u rukama srpskih i hrvatskih nacionalista da bi Bošnjake optuživali za „radikalni islamizam” i za „pokušaj stvaranja islamske države u Evropi”.
Uslova za rat nema
MONITOR: Mnogi su u regionu, a i u EU, zabrinuti da je zbog aktuelnih političkih tenzija na Balkanu moguće izbijanje novog rata…
HALILOVIĆ: Uslova za rat jednostavno nema, iako ima i ratobornih pojedinaca i grupacija na terenu koji bi rado da „konačno raščiste račune”. Rat može biti uvezen izvana, kao što su i ratovi devedesetih godina, ali ovog puta u kontekstu mnogo širih međunarodnih procesa. Nadam se da svijet neće poći tim putem.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere
Objavljeno prije
5 danana
28 Novembra, 2025
Pretvarati biografiju mitropolita Amfilohija u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture
MONITOR: Kako komentarišete to što će Podgorica, glasovima lokalne vlasti, dobiti spomen ploču sa likom pokojnog mitropolita Amfilohija i Podgoričanina Halita Đečevića, kao simbol „bratske sloge, suživota i međuvjerskog sklada pravoslavne i islamske zajednice”?
ULJAREVIĆ: Memorijalizacija se u ovom slučaju instrumentalizuje, čime se ne jača, već razgrađuje krhki multikulturalizam. Ako želimo simbole međunacionalne sloge i međuvjerskog sklada, oni moraju biti rezultat širokog društvenog dogovora, a ne odluka proste koalicione većine koja se ponaša kao da joj vlast daje pravo da redefiniše istoriju i identitet zajednice. Takvi nedemokratski potezi ne liječe podjele, već ih produbljuju.
Posebno je sporno predstavljanje Amfilohija kao simbola “bratske sloge”. Radi se o čovjeku koji je branio i slavio ratne zločince, uključujući Željka Ražnatovića Arkana, Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, podržavao opsadu Dubrovnika, bodrio jedinice koje su počinile zločine, negirao genocid u Srebrenici, veličao kolaboracionistički četnički pokret i širio ekstremističke narative. Muslimane je nazivao “lažnim ljudima lažne vjere”, a Crnogorce “komunističkim nakotom”, dok je zbog govora mržnje bio i sudski opomenut. Pretvarati takvu biografiju u simbol zajedništva nije čin pomirenja, to je brutalno prekrajanje istorije pred očima cijelog društva i podsmijavanje vrijednostima tolerancije, jednakosti i demokratske političke kulture.
MONITOR: Organizacije civilnog društva, među njima i CGO, sve češće reaguju zbog govora mržnje, istorijskog revizionizma, te jačanja podjela i tenzija. Šta to govori o crnogorskom društvu danas, koje je, eto, na vratima EU?
ULJAREVIĆ: To su sistemski problemi, sa bezbjednosnom dimenzijom o kojoj se i najmanje govori. Najviši nosioci vlasti ili nijesu sposobni da odgovore, ili svjesno postaju podizvođači u realizaciji tzv. Srpskog, preciznije Vučićevog sveta.
Umjesto odlučnog institucionalnog djelovanja, prečesto imamo ćutanje, relativizaciju ili selektivno postupanje. Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere, dok se osvjedočeni zločinci veličaju ako se uklapaju u nacionalističko-ideološke okvire koji danas imaju prevagu u vlasti.
MONITOR: Na što konkretno mislite?
ULJAREVIĆ: Imali smo apsurdnu situaciju u kojoj je Ministarstvo kulture i medija ekspresno reagovalo na neprovjereni navod o ulici Osmana Rastodera, ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, u Petnjici, pa je i ministarka išla da se lično uvjeri, iako takva ulica nikada nije postojala. Istovremeno se ignoriše naša inicijativa da se ukloni naziv Ulice Pavla Bulatovića, koji je kao ministar unutrašnjih poslova bio nalogodavac nezakonite deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica 1992. Podsjetiću da je, po zvaničnim dokumentima, policija po njegovom naređenju uhapsila i izručila oružanim snagama Republike Srpske najmanje 66 civila, od kojih je samo 12 preživjelo, što je potvrđeno i u presudi Ks. 6/12 iz 2012. godine. Kao ministar odbrane SRJ, Bulatović je bio nadležan i za strukture čiji su pripadnici počinili teške ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Zamjenik glavnog tužioca Haškog tribunala Grejem Bluit potvrdio je i da je bio pod istragom “ne samo za događaje na Kosovu”. Uprkos svemu, radi se na tome da takva osoba dobije ulicu i u Podgorici, kao i da ostane postojeća u Pljevljima, što dokazuje da je naopaka ideologija koju je zastupao živa kroz dio vladajućih struktura i jača od zakona.
MONITOR: Vidi li se to iz EU, i utiče li na evropski put zemlje ?
ULJAREVIĆ: Politički indukovan revizionizam već je konstatovan u Rezoluciji Evropskog parlamenta o Crnoj Gori, a problem od tada raste.
Poniženje kojem SPC izlaže bezbjednosne i pravosudne organe, posebno kroz „šetajući“ kip ratnog zločinca Pavla Đurišića, ulazi u anale urušavanja institucija koje se pretvaraju u servis jedne vjerske organizacije.
EU vidi da država u ovoj fazi pregovora nema funkcionalnu vladavinu prava, iako pokušava da ohrabri njeno uspostavljanje. Društvo na vratima EU mora demonstrirati otpornost na mržnju, a ne toleranciju prema njoj, jer će nam se ovakvo stanje, prije ili kasnije, vratiti kao ozbiljna prepreka u evropeizaciji.
MONITOR: Samo jedan od trojice kandidata za sudije Ustavnog suda dobio je podršku poslanika. Ustavni sud, iako je i to jedan od zahtjeva EU, nije kompletiran. Kako to vidite?
ULJAREVIĆ: Funkcionalan i stručan Ustavni sud trebalo bi da bude prioritet svakom poslaniku zbog unutrašnjeg poretka i zaštite ustavnosti. Političko filtriranje kandidata nije neuobičajeno, ali u uređenim društvima ono dolazi nakon procjene stručnosti, integriteta i iskustva, gdje ta dimenzija daje onu nijansu koja odnosi prevagu.
Jako je važno, posebno u kontekstima kakav je naš, da postoji elementarni dijalog vlasti i opozicije, koji je sada izostao. Dodatno se stiče utisak i da je unutar vlasti Andrija Mandić ponovo „odigrao“ kako bi prošao samo kandidat koji njemu odgovara. On već postavlja određene poluge za izbornu 2027. godinu, pokušavajući da obezbijedi i presudan uticaj u Ustavnom sudu, dok drugi akteri kratkoročno planiraju akcije i najčešće djeluju reaktivno.
Mandić stalno testira i EU, pomjera granice onoga što Brisel traži, dok paralelno uzima sve što smatra politički korisnim, računajući da će ga evropske institucije i dalje tretirati kao potrebnog sagovornika, poneko naivan čak i kao konstruktivnog. Najbolje se to vidi i na ovom primjeru, kao i u jednogodišnjoj blokadi izbora članova Savjeta AVMU. To pokazuje da se preuzete obaveze u procesu EU integracija ne shvataju ozbiljno, što ne šteti samo našoj evropskoj agendi, već i demokratizaciji društva u kojoj bi evropske integracije trebalo da budu ključni korektiv.
MONITOR: Kako vi čitate posljednji izvještaj Evropske komisije i pozitivne tonove iz Brisela?
ULJAREVIĆ: Izvještaj EK onosi pozitivnije tonove, ali je važno razumjeti da nije trijumfalan kako se pokuša predstaviti već diplomatski odmjeren i sa dosta rezervi. Izvještaj nam daje ogledalo, a na nama je da odlučimo da li ćemo u njemu vidjeti uljepšanu sliku ili realnost. Realnost može biti u fomalnom napretku Crne Gore, ali suštinski i dalje se tapka u mjestu.
EK jeste ocijenila Crnu Goru najboljom prosječnom ocjenom do sada, ali između redova jasno upozorava da vladavina prava ne funkcioniše. Zakoni postoje, ali se selektivno primjenjuju, institucije ostaju pod političkim uticajem, a ključne oblasti – pravosuđe, borba protiv korupcije, medijske slobode i profesionalizacija javne uprave – su najtanji temelji našeg evropskog puta. Posebno zabrinjava to što su neka upozorenja ista kao i 2018. godine, što govori da formalni pomaci nijesu donijeli promjene u radu sistema.
MONITOR: Šta onda znači najveća ocjena do sada?
ULJAREVIĆ: Ta ocjena napretka od 3.63 nije ni za pola procentnog poena veća od prošle godine, što znači da je “najbolji đak u regionu” tek dobar, a ne vrlo dobar ili odličan. Najbolja ocjena do sad ne znači zatvaranje brojnih poglavlja, jer upravo oblasti koje najduže stagniraju – pravosuđe i uprava – ostaju ključna prepreka 2026. godini kao ambiciozno postavljenom roku.
Poruka Brisela je višeslojna. Crna Gora jeste prva u redu, ali bez depolitizacije pravosuđa, uspostavljanja jednakih pravila za sve i raskida sa praksom simuliranja reformi nije izvjesno da će ta trka biti prema članstvu EU biti tako brza. U suštini, rezultati, a ne obećanja, biće mjerilo, a tek ulazimo u najzahtjevniju fazu integracija u kojoj se ne broje samo zakoni, već njihova primjena i dokazi da važe jednako za sve.
MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova tvrdi da je Crna Gora završila sve obaveze u pet pregovaračkih poglavlja koja treba da budu zatvorena krajem godine i da se čeka ocjena EK i članica EU, uz očekivanje da će rezultati rada Vlade i nadležnih institucija biti prepoznati. Šta očekujete?
ULJAREVIĆ: EU je i do sada vidjela da su tvrdnje Vlade često nepouzdane, što narušava kredibilitet države. To se pokazalo i prilikom izvještavanja o sprovođenju Reformske agende 2024–2027., kada je Vlada tvrdila da je realizovala znatno više obaveza nego što je Evropska komisija potvrdila. Ta diskrepanca nas je koštala i novca iz Plana rasta. Crna Gora je povukla značajno manje sredstava nego što joj je bilo inicijalno opredijeljeno za prvu polovinu godine – svega 38 posto 18,3 od predviđenih 52,1 miliona eura.
Bilo bi pošteno i da MEP, kada govori o ispunjenosti obaveza iz određenih poglavlja, precizira šta je urađeno u mandatu ove Vlade, a šta je rezultat ranije pripremljenih procesa. Veliki dio tehničkog posla završen je ranije, ali nije postojala politička podrška u EU za dinamiziranje politike proširenja, to su činjenice koje ne treba zamagljivati.
Formalno ispunjavanje obaveza ne može sakriti sve vidljiviju disfunkcionalnost institucija, selektivnu primjenu zakona i partijsko opterećenje sistema. Moja očekivanja su da će EU poslati podstrek za nastavak reformi, ali da će insistirati na konkretnim rezultatima, čak i u njihom minimalnom obimu. Nadam se da će vlast shvatiti da odgovorna politika mora biti više od neukusnih PR kampanja.
MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos o ideji probnog roka za nove članice, kako ne bi u Evropu „uvela trojanskog konja Rusije“?
ULJAREVIĆ: Izjava Marte Kos je upozorenje državama kandidatkinjama da EU neće dozvoliti da u svoje redove uđe država koja može biti kanal za spoljne, prije svega ruske, uticaje.
To je izazov i za Crnu Goru. Rusija ovdje već djeluje, više posredno nego direktno – kroz hibridne operacije, dezinformacione kampanje, osnaživanje proruskih političkih i društvenih aktera, kao i oslanjanje na infrastrukturu SPC.
Pozitivno je što je MVP pozvalo ruskog ambasadora na razgovor i reagovalo na njegovo ponašanje. To nije stav cijele Vlade i u tome je problem. Nedostatak jedinstvenog pristupa otežava ograničavanje malignog ruskog uticaja, a i ne manje štetnog uticaja režima Aleksandra Vučića.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
FILIP KUZMAN, ISTORIČAR, ANTIFAŠISTI CETINJA: ,,Novo isčitavanje” devedesetih
Objavljeno prije
5 danana
28 Novembra, 2025
Zloupotrebljava se kultura sjećanja, jer umjesto da se gradi sa ciljem uspostavljanja trajnog mira, ona se koristi za dalje produbljivanje podjela i pogoršavanje odnosa sa susjednim državama
MONITOR:Dodjeljivanje ordena preminulom mitropolitu Amfilohiju, spomen ploča, spomenik, prijedlog da se jedna od ulica u Podgorici imenuje po bivšem ministru Pavlu Bulatoviću… Je li na djelu neko novo isčitavanje ’90-ih ?
KUZMAN:To je prije svega pokušaj izgradnje kulture sjećanja od strane dijela vlasti sa ciljem da se normalizuje politika koju je Crna Gora vodila početkom devedesetih. Prošla vlast je devedesete gurala pod tepih, što je dovelo do toga da se stvori „vakum“ u kulturi sjećanja. To vješto koriste sadašnji vlastodršci. Svjedoci smo da su u Pljevljima spomenik i nazive ulica dobili borci sa slovenačkog, hrvatskog i kosovskog ratišta, dok jedna slijepa ulica u toj opštini još od 2000. godine nosi ime po Pavlu Bulatoviću. Dalje, bazen Nikša Bućin u Kotoru preimenovan je u Zoran Džimi Gopčević, po poznatom vaterpolisti, koji je prema navodima logoraša bio čuvar u logoru Morinj. Ne treba zaboraviti ni često osporavanje presuda haškog suda i slavljenje presuđenih ratnih zločina, koje takođe spada u ,,novo isčitavanje” devedesetih. Time se zloupotrebljava kultura sjećanja, jer umjesto da se gradi sa ciljem uspostavljanja trajnog mira, ona se koristi za dalje produbljivanje podjela u crnogorskom društvu, kao i za pogoršavanje odnosa sa susjednim državama.
MONITOR:Prošle godine ste održali predavanje „Antiratni pokret u Crnoj Gori 1991–1992“. Zašto nema obilježja, ordena, ulica i spomenika, ovoj manjini koja je ratnih devedesetih sačuvala obraz Crnoj Gori?
KUZMAN: Da, održao sam predavanje u Budvi u organizaciji Matice crnogorske, jedne od rijetkih naučnih organizacija koja se bavi ovom temom. Originalno predavanje je nastalo za potrebe Škole tranzicione pravde koju organizuje Centar za građansko obrazovanje (CGO) sa ciljem da se mladi upoznaju sa činjenicom da je u Crnoj Gori postojao antiratni pokret tokom devedesetih, budući da prema istraživanju iz 2024. godine 68.8 odsto mladih nije znalo da je u Crnoj Gori postojao antiratni pokret. Dalje, razlog zašto ne postoji neko obilježje, ulica ili spomenik ljudima koji su digli glas protiv ratne histerije leži u činjenici da su od 1991. pa do danas uvijek u dijelu vlasti političke elite koje su se tih godina borile protiv antiratnog pokreta i od njih ne možemo očekivati da će izraziti kajanje za svoje postupke ili pokrenuti inicijativu da antiratni pokret dobije obilježje kakvo zaslužuje. Uzmimo samo za primjer izjave Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Bulatović se nakon napada na Dubrovnik pravdao da mu je „Kadijević napravio ratnu zamku“, Đukanović se u Cavtatu izvinuo hrvatskim građanima 2000. godine, dok je Marović objašnjavao kako „nije bio dobro informisan“. Niko od njih nije uputio izvinjenje antiratnim aktivistima zbog progona koje su doživljeli. Tako smo došli do ironične situacije, da antiratni heroj iz regiona, Srđan Aleksić, dobije bulevar u Podgorici, dok domaći antiratni heroji to nemaju.
Ipak, postoje neki izuzeci. Narodni muzej Crne Gore u svojoj Stalnoj postavci Istorijskog muzeja od 2016. godine ima segment posvećen antiratnom pokretu. Ove godine je u Muzejima i galerijama Podgorice organizovana izložba Lavirint devedesetih, na kojoj su se u okviru antiratnog segmenta našle ličnosti iz Crne Gore. U okviru ovog projekta organizovana je i putujuća izložba Devedesete: od nepristajanja do otpora u Budvi i na Cetinju. Prijestonica Cetinje je, na inicijativu Akcije za ljudska prava (HRA), CGO i Antifašista Cetinja odlučila da ulicu dobije Krsto Đurović, admiral Jugoslovenske ratne mornarice koji je poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima prilikom napada na Dubrovnik. Iako su ovo skromni počeci, treba nastaviti sa ovakvim akcijama, budući da je antiratni pokret jedna od svijetlih tačaka u mračnim devedesetim.
MONITOR:Teče pokušaj rehabilitacije četničkog pokreta kroz izjave političara, parastose i podizanje spomenika Pavlu Đurišiću. Da li smatrate da ta misija u Crnoj Gori, poput one u Srbiji, može uspjeti?
KUZMAN:U Crnoj Gori, i pored velike kampanje da se izvrši rehabilitacija i normalizacija četničkog pokreta u javnom diskursu, nije moguće da dođemo u situaciju u kojoj se danas nalazi Srbija. Crnogorski četnici sarađuju sa okupatorom od prvog dana i ostaju mu vjerni sve do maja 1945. godine. Samo zbog činjenice da su pomagali 7. SS diviziji Princ Eugen prilikom napada na Pivu avgusta 1944. godine, desetak dana poslije masakra u Velici i godinu dana od zločina koji je ova divizija počinila u Dolima i ostatku Pive, je dovoljno da se četnički pokret i Pavle Đurišić u Crnoj Gori nikada ne rehabilituju. Pritom su izvršili brojne zločine po cijeloj Crnoj Gori, od kojih se izdvajaju oni počinjeni nad muslimanskim stanovništvom u Sandžaku tokom zime 1943. godine. Takođe su imali i svoje zatvore u kojima su držali partizane i njihove simpatizere, a sve pod patronatom italijanskih i njemačkih okupacionih vlasti. Njihova ideologija je bila fašistička, jer se zasnivala na Moljevićevoj Homogenoj Srbiji u kojoj autor poziva na stvaranje etnički čiste Velike Srbije. Na kraju, ne smijemo zaboraviti da značajan dio Srba smatra četnike za saradnike okupatora, a njihovu ideologiju za zločinačku. Ovo su samo neke od brojnih činjenica zbog kojih se ovaj pokret ne može rehabilitovati u Crnoj Gori.
MONITOR:Često se pominje istorijsko pomirenje i odavanje počasti svim žrtvama tokom burnog XX vijeka. Da li je to moguće u atmosferi kada priča sa nevinih žrtava često sklizne u opravadanje i branjenje ideologije?
KUZMAN:Istorijsko pomirenje u Crnoj Gori ne smije da bude stvar kompromisa, već stvar konsenzusa. Međutim, svjedoci smo da kompromisi dominiraju u tumačenju naše prošlosti, što nam govore i rezolucije koje su u posljednjih par godina usvojene. Crnogorska delegacija pri UN-u je u maju 2024. godine glasala za rezoluciju o uspostavljanju Međunarodnog dana promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Takvo glasanje izazvalo je snažnu reakciju dijela vlasti, koja je kao odgovor podnijela Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Nakon skupštinske rasprave, Jasenovcu su bez dodatnih objašnjenja, pridodati logori Mauthauzen i Dahau, čime je izazvana još veća konfuzija u društvu, budući da se postavlja pitanje zašto su ova tri logora važnija nego drugi logori u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili Trećem Rajhu. Biranjem samo Jasenovca, bez razloga se izostavilo preko tri četvrtine srpskih civila koji su ubijeni u drugim djelovima NDH. Time se vidi da cilj rezolucije nije bio suočavanje sa prošlošću, već su se nevine žrtve iskoristile za političko potkusurivanje. Na kraju, donošenje rezolucije rezultiralo je time da se na Akademiji u Skupštini Crne Gore povodom Dana sjećanja na žrtve Jasenovca, Mauthauzena i Dahaua govori o „mučeničkom stradanju“ cjelokupnog četničkog vođstva. Time su nevine žrtve ovih logora izjednačene sa Pavlom Đurišićem, koji je u Jasenovcu ubijen od dojučerašnjih ustaških saveznika.
MONITOR:Nakon nacionalističkih i fašističkih povika na utakmici Crna Gora-Hrvatska, kao predstavnik Antifašista Cetinja, oštro ste reagovali. Kako se ocjenjujete revizionizam u susjednim državama i koliko on utiče na Crnu Goru?
KUZMAN:Skandiranje na fudbalskoj utakmici je samo nastavak nacionalističkih i fašističkih incidenata koji se posljednjih nekoliko mjeseci događaju u Hrvatskoj. Drago mi je da su crnogorski navijači na pravi način odgovorili na provokacije sa suprotne strane i poslali poruku koja je odjeknula regionom. Istorijski revizionizam najjači je u Hrvatskoj i Srbiji. Hrvatska, koja nosi teret NDH, ima veliki problem sa dijelom branitelja koji su koristili ustaške pozdrave i uniforme tokom Domovinskog rata. Te grupe gotovo na svakom obilježavanju donose ustašku ikonografiju, a prije desetak godina su u Jasenovcu postavili spomen ploču poginulim braniteljima na kojoj je uklesan i ustaški pozdrav „za dom spremni“. Ploča je nakon godinu dana premještena u Novsku, ali je natpis ostao. Ovog ljeta smo bili svjedoci koncertu u Zagrebu na kome je nekoliko stotina hiljada ljudi uzvikivalo ustaški pozdrav, a u samom hrvatskom Saboru je krajem oktobra organizovan pseudonaučni skup na kojem su učesnici govorili o Jasenovcu kao radnom logoru u kojem je umrlo nekoliko hiljada ljudi. U Srbiji već dvije decenije postoji narativ o „dva antifašistička pokreta“, čime su partizani i četnici izjednačeni. Deset godina kasnije, došlo je do sudske rehabilitacije četničkih vođa Dragoljuba Draže Mihailovića i Nikole Kalabića. Revizionisti idu i korak dalje, pa pokušavaju da rehabilituju Milana Nedića, predsjednika kolaboracionističke Vlade nacionalnog spasa. Iz današnje vizure, izjednačavanje dva pokreta nije donijelo željene rezultate i srpsko društo je dalje duboko podijeljeno po pitanju Drugog svjetskog rata. Oba revizionizma, i hrvatski i srpski, su izrazito antikomunistička, antipartizanska i antijugoslovenska, a istovremeno nijesu utemeljena na istorijskim činjenicama. Hrvatski revizionizam nema nekog uticaja na crnogorsko društvo, budući da vlada konsenzus o ustašama kao fašističkoj i kolaboracionističkoj vojsci i cjelokupna javnost je osudila ustaška skandiranja na pomenutoj fudbalskoj utakmici. Da ne govorimo o tome da nikada nije negiran genocid koji su ustaše sprovodili nad Srbima, Jevrejima i Romima. Veći problem predstavlja srpski revizionizam, budući da u Crnoj Gori postoji dio društva koji baštini nasljeđe četničkog pokreta. Upravo oni koriste argumente i taktiku revizionista iz Srbije kako bi opravdali crnogorski četnički pokret. Tako su parastosi pripadnicima četničkog pokreta samo neki od događaja koji su u Srbiji postali normalnost, ali u Crnoj Gori i dalje izazivaju reakcije.
MONITOR: Da li se kroz obrazovanje, medije, naučne institucije, dovoljno radi da bi se preduprijedili i osporili pokušaji revizionizma iz dalje i bliže prošlosti?
KUZMAN:Nažalost, protiv revizionizma u Crnoj Gori najviše se bori nevladin sektor i dio medija. Gotovo da nema nedjelje da se ne objavi neko reagovanje na pokušaje istorijskog revizionizma. Dodatno, rad sa mladima kroz seminare i škole dosta pomaže u ovoj borbi. Na drugoj strani, naučne institucije su deklarativno protiv revizionizma, ali ne rade mnogo na njegovom suzbijanju. Udžbenici za istoriju u osnovnim i srednjim školama nijesu revizionistički i bazirani su na istorijskim činjenicama, ali njihov najveći problem je izostavljanje ključnih podataka o zločinima na teritoriji Crne Gore za vrijeme devedesetih. Ipak sam mišljenja da istorijski revizionizam ne može pobijediti u Crnoj Gori, budući da je prošlo 35 godina od pada komunizma i uvođenja političkog pluralizma, a revizionisti nijesu odmakli od argumenata koje su koristili 1990. ili 1991. godine.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR SREĆKO ĐUKIĆ, BIVŠI AMBASADOR, FORUM ZA MEĐUNARODNE ODNOSE, BEOGRAD: Ako je Srbija žrtva, onda je žrtva svoje nerazumne politike
Objavljeno prije
5 danana
28 Novembra, 2025
Konspiracija i netransparentnost caruju oko „ruskog NIS-a“, tačno kao oko cjeline energetskih odnosa sa RF
MONITOR: Vučić i Vlada Srbije nisu pominjali pravo preče kupovine koje je Srbiji garantovano međudržavnim ugovorom sa Rusijom. Iz vlasti se tvrdilo da je Srbija nudila da otkupi ruski dio NISA-a. Vučić je „neprijateljsko“ preuzimanje NIS-a dugo odbacivao. Da li je unaprijed sa Rusima sve bilo dogovoreno ili je Srbija tek žrtva geopolitike moćnih?
ĐUKIĆ: Kao na dlanu vidno je da Rusi sa Vučićem ne razgovaraju. On opet nema hrabrosti za hrabre odluke, ako se nacionalizacija na svojoj suverenoj, nezavisnoj i slobodnoj teritoriji smatra hrabrom odlukom. Svi oblici svojine i svi titulari svojine su jednaki. Kada srpska država bez pardona nacionalizuje privatnu svojinu svojih gradjana, na primer u Hercegovačkoj ulici radi javnog interesa (Beograda na vodi), zašto ne nacionalizuje imovinu stranaca radi zaštite nacionalnih interesa, da gradjani i privreda imaju benzina? Ruska imovina je u Srbiji zaštićenija nego imovina srpskih titulara. Ali Rusi se nisu dvoumili da prisvoje stranu imovinu nakon 24. februara 2022.
Energetski, Srbija se predala Rusima i priznala zavisnost. Ta činjenica čuva ruske aktive od nacionalizacije. Jer, nad Srbijom visi Damoklov mač ruskog gasa. Gasne slavine Rusi -po oprobanom receptu, za čas zavrnu.
Pred nama stoji žalosna činjenica, kao i iza nas: vlasna srpska elita nikada nije razumela pad Berlinskog zida, danas ne razume uzdizanje nove stene na Istoku Evrope. Ako Srbija sebe predstavlja kao žrtvu, onda je ona žrtva svoje nerazumne politike.
MONITOR: Na javnom sastanku Vlade kojem je predsjedavao Predsjednik Srbije, uz apokaliptične prognoze, pominjana je i nekakva „specijalna operacija“, a Vučić je pomenuo i spremnost da „preplati“ NIS. Čemu služi toliko protivrječnih informacija i netransparentnih odluka u vrhu vlasti?
ĐUKIĆ: Svakodnevne javne i druge sednice vlade i „paravlade“ nisu ništa drugo nego izraz nemoći Aleksandra Vučića. On nema šta da kaže gradjanima, jer slučaj sa NIS-om, nije unikum. Ruski kapital u drugim zemljama je mnogo prisutniji nego u Srbiji (ona je na repu ruskih investicija), ispred su Madjarska, Rumunija, Bugarska, Austrija, Nemačka, itd. Zašto ne primeni oprobani model? Strah, ili šta?
Bombastične izjave kao: evo samo što NIS nije rešen u Americi, potvrdjuju dezorijentaciju i nesposobnost Vučića. Djavo je došao po svoje, došao da se plati ceh za pogrešnu energetsku politiku apsolutne vezanosti za RF. Vučić ni za jotu državu nije učinio energetski bezbednijom, za razliku od naših suseda.
MONITOR: Društvena pobuna u Srbiji prerasla je u političku krizu. Kako ocjenjujete način na koji „nenadležni“ Vučić upravlja političkim nezadovoljstvom i ekonomskim nevoljama zemlje?
ĐUKIĆ: Neoradikalska vlast sa svojim anarholiberalnim i narodnjačkim ideološkim korenima nikada nije imala smisla i sposobnosti da razrešava društvene krize i sukobe. Ona ih generiše. Danas svedočimo o kumulativnom vrhuncu krize koji ugrožava same temelje srpskog društva. Mi živimo prelomno vreme kada se kuju ključne odluke, kada se trasira izlazak iz krize. Naši susedi su to znali i brže i bolje. Izlaz se nudi u posredništvu-koga ako ne EU, u restartu devastiranog demokratskog poretka.
Vučić vuče poteze na drugu stranu, i potčinjava svu vlast pod sebe, vlast koja mu po Ustavu ne pripada. Odlazeći vladar nesit je vlasti. Vučić je dokazao da je čovek monologa, nikako dijaloga, zato oko sebe konsoliduje silu. On hoće da zaokruži četiri decenije apsolutne duhovne, materijalne, moralne i krize ljudskih resursa srpskog društva. Mi nemamo državnike koji u zvezdanim časovima vlasti i slave odlaze i pri nedužnom okrznuću. Naši se bore za poslednji atom vlasti!
MONITOR: Težnje antirežimskih ličnosti iz Srbije da ubijede lidere EU da bi Vučića i njegov režim trebalo sankcionisati, nisu dobile pozitivnu reakciju. Da li je Vučić neophodan liderima EU?
ĐUKIĆ: Godinama srpska opozicija dokazuje svoju irelevantnost, olakšava režimu posao, a i režim se svojski trudi da oblikuje opoziciju. Zato vlast ima široko polje za destrukciju uključujući totalnu kompromitaciju evropskog puta -do te mere, da je nepopravljiv. I kada bi hteo, Vučić nema kapacitet da revitalizuje evrointregracije. Njih može restartovati samo nova vlast.
Greše oni koji misle da je EU još na Vučićevoj strani. Neka uzmu i pročitaju najnoviji izveštaj Evropske komisije o napretku Srbije na evropskom putu. Nikada gori, nikada jači sublimat nepobitnih činjenica. Ali Vučić se ne predaje, ne napušta briselski bankomat. To govori i privatna poseta Makronu i večera u Jelisejskoj palati dva davljenika. Vučić je postao smetnja spoljnim sponzorima, slute brzi pad. Uostalom, on je svoja „dela“ završio, obećanja ispunio, rešio Kosovo, detronizirao Dodika, kupio Rafale, obećao litijum, uveo strane investitore, rasprodao zemlju učinivši je kolonijom, raspalio nevidjenu korupciju i kriminal u kojima se gušimo.
MONITOR: Po inicijalnom mirovnom prijedlogu Predsjednika SAD, Rusija bi mogla da zadrži osvojene teritorije. Post festum, sa prijedlogom su upoznati Ukrajina, EU i UK. Organizovan je zajednički sastanak u Ženevi. Šta su planovi Donalda Trampa?
ĐUKIĆ: Tramp je čovek instikta, konflikta, transakcija, nikako plana. Navodno je pripadnik tradicionalnih, konzervativnih moralnih vrednosti (a Epštajn?). Predvidivo je nepredvidiv, menja pravila, razara institucije, izaziva potrese, iznad svega ceni pare. On nema viziju šta gradi kao neprolazno američko delo.
Tako je i sa ruskom agresijom na Ukrajinu. A u Ukrajini se prelama svevropska i svesvetska politika poimanja države, nacije, medjunarodnog prava, odnosa izmedju velikih i slabijih. Ako se rat u Ukrajini pravilno i pravedno reši, za Evropu i svet ima nade. Ako se reši po pravu jačeg onda se možemo zapitati: ko je sledeća Ukrajina?
Kuću mira u Ukrajini Tramp gradi od krova. Ruska sila se ne može zaustaviti apelima, telefonskim pozivima, nametnutim mirovnim planom od 28 tačaka. Agresor je još sposoban za rat. Putin je poveo rat da bi dobio sve, bez ostatka. On ne misli da se vraća na Ukrajinu. Čekaju ga nove Ukrajine i granice ruske imperije. Onaj ko nije shvatio za četvrt veka Putinov način mišljenja i delovanja nema mu pomoći. Tramp shvata?
MONITOR:. Koliko su se SAD sa Trampovom administracijom odmakle od „zapadnih vrijednosti“ i približile spoljnopolitičkom stilu Rusije i Kine?
ĐUKIĆ: Tramp je pre svega pripadnik i predstavnik oligarhijskog kapitala i kao takav govori da zavidi današnjim velikim diktatorima, Putinu, Siju. Ali to ne ide u Americi. U medjunarodnim odnosima on izigrava „crnu ovcu“. Ali SAD ne stoji ni ta boja ni to mesto. Nije američki negirati sve ono što su generacije Amerikanaca pre njega stvarale u svetu i za svet. Probudio je levičarske i demokratske snage u Americi. I talas tu neće stati. Tramp bi menjao ono šta se ne menja, dovodi u pitanje zapadne vrednosti koje nisu samo zapadne nego univerzalne (prava čoveka, klimatske promene). Iskliznulo američko klatno vrednosti će se povratiti.
Srbija je ruska potkusurna moneta
MONITOR: U vezi sa sudbinom NIS-a mnogo se govori o pogoršanju odnosa između Rusije i Srbije. Djelovalo je da su ciljevi i interesi Vladimira Putina i Aleksandra Vučića odjednom postali dijametralno suprotni. Šta je Rusija htjela da postigne zatezanjem oko prodaje svog većinskog udjela u NIS-u?
ĐUKIĆ: Zatezanje ruske strane se nastavlja sve dok ne postigne ono šta je naumila i s kim je naumila, a to nije „bratska“ Srbija. Rusija cilja maksimalni politički i ekonomski efekat, ne žuri, iako nama gori pod nogama. Na njenoj teritoriji je skoro četrdeset rafinerija, malih i velikih (pet puta većih od NIS-a), i stotinu „džepnih“. NIS je mala rafinerija (preradjuje četiri miliona tona nafte). Aktive NIS-a beskrajno su male za ruske naftne bilanse. Ali lokacija je vrlo osetljiva i cenjena i jedina je rafinerija u Srbiji.
Kriza oko rafinerije traje mesecima. Srpska vlast sedi skrštenih ruku. Vlada Srbije (čitajte Aleksandar Vučić), ništa ne čini-čeka Godoa, rešenje da „padne s neba“, da „braća“ Rusi završe posao za sebe, ne za nas. Rafinerija se tiče isključivo naše kože: imaćemo ili ne benzina, po kojoj ceni, sledi li repriza devedesetih?
NIS pod američkim sankcijama, ruska strana rešava iza naših ledja i preko naših ledja. Istinska luka spasa za male narode i male države-pred samovoljom velikog, jeste okrilje Evropske unije i NATO-a. Srbija nema sidro spasa, i poslednji je zarobljenik ruske nafte i gasa u Evropi. Vučić ništa nije radio da Srbiju učini energetski bezbednom zemljom. On je gajio rusko bratstvo i vešao ordenja Vladimira Putina, nije ispravljao „krive Drine“ tokova nafte i gasa.
(Neo)radikalska politika, kao pupčanom vrpcom, vezana je za „majčicu Rusiju“. I danas veruje u ruska čuda, tajne, blago koje će deliti sa srpskom braćom. Ali, avaj! Oni ni glavu da okrenu: rusko je sveto i neupitno rusko i na suverenoj srpskoj zemlji. Ruski interesi su iznad svih srpskih interesa, ne smeju se ugroziti, stariji su, i nema nacionalizacije, poručuje svevlasni Vučić, makar Srbija ostala i bez kapi nafte! Srbija je tako ruska potkusurna moneta, a izlaz iz bezizlaza prepušten je Rusima. Vučić ostaje na repu dogadjaja i nesuvislih razmišljanja. Konspiracija i netransparentnost caruju oko „ruskog NIS-a“, tačno kao oko celine energetskih odnosa sa RF.
Pobjeda Dodikovog favorita u RS, rezultat je bratske pomoći sa ove strane Drine
MONITOR: Dosta se spekulisalo da je poslije oslobađanja od sankcija SAD, odnos Milorada Dodika i Vučića zahladnio. Oni su se ovih dana ponovo sastali uoči vanrednih predsjedničkih izbora u RS. Kako ocjenjujete slabu izlaznost i tijesnu razliku između dvojice prvoplasiranih kandidata, Srđana Karana i Branka Blanuše?
ĐUKIĆ: Oni čine dvojac sa kormilarom, stalno veslaju i najtešnje koordiniraju politike. Pročitani su, medjutim. Sastanak dva pretendenta na „srpski svet“ uoči vanrednih predsedničkih izbora u Srpskoj, nije mogao ignorisati redovno slanje glasača sa jedne na drugu stranu Drine. Dodik pre izbora, Dodik posle izbora.
Dodik je „hrabar“ da svašta kaže, i da sve povuče. Takva je i politika. Republika Srpska se tetura pod vibracijama lidera. A on je u sporu i svadji sa ključnim činiocima medjunarodne zajednice koji su spašavali i utemeljivali manji bosanski entitet. Konfrontacija umesto saradnje ništa dobro nije i neće doneti Republici Srpskoj. Medjtim, to je postao modus opstanka na vlasti, uz obilatu političku i finansijsku podršku Srbije. A dokle?
Pobeda Dodikovog favorita, rezultat je bratske pomoći sa ove strane Drine. Sve je udešeno da smenjeni Dodik ostaje alfa i omega u Republici Srpskoj. Sve se čini da Srpska tone sve dublje u beskraj problema.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
-

DANAS, SJUTRA / prije 5 dana
Satovi unazad
Milena Perović
-

DUHANKESA / prije 5 dana
Trazimahov zakon pravednosti nepravde
Ferid Muhić
-

DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Đedovina
Milena Perović
-

ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Koncentraciona vlada ili vlada političkog centra ( II)
Milan Popović
-

DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
SPC, prva grana vlasti
Milena Perović
Novi broj

JUGOSLOVENSKI NARODI POSLIJE JUGOSLAVIJE: Bolje juče
DRŽAVA, VLAST I KREDITI: U hrčkovoj vrtešci
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere
Izdvajamo
-
HORIZONTI2 sedmiceSARAJEVSKI SAFARI U SUDNICI ITALIJE: Lovci bez duše
-
DRUŠTVO4 sedmiceBEZ POMAKA U ISPUNJAVANJU ZAHTJEVA UNESCO-a ZA PODRUČJE KOTORA: Predsjednici primorskih opština protiv zabrane gradnje
-
DRUŠTVO3 sedmiceGLASNA TIŠINA OKO PRIVATIZACIJE BUDVANSKE RIVIJERE: Vlada se ne oglašava – radnici protestuju
-
Izdvojeno4 sedmicePOBJEDA ZOHRANA MAMDANIA U TRCI ZA NJUJORŠKOG GRADONAČELNIKA OBILJEŽILA IZBORE U SAD: Kuda duvaju vjetrovi američke politike
-
SVIJET4 sedmiceMAĐARSKI POLITIČKI PEJZAŽ: Orbanovi kupuju medije
-
DRUŠTVO4 sedmiceSUĐENJE DANILU MANDIĆU: Kolektivna amnezija
-
DRUŠTVO3 sedmiceSLUČAJ DRŽAVNI UDAR: Ponovo pred pravosuđem
-
DANAS, SJUTRA3 sedmiceSPC, prva grana vlasti
