Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN CVIJANOVIĆ, NVO KRUG ŽIVOTA: Zakon o umrežavanju je rak rana zdravstva

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavna anketa koju je sproveo Sindikat doktora medicine pokazala je da ljekari smatraju da postoji sistemske korupcije i za nju optužuju insitiucije – Ministarstvo zdravlja, Fond za zdravstvo, menadžmente ustanova… Vaše udruženje odavno govori o tome.
CVIJANOVIĆ: Sistemska korupcija je, nažalost, prepoznata od Kruga života još 2013. godine kada je donesen Zakon o umrežavanju privatnih zdravstvenih ustanova. Upozoravali smo, godinama, na sve zloupotrebe koje mogu proisteći iz tog zakona. Uvažavajući KCCG kao jedinu ustanovu tercijarnog tipa koja može da uradi specijalističke preglede i privatne zdravstvene ustanove (PZU) koje se time bave, podržali smo ideju da PZU uključe u rad i na taj način se rastereti KC. Međutim, na samom startu videći nemogućnost da se to iskontroliše na pravi način, što se i pokazalo kao istinito, bili smo protiv toga da se taj zakon na silu provuče, bez prethodne analize zdravstvenog sistema, i bez preciziranja koji su to specijalistički pregledi, a ne da se rade svi. Ispalo je da je taj zakon omogućio da se svi specijalistički pregledi manje-više prebace u PZU.

MONITOR: Što imamo sada u praksi?
CVIJANOVIĆ: Uzimajući u obzir da je veliki broj lekara, koji su zaposleni u KCCG, angažovan i u PZU, pretpostavili smo da će doći do sukoba interesa. Sve se to obistinilo. Čak su i bivši ministri zdravlja govorili o tome da postoje fantomski redovi u KC, da se veliki broj pacijenata nepregledanih od tih istih lekara upućuje u PZU. Istraživanjima od 2013. naovamo došli smo do nekih frapantnih podataka i to iz nekih oblasti koje su manje praćene od javnosti. Tako su, na primer, u lečenju steriliteta i vantelesne oplodnje, četiri privatne klinike koje se bave ovim samo za 2017. do oktobra mjeseca prihodovale od strane Fonda zdravstva negde oko 480.000 eura. S druge strane imamo bolnicu na Cetinju koja ima ovo odjeljenje koje je 2008. ušlo u tu priču veoma uspešno, na čelu s načelnicom dr Tanjom Mokrenko i imala zapažene rezultate. Nakon donošenja ovog zakona to odelenje je svedeno na sekundarni deo sistema, i za 2017. su od Fonda dobili četiri puta manje novca od privatnih klinika. Ovo je samo jedan segment i u drugim oblastima i specijalističkim liječenjima veliki broj pacijenata se upućuje u PZU.

MONITOR: Postoji i odjeljenje u Kliničkom centru koji se bavi vantjelesnom oplodnjom.
CVIJANOVIĆ: Odelenje u KC za lečenje steriliteta i vantelesnu oplodnju, postoji aktom o sistematizaciji i ima svoga načelnika odelenja. Prema podacima koje smo dobili iz KC oni su do sada imali nula pacijenata. Nijedan pacijent nije tamo ,,lečen”. Na naše pitanje iz KC su odgovorili da je to ambulantnog tipa. Međutim, daljim našim praćenjem smo se uverili da čak ni kao ambulantno, to odeljenje ne radi. Niste mogli da zakažete pregled na tom odeljenju. Znači postoji samo na papiru i načelnik prima određenu svotu novca za tu funkciju.

MONITOR: Je li sve to jedan od razloga što i pored dugih najava u Podgorici još nema Opšte bolnice?
CVIJANOVIĆ: Prosto je neverovatno da grad koji sada ima oko 250.000 stanovnika nema opštu bolnicu. Svi su upućuju na KCCG. Sve ostale opštine manje-više imaju opšte bolnice, koje pacijentima mogu da pruže usluge koje su karakteristične za ustanove sekundarnog tipa. Zakon o umrežavanju, koji predstavlja izvorište većine problema, omogućio je pojedinim PZU da prihodujući sredstva iz Fonda zdravstva, budžeta Crne Gore, postaju ustanove ozbiljnijeg tipa – svojevrasne polikinike. One na taj način svojim radom, uzimanjem kadrova iz javnog zdravstva, kvalitetom, plediraju sebe kao opšte bolnice. To polje finansiranja lečenja pacijenata je neuređeno, nije kao na Zapadu. Prinuđeni smo da doplaćujemo lečenje u PZU, pa one imaju sve više posla uz dodatno slivanje novca iz budžeta. Zalažemo se da se to uredi na pravi način, da se ovaj sistem poboljša ili da se uradi totalna reforma. Ponavljam, Zakon o umrežavanju je rak rana koja se sistemski ne leči. Tražili smo da se uvede stroža kontrola, povlačenjem ili dovođenjem tog zakona njegovoj primarnoj svrsi, a to je da se rastereti KC. Sada to funkcioniše samo na zadovoljstvo PZU.

MONITOR: Ljekari su nezadovoljni platama, odnosom, sve više ih odlazi iz javnog zdravstva, česte su žalbe i da su ljekari u Domovima zdravlja svedeni na administrativne radnike. Kakav je Vaš stav o tome?
CVIJANOVIĆ: Svi delimo istu sudbinu kada je u pitanju ekonomska situacija u Crnoj Gori. Uz dužno poštovanje lekarskoj struci, njihovoj profesiji u kojoj oni ne završavaju školovanje nakon završetka fakulteta nego to traje tokom čitavog radnog veka, plate jesu male, ali s obzirom na trenutnu situaciju i ne mogu da budu veće. Tu i oni trebaju da realnije sagledaju stvari. Na kraju pacijenti i građani nisu krivi za njihove male plate, nije čak ni Ministarstvo zdravlja, već se zna ko nas je doveo u ovakvu ekonomsku situaciju poslednjih 30 godina.

Sama institucija izabranog lekara, u domovima zdravlja kao temelju zdravstvenog sistema, dovela je do toga da su lekari opšte prakse svedeni na neku vrstu administrativnih radnika. Tako da ni oni sami nemaju motiva da rade više od onog što se od njih zahteva, a to je da odeš kod njih, da se javiš, da dobiješ uput… To je nedopustivo jer se radi o ljudima koji su završili fakultete, nadograđivali znanje u oblasti opšte medicine, među njima je dosta i specijalista za koje nema mesta u bolnicama… Naša ideja je bila da se umjesto institucija izabranog lekara uvede institucija porodičnog lekara, koja je kao dobro rešenje prepoznata na Zapadu. Taj lekar prati čitavu porodicu i to ima više benefita, između ostalog dobar deo obolenja su naslednog karaktera i takav lekar bi imao uvid u medicinske kartone i prateći porodicu mogao da odreaguje na pravi način kada je u pitanju neko teže oboljenje. Svakako smatramo da instituciju izabranog lekara, kako ona sada funkcioniše, treba ukinuti i da se tim doktorima da mnogo više prostora u njihovom radu. Da napomenem da ima oko 500 lekara u domovima zdravlja, to je veliki resurs a oni su svedeni samo na jedan deo, a to je administracija i sve ih to čini nezainteresovanim za rad.

MONITOR: Pacijenti se često obraćaju vašoj organizaciji. Kakva su iskustva?
CVIJANOVIĆ: Nažalost, nama se uglavnom javljaju pacijenti koji su imali neku ekstremnu situaciju, ili njihovi članovi porodice. Unazad tri godine sve više ljudi je spremno da javno i otvoreno govori, ranije se o tome nije pričalo, što iz straha, što jer nije postojalo interesovanja u društvu za te probleme. Najveći problem, po našem iskustvu, je jedan nerad od strane tužilaštva, prije svega, ali i sudova. Naši pravosudni organi su poprilično nezainteresovani za ove probleme. Danas sam dobio podatak da je u poslednih 10 godina pokrenut 21 krivični postupak protiv lekara za nesavesno lečenje ili za korupciju. Smatramo da je to izuzetno mali broj postupaka. To je neka vrsta opstrukcije i otvorena zaštita jedne struke. Kada bi na boljem nivou bila ta pravna odgovornost, mnoge stvari bi se drugačije radile. Očigledan je primer bjelopoljski slučaj iz 2015. koji je dospio u javnost i određeni broj lekara je procesuiran. Tada su se poklopile kockice – vrhovni državni tužilac je došao na čelo tužilaštva, roditelji te djece su bili uporni i hrabri, a i cieli slučaj je uzburkao javnost, i sve to je moralo dovesti do nekih rezultata. Svi slučajevi pre toga, i slučajevi nakon toga, nisu dobili takvu vrstu publiciteta, pa ni odgovarajuće pravno zadovoljenje.

MONITOR: Jesu li institucije makar malo napredovale što se tiče otvorenosti za saradnju?
CVIJANOVIĆ: Suština je da se odnos institucije ne menja, i dalje iz institucija imamo velike opstrukcije. Na primer iz KCCG-a na sijaset naših inicijativa ne daju nikakav odgovor. Oglušuju se čak i o Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, reagovali smo i kod Agencije, pa čak ni ona ne odgovara. To sve govori da je to jedan uvezani sistem koji štiti korupciju na najvišem nivou. Problem je što se tako problemi ne rešavaju. Ministarstvo zdravlja je već 2008. znalo u kakvom stanju je bjelopoljska bolnica, da su tada reagovali i da je javnost to znala, možda sedam godina kasnije ne bi bilo smrtnog ishoda. Ne reaguje se preventivno. Prljavština se drži ispod tepiha, dok ne počne da zaudara, onda će se naći žrtveno jagnje koje će da podnese posledice, a problem je daleko veći.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo