Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN CVIJANOVIĆ, NVO KRUG ŽIVOTA: Zakon o umrežavanju je rak rana zdravstva

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavna anketa koju je sproveo Sindikat doktora medicine pokazala je da ljekari smatraju da postoji sistemske korupcije i za nju optužuju insitiucije – Ministarstvo zdravlja, Fond za zdravstvo, menadžmente ustanova… Vaše udruženje odavno govori o tome.
CVIJANOVIĆ: Sistemska korupcija je, nažalost, prepoznata od Kruga života još 2013. godine kada je donesen Zakon o umrežavanju privatnih zdravstvenih ustanova. Upozoravali smo, godinama, na sve zloupotrebe koje mogu proisteći iz tog zakona. Uvažavajući KCCG kao jedinu ustanovu tercijarnog tipa koja može da uradi specijalističke preglede i privatne zdravstvene ustanove (PZU) koje se time bave, podržali smo ideju da PZU uključe u rad i na taj način se rastereti KC. Međutim, na samom startu videći nemogućnost da se to iskontroliše na pravi način, što se i pokazalo kao istinito, bili smo protiv toga da se taj zakon na silu provuče, bez prethodne analize zdravstvenog sistema, i bez preciziranja koji su to specijalistički pregledi, a ne da se rade svi. Ispalo je da je taj zakon omogućio da se svi specijalistički pregledi manje-više prebace u PZU.

MONITOR: Što imamo sada u praksi?
CVIJANOVIĆ: Uzimajući u obzir da je veliki broj lekara, koji su zaposleni u KCCG, angažovan i u PZU, pretpostavili smo da će doći do sukoba interesa. Sve se to obistinilo. Čak su i bivši ministri zdravlja govorili o tome da postoje fantomski redovi u KC, da se veliki broj pacijenata nepregledanih od tih istih lekara upućuje u PZU. Istraživanjima od 2013. naovamo došli smo do nekih frapantnih podataka i to iz nekih oblasti koje su manje praćene od javnosti. Tako su, na primer, u lečenju steriliteta i vantelesne oplodnje, četiri privatne klinike koje se bave ovim samo za 2017. do oktobra mjeseca prihodovale od strane Fonda zdravstva negde oko 480.000 eura. S druge strane imamo bolnicu na Cetinju koja ima ovo odjeljenje koje je 2008. ušlo u tu priču veoma uspešno, na čelu s načelnicom dr Tanjom Mokrenko i imala zapažene rezultate. Nakon donošenja ovog zakona to odelenje je svedeno na sekundarni deo sistema, i za 2017. su od Fonda dobili četiri puta manje novca od privatnih klinika. Ovo je samo jedan segment i u drugim oblastima i specijalističkim liječenjima veliki broj pacijenata se upućuje u PZU.

MONITOR: Postoji i odjeljenje u Kliničkom centru koji se bavi vantjelesnom oplodnjom.
CVIJANOVIĆ: Odelenje u KC za lečenje steriliteta i vantelesnu oplodnju, postoji aktom o sistematizaciji i ima svoga načelnika odelenja. Prema podacima koje smo dobili iz KC oni su do sada imali nula pacijenata. Nijedan pacijent nije tamo ,,lečen”. Na naše pitanje iz KC su odgovorili da je to ambulantnog tipa. Međutim, daljim našim praćenjem smo se uverili da čak ni kao ambulantno, to odeljenje ne radi. Niste mogli da zakažete pregled na tom odeljenju. Znači postoji samo na papiru i načelnik prima određenu svotu novca za tu funkciju.

MONITOR: Je li sve to jedan od razloga što i pored dugih najava u Podgorici još nema Opšte bolnice?
CVIJANOVIĆ: Prosto je neverovatno da grad koji sada ima oko 250.000 stanovnika nema opštu bolnicu. Svi su upućuju na KCCG. Sve ostale opštine manje-više imaju opšte bolnice, koje pacijentima mogu da pruže usluge koje su karakteristične za ustanove sekundarnog tipa. Zakon o umrežavanju, koji predstavlja izvorište većine problema, omogućio je pojedinim PZU da prihodujući sredstva iz Fonda zdravstva, budžeta Crne Gore, postaju ustanove ozbiljnijeg tipa – svojevrasne polikinike. One na taj način svojim radom, uzimanjem kadrova iz javnog zdravstva, kvalitetom, plediraju sebe kao opšte bolnice. To polje finansiranja lečenja pacijenata je neuređeno, nije kao na Zapadu. Prinuđeni smo da doplaćujemo lečenje u PZU, pa one imaju sve više posla uz dodatno slivanje novca iz budžeta. Zalažemo se da se to uredi na pravi način, da se ovaj sistem poboljša ili da se uradi totalna reforma. Ponavljam, Zakon o umrežavanju je rak rana koja se sistemski ne leči. Tražili smo da se uvede stroža kontrola, povlačenjem ili dovođenjem tog zakona njegovoj primarnoj svrsi, a to je da se rastereti KC. Sada to funkcioniše samo na zadovoljstvo PZU.

MONITOR: Ljekari su nezadovoljni platama, odnosom, sve više ih odlazi iz javnog zdravstva, česte su žalbe i da su ljekari u Domovima zdravlja svedeni na administrativne radnike. Kakav je Vaš stav o tome?
CVIJANOVIĆ: Svi delimo istu sudbinu kada je u pitanju ekonomska situacija u Crnoj Gori. Uz dužno poštovanje lekarskoj struci, njihovoj profesiji u kojoj oni ne završavaju školovanje nakon završetka fakulteta nego to traje tokom čitavog radnog veka, plate jesu male, ali s obzirom na trenutnu situaciju i ne mogu da budu veće. Tu i oni trebaju da realnije sagledaju stvari. Na kraju pacijenti i građani nisu krivi za njihove male plate, nije čak ni Ministarstvo zdravlja, već se zna ko nas je doveo u ovakvu ekonomsku situaciju poslednjih 30 godina.

Sama institucija izabranog lekara, u domovima zdravlja kao temelju zdravstvenog sistema, dovela je do toga da su lekari opšte prakse svedeni na neku vrstu administrativnih radnika. Tako da ni oni sami nemaju motiva da rade više od onog što se od njih zahteva, a to je da odeš kod njih, da se javiš, da dobiješ uput… To je nedopustivo jer se radi o ljudima koji su završili fakultete, nadograđivali znanje u oblasti opšte medicine, među njima je dosta i specijalista za koje nema mesta u bolnicama… Naša ideja je bila da se umjesto institucija izabranog lekara uvede institucija porodičnog lekara, koja je kao dobro rešenje prepoznata na Zapadu. Taj lekar prati čitavu porodicu i to ima više benefita, između ostalog dobar deo obolenja su naslednog karaktera i takav lekar bi imao uvid u medicinske kartone i prateći porodicu mogao da odreaguje na pravi način kada je u pitanju neko teže oboljenje. Svakako smatramo da instituciju izabranog lekara, kako ona sada funkcioniše, treba ukinuti i da se tim doktorima da mnogo više prostora u njihovom radu. Da napomenem da ima oko 500 lekara u domovima zdravlja, to je veliki resurs a oni su svedeni samo na jedan deo, a to je administracija i sve ih to čini nezainteresovanim za rad.

MONITOR: Pacijenti se često obraćaju vašoj organizaciji. Kakva su iskustva?
CVIJANOVIĆ: Nažalost, nama se uglavnom javljaju pacijenti koji su imali neku ekstremnu situaciju, ili njihovi članovi porodice. Unazad tri godine sve više ljudi je spremno da javno i otvoreno govori, ranije se o tome nije pričalo, što iz straha, što jer nije postojalo interesovanja u društvu za te probleme. Najveći problem, po našem iskustvu, je jedan nerad od strane tužilaštva, prije svega, ali i sudova. Naši pravosudni organi su poprilično nezainteresovani za ove probleme. Danas sam dobio podatak da je u poslednih 10 godina pokrenut 21 krivični postupak protiv lekara za nesavesno lečenje ili za korupciju. Smatramo da je to izuzetno mali broj postupaka. To je neka vrsta opstrukcije i otvorena zaštita jedne struke. Kada bi na boljem nivou bila ta pravna odgovornost, mnoge stvari bi se drugačije radile. Očigledan je primer bjelopoljski slučaj iz 2015. koji je dospio u javnost i određeni broj lekara je procesuiran. Tada su se poklopile kockice – vrhovni državni tužilac je došao na čelo tužilaštva, roditelji te djece su bili uporni i hrabri, a i cieli slučaj je uzburkao javnost, i sve to je moralo dovesti do nekih rezultata. Svi slučajevi pre toga, i slučajevi nakon toga, nisu dobili takvu vrstu publiciteta, pa ni odgovarajuće pravno zadovoljenje.

MONITOR: Jesu li institucije makar malo napredovale što se tiče otvorenosti za saradnju?
CVIJANOVIĆ: Suština je da se odnos institucije ne menja, i dalje iz institucija imamo velike opstrukcije. Na primer iz KCCG-a na sijaset naših inicijativa ne daju nikakav odgovor. Oglušuju se čak i o Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, reagovali smo i kod Agencije, pa čak ni ona ne odgovara. To sve govori da je to jedan uvezani sistem koji štiti korupciju na najvišem nivou. Problem je što se tako problemi ne rešavaju. Ministarstvo zdravlja je već 2008. znalo u kakvom stanju je bjelopoljska bolnica, da su tada reagovali i da je javnost to znala, možda sedam godina kasnije ne bi bilo smrtnog ishoda. Ne reaguje se preventivno. Prljavština se drži ispod tepiha, dok ne počne da zaudara, onda će se naći žrtveno jagnje koje će da podnese posledice, a problem je daleko veći.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo