Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN CVIJANOVIĆ, NVO KRUG ŽIVOTA: Zakon o umrežavanju je rak rana zdravstva

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavna anketa koju je sproveo Sindikat doktora medicine pokazala je da ljekari smatraju da postoji sistemske korupcije i za nju optužuju insitiucije – Ministarstvo zdravlja, Fond za zdravstvo, menadžmente ustanova… Vaše udruženje odavno govori o tome.
CVIJANOVIĆ: Sistemska korupcija je, nažalost, prepoznata od Kruga života još 2013. godine kada je donesen Zakon o umrežavanju privatnih zdravstvenih ustanova. Upozoravali smo, godinama, na sve zloupotrebe koje mogu proisteći iz tog zakona. Uvažavajući KCCG kao jedinu ustanovu tercijarnog tipa koja može da uradi specijalističke preglede i privatne zdravstvene ustanove (PZU) koje se time bave, podržali smo ideju da PZU uključe u rad i na taj način se rastereti KC. Međutim, na samom startu videći nemogućnost da se to iskontroliše na pravi način, što se i pokazalo kao istinito, bili smo protiv toga da se taj zakon na silu provuče, bez prethodne analize zdravstvenog sistema, i bez preciziranja koji su to specijalistički pregledi, a ne da se rade svi. Ispalo je da je taj zakon omogućio da se svi specijalistički pregledi manje-više prebace u PZU.

MONITOR: Što imamo sada u praksi?
CVIJANOVIĆ: Uzimajući u obzir da je veliki broj lekara, koji su zaposleni u KCCG, angažovan i u PZU, pretpostavili smo da će doći do sukoba interesa. Sve se to obistinilo. Čak su i bivši ministri zdravlja govorili o tome da postoje fantomski redovi u KC, da se veliki broj pacijenata nepregledanih od tih istih lekara upućuje u PZU. Istraživanjima od 2013. naovamo došli smo do nekih frapantnih podataka i to iz nekih oblasti koje su manje praćene od javnosti. Tako su, na primer, u lečenju steriliteta i vantelesne oplodnje, četiri privatne klinike koje se bave ovim samo za 2017. do oktobra mjeseca prihodovale od strane Fonda zdravstva negde oko 480.000 eura. S druge strane imamo bolnicu na Cetinju koja ima ovo odjeljenje koje je 2008. ušlo u tu priču veoma uspešno, na čelu s načelnicom dr Tanjom Mokrenko i imala zapažene rezultate. Nakon donošenja ovog zakona to odelenje je svedeno na sekundarni deo sistema, i za 2017. su od Fonda dobili četiri puta manje novca od privatnih klinika. Ovo je samo jedan segment i u drugim oblastima i specijalističkim liječenjima veliki broj pacijenata se upućuje u PZU.

MONITOR: Postoji i odjeljenje u Kliničkom centru koji se bavi vantjelesnom oplodnjom.
CVIJANOVIĆ: Odelenje u KC za lečenje steriliteta i vantelesnu oplodnju, postoji aktom o sistematizaciji i ima svoga načelnika odelenja. Prema podacima koje smo dobili iz KC oni su do sada imali nula pacijenata. Nijedan pacijent nije tamo ,,lečen”. Na naše pitanje iz KC su odgovorili da je to ambulantnog tipa. Međutim, daljim našim praćenjem smo se uverili da čak ni kao ambulantno, to odeljenje ne radi. Niste mogli da zakažete pregled na tom odeljenju. Znači postoji samo na papiru i načelnik prima određenu svotu novca za tu funkciju.

MONITOR: Je li sve to jedan od razloga što i pored dugih najava u Podgorici još nema Opšte bolnice?
CVIJANOVIĆ: Prosto je neverovatno da grad koji sada ima oko 250.000 stanovnika nema opštu bolnicu. Svi su upućuju na KCCG. Sve ostale opštine manje-više imaju opšte bolnice, koje pacijentima mogu da pruže usluge koje su karakteristične za ustanove sekundarnog tipa. Zakon o umrežavanju, koji predstavlja izvorište većine problema, omogućio je pojedinim PZU da prihodujući sredstva iz Fonda zdravstva, budžeta Crne Gore, postaju ustanove ozbiljnijeg tipa – svojevrasne polikinike. One na taj način svojim radom, uzimanjem kadrova iz javnog zdravstva, kvalitetom, plediraju sebe kao opšte bolnice. To polje finansiranja lečenja pacijenata je neuređeno, nije kao na Zapadu. Prinuđeni smo da doplaćujemo lečenje u PZU, pa one imaju sve više posla uz dodatno slivanje novca iz budžeta. Zalažemo se da se to uredi na pravi način, da se ovaj sistem poboljša ili da se uradi totalna reforma. Ponavljam, Zakon o umrežavanju je rak rana koja se sistemski ne leči. Tražili smo da se uvede stroža kontrola, povlačenjem ili dovođenjem tog zakona njegovoj primarnoj svrsi, a to je da se rastereti KC. Sada to funkcioniše samo na zadovoljstvo PZU.

MONITOR: Ljekari su nezadovoljni platama, odnosom, sve više ih odlazi iz javnog zdravstva, česte su žalbe i da su ljekari u Domovima zdravlja svedeni na administrativne radnike. Kakav je Vaš stav o tome?
CVIJANOVIĆ: Svi delimo istu sudbinu kada je u pitanju ekonomska situacija u Crnoj Gori. Uz dužno poštovanje lekarskoj struci, njihovoj profesiji u kojoj oni ne završavaju školovanje nakon završetka fakulteta nego to traje tokom čitavog radnog veka, plate jesu male, ali s obzirom na trenutnu situaciju i ne mogu da budu veće. Tu i oni trebaju da realnije sagledaju stvari. Na kraju pacijenti i građani nisu krivi za njihove male plate, nije čak ni Ministarstvo zdravlja, već se zna ko nas je doveo u ovakvu ekonomsku situaciju poslednjih 30 godina.

Sama institucija izabranog lekara, u domovima zdravlja kao temelju zdravstvenog sistema, dovela je do toga da su lekari opšte prakse svedeni na neku vrstu administrativnih radnika. Tako da ni oni sami nemaju motiva da rade više od onog što se od njih zahteva, a to je da odeš kod njih, da se javiš, da dobiješ uput… To je nedopustivo jer se radi o ljudima koji su završili fakultete, nadograđivali znanje u oblasti opšte medicine, među njima je dosta i specijalista za koje nema mesta u bolnicama… Naša ideja je bila da se umjesto institucija izabranog lekara uvede institucija porodičnog lekara, koja je kao dobro rešenje prepoznata na Zapadu. Taj lekar prati čitavu porodicu i to ima više benefita, između ostalog dobar deo obolenja su naslednog karaktera i takav lekar bi imao uvid u medicinske kartone i prateći porodicu mogao da odreaguje na pravi način kada je u pitanju neko teže oboljenje. Svakako smatramo da instituciju izabranog lekara, kako ona sada funkcioniše, treba ukinuti i da se tim doktorima da mnogo više prostora u njihovom radu. Da napomenem da ima oko 500 lekara u domovima zdravlja, to je veliki resurs a oni su svedeni samo na jedan deo, a to je administracija i sve ih to čini nezainteresovanim za rad.

MONITOR: Pacijenti se često obraćaju vašoj organizaciji. Kakva su iskustva?
CVIJANOVIĆ: Nažalost, nama se uglavnom javljaju pacijenti koji su imali neku ekstremnu situaciju, ili njihovi članovi porodice. Unazad tri godine sve više ljudi je spremno da javno i otvoreno govori, ranije se o tome nije pričalo, što iz straha, što jer nije postojalo interesovanja u društvu za te probleme. Najveći problem, po našem iskustvu, je jedan nerad od strane tužilaštva, prije svega, ali i sudova. Naši pravosudni organi su poprilično nezainteresovani za ove probleme. Danas sam dobio podatak da je u poslednih 10 godina pokrenut 21 krivični postupak protiv lekara za nesavesno lečenje ili za korupciju. Smatramo da je to izuzetno mali broj postupaka. To je neka vrsta opstrukcije i otvorena zaštita jedne struke. Kada bi na boljem nivou bila ta pravna odgovornost, mnoge stvari bi se drugačije radile. Očigledan je primer bjelopoljski slučaj iz 2015. koji je dospio u javnost i određeni broj lekara je procesuiran. Tada su se poklopile kockice – vrhovni državni tužilac je došao na čelo tužilaštva, roditelji te djece su bili uporni i hrabri, a i cieli slučaj je uzburkao javnost, i sve to je moralo dovesti do nekih rezultata. Svi slučajevi pre toga, i slučajevi nakon toga, nisu dobili takvu vrstu publiciteta, pa ni odgovarajuće pravno zadovoljenje.

MONITOR: Jesu li institucije makar malo napredovale što se tiče otvorenosti za saradnju?
CVIJANOVIĆ: Suština je da se odnos institucije ne menja, i dalje iz institucija imamo velike opstrukcije. Na primer iz KCCG-a na sijaset naših inicijativa ne daju nikakav odgovor. Oglušuju se čak i o Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, reagovali smo i kod Agencije, pa čak ni ona ne odgovara. To sve govori da je to jedan uvezani sistem koji štiti korupciju na najvišem nivou. Problem je što se tako problemi ne rešavaju. Ministarstvo zdravlja je već 2008. znalo u kakvom stanju je bjelopoljska bolnica, da su tada reagovali i da je javnost to znala, možda sedam godina kasnije ne bi bilo smrtnog ishoda. Ne reaguje se preventivno. Prljavština se drži ispod tepiha, dok ne počne da zaudara, onda će se naći žrtveno jagnje koje će da podnese posledice, a problem je daleko veći.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo