Povežite se sa nama

INTERVJU

MEHMED HALILOVIĆ, MEDIJSKI EKSPERT IZ SARAJEVA: Strah je političarima opet najjače oružje

Objavljeno prije

na

MONITOR: BiH se ovih dana našla u centru javnosti i izvan našeg regiona zbog ubistva dvojice policajaca u Sarajevu. Kako je vlast reagovala na taj zločin?
HALILOVIĆ: Da, ovo je bio vrlo tragičan događaj iako nije prvi: nakon uspostavljanja mira ubijena su dvojica policijskih oficira u Istočnom Sarajevu, potom glavni istražitelj koji je vodio istragu o te dvije likvidacije, te zamjenik ministra MUP-a u Federaciji BiH Jozo Leutar. Nijedno od tih ubistava nije sankcionirano. Zato su se i ova posljednja mogla očekivati. Naime, politički i društveni ambijent u poslijeratnoj BiH pogoduje kriminalu protiv kojeg se ne bore na adekvatan način ni političke vlasti, ni pravosudni sistem. Naprotiv, ako ne većina onda najmanje dio vlasti i dio policijskog i pravosudnog sistema su povezani s kriminalnim miljeom, bilo da su i sami saučesnici ili ga servisiraju. Zato je i njihova reakcija u povodu ubistva dvojice policajaca prvo bila „šokiranost” (jer su „iznenađeni” tom brutalnošću) i na prvi pogled vrlo oštra kad su shvatili da kriminal nema granica. Bojim se ipak da vlasti i sistem nemaju pravi odgovor ni ovog puta i da će se sve završiti na hapšenjima sitnih kriminalaca i u eventualnim sudskim procesima bez kraja i osude.

MONITOR: Iz Vijeća roditelja učenika osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo zatražili su od političara da odmah preduzme mjere za sprječavanje svih oblika ugrožavanja sigurnosti građana. Šta očekujete od tog apela?
HALILOVIĆ: Nisu reagirali samo u Kantonu Sarajevo… Toga je bilo i ranije. Najsvježije su reakcije javnosti u Banjoj Luci i u Sarajevu, koje i danas traju, povodom nerazjašnjenih ubistava dvojice mladića (David Dragičević i Dženan Memić) iza kojih, po svemu sudeći, stoje akteri iz političkih i policijskih struktura. I u slučaju ubistva dvojice policajaca u Sarajevu značajnija je reakcija javnosti, konkretno u Sarajevu, nego reakcija vlasti. U ova tri posljednja slučaja (odvojena ubistva mladića i brutalna egzekucija policajaca) utješno je jedino što su empatiju prema žrtvama pokazali građani u svim dijelovima BiH bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost i što su prvi put u svim kantonima i entitetima prihvatili i obilježili dan žalost onda kad su sahranjeni ubijeni policajci.

MONITOR: Šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom nakon još jednih ,,razočaravajućih izbora”?
HALILOVIĆ: Vjerovatno se neće dogoditi ništa što već nije viđeno… Političari iz vladajućih nacionalnih partija ponovno su iskoristili svoje najjače „oružje” – strah kojim uspješno manipuliraju još od ranih devedesetih godina. Uz to, imaju i neupitnu podršku regionalnih centara (Beograd, Zagreb i Ankara). I mada su osvojili najviše glasova – nisu apsolutni pobjednici i dobili su manje mandata nego ikada ranije. Sačuvaće vlast iako bi im mogla iskliznuti. Problem je, međutim, u tome što je građanska i liberalna opozicija razjedinjena, iako ima šansu da bar na kantonalnom nivou preuzme vlast. Ako opozicija u tome uspije i napravi funkcionalnu vlast bar u dva do tri kantona i postigne dobar rezultat, to bi mogla biti dobra vijest za sve i označiti početak kraja nacionalnih partija. U tom slučaju ovi izbori ne bi bili sasvim razočaravajući.

MONITOR: Da li su u pravu analitičari koji tvrde da je aplikacija BiH iz februara 2016. godine za članstvo u EU ponovo gurnuta u briselske ladice?
HALILOVIĆ: Vjerovatno. Ali, treba kazati da ni ta aplikacija nije bila iskrena, kao ni odgovor EU. Podnosilac aplikacija u to vrijeme je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović, koji, kao i njegov HDZ i politički establišment u Zagrebu, stalno ponavljaju da su „Hrvati u BiH nositelji evropskih vrijednosti” i glavni pokretači na tom putu. Nisu ni „nositelji”, ni „pokretači”, nažalost, kao ni politički lideri druge dvije nacije.

Zapravo, liderima nacionalnih partija ni ne odgovara otvaranje procesa euro-atlantskih integracija (NATO i pregovori o EU), jer to je u suprotnosti s njihovim ličnim statusima i povezanošću s kriminalom. Dragan Čović je već prošao dva krivična postupka, jednom čak bio i osuđen u Sudu BiH na pet godina da bi na kraju, nakon žalbe, Sud BiH odlučio da nije nadležan i da taj slučaj treba preuzeti sarajevsko kantonalno tužilaštvo i sud. U međuvremenu bitna sudska dokumentacija je „izgubljena” tokom prevoza iz Tužilaštva BiH do Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (na udaljenosti jedva tri kilometra) i Čović je oslobođen zbog „nedostatka dokaza”?! Ni Milorad Dodik nije u boljem položaju, jer su i protiv njega otvorene najmanje dvije krivične istrage koje su, takođe, na volšeban način zatvorene. Bakir Izetbegović nema ta iskustva, ali ne znači da i sam ne bi došao u takvu poziciju ako i u BiH prevlada vladavina prava.

Na kraju, da budem jasan do kraja, ni građani u BiH nisu u jednakom položaju. Dio Srba ima državljanstvo Srbije, iako mu ono ne donosi neke naročite privilegije (zasad), dok svi Hrvati imaju hrvatsku putovnicu i sve privilegije građana EU (procentualno blizu 95 posto). Jedino Bošnjaci nemaju te pogodnosti i objektivno su najviše zainteresovani za EU. Ali to ne znači da i njihovi lideri dijele istovjetne ambicije. To što se u njih zaklinju naravno, nije dovoljno.

MONITOR: Pripadnici MUP-a Republike Srpske su prije tri godine sa policijom Kantona Sarajevo pretresli prostorije portala Klix.ba, u Sarajevu. Povod je bio audio snimak o tome da premijerka RS, navodno, govori o kupovini poslanika u entitetskom parlamentu kako bi obezbijedila većinu za formiranje vlasti. Kako Vi kao bivši glavni urednik Oslobođenja i ombudsman za medije Federacije BiH to komentarišete?
HALILOVIĆ: To je očito bio direktni udar na slobodu medija. Iza tog upada dvije policije bila je odluka Općinskog suda u Sarajevu koji je odobrio takvu vrstu pretrage nakon što je ovaj najčitaniji portal objavio video zapis o političkoj trgovini (afera je dobila ime „dva papka”). Pozitivno je u svemu što su u tom času većina novinara i medija u BiH stali u odbranu medijskih sloboda i izvršili pritisak nakon čega je povučena odluka Općinskog suda. I ja sam bio učesnik u tim protestima i takođe javno istupao u medijima jer je bilo važno ne ostaviti ih usamljenim kad vlast vrši pritisak i pogotovo u slučaju razotkrivanja političkih podvala i prevara.

MONITOR: Kako kao medijski stručnjak ocjenjujete medijsku scenu u BiH. Koliko se poštuju profesionalni standardi, koliko su mediji slobodni, ima li cenzure…
HALILOVIĆ: Nesumnjivo je da je u posljednjih pet do deset godina došlo do osjetnog pogoršanja političke klime u zemlji i do povećanja političkih tenzija ključnih političkih aktera i da se veliki dio tih političkih sukoba prelama i preko leđa novinara i medija. Naime, najviše napada na novinare i medije dolazi upravo iz kruga državnih i entitetskih vlasti (od predsjednika vlada, ministara, poslanika i dužnosnika političkih partija), koje bi, po definiciji, u demokratskom društvu (u koje se i oni, očito lažno, zaklinju), morale da osiguraju uslove za nesmetan rad novinara i medija.

Vlasti u BiH, međutim, nisu dio rješenja već su objektivno dio problema. Iz tog kruga dolaze najozbiljniji napadi na medije, čak otvoreni bojkot medija i medijskih institucija (na direktnom su udaru jednom bili javni servis BiH – BHT1, drugi put Regulatorna agencija za komunikacije, ili pojedini mediji kao što je slučaj sa vrlo popularnom TV kućom iz Bijeljine!), takođe pokušaji discipliniranja novinara (sudski procesi), a da se i ne govori o ličnim uvredama i prijetnjama s pozicija vlasti. Neki od tih lidera, kao što je Dodik, ne ustručavaju se da novinaru poruče da će ga „udaviti”, drugome poželi da mu „srce stane i skoči krvni pritisak”…

Takva politička klima je, naravno, ohrabrila ljude iz kriminalnog i mafijaškog miljea, koji se ne ustručavaju i direktnijih fizičkih prijetnji, uključujući i anonimne prijetnje smrću. Najmanje dvojica novinara su prošle i pretprošle godine morali tražiti privremeno utočište izvan BiH zbog vrlo ozbiljnih prijetnji, dok je jedan od novinara nedavno pretučen u centru Banjaluke.

Šta i ko može ojačati slobodu medija? Odgovor je koliko jasan i jednostavan, toliko i nerealan u sadašnjim okolnostima. Dakle, samo radikalna promjena na političkoj, ekonomskoj i, zašto ne reći, na medijskoj sceni (previše je medija koji se dodvoravaju vlastima i kriminalcima) može biti osnova za slobodne i odgovorne medije. Ma koliko to danas izgledalo daleko od nas, vrijedi se i sada boriti za takav cilj. To većina novinara i dio medija čini i zato u ovoj „balkanskoj krčmi” nije ugašeno svjetlo.

Politički uplivi Beograda, Zagreba i Turske

MONITOR: Evropska unija najavila je paket poteza, uz slanje jasne poruke vrhu Srbije i Hrvatske, da se podalje maknu od Bosne i Hercegovine. Zašto EU tako reaguje?
HALILOVIĆ: Kad su u pitanju Srbija i Hrvatska, onda je jasno da oni nisu napustili ratne planove o vlastitom proširenju na račun BiH. Ali više ne ratnim sredstvima, jer je to nemoguće, već na drugi način. Ne govori Dodik slučajno da je „BiH nemoguća država” i Vučić da „BiH može opstati isključivo na temelju slova Dejtona”. U isto vrijeme Hrvati traže ispunjavanje „duha Dejtona”.

Uz to, i Beograd i Zagreb to čine i zbog vlastite i međunarodne javnosti. Vlasti u Hrvatskoj podržavaju radikalne zahtjeve HDZ u Hercegovini, jer im oni uzvraćaju svojim glasovima na izborima u Hrvatskoj i ujedno time zadovoljavaju apetite sopstvenih radikala u HDZ Hrvatske. Na sličan način to čini i predsjednik Srbije Vučić: dodvorava se radikalima u Srbiji, šalje lažne signale Srbima u Republici Srpskoj i usput „balansira” (trguje!) između Rusije, s jedne strane, i USA i Evropske unije, s druge. BiH je u njegovim planovima moneta za potkusurivanje u političkoj trgovini oko Kosova.

Turska je u ovim političkim uplivima u BiH najmanje prisutna i ima najmanju ulogu, iako nije zanemariv vapaj koji prema njoj iskazuje najveća bošnjačka partija (SDA) i dio Bošnjaka. Ali, Turska je ujedno važna politička karta u rukama srpskih i hrvatskih nacionalista da bi Bošnjake optuživali za „radikalni islamizam” i za „pokušaj stvaranja islamske države u Evropi”.

Uslova za rat nema

MONITOR: Mnogi su u regionu, a i u EU, zabrinuti da je zbog aktuelnih političkih tenzija na Balkanu moguće izbijanje novog rata…
HALILOVIĆ: Uslova za rat jednostavno nema, iako ima i ratobornih pojedinaca i grupacija na terenu koji bi rado da „konačno raščiste račune”. Rat može biti uvezen izvana, kao što su i ratovi devedesetih godina, ali ovog puta u kontekstu mnogo širih međunarodnih procesa. Nadam se da svijet neće poći tim putem.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo