Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Život je lak, čim može da visi o koncu

Objavljeno prije

na

Jednog dana imaćemo samo ono što smo klesali očima, što nam je dušu vajalo bez predumišljaja, samo ono što je zadržalo miris žudnje i prvog sna

 

U Srbiji danas znatno prijatnije, nažalost reč je samo o temperaturi vazduha. Čim čovek stavi prst na čelo odmah mu dođe da dva gurne u usta. A nekada davno smo krenuli od nule, šalili se na svoj račun i evo nas sad u nedozvoljenom minusu. O promašenim životima se peva i piše. Ovi ispunjeni su totalna praznina.

Razmišljam o nepoznatom pravcu. Neke stvari te muče više od dvadeset godina, a ljudi su u stanju da te pitaju “šta ti je odjednom”. Da, odjednom. Sedmo je nebo, kaže mi predsednik, nelegalno izgrađeno odmah iznad drugog. Srušiše ga. Ako ima muškaraca koji žive po svom, trebalo bi da ima žena koje žive po svojoj. Ovom prilikom bih želela srdačno da se zahvalim izumitelju ćoška. Ako se lepo leđima nabijete u ćošak, drastično smanjujete broj potencijalnih pravaca napada. Kad ljubav prestane, skuvajte dobar pasulj. Tja, sve što kažem nije ono što sam rekla, nego ono što je neko razumeo. Bolje da ne znam šta ste razumeli. A tako lepo umem da ćutim, toliko jako umem da ćutim da mi je život modar. Teško je do prve suze, a onda shvatiš da si … (ovde sad treba jedna reč na bezobrazno slovo j, pozdrav za Esada) izvor i uliješ se u more… Zagrcnuli su se naši stari kad su zagrljaju davali ime. Onaj ko ne plače, ne zarasta. Odoh u krajnost. Vidimo se tamo, ako nam je suđeno. Kad god. U principu, i nema neke razlike između prerano i prekasno. Kao da se to nešto dogodilo nekom drugom ti. Nezrelom ili prezrelom, svejedno.

Volim kad mi ciganka koja gleda u dlan pogodi da imam smeđe oči i kosu. Ja bih ubila za takav dar od Boga. Sve ono što pomislimo i poželimo drugima, bilo da je dobro ili loše, najpre prođe kroz našu dušu. Ne ubije čoveka svejedno, i odatle može da se vrati sebi. Put bez povratka je jedino osećaj bespotrebnosti. Jednom sam prišla sreći strašno blizu. Opekla me je kao Sunce.

Nekada su se tuge delile. Sada ih svako od nas ima toliko, da uglavnom nema prostora za druge. Da su nam bar i sreće takve. Ponekad naiđe neki sasvim nebitan, tužan trenutak pa isplačeš, neke sasvim bitne stvari.

Uvek kroz život koračajte sa osmehom. To i nema nekog efekta, izuzev što će svi misliti da ste čvaknuti u glavu i sklanjaće se. Nikoga nećete štititi snažnije, od nekog ko vam zaliči na vas, onda kada ste bili budala… I na kraju, sve se svede na ljude kojima prvim javiš lepe vesti.

Jednog dana imaćemo samo ono što smo klesali očima, što nam je dušu vajalo bez predumišljaja, samo ono što je zadržalo miris žudnje i prvog sna.

P.S. Treću noć sanjam pokojnike. Ako bi neko nekog da pozdravi, nek se upiše da prenesem, pa da bude neke vajde od ovoga.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Grlom u nelagode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sjećanje nestaće i njena topla harmonija

 

 

Ovaj dan započinjem optimistično, uz kafu i sok od zove, dok na radiju peva Bilja Krstić i pita: „Gde ima drvo visoko, Radule, da idem da se obesim, Radule?“ Biljo, javi i meni, ako ti odgovori Radule, taman i ja da iskoristim informaciju.

Svakog prvog u mesecu okrenem novi list da bih već drugog videla da je sve isto kao i pre. Toliko toga zadržavam za sebe i premećem po glavi da mi jedan zlobni glasić u glavi kaže: „Dobro, bre, ženo, imaš li ti neke prijatelje? Idi davi nekog drugog!“ Izgleda da ljudi međusobno prepričavaju svakodnevne trice da bi stvorili paučinaste veze međusobno. Nit po nit. Svaka kaže: nisi bio/la tu, ali te pričom uključujem u svaki trenutak svog života. To je lepo. Ili naporno. Zavisi kako se gleda. I ko gleda. Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sećanje nestaće i njena topla harmonija. Trenutak, jednom ubijen, više nikad ne oživi. A ljudi ko ljudi, žure da ubiju… Pa se osvrću, sa setom…

Sad razmišljam, Bože, koliko volim onu pesmu od Goblina – Negde pred zoru. Nisam je dugo slušala, ali sam je sanjala. U stvari, san mi je bio u toj pesmi. Ne pesma  u snu, ne! San u njoj. Istrčiš desetak kilometara, posle hodaš teško, kao da nosiš prošlost u nogama. Nekad mi je tegobno i fali mi neko usidrenje, ali i kad se usidrim imam osećaj da me put tera dalje. To je i prokletstvo i blagoslov.

Juče je nezapaženo prošla vest da je u parku na Konjarniku na opštini Zvezdara usred bela dana posle rasprave grupa nasilnika ubila čoveka. Društvo u kojem živimo je do srži zatrovano mržnjom i nasiljem, pa “obična nesuglasica“ u parku može dovesti do toga da vas izbodu na smrt. Uhapšen maloletnik (17). “Obična nesuglasica u parku”, Molim?

„Pogledaj!“, uzviknula je moja Raduša. „Zvezda koja pada!“ Pa mi je prstom pokazala i ja sam je videla, žućkastu tačkicu koja mili nebeskim mrakom. „Šta li nam donosi?“, zapitala se. Nisam mogla da znam. Niko nije mogao. Ta je zvezda padala i padaće, a kada konačno tresne na zemlju, mi ćemo biti matori i zaboravni, i verovatno za nju uopšte nećemo mariti. 

P.S. Ukoliko do sada niste, nemojte!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Grešnici proljeća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana

 

Pravim musaku, slušam neke pixies rifove i gledam oblacima prošarano nebo, eklektika radnim danom popodne.

Objašnjavam prijateljici, koja je imala tešku povredu, da će oporavak dugo trajati, da ima uspona i padova, da će najteže biti da ostane motivisana da radi svakog dana, ali da ima pravo i da se odmori, i da ne želi, i da treba sebi da da vremena… Zlobni glas u glavi: „Primeni to i sama“.

Znate da sam čuvar(ka) preživelih uspomena. Raspadam se kad se dočepam, što starih kutija, što kofera… I ja našla da pričam deci – ne osvrćite se unazad, samo napred… E, to vam je ta nedoslednost. Sad kad se zaletim i skočim skroz slobodno, bez sigurnosne mreže. Samo ja, osećanja i vera da će sve biti u redu i da će “sve to doći na svoje“. Prošlo je pravo vreme za mnoge stvari. Šta smeta da napravim pravo vreme za (pretekle) prave stvari ubuduće? Baba je pravila neko tradicionalno jelo sa mesom, krompirom, kiselim kupusom i ručno pravljenim testom, omač se zove to testo, tako nešto, sa puno bibera… to je bilo jelo koje te zagrli, uteši, kaže ti da će sve biti dobro… i kad nije.

Stotine bespotrebnih misli mi prođe glavom od momenta kada odlučim da odem negde, do momenta dok tamo i ne stignem. Najbitnije je da ne odustanem. Ako se jednog dana vratim tamo odakle sam krenula, u nekom trenutku koji nikada nije najbolje odabran… Ali, obećala sam sebi da je krajnji rok i da ću stići u proleće tog nekog grada, koji miriše na obećanja. Svetla i ustreptala… I dok su se isti dani taložili preko sećanja, zaboravljala sam i lica, i razloge za povratak. Sve do večeri uz reku, kada me je jak vetar okrenuo u suprotnom smeru. Sebi.

Već treći dan u ulici srećem jednu rodu. Pogleda me svojim krupnim očima u kojima se svet ogleda, nakrivi glavu, ali ne progovara. Sve očekujem neko pitanje da mi postavi. A ona raširi krila, mahne, pa odleti. I ja ostanem da u sebi čuvam reči. Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana.

Usvojila sam baba Leposavin pristup pomirenosti sa životom: „A šta’š, a šta mo’š“. Nije to letargija, već tako, ćutiš, dišeš i tečeš. „U svakom slučaju, bolest moje uznemirujuće različitosti, nikada me nije napuštala.“ – Danilo Kiš.

Zadržati normalnost čak i ako baš svi ostali polude. To je jedina obaveza i najteži zadatak u ovom vremenu.

P.S. Koliki mora da je šok kad “zdravo za gotovo“ stekne noge i ode?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sve je ovo kačji mašalj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sjećanja, poslije te polivaju vodom kad je već kasno

 

 

Noćas sam sanjala kako idem na pregled kod oftalmologa da dobijem nova sočiva (koja ne nosim) autobusom u neko selo kod Šapca i autobus prošiša stanicu i odvede me deset kilometara dalje, a narednog nema satima, kasnim… i sad, ako ponovo zaspim opet ću da se vozim nepoznatim predelima unedogled. „Obožavam san“, kaže Bunjuel, „čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu“. Kad bi meni dali jedan san, ja bih ga razbila, da opipam dan!

I tako, ono što smo nekada nazivali klišeima, sada postane životna filozofija, samo sa više kafe ujutru i nekoliko oporavljenih živaca. Bez ustezanja za sebe štrpnem od dana trenutke u kojima se osećam dobro. Uzmeš malo sad, dodaš mrvičak odmah, udesiš to lepo i onda može da traje duuuuugo, možda i zauvek. Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sećanja, posle te polivaju vodom kad je već kasno.

– Nije to feniks. To je žar-ptica.

– Pa, valjda je to isto.

– Nije. Ovo drugo je lepše. Mnogo je to nadanja za jedno tako nežno i krhko osećanje.

Ipak, čvrsto verujem da mu je snaga glavna odlika. Imam jednu svoju  boju koju, s vremena na vreme, ubacim u neke  reči, samo da  ih lepše vidim, a manje razumem. Ne volim kad je sve jasno, jer onda nemam manevarski prostor. Ne mogu ni da pokvarim, ni da popravim istinu.

– Zašto toliko psuješ dok voziš?, pitam sina.

– Jesi li ti čuo za izraz “psuje ko kočijaš“? E, sad su ti konji pod haubom, sve ostalo je isto. Lako se čovek otme kontroli, pa tako poraste u sopstvenim očima do nedodirljivosti. A onda se otme i samokontroli i izgubi se u vremenu i prostoru. Neki sebe nađu, neki sebe izgube zauvek. Čuvajte sebe od sebe.

Čudo jedno kako se čovek strašno umori od ničega. Ne ni od čega. Nego baš od ničega. Čuđenja na pretek, obrve u intenzivnom treningu, gore-dole-gore. Živimo na produžetke, dok očekujemo tri na karte.

P.S. Kakvi ste bre, što me niko ne podseti da sam stavila ručak da se kuva…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo