Povežite se sa nama

OKO NAS

ISELJAVANJE, GLOBALNI I LOKALNI PROBLEM: U potrazi za izgubljenom nadom 

Objavljeno prije

na

Zemlje iz kojih mladi masovno odlaze, moraju uvoziti radnu snagu iz drugih, država i  kontinenata. Masovno se iseljavaju i satanovnici država  koje su primljene u EU od 2004.  Situacija u balkanskim zemljama kandidatima za EU članstvo je još gora  Ako stvari ostanu ovakve,  EU procjenjuje da će u naredne tri decenije istočno-evropske zemlje izgubiti između 10-23 posto stanovništva.  Zajednička svim ovim zemljama  je prožetost beznađem, korupcijom i nevjerovanjem u bolje sutra

 

Jedino doba kada varošice na sjeveru Crne Gore vrve od ljudi je tokom kratkih ljetnih mjeseci jula i prve polovine avgusta. Ne radi se o inostranim turistima, već o našim ljudima koji dođu na kratak odmor da posjete rodbinu i stari kraj. Berane je u ovo doba prepuno automobila sa danskim tablicama. U Petnjici preovladavaju luksemburške tablice, u Rožaju njemačke, dok u Plavu i Gusinju se može vidjeti ne mali broj auta sa američkim tablicama za čije vlasnike je stvar prestiža da dovedu auto preko Atlantika. To je i dobra prilika da se sklopi i poneki brak, makar i formalan, ili da se dogovori drugi način da se rodbina i prijatelji „povuku“ u Evropu ili Ameriku. Interesovanje za odlazak je izuzetno veliko uprkos „liderstvu“ Crne Gore u evroatlatskim intergracijama i nezabilježenom ekonomskom preporodu i rastu Dži-Di-Pija kako crnogorski vlastodržci zovu bruto društveni proizvod u izjavama za domaću javnost.

Stanje na terenu je vidljivo golim okom. Ovog septembra će u prvi razred osnovne škole na Žabljaku krenuti samo 12 đaka. Škole se osipaju i na drugim mjestima na sjeveru dok jedino raste potražnja za kursevima njemačkog jezika i agencijama  koje nude zaposlenja u zapadnoj Evropi i na kruzerima. Oni koji hoće da idu regularnim putem moraju predati zahtjev za radnu vizu u nekoj od ambasada u Podgorici. Odgovor za Njemačku se čeka i po nekoliko mjeseci. U posljednje tri godine, do 2019, njemačka ambasada je izdala blizu 4000 radnih viza dok je skoro 1200 odbijeno. Međutim, puno je veći broj onih koji idu „na crno“ ili se „prijavljuje na azil“. Od 2014. do kraja 2018. za azil se prijavilo preko 7600 državljana Crne Gore, što je preko 1 posto  stanovništva. Broj onih koji rade na crno je neuporedivo veći i za sada nema pouzdane statistike. Takođe su vidljivi veliki redovi pred američkim konzulatom radnim danima. Nakon legalizacije proizvodnje marihuane u Kaliforniji i Koloradu naglo je poraslo interesovanje za tzv. trimovanje kanabisa koje se plaća po učinku. Prijavljuju se i mnogi očajni doktori i inžinjeri koji se pod vidom turističkog putovanja žele dokopati vize i bilo kakvog posla, pa i uzgajanja i trimovanja „trave“. Postoji i ogromno interesovanje za odlazak na kruzere.

Sa druge strane mnogi restorani i klubovi na primorju su u jeku „uspješne“ turističke sezone oblijepljeni oglasima da traže osoblje.  Već je proslavljena najava a direktora Splenida Žarka Radulovića  da će  on  hotelsko osoblje tražiti na Filipinima dok će se za građevinske radnike investitori morati snalaziti u Pakistanu i Indiji. Za tako nešto se  Rumunija već snašla. Po objavi Associated Press-a, ta zemlja će do kraja 2020 primiti 500 hiljada radnika iz Pakistana. Citirana je i izjava rumunskog ambasadora u Islamabadu kako njegovoj zemlji nedostaje oko milion radnika u građevinarstvu, transportu, zdravstvu…

Rumunija je jedna od zemalja sa najvećim padom stanovništva od kada je ušla u EU. Sa 23.5 miliona koliko je imala nakon svrgavanja komunističkog diktatora Nikolaja Čaušeskua spala je na zvaničnih 19.5 a nezvanično na realnijih 17.5 miliona. Pad je od preko 25  ukupnog stanovništva. Sličan pad bilježi i Bugarska koja je sa 9 spala na 7 miliona. Iseljavanje iz Hrvatske je takođe intezivno. Procjenjuje se da je preko 300 hiljada, mahom mladih i stručnih ljudi napustilo zemlju po ulasku u EU 2013. U iseljavanju prednjače nekada bogati a sada bankrotirani predjeli Zagorja i Slavonije koji su u staroj Jugoslaviji bili jedni od motora razvoja čitave zemlje.

Situacija u balkanskim zemljama kandidatima za EU članstvo je još gora. Za razliku od Hrvata, Litvanaca, Bugara i Rumuna, kojima nisu potrebne radne vize za bijeg prema zapadnim zemljama, ostali jugo narodi i istočni Evropljani se snalaze na razne načine a proces potrage za boljim životom samo dobija na intenzitetu. OEBS je ove godine objavio podatak da je Srbiju od 2000 na ovamo napustilo preko 650 hiljada, uglavnom mladih i obrazovanih. Brojke za BiH, Kosovo, Albaniju i Makedoniju se takođe mjere u stotinama hiljada.

Zajednička svim ovim zemljama (uključujući i one koje se ušle u EU od 2004) je prožetost beznađem, korupcijom i nevjerovanjem u bolje sutra koje im političke elite obećavaju kao u doba komunizma. Pod uslovom da stvari ostanu tako, EU procjenjuje da će u naredne tri decenije istočno-evropske zemlje izgubiti između 10-23 posto stanovništva. Narod će biti znatno stariji i u nemogućnosti reprodukcije postati totalno zavisne od radne snage iz Azije i Afrike. Stope nataliteta su odavno pale ispod granice minimalne biološke reprodukcije od 2.1 djeteta po ženi. Zemlje kojima priraštaj padne ispod 2.1 ulaze u fazu depopulacije, tj. smanjivanja stanovništva i njegovog starenja. Time se smanjuje i radno sposobno stanovništvo na koje pada teret izdžavanja rastuće populacije penzionera. Ako se uzme u obzir i velika stopa nezaposlenosti u istočno-evropskim i balkanskim zemljama onda teret izdržavanja društva je daleko veći.

Crna Gora je pala ispod granice biološke reprodukcije već daleke 1989. godine a naknadni ratovi, sankcije i tranzicija su samo ubrzali pad nataliteta, propadanje društva i iseljavanje. Zadnja dostupna stopa priraštaja je za 2017. i iznosi 1.66 djeteta po ženi. U Srbiji iznosi 1.46, Hrvatskoj 1.42, Albaniji 1.7, BiH 1.37 i Makedonija 1.54. Najbolje se kotira Kosovo koje je na samoj granici neophodne reprodukcije od 2.1 ali sa tendencijom stalnog pada od 2005.

Sa druge strane nekadašnje Gvozdene zavjese situacija sa natalitetom je slična a negdje i gora. Njemačko, francusko, mađarsko i druga domicilna stanovništva decenijama bilježe negativan prirodni priraštaj. Kada je sadašnja predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen postala ministar za porodicu, stare, žene i omladinu u njemačkoj vladi krajem 2005. zatekla je sumorna statistika- 30 posto njemačkih žena nikada nije rađalo dok je procenat nerotkinja sa visokim obrazovanjem prešao 40 posto. Kao majka sedmoro djece sa konzervativnim hrišćanskim ubjeđenjem pokušala je pokrenuti niz podsticaja kako bi usporila bijelu kugu. Predloženi su veći porezi za samce i podsticaji za parove koji žele više djece uključujući i obavezno porodiljsko odsustvo za očeve. Naišla je na veliki otpor liberalnih krugova.  Oni su podsticaje za više beba shvatili kao „ograničenje ličnih sloboda“. Prošle godine savezni ministar zdravlja Jens Spahn je sublimirao debatu oko toga.   „Kako možemo održati naš sistem humanosti i očuvati institucije društva ako je svaki treća osoba u Njemčkoj starija od 60 godina a osobe mlađe od 20 godina čine manje od petine stanovništva“, rekao je.

Nedostatak radne snage i biološka vitalnost se nadoknađuje imigracijom i visokim stopama nataliteta među afričkim i azijskim imigrantima. Njemačka kao najveća ekonomska sila Evrope  bori se sa  nedostatkom radne snage iako je tokom migrantske krize 2015. i 2016. širom otvorila granice za preko milion imigranata iz Sirije i Bliskog Istoka uopšte. Nakon migrantskog naleta najviše pridošlica je iz istočnih EU država i sa Balkana.

Nedavno je švajcarski Neue Zurcher Zeitung objavio da autohtoni Njemci više nisu većina u Frankfurtu na Majni. Stranci i državljani sa migracionom pozadinom čine 53.1 posto stanovništva. Takođe Njemci su pali ispod 50 posto  u Ofenbahu, Hejlbornu, Zidelfingenu… U Minhenu, Berlinu, Dizeldorfu itd. procenat stranaca je uglavnom preko 40 posto  Slična statistika postoji za Brisel, Roterdam, Pariz, London. Školska statistika je još interesantnija jer niski priraštaj se najbolje vidi po školskim klupama. U Amsterdamu je svega jedno od troje djece do 15 godina čisto holandskog porijekla. Broj njemačke djece do 10 godina na saveznom nivou iznosi oko 60 posto. U velikim gradovima su manjina. Skoro je Tajfun Keltek, njemački političar turskog porijekla i predsjednik Integracionog savjeta najmnogoljudnije države Sjeverna Rajna-Vestfalija službeno predložio saveznoj vladi da se u njemačkim osnovnim školama ukine nastava engleskog i da se kao obavezno uvede učenje turskog jezika jer je za njemačku djecu puno bitnije da uče turski ne bi li se lakše sporazumijevala sa ostalom djecom u školi.

Osim koristi, neki migranti donose i probleme. Za razliku od Jugoslovena, Grka, Italijana i drugih sa evropskog Mediterana, čija se druga generacija potpuno adaptirala na Zapadu i prihvatila tamošnji sistem vrijednosti, integracija afričkih, arapskih i azijskih pridošlica ide puno teže, a nekad nikako. Još kad se tome dodaju terorizam i islamiski radikalizam slika postaje mnogo kompleksnija. Sa druge strane vidljiv je rast ksenofobije i rasizma koji pogoduje desnim populističkim partijama koje rado lansiraju teorije zavjera i računaju na strah od ugroženosti domaćeg stanovništva. Rado citiraju statistiku o kriminalu među imigrantima i rezultate referenduma u Turskoj gdje je turska dijaspora u EU ubjedljivo glasala politiku Tajipa Erdogana (63-75 posto zavisno od države) i time pokazala da EU sistemi vrijednosti i sloboda ljudi nemaju puno uticaja na njih. Desne partije su ojačale u Francuskoj, Holandiji, Mađarskoj, u istočnom dijelu Njemačke (nekadašnji DDR), Italiji….

Na zapadnom Balkanu su imigranti „samo u prolazu“ ka Šengenu dok populizam i teorije zavjera nisu odlika ekstremne desnice kao na Zapadu, već dobro ukotvljenih i korumpiranih oportunističkih državnih elita. One u odbrani svojih privilegija po potrebi aktiviraju nacionalizme i sve podjele iz 90ih. Za sve nedaće su krivi drugi a masovni odlazak nezadovoljnog stanovništva je dobro došao kao ispusni ventil. Manje je nezadovoljstva i potencijalnih birača protiv njih.

 

                Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo