Povežite se sa nama

OKO NAS

ISELJAVANJE, GLOBALNI I LOKALNI PROBLEM: U potrazi za izgubljenom nadom 

Objavljeno prije

na

Zemlje iz kojih mladi masovno odlaze, moraju uvoziti radnu snagu iz drugih, država i  kontinenata. Masovno se iseljavaju i satanovnici država  koje su primljene u EU od 2004.  Situacija u balkanskim zemljama kandidatima za EU članstvo je još gora  Ako stvari ostanu ovakve,  EU procjenjuje da će u naredne tri decenije istočno-evropske zemlje izgubiti između 10-23 posto stanovništva.  Zajednička svim ovim zemljama  je prožetost beznađem, korupcijom i nevjerovanjem u bolje sutra

 

Jedino doba kada varošice na sjeveru Crne Gore vrve od ljudi je tokom kratkih ljetnih mjeseci jula i prve polovine avgusta. Ne radi se o inostranim turistima, već o našim ljudima koji dođu na kratak odmor da posjete rodbinu i stari kraj. Berane je u ovo doba prepuno automobila sa danskim tablicama. U Petnjici preovladavaju luksemburške tablice, u Rožaju njemačke, dok u Plavu i Gusinju se može vidjeti ne mali broj auta sa američkim tablicama za čije vlasnike je stvar prestiža da dovedu auto preko Atlantika. To je i dobra prilika da se sklopi i poneki brak, makar i formalan, ili da se dogovori drugi način da se rodbina i prijatelji „povuku“ u Evropu ili Ameriku. Interesovanje za odlazak je izuzetno veliko uprkos „liderstvu“ Crne Gore u evroatlatskim intergracijama i nezabilježenom ekonomskom preporodu i rastu Dži-Di-Pija kako crnogorski vlastodržci zovu bruto društveni proizvod u izjavama za domaću javnost.

Stanje na terenu je vidljivo golim okom. Ovog septembra će u prvi razred osnovne škole na Žabljaku krenuti samo 12 đaka. Škole se osipaju i na drugim mjestima na sjeveru dok jedino raste potražnja za kursevima njemačkog jezika i agencijama  koje nude zaposlenja u zapadnoj Evropi i na kruzerima. Oni koji hoće da idu regularnim putem moraju predati zahtjev za radnu vizu u nekoj od ambasada u Podgorici. Odgovor za Njemačku se čeka i po nekoliko mjeseci. U posljednje tri godine, do 2019, njemačka ambasada je izdala blizu 4000 radnih viza dok je skoro 1200 odbijeno. Međutim, puno je veći broj onih koji idu „na crno“ ili se „prijavljuje na azil“. Od 2014. do kraja 2018. za azil se prijavilo preko 7600 državljana Crne Gore, što je preko 1 posto  stanovništva. Broj onih koji rade na crno je neuporedivo veći i za sada nema pouzdane statistike. Takođe su vidljivi veliki redovi pred američkim konzulatom radnim danima. Nakon legalizacije proizvodnje marihuane u Kaliforniji i Koloradu naglo je poraslo interesovanje za tzv. trimovanje kanabisa koje se plaća po učinku. Prijavljuju se i mnogi očajni doktori i inžinjeri koji se pod vidom turističkog putovanja žele dokopati vize i bilo kakvog posla, pa i uzgajanja i trimovanja „trave“. Postoji i ogromno interesovanje za odlazak na kruzere.

Sa druge strane mnogi restorani i klubovi na primorju su u jeku „uspješne“ turističke sezone oblijepljeni oglasima da traže osoblje.  Već je proslavljena najava a direktora Splenida Žarka Radulovića  da će  on  hotelsko osoblje tražiti na Filipinima dok će se za građevinske radnike investitori morati snalaziti u Pakistanu i Indiji. Za tako nešto se  Rumunija već snašla. Po objavi Associated Press-a, ta zemlja će do kraja 2020 primiti 500 hiljada radnika iz Pakistana. Citirana je i izjava rumunskog ambasadora u Islamabadu kako njegovoj zemlji nedostaje oko milion radnika u građevinarstvu, transportu, zdravstvu…

Rumunija je jedna od zemalja sa najvećim padom stanovništva od kada je ušla u EU. Sa 23.5 miliona koliko je imala nakon svrgavanja komunističkog diktatora Nikolaja Čaušeskua spala je na zvaničnih 19.5 a nezvanično na realnijih 17.5 miliona. Pad je od preko 25  ukupnog stanovništva. Sličan pad bilježi i Bugarska koja je sa 9 spala na 7 miliona. Iseljavanje iz Hrvatske je takođe intezivno. Procjenjuje se da je preko 300 hiljada, mahom mladih i stručnih ljudi napustilo zemlju po ulasku u EU 2013. U iseljavanju prednjače nekada bogati a sada bankrotirani predjeli Zagorja i Slavonije koji su u staroj Jugoslaviji bili jedni od motora razvoja čitave zemlje.

Situacija u balkanskim zemljama kandidatima za EU članstvo je još gora. Za razliku od Hrvata, Litvanaca, Bugara i Rumuna, kojima nisu potrebne radne vize za bijeg prema zapadnim zemljama, ostali jugo narodi i istočni Evropljani se snalaze na razne načine a proces potrage za boljim životom samo dobija na intenzitetu. OEBS je ove godine objavio podatak da je Srbiju od 2000 na ovamo napustilo preko 650 hiljada, uglavnom mladih i obrazovanih. Brojke za BiH, Kosovo, Albaniju i Makedoniju se takođe mjere u stotinama hiljada.

Zajednička svim ovim zemljama (uključujući i one koje se ušle u EU od 2004) je prožetost beznađem, korupcijom i nevjerovanjem u bolje sutra koje im političke elite obećavaju kao u doba komunizma. Pod uslovom da stvari ostanu tako, EU procjenjuje da će u naredne tri decenije istočno-evropske zemlje izgubiti između 10-23 posto stanovništva. Narod će biti znatno stariji i u nemogućnosti reprodukcije postati totalno zavisne od radne snage iz Azije i Afrike. Stope nataliteta su odavno pale ispod granice minimalne biološke reprodukcije od 2.1 djeteta po ženi. Zemlje kojima priraštaj padne ispod 2.1 ulaze u fazu depopulacije, tj. smanjivanja stanovništva i njegovog starenja. Time se smanjuje i radno sposobno stanovništvo na koje pada teret izdžavanja rastuće populacije penzionera. Ako se uzme u obzir i velika stopa nezaposlenosti u istočno-evropskim i balkanskim zemljama onda teret izdržavanja društva je daleko veći.

Crna Gora je pala ispod granice biološke reprodukcije već daleke 1989. godine a naknadni ratovi, sankcije i tranzicija su samo ubrzali pad nataliteta, propadanje društva i iseljavanje. Zadnja dostupna stopa priraštaja je za 2017. i iznosi 1.66 djeteta po ženi. U Srbiji iznosi 1.46, Hrvatskoj 1.42, Albaniji 1.7, BiH 1.37 i Makedonija 1.54. Najbolje se kotira Kosovo koje je na samoj granici neophodne reprodukcije od 2.1 ali sa tendencijom stalnog pada od 2005.

Sa druge strane nekadašnje Gvozdene zavjese situacija sa natalitetom je slična a negdje i gora. Njemačko, francusko, mađarsko i druga domicilna stanovništva decenijama bilježe negativan prirodni priraštaj. Kada je sadašnja predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen postala ministar za porodicu, stare, žene i omladinu u njemačkoj vladi krajem 2005. zatekla je sumorna statistika- 30 posto njemačkih žena nikada nije rađalo dok je procenat nerotkinja sa visokim obrazovanjem prešao 40 posto. Kao majka sedmoro djece sa konzervativnim hrišćanskim ubjeđenjem pokušala je pokrenuti niz podsticaja kako bi usporila bijelu kugu. Predloženi su veći porezi za samce i podsticaji za parove koji žele više djece uključujući i obavezno porodiljsko odsustvo za očeve. Naišla je na veliki otpor liberalnih krugova.  Oni su podsticaje za više beba shvatili kao „ograničenje ličnih sloboda“. Prošle godine savezni ministar zdravlja Jens Spahn je sublimirao debatu oko toga.   „Kako možemo održati naš sistem humanosti i očuvati institucije društva ako je svaki treća osoba u Njemčkoj starija od 60 godina a osobe mlađe od 20 godina čine manje od petine stanovništva“, rekao je.

Nedostatak radne snage i biološka vitalnost se nadoknađuje imigracijom i visokim stopama nataliteta među afričkim i azijskim imigrantima. Njemačka kao najveća ekonomska sila Evrope  bori se sa  nedostatkom radne snage iako je tokom migrantske krize 2015. i 2016. širom otvorila granice za preko milion imigranata iz Sirije i Bliskog Istoka uopšte. Nakon migrantskog naleta najviše pridošlica je iz istočnih EU država i sa Balkana.

Nedavno je švajcarski Neue Zurcher Zeitung objavio da autohtoni Njemci više nisu većina u Frankfurtu na Majni. Stranci i državljani sa migracionom pozadinom čine 53.1 posto stanovništva. Takođe Njemci su pali ispod 50 posto  u Ofenbahu, Hejlbornu, Zidelfingenu… U Minhenu, Berlinu, Dizeldorfu itd. procenat stranaca je uglavnom preko 40 posto  Slična statistika postoji za Brisel, Roterdam, Pariz, London. Školska statistika je još interesantnija jer niski priraštaj se najbolje vidi po školskim klupama. U Amsterdamu je svega jedno od troje djece do 15 godina čisto holandskog porijekla. Broj njemačke djece do 10 godina na saveznom nivou iznosi oko 60 posto. U velikim gradovima su manjina. Skoro je Tajfun Keltek, njemački političar turskog porijekla i predsjednik Integracionog savjeta najmnogoljudnije države Sjeverna Rajna-Vestfalija službeno predložio saveznoj vladi da se u njemačkim osnovnim školama ukine nastava engleskog i da se kao obavezno uvede učenje turskog jezika jer je za njemačku djecu puno bitnije da uče turski ne bi li se lakše sporazumijevala sa ostalom djecom u školi.

Osim koristi, neki migranti donose i probleme. Za razliku od Jugoslovena, Grka, Italijana i drugih sa evropskog Mediterana, čija se druga generacija potpuno adaptirala na Zapadu i prihvatila tamošnji sistem vrijednosti, integracija afričkih, arapskih i azijskih pridošlica ide puno teže, a nekad nikako. Još kad se tome dodaju terorizam i islamiski radikalizam slika postaje mnogo kompleksnija. Sa druge strane vidljiv je rast ksenofobije i rasizma koji pogoduje desnim populističkim partijama koje rado lansiraju teorije zavjera i računaju na strah od ugroženosti domaćeg stanovništva. Rado citiraju statistiku o kriminalu među imigrantima i rezultate referenduma u Turskoj gdje je turska dijaspora u EU ubjedljivo glasala politiku Tajipa Erdogana (63-75 posto zavisno od države) i time pokazala da EU sistemi vrijednosti i sloboda ljudi nemaju puno uticaja na njih. Desne partije su ojačale u Francuskoj, Holandiji, Mađarskoj, u istočnom dijelu Njemačke (nekadašnji DDR), Italiji….

Na zapadnom Balkanu su imigranti „samo u prolazu“ ka Šengenu dok populizam i teorije zavjera nisu odlika ekstremne desnice kao na Zapadu, već dobro ukotvljenih i korumpiranih oportunističkih državnih elita. One u odbrani svojih privilegija po potrebi aktiviraju nacionalizme i sve podjele iz 90ih. Za sve nedaće su krivi drugi a masovni odlazak nezadovoljnog stanovništva je dobro došao kao ispusni ventil. Manje je nezadovoljstva i potencijalnih birača protiv njih.

 

                Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I TURIZAM: EKO KATUNI I SEOSKA GAZDINSTVA NAJTRAŽENIJI:  Stranci žele netaknutu prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora ističu da je strance teško bilo vidjeti po ulicama gradova, na betonskim pločnicima i kafanama. Oni, objašnjavaju, traže divljinu i netaknutu ljepotu, koje je na zapadu sve manje. Iako je Crna Gora ima, turistička ponuda bi morala biti organizovanija

 

Mada još uvijek nijesu sveli bilanse, u turističkim organizacijama u regionu sjeveroistoka Crne Gore – Berana, Andrijevice, Plava, Rožaja i Petnjice, zadovoljni su ljetnjom turističkom sezonom, za koju kažu da je ili na nivou one iz 2019. godine, ili približno tom rezultatu. U nekim opštinama kažu da je posjeta turista bila čak i iznad te sezone koja se uzima kao reper uspješne.

Direktor Turističke organizacije (TO) Berane Ivan Radević ističe, tako, da su svi turistički kapaciteti na planinama tokom jula i avgusta bili prepuni stranaca, posebno Poljaka, Francuza i Njemaca.

„To su ljudi koje niste mogli vidjeti na ulicama grada. Njih to ne zanima, oni nisu tu bili zbog betona, već zbog takozvanog aktivnog odmora i netaknute prirode. Zato su bili puni kapaciteti eko katuna i svih seoskih domaćinstava registrovanih za bavljenje turizmom na području beranske opštine. Mislim da je tako bilo i u regionu“ – kaže Radević.

Prema njegovim riječima ove godine je u naglom porastu broj turističkih seoskih domaćinstava, ekoloških katuna i ekoloških planinskih ugostiteljskih objekata.

„Mi smo im kao turistička organizacija bili maksimalno na usluzi sa organizovanjem raznih manifestacija“ – dodaje Radević.

On je za narednu turističku sezonu najavio obogaćivanje ponude, pa čak i izgradnju takozvanog zip lajna iznad Tifranske klisure, od vrha starog puta kralja Aleksandra do druge strane Tifrana, iznad rijeke Lim.

„To će biti za one koji žude za adrenalinom“ – tvrdi direktor TO Berane.

Zadovoljna je i njegova koleginica na čelu Turističke organizacije Plav Samira Canović, koja ističe da je ova sezona krajem jula mjeseca bila na nivou 2019. godine.

„U jednom trenutku to je bilo čak i više nego te godine, ali vidjećemo na kraju kada svedemo konačni bilans. Sve u svemu, ova turistička sezona u Plavu je bila više nego dobra“ – kaže Canovićeva.

Ona ističe da Plav sa svojom atraktivnom okolinom privlači sve više stranih turista, najviše iz Njemačke, Slovačke i Rumunije.

„Nismo očekivali takvu posjećenost. Bilo je i Holanđana, Engleza, Francuza. Mi imamo tu stazu koja je za sve njih atratkivna, a to su Vrhovi Balkana. Dosta njih je bilo koji su posjećivali Hridsko jezero i bila su puna turistička domaćinstva i eko naselja na putu do tog jezera“ – priča Canovićeva.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Pljačka iza koje ostaju goleti umjesto šuma.

Ove nedjelje nastavljen je protest i u Barama Kraljskim koji traje već 14 mjeseci. Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su u julu prošle godine mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova.

Protesti za zaustavljanje gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz. Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare.

Nakon promjene vlasti, mještani su više puta podsjećali na obećanja potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića koje je nakon izbora dao na jednom od njihovih protesta. „ Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”.  ,,Svaka gradnja mHE  je korupcija sama po sebi”.

Vlast za sada ćuti i ne raskida ugovor.  ,,Privremena zabrana gradnje od juna je još na snazi. Imamo nekih obećanja da je nađeno puno nepravilnosti, ali nema još raskida ugovora. Ne znamo zašto se oklijeva, možda se čeka kraj godine kada je predviđeni rok za završetak radova’’, kaže za Monitor Milovan – Mišo Labović, predsjednik MZ Kraljske Bare.

U međuvremenu je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da su bivša i sadašnja vlast  kršili prava stanovnika Kraljskih Bara. Vlada Crne Gore i nekadašnje Ministarstvo ekonomije, mještanima Kraljskih Bara povrijedili su pravo na obraćanje i odgovor koje je zagarantovano Ustavom. Tu praksu su nastavili Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvo kapitalnih investcija, zaključio je Ombudsman. Iskazano mišljenje je jasan pokazatelj kako ugrožavanje životne sredine može biti direktno povezano i sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao što je to slučaj s mještanima Kraljskih Bara.

Dok  mještani čekaju epilog za ugrožene rijeke, Labović kaže da se koncesionari spremaju u nove pohode. Na teritoriji MZ Kraljske Bare  doznačena je sječa preko 8.000 kubika drveta, u I i II zoni Parka prirode Komovi. ,,Tu je sječeno prije par godina i napravljena je totalna devastacija u prvoj zoni. Dobili smo informacije da će se sada sjeći oko 8.000 kubika, a koncesije su završene 2019. godine i  rekli su nam da se ovdje više neće davati koncesije. Mi smo već najavili proteste”, kaže Labović.

Slika treća. Monitor je u avgustu pisao o tome kako se u mjestu Tešanj, na teritoriji opštine Bijelo Polje, presušilo korito Ćehotine zasipa iskopanim materijalom (zemljom i kamenjem)  i zatrpava.  Izvršni direktor Ekološkog društva Breznica Milorad Mitrović upozorio je da nema uobičajene i zakonom propisane table sa obavještenjem o izvođaču radova. ,,Nemaju table na gradilištu, napravili su divlju deponiju, kamenolom, iskopavaju i melju kamen“, kazao je  Mitrović. „Za sve to mora da postoji dozvola, koncesija, procjena uticaja na životnu sredinu…“

Nakon što je inspekcija izašla na teren, radovi su zaustavljeni. Teška mehanizacija koja je devastirala Ćehotinu krenula je preko granice. ,,Nakon izlaska inspektora na lice mjesta i kontrole u kojoj je konstatovano mnoštvo nepravilnosti i radova bez ikakvih dozvola, izvođač radova koji je pričinio štetu, nesmetano izvozi mašine i opremu za koju se pouzdano ne zna kako je i ušla u Crnu Goru“, izjavio je Mitrović.

Ko zna do kada bi se devastacija Ćehotine nastavila da Mitrović nije alarmirao medije. Ipak, Ćehotina, za koju se planira ekološka i turistička valorizacija, je ovaj put bolje prošla nego  ljeta 2019. kada je ubijena. Tada  je usljed ispuštanja otpadnih voda iz Termoelektrane u Pljevljima u rijeku došlo do opšteg pomora ribe i živog svijeta. Zbog ekološke katastrofe, pokrenut je krivični postupak protiv rukovodioca i zaposlenih u TE Pljevlja, za koje nadležni sumnjaju da su izazvali ekocid. Analize su pokazale da je Ćehotina kilometrima nizvodno mrtva rijeka.

Dan prije zvaničnog slavlja 30. godina ekološke države, ekolozi su za 19. septembar najavili protest na trgu u Podgorici na koji su pozvali sve mještane koji brane šume, rijeke, planine da se pojave. Uz poruku da nemamo šta da  slavimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

“Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslan.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne  lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslan? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira. Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

On je potvrdio da je kompanija Euro Bor dio kreditnih sredstva za pokretanje proizvodnje dobila od Investiciono razvojnog fonda.

Adrović je izjavio i da političke partije, poput Demokratske Crne Gore, ne treba da zanima šta on radi sa svojim privatnim biznisom.

“Šta ima da zanima Demokrate i njima slične, šta ja radim sa svojim biznisom. To je moja privatna stvar. Neka oni gledaju svoja posla. Ne želim da polemišem s njima. Šta je njih briga šta se radi s fabrikom na Boru. Ja sam tu uložio svoj kapital, a ne oni. To što sam ja predsjednik Skupštine u Petnjici i što pripadam DPS-u nema nikakve veze sa fabrikom” – tvrdio je Adrović.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku du držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Liksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Mehmed ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati na prvoj prodaji sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada eura.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. Ali SDT ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

                                              Tufik Softić

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo