Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Nijesu svi krajevi tužni, neki su samo rascvjetali

Objavljeno prije

na

Ako ti vide oboren pogled, odmah traže patnju u tebi. Hej, možda nosim preveliku i pretešku sreću, podijeli je sa mnom, Predrasudo

 

Danas mi treba jedan porodični ručak. Da bude nedelja. Da baba posluži supu sa domaćim rezancima. Da pokojni deda supom isfleka košulju. Da tata stavi previše bibera u supu i da mu pocrveni nos, a brat i ja da se krišom kikoćemo. Da bude pečeno pile. Da lomimo jadac, ja da izgubim. Tetka da napravi sok od zove, ja da zapevam jednu dalmatinsku, a niko za mnom. Da svi budemo živi i predani trenutku, kao da ništa važnije od toga na svetu ne može da se desi… Sve te slike u glavi. Duša je kao posetilac muzeja umetnosti, koji ništa ne razume, ali je dirnut. Ako ti vide oboren pogled, odmah traže patnju u tebi. Hej, možda nosim preveliku i pretešku sreću, podeli je sa mnom, Predrasudo.

Sigurna sam da nesanicu imam zato što postoji lepše mesto gde mogu zaspati. Jedva čekam da ponovo otvore granice pa da opet imam onaj osećaj da mogu da otputujem na najlepša mesta na svetu, a ne mogu jer nemam para. Jako je bitno između svega, ne raditi ništa i posmatrati nebo.

Najtužnija slika: Srbi protiv Srba, ispred Skupštine navijaju na nepostojećoj utakmici, razdvojeni žandarmerijom. Opet. Uvek. Šta će nama neprijatelji dok imamo nas.Večni su odavno postali kukavice, plašili su se suočavanja sa posledicama svojih izbora, pa im je umiranje bilo najlakše rešenje. Posle izbora prionimo na bećarsku ekonomiju. Rasprodajmo očevinu i zadužimo se kod komšija. Braćo Srbi, Bog nam dao sve što želimo jedni drugima.

Srbija je zemlja gde četiri poslanika štrajkuju glađu i to svi iz različitih razloga. U Srbiji ima ljudi kojima ne treba štrajk da bi bili gladni, ali o njima nažalost niko ne govori. Pred Skupštinom sede na tapaciranim stolicama glumeći štrajk glađu između obroka… iz stranke su koja ima apsolutnu vlast u zemlji. Kakva gomila neinventivnih idiota koje svet nije video!

A onda me je jedan razgovor nasmejao i ulepšao mi dan. Saznala sam da je preminula u stotinu devetoj godini izvesna Božana. Ožalošćene kćeri, sinovi, unučad, praunučad, čukununučad (kamenorezačka mafija se smeška).

„Tragedija. Da li ste obavestili njene prijatelje? Kako se zove dijete od čukununučeta?“

„Ne znam. Bele pčele, možda.“

„Oni su stali kod te barijere jer nisu znali termin. Rječ. Jeste, bele pčele. Ali deluje previše deskriptivno. Neprecizno, pesnički razbarušeno. Zamisli da na plakati stoje bele pčele, bumbari i slični insekti. Bila bi to izvesna karnevalizacija cele stvari, zar ne?“

„Ja sad to zamišljam i mislim da bi bilo sjajno“.

„Otprilike kao neka poetsko–fantastična basna… I mravi. Gusenice. Zrikavci. Poneki cvrčak. La Fonten…“

„I to beli…“

„Beli Rusi, plavičaste bubašvabe. Mlada partizanka je u svom žiću i iznenadnoj smrti, ušmrknula sve moguće nazive, varijacije, stepenove i neslućene mogućnosti jezika našeg… A sa njom nam je sve to otišlo u nepovrat. Šurnjaja je, recimo, sjajna zgoda. Ona vraća nadu posle ovog poloma. Znaš li ko je šura? Kad se oženi ženin brat onda se vaspostavi šurnjaja. Šure moje devet Jugovića, al’  šurnjaje ni od korova… Avaj“.

Prstohvat smisla na živu ranu stvarnosti.

P.S. „Podeli ikonu i napiši Amin ako želiš da ti Bog čuva zdravlje…“, takođe ima pravo glasa.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Staromodni kreator

Objavljeno prije

na

Objavio:

Natašte, govorila je moja baba, se valja meda uz frišku vodu sa bunara, šoljica kafe i čokanjčić šljive ili zrele jabuke, ali nikako natašte umarati glavu teškim mislima

 

 

Tog nekog septembra čvrsto sam stisnula zube da zagrizem reč, da ne utekne. Bila sam ljuta i na svet i na vreme, na svet što mu manjka boja, na vreme što prolazi suviše sporo, suviše brzo. Skuvala sam sebi drugu kafu, osetila sam da mi treba. U mislima mi je bila pokojna majka, zamišljala sam kako je nekad bilo, šta je radila, kako je lako pravila punđu na vrh glave… „Dobro je. Sve je dobro“, nehotice je izašlo iz mojih usta, a onda sam vrelom kafom spržila jezik.

Dominantan osećaj otkad sam se doselila ovde samo se nastavlja i usložnjava – kako sam baš tu gde treba da budem. Pa da, gde bih drugo i mogla biti kad je to baš tako trebalo, na stranu sad emotivni potresi koje imam, ovo je između mene i ovog sela i života.

Sedela sam na terasi i razgovarala sa sobom.

„Mnogo mi je lepo ovde.“

„Mhm.“

„Ima baš puno biljaka, valja to sve spremiti za zimu, ali baš je lepo…“

„Mhm.“

„I ova bodljikava je baš ovde gde se prolazi…“

„Mhm.“

„I malo su ove stolice neudobne.“

„Mhm.“

„I malo su preblizu stolu…“

„Jesi li ti sigurna da ti je lepo?“

„Da! Mnogo mi je lepo!“

Da bi se rekle lepe i nežne stvari bira se i odlaže trenutak. Za grubosti se uopšte ne gubi vreme. Sad i odmah! Malo naopako, zar ne? Šteta… Nekad sam to zvala “problem“, sad “novo stanje stvari“. Problem zahteva rešavanje, stanje zahteva prihvatanje. To je promenilo sve. Važno je da postoji raspored kad će ko da pukne, potone, digne ruke, da podržava, bodri i podstiče kako bi se održala ravnoteža. Skockaš u glavi, prihvatiš u duši, umiriš srce i lagano prođe.

Kvalitetna analiza podrazumeva uzorke, više puta u različitim situacijama. Stekneš sliku, ali još uvek ima prostora za obradu i nadogradnju. Za izbor i odluku koristimo sopstvene vage znanja, iskustava, intuicije i one su kalibrisane u skladu sa tim. Ne postoje dve iste vage. Dok smo bili mladi kretali smo se po azimutu spram zvezda, meseca, mahovine, a sad držim spravu i merim korake po koordinatama, a šta ću kad sprava izneveri? Hoće li srce da prepozna pravac – kod fontane levo, kod penjalice desno, preko potoka kroz suncokrete…?

Natašte, govorila je moja baba, se valja meda uz frišku vodu sa bunara, šoljica kafe i čokanjčić šljive ili zrele jabuke, ali nikako natašte umarati glavu teškim mislima. Kako je divno slovio Milan Rakić: „Kad srce zapišti, misao je kriva“.

Jesen je, konačno pripadam sebi.

P.S. Okupaciona radna terapija u stilu jeseni: kupila sam divnu vunicu, isplešću džemper.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Priča sa nužnim krajem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nostalgija ne treba da nas vodi kroz život, ali sigurno dobro posluži da vidimo gdje smo bili slijepi, a gdje previše glasni

 

Sedamnaesti septembar. Slutim jesen i kiše koje slede. Kad nisi spreman da vidiš ono što ti je pred nosom, pomaže da razbiješ fokus i tražiš probleme gde ih nema. Radi kao sat! Mozak, instikt, duša i ovo malo preteklih živaca su većali, shvatili da se donekle slažu, pozvali strpljenje u pomoć i dogovorili nov sastanak za nekoliko dana.

Setih se detinjstva. Brat i ja smo najviše voleli jesenje dane kod babe. Padne kiša i od kanala Galovica, koji razdvaja komšijino i naše dvorište, napravi pravu reku. Čitav dan smo tu… zemlja je bila vlažna, idealna za kopanje rupa koje nisu imale nikakvu svrhu. Majci su rogovi nicali od rupetina u dvorištu koje su izgledale kao da je krtici bilo dosadno. Baba nas nikada nije grdila, osim u jednom danu, kada nam je palo na pamet da pušimo praveći cigarete Talični Tom, motajući seno u listove stripova. Popnemo se na seno i od gore gledamo u budućnost. Smejali smo se, baba je čekala dole.

Sve u svemu, septembar je bio znak za nevolje. Čim se vreme promeni na tmurno, meni se nižu uspomene. Tragovi života postoje i kad ih neko nagazi, probudi prošlost. Da bih razumela sebe, volim da se vraćam i prisećam u sebi, starih vremena. Svratim tako ponekad da proverim da slučajno nisam tamo gde me odavno nema. Nostalgija ne treba da nas vodi kroz život, ali sigurno dobro posluži da vidimo gde smo bili slepi, a gde previše glasni…

Postoji tendencija da se svakoj idiotariji dodeli neki duboki smisao, dramatično povezan sa odrastanjem, emocijama, neprihvatanjem. Kad pitate dete zašto je nešto glupo uradilo, reći će: „Ne znam“. I stvarno ne zna! Ni odrasli nisu drugačiji. Vole da rade idiotluke. Bez razloga.

Pronašla sam sebe u mraku, ali sad se pitam da li sam to uopšte bila ja. Mesta na kojima sozercavam su izvori i ljudski koren. U njima buja i šumi, nema beskorisnog blebetanja – samo život, sirov i raskošan klizi niz pleća. Svim silama pokušavam da se oduprem svim tim fascinantnim, ali apsolutno nebitnim stvarima koje mi odvlače fokus u neželjenom pravcu, dok bitne stvari neumoljivo i nepomično stoje, gledaju me i blago klimaju glavom.

Ove bezlične srede, oblaci su sivi i teški, preteški da ih nosim do isteka dana, ali se još uvek dobro držim kad niko ne gleda.

P.S. „Bitno je da se trudiš“ – moja učiteljica Mevlida Lakić, iz prošlog veka, pre interneta.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Kad izmiče iz ruku, samo raširi prste

Objavljeno prije

na

Objavio:

Posmatram ostatke ovog dana sa bezbjedne, kukavičke udaljenosti. Evo, obećavam sebi, sjutra ću biti hrabrija

 

U ovaj pošteni dom danas je stigla još jedna biljka. Kako stvari stoje, kad dođe vreme da se unose sa terase, ja ću morati da se iselim da bi one imale mesta. Kad malo bolje razmislim, mogao je ovaj život da ispadne mnogo gori nego što jeste. Istina, zeznuo me je geografski i po mentalitetu, ali mi je dao fantastične ljude koje volim i porodicu koju cenim takvu kakva je. (Napad pozitivnog razmišljanja. Proći će.)

Stvari su već neko vreme postavljene tako da budem između čekića i nakovnja. Šta god da uradim, udarac u glavu ne gine. Dobra stvar – nema neizvesnosti. Otupela oštrica razuma pokušava da pregusla dane na razumne delove. Kad već olakšavam dušu: meljem previše i slabo prepoznajem kad sam dosadna, pa to što sam započela teram do kraja, mučeći sagovornika. Pritom, pravim desetine digresija, tako da toj govoranciji nema kraja. Još jedna grozna navika: delim glupe savete koje niko nije tražio. Čak umem i da se naljutim kad me ne poslušaju.

I ne znam kako sebi, i onima oko sebe, da pomognem da prestanem. Svest o tome da se gotovo nijedna sitna želja, koju sam nekad imala, neće ostvariti, teška je kao vodenički kamen. Iako znam da gotovo svi u ovoj zemlji nose po jedan takav, ne čini stvari lakšim.

Gostuje mi velika bogomoljka na prozoru već par dana, gleda me onako zelena i uglavnom trlja ruke jednu o drugu. Sigurno je dobro obavila neki posao. Malo me uznemiri. Ta uznemirenost je slična prenatalnom stadijumu. Hrana, voda, tišina i sumrak su jedino utočište. Stena. Ona za koju se držiš dok oko tebe bije bujica sa svih strana i ne misli da stane. Ali ti znaš da stena neće popustiti. Zovu je i uporištem. Ne pomeram se s mesta. Posmatram ostatke ovog dana sa bezbedne, kukavičke udaljenosto. Evo, obećavam sebi, sutra ću biti hrabrija.

„Najvažnije je umeće razlikovanja važnog od nevažnog. To je granica između bolesti i zdravlja. Ja sam pobrkao. Sada me leče.“ Duško Radović

’Ajde što dalje od sopstvenog nosa ne vidimo, nego nismo svesni da nešto dalje od nosa uopšte i postoji. Malo u snovima, malo u maštanjima, donekle u zbilji, obići ćemo mi sva ta lepa mesta…

Mrak je odavno u nama. Zato je na nama, da se borimo protiv njega. Talas za talasom, kao plamen koji ne posustaje pred naletima vetra, nego raste.

P.S. Ne sviđa mi se ova realnost. Zameniću je.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo