Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XII):  Referendumi, rat u BIH, sankcije i inflacija

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Uzalud je bilo što se protiv referenduma izjasnilo petnaestak političkih partija i organizacija. Među njima i Građanski forum, čiji članovi su bili neki od najznačajnijih crnogorskih umjetnika dvadesetog vijeka (Dado Đurić, Vojo Stanić, Živko Nikolić, Mirko Kovač), više od pet narodnih heroja (Komnen Cerović, Boško Đuričković, Veljko Milatović, Vlado Dapčević, Vlado Kapičić), dva bivša predsjednika vlade (Rade Brajović, Vuko Vukadinović), na desetine profesora univerziteta. Uzalud su bili mitinzi i protesti na kojima su govorili novi politički prvaci i studenti. Pučistička vlast je na zasijedanju Skupštine Crne Gore 23. februara 1992. promijenila zakon o referendumu i promptno zakazala referendum za nedjelju dana kasnije. Crnogorske independističke partije su pozvale građane da bojkotuju referendum. Prvog marta održani su referendumi o nezavisnosti u Crnoj Gori i BIH (ovaj je počeo 29. februara). Bulatović i Đukanović (koji je još 1991. izjavio da „najviše mrzi stopostotne Crnogorce”) intenzivnom kampanjom i pritiskom izveli su na glasanje 66 odsto građana. Od toga je 96 odsto reklo „da” ratu i razaranjima, vjerujući u obmanu da spasavaju Jugoslaviju. Srbi u Bosni su bojkotovali referendum, pa je izlaznost bila 63 odsto. Od toga je za nezavisnost glasalo 99,7 odsto. Pošto je izlaznost bila manja od zakonom traženih 2/3, Srbi nijesu priznali referendum. Već 1. marta došlo je do pucnjave, koja se smatra početkom rata u BIH. U sukob se uključila JNA. Uskoro je sukob poprimio oblik agresije Srbije (odnosno srpsko-crnogorske JNA) na BIH.

U martu 1992. javila se Dragica sa informacijom da je nabavila dvije stare štamparske mašine oko kojih bi mogla da se organizuje štamparija o kojoj sam joj govorio tokom januarske posjete Parizu. Tražila je da ja organizujem transport iz Francuske u Crnu Goru. Nije umjela da objasni karakteristike mašina, pa nijesam bio siguran da mašine odgovaraju našim potrebama, ali po logici „darivanom konju se zubi ne gledaju”, spojio sam je s Ćanom. Dragica mu je dala papire po kojima su mašine bile poklon i Ćano je dao nalog da Montex organizuje njihov prevoz. Tako je stigla mašina Marinoni ML 29 stara 32 godine i mašina Miller TP 36 stara devet godina. Obje za crno-bijelu štampu. Marinoni je bila u radnom stanju, a Miller nije. Međutim, Marinoni je imala format C0, najveći u štamparstvu. Takve mašine su ekonomične samo kad se štampa u velikim tiražima, reda sto hiljada. Opslužuje je nekoliko radnika i mora da ima tzv. mašine za doradu koje savijaju taj veliki format na format knjige ili časopisa. Mora da je prati nož za rezanje papira velikog formata itd. Tiraž Monitora bio je daleko ispod tiraža za koji bi cijena jednog primjerka lista bila prihvatljiva.  Pošto se u Crnoj Gori nije ništa štampalo u velikim tiražima u crno-bijeloj štampi, mašinu Marinoni prevezli smo u skladište fabrike radijatora u Danilovgradu, s nadom da ćemo naći nekog štampara izvan Crne Gore koji štampa velike crno-bijele tiraže, koji bi je kupio. Preduzeće Montimpex Establishment  imalo je zbog mašine Marinoni troškove od 20.500 DM (≈70.0000 FF), koje je planiralo da da kao ulog u preduzeće Montenegropublic. To ulaganje ja nijesam prihvatio jer nijesam želio da druga preduzeća stiču pravo učešća u upravljanju medijima. Evidentirao sam ovaj iznos kao Ćanov doprinos.

Za mašinu Miller trebalo je kupiti neke vitalne rezervne djelove. Kasnije je ispalo da se ne može dovoljno „podmladiti”, već da se mora upotrebljavati kao mašina formata B2 iako je formalno bila formata B1. Kako je Monitoru stalno rastao tiraž, list se nije mogao štampati na ovoj mašini jer bi štampanje trajalo dva dana (i noći). To bi smanjilo aktuelnost lista. Planirao sam da mašinu osposobimo za komercijalne usluge, a iz zarade da pomažemo Monitor. Za to nam je bio potreban nož i mašine za doradu. Pošto nijesmo imali sredstava, a Ćano nije bio raspoložen za ulaganje u štampariju, pitanje štamparije sam odložio.

Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 30. maja Jugoslaviji su uvedene sankcije, za koje su režimi u Beogradu i Titogradu govorili da su „nepravedne i ničim izazvane”, jer „Srbija (Jugoslavija) nije u ratu”. Pošto krnja Jugoslavija nije imala ekonomiju koja može da izdrži dva rata, savezna država je počela da štampa novac. Krajem proljeća-početkom ljeta počeo je da se osjeća porast inflacije. Očekivao sam da će inflacija još više rasti. Sa dugačkim intervalima isplate od strane distributera štampe, to će izazvati smanjivanje realne vrijednosti zarade od tiraža. Ćano, od koga je i tako zavisila egzistencija Monitora, morao bi da poveća pomoć. Kako su se za Montex promijenili uslovi poslovanja na teritoriji bivše Jugoslavije i na njegovom glavnom tržištu u Istočnoj Evropi i Rusiji, počeo sam da brinem. Ćano je plaćao svakih nekoliko mjeseci, ali je to u prosjeku bilo više od dogovorenih 2.500 dolara mjesečno. Ćano (neko preduzeće iz sistema Montex) uplatio je bilo u februaru na račun Montenegropublica 10.000 dolara, a u maju još 10.000 dolara. Odlučio sam da višak sredstava koji se pojavio u tom trenutku sačuvam tako što ću formirati rezerve papira, čija cijena sa isporukom u Podgorici je poslije uvođenja sankcija porasla. Planirao sam da nabavim papir slovenačkog ili evropskog proizvođača jer je bio mnogo boljeg kvaliteta od onog iz Sremske Kamenice, koji je nabavljala Pobjeda. Od fondacija koje su bile spremne da pomognu, pomoć se lakše mogla dobiti ako i mi učestvujemo u troškovima kupovine. Zatražio sam od dvije fondacije da sa svakom udružimo sredstva i kupimo po šleper papira (ukupno 48 tona). Za tiraž koji smo imali polovinom 1992. to je bilo više od jednogodišnjih potreba. Činjenica da smo mi trebali da obezbijedimo 50 odsto sredstava je bila odlučujuća i kupovina je dogovorena. To nas je koštalo oko 15.000 dolara.

Zbog ovog avansiranja imali smo problema u pokrivanju redovnih troškova. Ćano je sa simpatijom gledao na moju štedljivost i pripreme za rvanje sa finansijskim nedaćama, pa je dodatnim sredstvima pomogao u pokrivanju troškova redakcije (od juna do kraja septembra 11.000 dolara+5.000 DM≈23.500 DM). U poslovnoj evidenciji stoji da je u decembru mjesecu Ćano za papir platio još 7.500 dolara. Carinu i prevoz za sve isporuke papira platila nam je Montex banka (po dogovoru Ćana i Vuka Vukadinovića). Mislim da je to bilo 4.000–5.000 dolara. Tako je Ćanova pomoć u 1992. bila približno 75.000 DM.

S rezervama papira koje smo obezbijedili zahvaljujući Ćanovoj pomoći, bio sam siguran da će Monitor preživjeti najmanje godinu dana. Nadao sam se da ću honorare i tekuće troškove nekako podmirivati iz prodaje tiraža, pretplate i pomoći od Ćana i sponzora. U tom trenutku nijesam pretpostavljao da će inflacija u 1993. porasti do 300.000 procenata, što je jedna od nekoliko najvećih inflacija u ljudskoj istoriji. Veća nego čuvena inflacija u Njemačkoj od 1918–1923. Da će to razoriti ekonomiju i potpuno obezvrijediti zaradu od prodaje tiraža.

Tokom proljeća 1992. stalno je rastao tiraž Monitora. Esad i redakcija su radili s entuzijazmom. Krajem proljeća stalni član redakcije postao je Darko Šuković, koji je pisao pod pseudonimom Marko Vuković. (Mislim da je par tekstova napisao i 1991.) Početkom 1993. Darko će početi da potpisuje svoje tekstove pravim imenom.

Brutalnost s kojom je režim izveo referendum bila je predmet više Ćanovih i mojih razgovora. Govorili smo da nema te vlasti na svijetu koji bi se odrekla svoje države tako lako kao crnogorska vlast. Ni naroda koji bi za to glasao. Ja sam povremeno govorio o značaju koji bi imala dnevna novina i televizija za osvješćivanje naroda. On bi obično ćutao.

Pošto organizatori Londonske konferencije nijesu prihvatili naš zahtjev da predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju (o kojoj sam gore govorio) imaju zvanične predstavnike na konferenciji, Ćano se dogovorio s liberalima da jedna grupa nas ode u London da u nezvaničnim kontaktima sa učesnicima konferencije „zagrijava” crnogorsko pitanje. I uspostavi lične veze koje bi nam omogućile lakšu komunikaciju sa važnim adresama u budućnosti. Dogovorili smo u pisanoj korespondenciji više susreta s ljudima koji su bili savjetnici onih koji donose odluke. Zadužili smo nekoliko naših ljudi da pripreme materijal o crnogorskom pitanju koji ćemo na tim razgovorima dijeliti.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XIX): Tri hrasta u Stanjevićima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

PRIČA O TRI HRASTA SVETOG PETRA CETINJSKOG U STANJEVIĆIMA (U sjećanje i uspomenu na Vlada Duletića): Pobori, Gornji i Donji zajedno s Mainama, predstavljaju neizostavni dio priča, cjelina i istorijskih dešavanja vezanih za podlovćensku Crnu Goru, ali i za katune koji su se pružali uz same padine Lovćena.

Petar I Petrović (vladika i gospodar crnogorski, mirotvorac i vojskovođa, politički mislilac i visoko moralan čovjek, vizionar i raznovrstan pisac) je, prema mišljenju većeg broja istoričara, najvažnija i najsnažnija ličnost cjelokupne crnogorske istorije. Kao što je poznato, on je izvršio trostruku integraciju Crne Gore – teritorijalnu, pravnu i moralnu. Petrovići su kroz svoje vojno, političko, crkveno i istorijsko djelovanje bili jako vezani za
prostore Pobora i Maina. Manastir Stanjevići, kao jedan od simbola crnogorske državnosti i slobode, nalazi se u podlovćenskoj Crnoj Gori (iznad Budve i sela Pobora), odnosno na južnim padinama Lovćena, tog ponosnog crnogorskog Olimpa. Kazivanje o nastanku ovog
manastirskog zdanja (nadmorska visina od 787 m) vezano je za  rodonačelnika dinastije Petrović – Danila Šćepčeva Petrovića, koji je otvorio novu eru u istoriji Crne Gore.

Prema istorijskom pamćenju i kolektivnom sjećanju Pobora i Maina, kod Manastira Stanjevići, odnosno u njegovom neposrednom okruženju, Petar Prvi je lično, svojom rukom zasadio tri hrasta (u znaku vjerovanja u Svetu Trojicu, odnosno u Sveto Trojstvo) – prvi na Peraj brijegu (oko 200 metara zapadno od manastirskog zdanja), drugi na ulazu u sami
manastirski kompleks (ovaj mikrolokalitet je poznat pod nazivom Podhrastić), a treći pored izvora Velika česma, koji se nalazi oko 1500 metara jugoistočno od Stanjevića. U vezi s tim ostalo je upamćeno da je Vladika Sveti svoje slobodno vrijeme rado provodio u šetnji na relaciji Peraj brijeg – Podhrastić – Velika česma, obilazeći i pažljivo nadgledajući kako njegove biljke rastu i napreduju. Treba reći da tri hrasta Petra Prvog, pored centralizovane hrišćanske vjerske dogme o Svetom Trojstvu, simbolizuju i tri rane koje je zadobio u bojevima na
jatagan, s Turcima (dvije rane u bici na Martinićima, a treću u borbi na Ljubotinju). Po tome je Sveti Petar Cetinjski jedinstven primjer među evropskim vladarima. Držeći u jednoj ruci krst, a u drugoj isukanu sablju, on je neposredno učestvovao i krvario u borbama s Osmanlijama. U tom „plesu“ žednih jatagana uvijek je, sa svojim Crnogorcima, izlazio kao pobjednik, dajući na taj način nemjerljiv doprinos stvaranju novovjekovne crnogorske države. S druge strane, svaki od tri istorijska i, ujedno, sveta hrasta, koje je „odnjivio“ Petar Prvi, „priča“ svoju priču o znamenitim ličnostima i događajima, kao i o neprolaznim porukama sudbinski
vezanim za ovaj podlovćenski kraj koji predstavlja Crnu Goru u najužem smislu riječi.

Tako hrast na Peraj brijegu (iznad Đurđevca – Budvanskog) istorijski simbolizuje slavnu crnogorsku dinastiju Crnojevića, odnosno njihovu glavnu matičnu oblast i kolijevku života (južne padine Lovćena), kao i mjesto rođenja najznačajnijeg među njima, Ivan-bega, kasnije utemeljitelja prijestonog grada Cetinja. Nažalost, ovaj hrast je prije jedne decenije nestao u požaru koji su nemarom izazvali lovci. To se desilo oko pet vjekova nakon što je posljednji Crnojević (Đurađ – Ivan-begov najstariji sin) bio primoran da, pred turskom najezdom 1496. godine, napusti Crnu Goru. Kao što je poznato, njegovom smrću u izgnanstvu
(početkom XVI vijeka), ugasila se vladarska kuća Crnojevića, koja je višestruko zadužila istoriju naše države. Poput Crnojevića, koji su prije pola milenijuma nestali sa političke pozornice Crne Gore, tako je i ovom hrastu bilo suđeno da u sami osvit XXI vijeka izgori u požaru i da od njega danas ostanu samo ostaci od sasušenog stabla i crni ugarci. Ali, iako smrtno „ranjen“ simbolički ukazuje da se na obližnjem brdu Đurđevcu nalaze svjetlucavi tragovi iz doba Crnojevića – razbacano kamenje od razrušenog vojnog utvrđenja, sa ostacima crkvice Sv. Đurđa (Sv. Georgija).

Za razliku od onog na Peraj brijegu, stari hrast koji je Petar Prvi zasadio nedaleko od ulaza u manastirski kompleks Stanjevići još uvijek prkosno odolijeva vremenu, munjama i gromovima, koji su Lovćenu muzika. Jedino ga je obuzeo i zarobio bršljan, koji, očigledno, isisava njegove životne sokove. Ukoliko se blagovremeno ne ukloni, navedena puzavica
može da ugrozi vitalnost ovog hrasta i doprinese sušenju pojedinih grana iz njegove krošnje. No, uprkos tome, on „kazuje“ svoju priču o Stanjevićima. Priču o njegovom osnivanju i važnim događajima koji su se ovdje desili. Stari hrast, nadalje, „pripovijeda“ kako je vladika
Danilo boravio u Stanjevićima sve do 1724. godine, kada je od novca koji je donio iz Rusije renovirao i osposobio Cetinjski manastir i tako se vratio u staru rezidenciju.

Za period od 46 godina vladavine Svetog Petra Cetinjskog, na Stanjevićima su se zbili, kako „svjedoči“ stari hrast na Podhrastiću, brojni znameniti događaji koji su obilježili njegovu epohu. Tako je Petar Prvi 1786. godine „pri ruševinama manastirske pojate i guvna […], vrativši se iz Rusije, prvi odnjivio korun (krtolu), za koji do tada nijesu znali Crnogorci ni Primorci, a od tada ne znaju za glad“.

Dvanaest godina nakon što je Petar Prvi zasadio prvi krompir u podlovćenskoj Crnoj Gori, u odajama manastira Stanjevići je, kako se „prisjeća“ stari hrast, na zemaljskom saboru održanom 1798. godine izglasan prvi zakonski akt u Crnoj Gori (Zakonik opšti crnogorski i brdski). Tim zakonskim dokumentom je, za ono vrijeme i tadašnje prilike, zaveden relevantni pravni poredak u ovoj, do tada, besudnoj zemlji. Na tom zemaljskom zasijedanju izabrano je i „Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog“ (poznato u narodu pod nazivom
„Kuluk“), kao centralni organ vlasti koji je brojao „pedeset činonačelnikov“. Time su postavljeni temelji za sazdanje moderne crnogorske pravne države, čime je trasiran put njenog
budućeg društvenog i pravnog razvoja. U mračnoj manastirskoj ćeliji Stanjevića Petar I Petrović je svojom rukom napisao tekst ovog prvog crnogorskog zakonika, koji je imao 16 članova. Njegovo donošenje je bio događaj od prvorazrednog značaja za Crnu Goru, koji je označio početak odlučne borbe protiv bezakonja, krvne osvete, pljačke i svakog drugog zla. U kvrgama i njedrima starog hrasta na Stanjevićima urezane su brojne poslanice koje je Petar Prvi ovdje sročio i odaslao ih zavađenim i zakrvljenim crnogorskim plemenima, bratstvima i pojedincima. „Ove svojevrsne poruke ili „freske na kamenu“, kako su slikovito nazvane, nalaze se gotovo u samoj ravni s najuzvišenijim moralnim normama i zakonima koje je iznjedrila cjelokupna ljudska civilizacija“.

Treći hrast Petra Prvog kod izvora Velika česma iznad Starih Viškovića je, odista, impozantnih dimenzija. Visok je oko 17 metara, dok se prečnik njegove široke i razgranate krošnje kreće, čak, i do 23 metra. Obim debla pri samom korjenovom vratu iznosi nevjerovatnih 10,80 metara. Na visini od jednog metra obim stabla je oko pet metara, a njegov
prečnik na toj visini iznosi oko 1,60 metara. Po svojim reprezentativnim dendrometrijskim vrijednostima ovaj, po mnogo čemu, fascinantni hrast je, svakako, jedan od najvećih na području budvanske opštine. Iz njegove aure isijavaju, takođe, brojne i zanimljive istorijske
priče. Jedna od tih priča „kaže“ da je Vladika Sveti, prilikom svojih šetnji, znao da se ispod ovog hrasta odmori i ugasi žeđ hladnom izvorskom vodom, usputno razmišljajući i praveći strategiju kako da odbrani slobodu otačestva, ne samo od Turaka, nego, isto tako, i od narastajuće francuske sile „kičeljivoga Napoleona, ljutoga gonitelja i neprijatelja svega roda čelovječeskoga“.

Stari hrast na Stanjevićima „podsjeća“ na brojne poruke Svetog Vladike koje su isklesane na ovom sivom i oskudnom, ali slobodarskom podlovćenskom kršu. Imajući u vidu njihovu gotovo mitsku snagu, aktuelnost i neprolaznost, vjerujem da će država zaštititi ove hrastove, a ovu lijepu priču pretočiti u dio bogate kulturne i turističke ponude opštine
Budva.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XIX): Crni ovan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

PRIČA O CRNOM OVNU S PLANINE VRŠANJ: Jednom od njeguških sela – Erakovići, pripadaju i katuni Gornji i Donji Vršanj. Ovi katuni su dobili ime po tome što se nalaze „iza vrha“. Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru 1916. godine, Krcun Matanov je sa svojom porodicom iz Erakovića preselio u njegušku planinu Vršanj kako bi bio dalje od austrougarskih vlasti i sukoba s njima. Sa sobom je poveo svoju stopanicu Ljubicu, sina Sveta i kćerku Mirunu. Imao je stado od 25 ovaca koje je poveo na ovaj katun. Iz straha za svoju porodicu, zbog ratnih okolnosti, gotovo da nije imao kontakta ni sa kim. Njegova slamom pokrivena kuća nalazila se u prostranom dolu zaklonjena u šumi, dok je vodu imao s dubenog ubla na prvom uzvišenju.

Januar mjesec se bližio kraju, a njemu su već od kraja decembra počele da se jagnje ovce. Austrougarska vojska je počela da radi brojne puteve i staze po Njegušima i Lovćenu kako bi izgradila strateški i vojno značajne tačke na kojima bi bila njihova utvrđenja. Jedan od tih puteva vodio je i k Vršanju. Krcun se plašio za svoju porodicu. Jedne večeri, dok su se ovce jagnjile, upali su austrougarski vojnici u štalu kod Krcuna tražeći da im se preda par ovaca za potrebe vojske koje će oni kasnije platiti. U tom momentu ovca koja se jagnjila dala je jagnje potpuno crne boje. Krcun je znao iz starih predanja i priča da to nije dobar znak. U narodu crni ovan značio je ili skoru smrt onoga ko bi ga vidio ili bi predstavljao đavola
koji odnosi duše u pakao. Vojnici su rekli da će ujutro doći da im preda dio ovaca i jagnjadi. Nemajući kud Krcun je to nevoljno prihvatio. Znajući da mladi crni ovan već s rogovima može donijeti nesreću, predao je austrijskoj vojsci dio ovaca i jagnjadi, među kojima i crno jagnje. O svemu što se desilo ispričao je svojoj stopanici Ljubici, govoreći da to nije dobar
znak, ali da je imao sreću da je mlado crno jagnje pogledalo vojnike, a ne njega. Ljubica je bila uplašena, znala je da crni ovan ne može donijeti nikome dobru sudbinu.

Austrougarska vojska je dio ovaca iskoristila za ishranu tokom gradnje puta, dok je mladog crnog ovna ostavila da vode brigu o njemu intendanti. Vrijeme je prolazilo, a izgradnja puta prema Vršanju je napredovala išavši ka krajnjim selima Ćeklića. Vojnici su bili pri kraju izgradnje ovog puta i odlučili su da za proslavu završetka radova zakolju crnog ovna i tako proslave uspješno završen inžinjerski posao. Bio je početak septembra, dan obasjan suncem i mirisom šumskog i ljekovitog bilja. Nedaleko odatle Krcun je čuvao omanji dio stada ispod same planine. Dan koji je bio toliko lijep počeo je da se oblači, jak vjetar i munje iz nebesa su parale nebo. Krcun se sa svojim stadom ubrzo sklonio u jednu od pećina. U tom trenutku, đe su boravili vojnici počeše munje i gromovi da udaraju, dan se pretvori u noć koja Krcuna obuze jezom koja se širila njegovim tijelom. To je trajalo par sati. Kada je sve stalo, Krcun se spuštio do mjesta đe su bili vojnici. Od vojnika nije bilo ni traga ni glasa. Na mjestu đe su bili gromovi i oluje, ostao je od glatkog kamena crni polukrug koji je ličio na glavu ovna s rogovima. Upravo na tom mjestu su i udarali gromovi. Austrougarska
vojska je vršila potragu za svojim vojnicima proglasivši ih dezerterima. Nikad nije otkriveno što se desilo s njima.

Krcun je duboko u sebi znao da je crni ovan lik demona koji je odveo vojnike u ad. Nedugo zatim je i Austrougarska doživjela slom. Krcun je dobro znao da im je sudbina bila ispisana već one noći kada su upali u njegovu štalu i kada ih je pogledalo crno jagnje. I dan-danas na kraju puta u planini Vršanj stoji polukrug koji podsjeća na glavu ovna s rogovima.

VILA PLANINKA I MAGIJSKE MOĆI BILJKE RASKOVNIK: Kult vila jedan je od najljepših i najviše sačuvanih na prostorima Lovćena i njegove podgorine. Brojni stanovnici podlovćenskih sela su čuvali u usmenom predanju vile. Vila Planinka je vila koja ima vijenac cvijeća upleten u kosi. Nosi dugu haljinu i ponekad drži u ruci štap koji joj služi za hodanje. Ima moć preobražavanja pa se često pretvori u           kozu kako bi lakše prolazila strmim djelovima Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Huma, Osmogrka, Mravljanika, Tatinca, Trešteničkog vrha i brojnih drugih planinskih vrhova. O njoj se zna da zna sve tajne biljaka ovih planina i da snagom bilja liječi druge. S njom su se najviše susretali stari, bolesni i nemoćni kojima je priskakala u pomoć. Njen simbol je bijela koza kao znak čistoće i trajnosti postojanja na ljutom kršu.

U Veljim Zalazima je živio Mojaš Mrdeljin Zalaški. Njegova porodica je bila generacijama jedna od imućnijih. Vještina u trgovini između njeguških sela i bokokotorskih trgovaca donijela mu je lijep imetak, ali i ime i poštovanje među jednima i drugima. Poslije šest šćeri dobio je sina na sami dan najvećeg hrišćanskog praznika Božića. Dobio je sina kome je dao ime Božina da ga sačuva od svih božanskih i zemaljskih sila. Vrijeme je prolazilo, mali Božina je rastao. No, jednog popodneva Božina se naglo razboli i pade u postelju. Njegove sestre su brinule za brata, Mojaš je otišao kod brojnih medikusa u Kotoru, pokušao je s ljekovitim travama, ali njegovom sinu nije bilo bolje, on je jednostavno kopnio na oči. Jedna
od najstarijih mještanki Veljih Zalaza posavjetova Mojaša da bi malenog Božinu spasile samo ljekovite trave koje vila Planinka zna. Mojaš se molio da mu se vila makar u snu pojavi i da mu da neku nagovijest da mu spasi sina. Te večeri je Mojaš kasno zaspao, bila je noć punog mjeseca, mučili su ga snovi. Najmlađa ćerka, Gorde, se probudila, čula je da je neko doziva. Dok su svi spavali, ona je izašla ispred vrata njihove kuće. Nije se čuo lavež pasa, ni zavijanje vukova, bila je smrtna tišina. Gorde nije znala da li sanja ili je sve to stvarnost. Sva u bijelom pojavila se vila Planinka i pokazala je rukom da krene prema njoj. Gorde je krenula za njom. U jednom trenutku našle su se na padinama Štirovnika. Vila Planinka joj
je pokazala mjesto s kog su iščupali korijen ljekovite trave koji je ličio na figuru čovjeka. To je bila mitska trava raskovnik. Vila Planinka joj je šapatom rekla da ovu biljku mogu pronaći samo oni čistog srca, i to samo u jednoj noći kada paprati cvjetaju pod punim mjesecom.
Rekla joj je da o biljci ne govori nikome, inače će izgubiti ljekovitu moć.

Kada je Gorde donijela raskovnik u kuću, tek se počela buditi zora. Pored postelje je stojao Mojaš i u čudu je gledao. Gorde je rekla da od dijela biljke skuvaju čaj koji će dati Božini, a da drugi dio biljke drže pored uzglavlja Božine i da je više ništa ne pitaju. Prošlo je nekoliko večeri,
a u maglenim noćima vila Planinka se vila oko njihovog doma. Gorde je znala da je ona tu, ali da ne smije ni riječ reći. Kada se poslije par dana Božina oporavio i ojačao, Mojaš je molio Gordu da mu pokaže ljekovitu travu i gdje je otkrila. Gorde je rekla da tu biljku mogu pronaći samo
oni čistog srca. Legenda dalje kaže da dugo poslije toga nijesu vidjeli vilu Planinku, a da je Gorde tajnu o ljekovitoj biljci ispričala neposredno pred sami kraj života. Vila Planinka i dan-danas čuva ljekovite biljke i tajne njihovih magijskih moći na padinama Lovćena samo za one čistog srca, a mistična magija raskovnika sa Štirovnika i danas mami mnoge istraživače i avanturiste.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.

Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:

„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“

Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.

LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.

Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.

Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo