Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XIII):  Pokušaj osnivanja multimedijskog centra

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Od 1970. sam sredinom jula odlazio na Durmitor na ljetovanje: dan planinarenja, dan ili dva rada. Zahvaljujući Ćanu, početkom ljeta 1992. finansijska situacija u Monitoru bila je mirna. Planirao sam da kombinujem planinu i obaveze u Monitoru. Iznenada, trinaestog jula 1992. dobio sam faks od Ćana iz Kalifornije.

(Hotel) Westwood Marquis

July 13/92

To: Miško Perović lično

Miško, prvo ti prenosim članke objavljene u novinama Los Angeles Times od 12/July/92. Kao što vidiš, ovdašnja štampa dosta napada Panića. Znači da informacije kao što su: da on ima podršku SAD-a nijesu tačne. Mišljenja sam da Monitor treba da prenese ove članke.

Ja moram da uradim elaborat za projekat Multimedijalnog sistema koji će obuhvatiti realizaciju u okviru nove zgrade od 500-700 kvadrata i upošljavati određeni broj ljudi. Ja obezbjeđujem:

-opremu za TV,

-opremu za radioemitovanje i

– ostali komunikacijski sistemi.

U partnerstvu želim da budemo samo ti i ja.

Bio bih pristalica da se čitava stvar realizuje na Cetinju, mada ne čvrsto. Stoga treba hitno da mi javiš u toku utorka do tvoga vremena u 24:00 podatke o broju i profilu kadra, mislim novinara i ostalog stručnog i pratećeg osoblja radi moje dalje prezentacije.

O svim ostalim detaljima, slijedi dogovor.

Sa Ljubišom Stankovićem treba da razgovaraš o izradi projekta kompjuterizacije glasanja u parlamentu i po opštinama. Ljubiša treba da napravi elaborat, kaže cijenu svoga rada i kolega koje bi uključio u radni tim (s tim da strogo o tome vodi računa). Plaćanje u devizama.

Molim te da se koncentrišeš na ove dvije stvari, jer su veoma značajne, a mogu pozitivno da izmijene situaciju u Crnoj Gori i poslovno i demokratski.

Komentar: Ćano je istog dana zvao telefonom. Potom je stigao još jedan faks, kao dodatak prethodnom faksu:

Telefonom sam ti saopštio da je sve kupljeno za multimedijski projekat. Ovo je ozbiljna stvar. Naravno, ja to uvijek mogu prodati ukoliko ne budemo imali snage da se brzo organizujemo.

Prvo, neophodno je naći zgradu od oko 600 kvadrata, za privremeni studio. I paralelno tražiti plac za gradnju nove zgrade, gdje bi se prenio ovaj centar. Pazi, tu su TV, radio i štamparija, reportažna kola, oprema.

Drugo, treba napraviti kratak elaborat o kadru i troškovima za period od godinu dana. I to uraditi i za radio, i za TV i za štampariju, i prikazati pojedinačno. Što se kadra tiče, moramo uzeti vrhunska pera, novinare, komentatore, tehničko osoblje. U ugovorima oko njihovog zapošljavanja, obavezno sam pristalica da se unese klauzula koju treba da prihvate – da su spremni na otpuštanja, shodno kvalitetu svoga rada. Treba shvatiti da je ovo privatna firma i privatni aranžman.

U tom smislu, predloži mi početni kadar. Uspostavi kontakt sa Goranom Milićem. Razmisli o Veliboru Čoviću u tandemu sa Milićem. Ja oko ovoga ne insistiram, jer ćemo o svemu diskutovati. Problem plata neće postojati, jer za jednu godinu rada ja snosim odgovornost poslovanja i obrtnih sredstava.

Molim te, obavezno pođi do Veljka [Milatovića], kako sam ti rekao telefonom (on je dragocjen). Što se naziva lista tiče, ne odustajem od naziva Montenegrotimes. Idealan je.

Iza čitavog projekta stoji američka firma i banka, i na preporuku moje banke odobrili su mi kredit. Međutim, nastoj da što manje pominješ moje ime. To možeš izuzetno sa – prijateljima.

Što se odobrenja zvaničnih organa tiče, postoje varijante. Ukoliko nam ne daju dozvolu, partner ima varijantu oko korišćenja tornja iz neke susjedne zemlje ili bliske teritorije, ili putem satelita. Stoga bi bilo dobro da se nađeš sa Žarkom Rakčevićem, Ljubišom Stankovićem i Kilibardom, oko razmatranja mogućnosti dobijanja dozvole od vlasti. Vidite da li treba dozvola ako je u pitanju satelitski program. Odnosno, ako se emitovanje i prijem vrši preko satelita.

Javiću se.

Pozdrav,

Ćano

Komentar: Bio sam malo rezervisan prema ovom pismu, zbog izjave da je već kupio opremu koja košta preko tri milion maraka i da je može prodati kad god zaželi.

 

ref: cano 01

Montenegropublic, 15. jul 1992.

Dragi Ćano,

Pismo tebi je došlo na red tek sada, u 2:20 am, poslije18 sati rada. Trebalo bi još da napišem članak za Monitor do 10 sati. Zato nijesam u stanju da dam zaokružen odgovor na tvoja pitanja. Ipak, evo nekih zapažanja koja mogu biti od koristi.

Budući da se radi o multimedijskom sistemu, moguće je rad organizovati tako da ukupni broj zaposlenih bude najmanje za pola manji nego što bi bio prosti zbir ljudi koji bi bili nužni ako bi ova tri medija bila nepovezana među sobom. Administracija, lektori, korektori, marketing,…, organizovali bi se na nivou sistema a ne podsistema. Komentatori, analitičari i veliki broj novinara bili bi zajednički za čitav sistem.

Najviše novinara traže novine. Za dnevni list je nužno najmanje 20-25 stalnih novinara uključujući dopisnike u nekim mjestima, kao na primjer u Beogradu, Americi, Moskvi, Evropi, plus 20-25 honorarnih dopisnika iz raznih mjesta Crne Gore, bivše Jugoslavije i svijeta. Spava mi se, prekidam (3:00).

Nastavak: (6:30)

Sa televizijom stvari stoje prostije. Čuveni CNN ima ukupno 25 ljudi u sjedištu. Savremena televizija je više telekomunikacija nego išta drugo. Preuzimanje i razmjena sa drugim TV-kompanijama i nekoliko ljudi koji znaju jezike omogućuju da se napravi mnogo toga što državna televizija još dugo neće biti u stanju. Tehnika je ovdje najvažnija stvar, jer je skupo sve ono što ti treba da bi počeo da radiš. Po mojoj procjeni, sa manje od deset ljudi izvan jezgra koje bi bilo zajedničko za cio sistem, bilo bi dovoljno za desetak sati programa dnevno.

Radio je najlakše napraviti i držati. U multimedijskom sistemu treba ti svega nekoliko (5-6) dodatnih ljudi u odnosu na jezgro koje moraš imati u novinama. …

Ljudi čija imena možeš da koristiš su: dr Miodrag Perović, glavni urednik nedjeljnika Monitor, Velibor Čović, bivši glavni urednik TV Crne Gore i jedan od urednika YUTEL-a, Danilo Burzan, bivši glavni urednik Radija Crne Gore, sada zamjenik glavnog urednika Monitora, Esad Kočan i Branko Vojičić, bivši urednici TV Crne Gore i sadašnji Monitora, Rajko Cerović, Mihailo Radojičić,… Nijesam uspio da stupim u kontakt sa Goranom Milićem,ali mislim da možeš da kažeš da će i on biti negdje na vrhu projekta (da s njim pregovaraš). Možeš i nekog iz Beograda.

U stvari, projekat bi ostvarivali novi mladi ljudi, koji govore jezike, koje bismo poslali na usavršavanja od po nekoliko mjeseci po svijetu, a koji su željni znanja i slave a ne samo para.

Što se tiče formiranja preduzeća, ja ti predlažem da jezgro bude Montenegropublic, da ga kupiš. Procijenili smo mu vrijednost na 500.000 DM, od čega je oko 200.000DM najsavremenije kompjuterske opreme koju smo dobili besplatno od raznih američkih i evropskih fondacija. Prije neki dan prijavili smo u sudu dopunu registracije djelatnosti i dodali radio i televiziju. Ovih dana počinjemo transformaciju u akcionarsko društvo. Naravno, ako ti kupuješ, cijenu ćemo spustiti koliko god hoćeš. Kupovina znači da ti budeš glavni akcionar. Ja procjenjujem da bi sa ovim što sada nabavljaš imao između 70 i 90 odsto akcija. Ovih desetak procenata ostavio bih ljudima koji se sada okupljaju oko Monitora. (Vlasnika akcija ima 176). Ljudi bi ostali oko nas (tebe). Da se zna da je s nama veliki broj crnogorskih intelektualaca.

Ako ti se ovo ne sviđa, zaboravi. Sve što predložiš ja prihvatam. Iz mog ugla gledano, dvije stvari su bitne. Da se posao obavi i da se spasim od Monitora pod kojim potonuh i kao matematičar i kao otac i suprug i kako god hoćeš. U avanturu sam ušao iz neznanja. Nijesam poznavao svoj narod, inače, bio bih profesor negdje u Americi.

Ovaj projekat traži malo duži razgovor nego što se može u jednom pismu. Ako skoro ne dolaziš ovamo, ja sam spreman da dođem do Beča, na dan–dva.

Srdačan pozdrav i tebi i Žani.

Miško.

P.S. Biću kod kuće još sat – dva.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo