Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XIII):  Pokušaj osnivanja multimedijskog centra

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Od 1970. sam sredinom jula odlazio na Durmitor na ljetovanje: dan planinarenja, dan ili dva rada. Zahvaljujući Ćanu, početkom ljeta 1992. finansijska situacija u Monitoru bila je mirna. Planirao sam da kombinujem planinu i obaveze u Monitoru. Iznenada, trinaestog jula 1992. dobio sam faks od Ćana iz Kalifornije.

(Hotel) Westwood Marquis

July 13/92

To: Miško Perović lično

Miško, prvo ti prenosim članke objavljene u novinama Los Angeles Times od 12/July/92. Kao što vidiš, ovdašnja štampa dosta napada Panića. Znači da informacije kao što su: da on ima podršku SAD-a nijesu tačne. Mišljenja sam da Monitor treba da prenese ove članke.

Ja moram da uradim elaborat za projekat Multimedijalnog sistema koji će obuhvatiti realizaciju u okviru nove zgrade od 500-700 kvadrata i upošljavati određeni broj ljudi. Ja obezbjeđujem:

-opremu za TV,

-opremu za radioemitovanje i

– ostali komunikacijski sistemi.

U partnerstvu želim da budemo samo ti i ja.

Bio bih pristalica da se čitava stvar realizuje na Cetinju, mada ne čvrsto. Stoga treba hitno da mi javiš u toku utorka do tvoga vremena u 24:00 podatke o broju i profilu kadra, mislim novinara i ostalog stručnog i pratećeg osoblja radi moje dalje prezentacije.

O svim ostalim detaljima, slijedi dogovor.

Sa Ljubišom Stankovićem treba da razgovaraš o izradi projekta kompjuterizacije glasanja u parlamentu i po opštinama. Ljubiša treba da napravi elaborat, kaže cijenu svoga rada i kolega koje bi uključio u radni tim (s tim da strogo o tome vodi računa). Plaćanje u devizama.

Molim te da se koncentrišeš na ove dvije stvari, jer su veoma značajne, a mogu pozitivno da izmijene situaciju u Crnoj Gori i poslovno i demokratski.

Komentar: Ćano je istog dana zvao telefonom. Potom je stigao još jedan faks, kao dodatak prethodnom faksu:

Telefonom sam ti saopštio da je sve kupljeno za multimedijski projekat. Ovo je ozbiljna stvar. Naravno, ja to uvijek mogu prodati ukoliko ne budemo imali snage da se brzo organizujemo.

Prvo, neophodno je naći zgradu od oko 600 kvadrata, za privremeni studio. I paralelno tražiti plac za gradnju nove zgrade, gdje bi se prenio ovaj centar. Pazi, tu su TV, radio i štamparija, reportažna kola, oprema.

Drugo, treba napraviti kratak elaborat o kadru i troškovima za period od godinu dana. I to uraditi i za radio, i za TV i za štampariju, i prikazati pojedinačno. Što se kadra tiče, moramo uzeti vrhunska pera, novinare, komentatore, tehničko osoblje. U ugovorima oko njihovog zapošljavanja, obavezno sam pristalica da se unese klauzula koju treba da prihvate – da su spremni na otpuštanja, shodno kvalitetu svoga rada. Treba shvatiti da je ovo privatna firma i privatni aranžman.

U tom smislu, predloži mi početni kadar. Uspostavi kontakt sa Goranom Milićem. Razmisli o Veliboru Čoviću u tandemu sa Milićem. Ja oko ovoga ne insistiram, jer ćemo o svemu diskutovati. Problem plata neće postojati, jer za jednu godinu rada ja snosim odgovornost poslovanja i obrtnih sredstava.

Molim te, obavezno pođi do Veljka [Milatovića], kako sam ti rekao telefonom (on je dragocjen). Što se naziva lista tiče, ne odustajem od naziva Montenegrotimes. Idealan je.

Iza čitavog projekta stoji američka firma i banka, i na preporuku moje banke odobrili su mi kredit. Međutim, nastoj da što manje pominješ moje ime. To možeš izuzetno sa – prijateljima.

Što se odobrenja zvaničnih organa tiče, postoje varijante. Ukoliko nam ne daju dozvolu, partner ima varijantu oko korišćenja tornja iz neke susjedne zemlje ili bliske teritorije, ili putem satelita. Stoga bi bilo dobro da se nađeš sa Žarkom Rakčevićem, Ljubišom Stankovićem i Kilibardom, oko razmatranja mogućnosti dobijanja dozvole od vlasti. Vidite da li treba dozvola ako je u pitanju satelitski program. Odnosno, ako se emitovanje i prijem vrši preko satelita.

Javiću se.

Pozdrav,

Ćano

Komentar: Bio sam malo rezervisan prema ovom pismu, zbog izjave da je već kupio opremu koja košta preko tri milion maraka i da je može prodati kad god zaželi.

 

ref: cano 01

Montenegropublic, 15. jul 1992.

Dragi Ćano,

Pismo tebi je došlo na red tek sada, u 2:20 am, poslije18 sati rada. Trebalo bi još da napišem članak za Monitor do 10 sati. Zato nijesam u stanju da dam zaokružen odgovor na tvoja pitanja. Ipak, evo nekih zapažanja koja mogu biti od koristi.

Budući da se radi o multimedijskom sistemu, moguće je rad organizovati tako da ukupni broj zaposlenih bude najmanje za pola manji nego što bi bio prosti zbir ljudi koji bi bili nužni ako bi ova tri medija bila nepovezana među sobom. Administracija, lektori, korektori, marketing,…, organizovali bi se na nivou sistema a ne podsistema. Komentatori, analitičari i veliki broj novinara bili bi zajednički za čitav sistem.

Najviše novinara traže novine. Za dnevni list je nužno najmanje 20-25 stalnih novinara uključujući dopisnike u nekim mjestima, kao na primjer u Beogradu, Americi, Moskvi, Evropi, plus 20-25 honorarnih dopisnika iz raznih mjesta Crne Gore, bivše Jugoslavije i svijeta. Spava mi se, prekidam (3:00).

Nastavak: (6:30)

Sa televizijom stvari stoje prostije. Čuveni CNN ima ukupno 25 ljudi u sjedištu. Savremena televizija je više telekomunikacija nego išta drugo. Preuzimanje i razmjena sa drugim TV-kompanijama i nekoliko ljudi koji znaju jezike omogućuju da se napravi mnogo toga što državna televizija još dugo neće biti u stanju. Tehnika je ovdje najvažnija stvar, jer je skupo sve ono što ti treba da bi počeo da radiš. Po mojoj procjeni, sa manje od deset ljudi izvan jezgra koje bi bilo zajedničko za cio sistem, bilo bi dovoljno za desetak sati programa dnevno.

Radio je najlakše napraviti i držati. U multimedijskom sistemu treba ti svega nekoliko (5-6) dodatnih ljudi u odnosu na jezgro koje moraš imati u novinama. …

Ljudi čija imena možeš da koristiš su: dr Miodrag Perović, glavni urednik nedjeljnika Monitor, Velibor Čović, bivši glavni urednik TV Crne Gore i jedan od urednika YUTEL-a, Danilo Burzan, bivši glavni urednik Radija Crne Gore, sada zamjenik glavnog urednika Monitora, Esad Kočan i Branko Vojičić, bivši urednici TV Crne Gore i sadašnji Monitora, Rajko Cerović, Mihailo Radojičić,… Nijesam uspio da stupim u kontakt sa Goranom Milićem,ali mislim da možeš da kažeš da će i on biti negdje na vrhu projekta (da s njim pregovaraš). Možeš i nekog iz Beograda.

U stvari, projekat bi ostvarivali novi mladi ljudi, koji govore jezike, koje bismo poslali na usavršavanja od po nekoliko mjeseci po svijetu, a koji su željni znanja i slave a ne samo para.

Što se tiče formiranja preduzeća, ja ti predlažem da jezgro bude Montenegropublic, da ga kupiš. Procijenili smo mu vrijednost na 500.000 DM, od čega je oko 200.000DM najsavremenije kompjuterske opreme koju smo dobili besplatno od raznih američkih i evropskih fondacija. Prije neki dan prijavili smo u sudu dopunu registracije djelatnosti i dodali radio i televiziju. Ovih dana počinjemo transformaciju u akcionarsko društvo. Naravno, ako ti kupuješ, cijenu ćemo spustiti koliko god hoćeš. Kupovina znači da ti budeš glavni akcionar. Ja procjenjujem da bi sa ovim što sada nabavljaš imao između 70 i 90 odsto akcija. Ovih desetak procenata ostavio bih ljudima koji se sada okupljaju oko Monitora. (Vlasnika akcija ima 176). Ljudi bi ostali oko nas (tebe). Da se zna da je s nama veliki broj crnogorskih intelektualaca.

Ako ti se ovo ne sviđa, zaboravi. Sve što predložiš ja prihvatam. Iz mog ugla gledano, dvije stvari su bitne. Da se posao obavi i da se spasim od Monitora pod kojim potonuh i kao matematičar i kao otac i suprug i kako god hoćeš. U avanturu sam ušao iz neznanja. Nijesam poznavao svoj narod, inače, bio bih profesor negdje u Americi.

Ovaj projekat traži malo duži razgovor nego što se može u jednom pismu. Ako skoro ne dolaziš ovamo, ja sam spreman da dođem do Beča, na dan–dva.

Srdačan pozdrav i tebi i Žani.

Miško.

P.S. Biću kod kuće još sat – dva.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo