Povežite se sa nama

OKO NAS

U BERANAMA OČEKUJU DA NOVA VLADA ISPRAVI STARE NEPRAVDE: Vraćanje na kolosijek

Objavljeno prije

na

Berane se, smatraju sagovornici Monitora, vraća na mjesto koje mu pripada – kao obrazovni, intelektualni, regionalni i administrativni centar sjevera Crne Gore

 

U Beranama, donedavno jedinoj opozicionoj opštini na sjeveru Crne Gore, očekuju da se promjenom državne vlasti promijeni i odnos koji je, ističu, bio diskriminatorski. Neki od prvih poteza nove Vlade tu promjenu i nagovještavaju.

Predsjednik Opštine Dragoslav Šćekić (SNP) kaže kako je Berane bilo vjesnik promjena u Crnoj Gori. ,,Rekao bih da je Berane bilo i vjesnik promjena nas građana, grad koji je hrabro i stameno odlučio da Crna Gora mora da se mijenja. I po prvi put desilo se da se ta odlučnost iskazuje mirno, protestnim šetnjama koje su prerasle u litije. Desio se narod koji se više nije mogao zaustaviti. Pobjedu na izborima jedino nije očekivala sada opoziciona DPS i njeni koalicioni partneri. Čvrsto sam vjerovao da će se to desiti kao i 2014. godine u Beranama, kada je sva državna mašinerija upotrijebljena protiv liste Zdravo Berane, a mi smo ih tada, i kasnije više puta, putukli do nogu”, kaže Šćekić za Monitor.

On dodaje da je duga vladavina jedine do sada nesmjenjive vlasti u Evropi, najviše štete napravila, naravno, građanima Crne Gore, pa zatim i sebi samoj.  ,,U uvjerenju da ne mogu biti smijenjeni, u gotovo svim institucijama napravili su privatne feude i stvorili atmosferu u kojoj se nisu mnogo bavili problemima običnog čovjeka, građanina od čijeg su novca primali visoke plate i sve druge benefite. Normalno je da kada se ne živi samo od svoje zarade, nego kada uz to imate privilegija, da će stanje da bude haotično. Ali, država ima snage da to stanje i dovede u red, i ja u to iskreno vjerujem i to se pokazuje svakog dana”, kaže Šćekić.

Prema njegovim riječima u Opštini Berane su 2014. godine zatekli slično stanje onome što sada zatiču ministri nove Vlade. ,,I danas nam stižu na naplatu računi kojih nije bilo u knjigovodstvu, presude za elaborate koji nisu u posjedu opštinskih organa, za radove koji nikad nisu urađeni. Obaveze od skoro dvadeset miliona eura, veliko su opterećenje i za mnogo bogatije sredine. Po krivičnim prijavama koje su podnijete, podignute su optužnice od strane Specijalnog državnog tužilaštva (SDT)”, podsjeća Šćekić. ,,Trudili smo se da sarađujemo sa centralnom vlašću, zarad interesa naših građana, ali je ulaganje u Berane bilo uvijek dozirano u odnosu na naše susjedne opštine. Administrativne procedure za nas su bile predugačke, u mjeri besmislenog postupanja. Sve je to crpilo energiju, odugovlačilo radove sa ciljem narušavanja integriteta lokalne vlasti. To je, međutim, imalo kontraefekat. Što bi se reklo u DPS-u, nijesu prepoznali ni teren, ni čovjeka”.

Lokalna vlast u Beranama je, smatra naš sagovornik, uprkos otvorenim opstrukcijama uspjela da u svakom segmentu popravi zatečeno stanje. Zato Šćekić  očekuje od nove Vlade da se prijeko potrebne investicije na sjeveru i u Beranama realizuju još u prvoj godini njenog mandata. Takođe, kaže, očekuje i ispravljanje nepravde u kojoj su iz godine u godinu zakidani u dodjeli sredstava egalizacionog fonda. ,,Realno je da je potrebno vrijeme da se napravi jedan novi sistem u kojem neće biti razlika, podjela i korupcije. U tome svi koji želimo demokratiju moramo učestvovati, ali i svi koji su radili za svoju korist, a na štetu svih nas, moraju odgovarati”, smatra Šćekić.

A njegovi saradnici ukazuju na neke korake koji su pokazatelji promjene odnosa i prestanka blokade beranske Opštine. Tako potpredsjednik Marko Lalević (PZP) ističe da će nakon dvije godine bezuspješnih prepiski sa bivšim ministrom prosvjete, koji se oglušio na zahtjev Opštine Berane i stanovnika mjesne zajednice Štitare, ova mjesna zajednica konačno dobiti kombi za prevoz učenika.

On kaže da su u Ministarstvu prosvjete uvažili inicijativu po kojoj je poništena ranija odluka o dodjeli novih kombi vozila. ,,Kombi vozila su po prethodnoj raspodjeli bivšeg ministra zaobišla našu opštinu i školu u Štitarima, a djeca iz te MZ su već dvije godine do škole išla pješice. To je problem na koji smo uzalud ukazivali i do prošle godine apelovali da se riješi”, kaže Lalević. On dodaje da je Opština Berane uporedo sa rješavanjem ovog problema vodila i pregovore sa lokalnim prevoznicima kako bi riješili problem redovnog prigradskog prevoza za sve stanovnike opštine. ,,Na predlog prevoznika i koristeći njihova iskustva došli smo do modela koji je održiv, uz subvencionisanje određenih neisplativih linija iz opštinskog budžeta,  prvenstveno linije Berane – Šekular, Berane – Kaludra , Berane – Lubnice – Kurikuće, Berane – Štitari – Bubanje, što bi mnogo olakšalo život naših sugrađana na prigradskom i seoskom području  i doprinijelo njihovom opstanku na svojim vjekovnim ognjištima”, kaže Lalević.

Sada je potrebno obezbijediti zakonske preduslove da se ova ideja sprovede u djelo. ,,To je usvajanje novog Zakona o komunalnim djelatnostima koji je prošao svu zakonsku proceduru za njegovo donošenje od javne rasprave do radnih tijela i stigao do Vlade Crne Gore koja treba da ga proslijedi Skupštini na razmatranje i usvajanje. Nakon njegovog donošenja, Opština Berane će imati zakonsku mogućnost subvencionisanja neisplativih linija, koje u skladu sa mogućnostima sopstvenog budžeta može pomoći”, objašnjava naš sagovornik.

U Opštini Berane računaju i na, kako tvrde, čvrsto obećanje državnog sekretara Miroslava Anđelića da će jedan od prioriteta Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta biti izgradnja novog dječjeg vrtića u Beranama u ovoj godini. Te na dogovor u Ministarstvu ekologije, urbanizma i planiranja prostora prema kome će, novom reorganizacijom i sistematizacijom Ministarstva, Berane postati sjedište Uprave za inspekcijske poslove za opštine Rožaje, Plav, Petnjicu i Andrijevicu.

I menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković (Demokrate) siguran je da se više neće ponoviti ono što se dogodilo prošle godine, kada je iz Uprave za javne radove Beranama opredijejeljno svega dvjesta hiljada eura dok je, poređenja radi, Kolašinu, gdje su na vlasti DPS i njegovi sateliti, dodijeljeno čak 17 miliona eura.

,,Sastanak u Upravi za javne radove tek treba da se održi i da kandidujemo neke projekte koji do sada nisu prolazili, kao što su rekonstrukcija stare hale sportova, adaptacija nekih objekata i tome slično”, kaže Đaković. ,,Mislim da nova Vlada mora da formira tijelo koje bi se bavilo preporodom sjevera države, donijelo neku strategiju u tom pravcu, a ne, kao do sada, da se sa sjevera samo uzimaju resursi, bez koristi za stanovništvo u ovom dijelu države”.

Sagovornici Monitora smatraju da prvi pokazatelji i prvi potezi govore kako se Berane,  polako ali sigurno, na svim poljima vraća na mjesto koje mu pripada – kao obrazovni, intelektualni, regionalni i administrativni centar sjevera Crne Gore. Vjeruju da se grad vraća na kolosijek iz kojeg je ispao zbog političke nepodobnosti.

      Tufik SOFTIĆ

Komentari

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Na Institutu su proveli pet mjeseci, gdje je dječak dobijao 16 sati tretmana nedjeljno. Napredak je, kaže, bio veliki. ,,Vratili smo se kući iz razloga što smo ovih pet mjeseci, kao porodica, bili razdvojeni. Ja i mlađi sin u Beogradu, suprug i stariji sin od devet godina u Podgorici. Veoma teško porodica funkcioniše kad je razdvojenost u pitanju. Suprug se trudi da održi posao, jer nam je to trenutno, jedini izvor prihoda. Stariji sin školarac, njegove obaveze i prohtjeve ne smijemo ni na sekund zanemariti, jer u tom slučaju možemo imati problem i sa njim”, kaže.

Ističe da su troškovi u Beogradu ogromni – od 800 do 1.200 eura mjesečno. Nabraja – stan, režije, ishrana bez glutena i kezeina, razni suplementi… Institut nudi svakodnevni rad sa logopedima, ali nema oligofrenologe, pa se sve to plaća privatno, tretman je oko 20 eura. Vrtić i predškolsko su sastavni dio terapije tih mališana, a cijena je oko 200 eura za četiri sata boravka.

,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece iz Crne Gore je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji. Veliki problem imamo i u ostvarivanju prava kod socijalnog. Od predavanja dokumentacije do ostvarivanja prava, nekad prođe i par godina. Često roditelji ne znaju sva prava svoje djece, a nema adekvatnog vida informisanja”, objašnjava Vukadinovićeva.

Monitor je već pisao da Centar za autizam od otvaranja ima brojne probleme. Najveći je nedostatak kadra – u Centru je zapošljeno osam psihologa, tri logopeda i jedan defektolog (oligofrenolog).

Vukadinovićeva kaže da je neophodno da Centar zaživi, da služi svojoj namjeni, da djeca mogu da dobiju adekvatnu pomoć u svojoj državi, da se porodice ne razdvajaju i ne  trpe ogromne troškove.

,,Porodica i zdrava sredina je osnov uspjeha naše djece. Centar nema adekvatan kadar, jer djece sa smetnjama u razvoju ima puno. Nema dovoljan broj terapeuta. Mišljenja sam da treba prvo napraviti registar djece sa smetnjama u razvoju, pa onda obezbijediti dovoljan broj terapeuta, jer ako znamo da u Centru postoji samo jedan oligofrenolog, a našoj djeci je vrlo potrebna ta pomoć defektologa-oligofrenologa, roditelji su primorani da plaćaju privatne tretmane”.

Registar djece sa smetnjama u razvoju, kojim bi bila obuhvaćena i djeca sa autizmom, najavljuje se duže od deceniju, ali ga još nema. U Centru za autizam imaju preko 5.000 kartona, sa upisanim između 5.000 i 6.000 djece sa smetanjama u razvoju ispod 18 godina na nivou cijele Crne Gore.

I pored obećanja da neće biti potrebe da se djeca šalju u inostranstvo ta praksa nije prestala otvaranjem Centra. Prema podacima Fond za zdravstveno osiguranje od 2018. godine kada je Centar otvoren, do kraja protekle za upućivanje u Beograd djece koja imaju autizam ili druge govorne smetnje u razvoju plaćeno je preko 1,6 miliona eura! U tom periodu u Institut Đorđe Kostić upućeno je 705 osiguranika.

,,Roditelji djece sa smetnjama u razvoju apeluju na nadležne pojedince i institucije, da se nešto pod hitno mora preduzeti po pitanju osposobljavanja Centra. Naš problem nije samo naš, već problem cijele države na dugoročnom nivou. Naša djeca, uz adekvatne tretmane i podršku postaće funkcionalni ljudi, sposobni da rade i doprinose sebi i zajednici. Bez toga oni će biti na margini društva, osuđeni da o njima cijeli život brine država. A svakim danom, nažalost, te djece je sve više. A naša djeca su naša nada u bolje sjutra”, zaključuje Vukadinovićeva.

Do sada, ove apele nije imao ko da čuje.

 

Molba za pomoć

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći.

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča.

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz.

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo