Povežite se sa nama

HORIZONTI

Teret hrvatskog pravosuđa

Objavljeno prije

na

Dokumentarni film novinara Branimir Zekića „Teret Mirka Graorca“, i slučaj o kojem je film, komentarišu se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25, odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Drajfusu

 

Novinar Branimir Zekić napravio je vrlo upečatljiv dokumentarni film „Teret Mirka Graorca“. U četvrtak, 17. veljače, prikazan je na Aljazeeri, paralelno ga je prenosio i portal Novosti, može se vidjeti na youtube i na dalmatinskiportal.hr, a film i slučaj o kojem je film, komentira se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25 odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Dreyfusu. Postoje neke manje bitne razlike – sudi se hrvatskom policajcu, a ne francuskom časniku; policajac je Srbin, a ne Židov; optužen je i osuđen za ratni zločin, a ne za veleizdaju; premlaćivali su ga na ispitivanju, a ne samo javno sramotili; odležao je u zatvoru deset, a ne pet godina… Ali uloge koje su u tim procesima imale tajna policija i javna politika su slične. Glavni svjedok protiv Graorca bio je tadašnji šef SIS-a u Splitu Vlado Ugrin. On je premlaćivao Graorca na ispitivanju, a kasnije, kad je odlučeno da se Graorca optuži za zločine počinjene 1992. u logoru Manjača, Ugrin je, između pet poredanih osoba, „prepoznao“ Graorca kao zapovjednika vanjske straže u Manjači.

Svjedoci optužbe protiv Dreyfusa bili su pripadnici francuske obavještajne službe.

Mediji su bombastičnim naslovima i apodiktičkim tvrdnjama stvarali javno mnijenje mjesecima prije suđenja, „Krvnik iz Manjače raskrinkan u Splitu“, „U Manjači zločinac, u Splitu dragi susjed“, Slobodna Dalmacija, svibanj 1995; „Veleizdaja: Hapšenje židovskog časnika A. Dreyfusa“, „Izdajnik priznao“, La Libre Parole, novembar 1894.

Vojni sud u Splitu naložio je 1995. da Graorac bude pritvoren i ispitan od vojnog suca istražitelja. Glavna rasprava održana je na Županijskom sudu u Splitu 1996. Mirko Graorac osuđen je na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina zatvora i protjerivanje iz Hrvatske. Sud je donio takvu presudu bez i jednog materijalnog dokaza koji bi teretio okrivljenika, a odbivši da sasluša i jednog svjedoka obrane i ne provjerivši ni jednu Graorčevu tvrdnju, od toga da ga je ispitivao i premlaćivao V. Ugrin koji ga je kasnije „prepoznao“, do toga da je Graorac vrijeme za koje ga se tereti njegovao bolesne roditelje u selu Bajinci, a poslije njihove smrti molio biskupa Komaricu da mu pomogne vratiti se u Hrvatsku.

Vojni sud u Parizu osudio je 1895. Dreyfusa na maksimalnu zatvorsku kaznu, doživotni zatvor, te na praktično protjerivanje iz Francuske, na Đavolji otok u Južnoj Americi. Jedini dokaz koji je tužilaštvo iznijelo protiv Dreyfusa bio je nepotpisani, rukom pisani list papira, oko kojeg su postojala suprotna mišljenja grafologa da li ga je pisao Dreyfus ili ne.

Vrhovni sud RH uvažio je žalbu Graorčevog odvjetnika Nenada Bobana, ukinuo presudu i vratio predmet Županijskom sudu u Splitu na ponovno suđenje. Ali ne iz razloga koje je isticala obrana. U svom rješenju iz veljače 1998, Vrhovni sud navodi da je Županijski sud „pogrešno utvrdio činjenično stanje.“ „Naime sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su u ‘Manjači’  bili i ratni zarobljenici pripadnici HV-a.“ Prema Vrhovnom sudu takvo tvrđenje „moglo bi imati dalekosežne posljedice“. To, međutim, odgovara iskazima nekih svjedoka koji o sebi govore kao o časnicima HV-a. Tako npr. V. Ugrin u glavnoj raspravi 4. ožujka 1996. kaže: „U trenutku zarobljavanja ja sam bio satnik HV-a (..) i danas sam djelatnik MORH-a.“ Vrhovni sud u svom rješenju dalje tvrdi: „Optuženik je u inkriminirano vrijeme bio na dužnosti zapovjednika vanjske straže rezervne milicije RS u ‘Manjači’ u čemu su bili suglasni gotovo svi saslušani svjedoci, čije navode optuženik niti ne pokušava osporiti.“ To je naprosto notorna neistina. U svim svojim izjavama, i u istrazi i na glavnoj raspravi, M. Graorac tvrdi da u ‘Manjači’ nikad nije bio, da nije ni znao za ‘Manjaču’ i da je u periodu za koji ga se tereti bio uz svog bolesnog oca zbog kojeg je i došao u svoje rodno selo Bajince. Dakle, u svom rješenju kojim se predmet vraća na ponovno suđenje, Vrhovni sud je ne samo „pogrešno utvrdio činjenično stanje“ nego je i prejudicirao krivnju optuženika.

Poslije niza novinskih članaka koji su jasno pokazali da su dokazi protiv Dreyfusa fabricirani, posebno poslije priznanja visokog časnika francuske vojske da je na sudu lagao i sam, poslije, falsificirao dokument koji dokazuje Dreyfusovu krivnju, Vrhovni sud RF ukida, 1899. presudu Dreyfusu ali ga tretira kao krivca i vraća predmet na vojni sud. Kao razlog prejudiciranja Dreyfusove krivnje Vrhovni sud navodi, između ostalog, da Dreyfus nije osporio svjedočenje časnika koji ga je privodio na prvo suđenje i koji je tvrdio da mu je tom prilikom Dreyfus priznao izdaju. To je bila neistina; Dreyfus je cijelo vrijeme tvrdio da nije kriv.

U novom procesu na Županijskom sudu u Splitu 2000. godine, Graorac je ponovo osuđen, ali sada na 15 godina zatvora i bez progona iz Hrvatske.

U novom procesu na Vojnom sudu u Rennsu 1899. godine, Dreyfus je ponovo osuđen, ali sada na 10 godina zatvora i bez progona iz Francuske. Da bi se smirila uzavrela situacija oko tog slučaja, Dreyfusu je ponuđena ‘predsjednička milost’, oslobađanje uz prešutno prihvaćanje krivnje. Dreyfus, teško narušenog zdravlja poslije zatvora na Đavoljem otoku, prihvaća pomilovanje. Ali novine su nastavile donositi sve više činjenica, a sve su ukazivale da je Dreyfus nevin osuđen u jednom procesu koji je bio kombinacija odricanja od sudske nezavisnosti na račun političke podobnosti i konstrukcije lažnih dokaza.

Poslije objavljivanja članaka koji su iznosili činjenice, a sve su ukazivale da je proces Graorcu vođen krajnje pristrano, Graorac je premješten na odsluženje kazne iz Lepoglave u zatvor kod Banja Luke; taj premještaj je bio moguć jer je Graorac rođen u BiH, a dva puta mu je odbijena molba za hrvatsko državljanstvo iako je ispunjavao sve uvjete. Poslije odsluženja dvije trećine kazne, 10 godina zatvora, Graorac je oslobođen i odlazi živjeti u svoje rodno selo. Dok je bio u zatvoru, njegova supruga, koja se cijelo vrijeme borila da dokaže njegovu nevinost, umrla je u Splitu, a djeca su se odselila u Englesku i Irsku. Ali članci s novim činjenicama i novim svjedočenjima, koji svi ukazuju da je Graorac nevin osuđen, nastavljaju izlaziti. Između ostalog i intervju s nekadašnjim Graovčevim odvjetnikom po službenoj dužnosti Nenadom Bobanom, gdje Boban iznosi da mu se njegov ratni drug, visoki časnik HV-a koji je na sudu svjedočio da je Graorca vidio u Manjači, povjerio prije 15 godina da Graorca prije suđenja nikad nije vidio ali je htio podržati tvrdnje Vlade Ugrina.

Tu sličnosti između ta dva slučaja, za sada, prestaju.

Francuske pravosudne institucije, pod pritiskom javnosti i, konačno, odlučne da riješe taj sve teži teret francuskog pravosuđa, ponovo istražuju slučaj i 1906, 12 godina poslije hapšenja, u potpunosti rehabilitiraju Dreyfusa.

Županijski sud u Splitu dva puta je, 2010. i 2020. godine, odbio reviziju procesa Graorcu i sada, 26 godina poslije početka tog procesa, o obnovi suđenja odlučuje se na Vrhovnom sudu. Interes javnosti koji je film „Teret Mirka Graorca“ pobudio, možda doprinese da se cijeli slučaj ponovo ne prepusti zaboravu u nekim prašnjavim sudskim fasciklima.

Pred Županijskim sudom u Splitu na pijedestalu stoji božica pravde s povezom preko očiju, s uzdignutom rukom i ispruženim prstom upozorenja. Ovisno o kutu pod kojim se gleda, taj ispruženi prst može izgledati kao srednji.

Zoran PUSIĆ

Komentari

HORIZONTI

ANALIZA I PRIMJERI RUSKE PROPAGANDE NA BALKANU: Vučićevi mediji na stazama Kominterne i Putina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Analiza uticaja ruskih medija koju je izradio ugledni njemački novinar i dobar poznavalac balkanskih prilika Tomas Braj baca svjetlo iz šireg ugla na uticaj i propagandu Rusije na Balkanu. Glavni i najaktivniji promoteri Kremlja su upravo osobe iz najbližeg okruženja Aleksandra Vučića i mediji koji su pod njihovom kontrolom, uprkos slatkorječivoj retorici prilikom posjeta zapadnih državnika i novinara

 

Nedavno je Gerald Knaus iz Evropske stabilizacione inicijative (ESI)  ukazao da EU pravi stalne greške jer “nije važno šta srbijanski političari pričaju (strancima) na engleskom, već kako razgovaraju sa svojim narodom, koje kampanje vode mediji koje oni kontrolišu i, iznad svega, kako oni sami rade i djeluju”. Studija slučaja Ruskih medija na Balkanu koje je objavila Fondacija za slobodu Fridrih Nauman pokazuje da je srpsko evropejstvo i vojna neutralnost jednaka evroatlantskim vrijednostima za koje se tobože zalagao i režim Vučićevog prijatelja i saveznika Mila Đukanovića.

Analiza uticaja ruskih medija koju je izradio ugledni njemački novinar i dobar poznavalac balkanskih prilika Tomas Braj baca svjetlo iz šireg ugla na uticaj i propagandu Rusije na Balkanu. Glavni i najaktivniji promoteri Kremlja su upravo osobe iz najbližeg okruženja Aleksandra Vučića i mediji koji su pod njihovom kontrolom uprkos slatkorječivoj retorici prilikom posjeta zapadnih državnika i novinara.

Srpskom medijskom scenom kao “sveodlučujući spiritus rector” vlada predsjednik Vučić, ističe Braj u analizi.

Na sve četiri privatne nacionalne televizije (Prva, Pink, Happy, B92) i državnom RTS-u Vučić može da se pojavi u aktuelnom programu po sopstvenom nahođenju i „prosvetli” publiku dugim monolozima na sve moguće teme. Oko dvije trećine svih građana Srbije se i dalje informiše uglavnom preko TV kanala. 

Pomenute TV stanice su prošle godine dobile nove dozvole od državnog regulatora za elektronske medije REM, iako je dokazano da nasilјem, manipulacijama i šundom flagrantno krše propise u pogledu emitovanog sadržaja. Vlasnici privatnih kanala su obično oligarsi koji su bliski Vučiću ili njegovoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS). Kontroverzni vlasnik Pinka Željko Mitrović je već bio u službi Slobodana Miloševića. Mitroviću se sada čak i odlažu/opraštaju značajni poreski dugovi. Sud je njegovom sinu izrekao kaznu od samo godinu dana kućnog pritvora, nakon što je u jurnjavi autom usmrtio djevojku u Beogradu.

Ipak, „glavni eksponenti” rusofilske i antizapadne scene su Dragan VučićevićMilorad Vučelić i Slobodan Reljić.

Vučićević je vlasnik i glavni i odgovorni urednik visokotoksičnog tabloida Informer i, po riječima samog Vučića, njegov omilјeni novinar. Često nastupa na režimskim televizijama kao neformalni apologeta i glasnogovornik Vučića. Informer vodi redovne kampanje protiv srbijanskih susjeda često ih nazivajući fašistima, veliča osuđene ratne zločince, demonizira vodeće opozicione političare nakaznim i odbojnim fotografijama, nazivajući ih domaćim izdajnicima i saradnicima stranih sila.

U spolјnopolitičkom izvještavanju, veličanje Rusije i Putina je na vrhu Vučićevićeve agende. Zapad se optužuje da želi da uništi politički sistem u Srbiji kojim dominira Vučić, pa čak i da izvrši atentat na njega.

Milorad Vučelić je 90-tih bio jedan od glavnih stubova Slobodana Miloševića u potpirivanju nacionalističke mržnje i ratne propagande kao direktor državne televizije RTS. I sam Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja i propagandista. Vučelić je 2008. god. osnovao ekstremni nacionalistički nedjelјnik Pečat. Država ga je, kao vlasnika visokotiražnog dnevnog lista Večernje novosti, 2017. god. postavila  za izdavača i glavnog urednika.

Uvodnik u Novostima je primjer Vučelićeve uređivačke politike ističe Braj.  U njemu autor tvrdi da se Rusija u Ukrajini samo brani od „zapadne agresije“ i da sadašnji „rat nije pripremila samo Ukrajina, već upravo Nemačka“. Da stvar bude crnja, Vučelić je dobitnik ordena Svetog Save drugog reda koji mu je oktobra 2021. lično uručio srbijanski patrijarh Porfirije “za višegodišnju uspešnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”.

Slobodan Reljić je bio glavni urednik NIN-a do 2009. godine. Sada je jedan od najistaknutijih sagovornika ruskih državnih medija u Srbiji. “Za nas Srbe jedini način da ostaneš normalan jest Rusija, a srećan je splet okolnosti da se Rusija diže” objašnjava Reljić. Nјegovi intervjui formulišu uvijek iste poruke: došao je kraj demokratskom, kapitalističkom i liberalnom modelu Zapada, preovladaće nove velike sile Rusija i Kina, čiji su društveno-politički sistemi dramatično superiorniji od onih u EU i SAD. Poenta je da treba “na vreme stați na stranu Moskve i Pekinga”.

Izvještaji ruskih i proruskih medija se, po pravilu, masovno preuzimaju direktno bez dalјeg uređivanja.

Sputnjik Srbija  je osnovan u Beogradu februara 2015. godine. Pored portala i prisustva na društvenim mrežama, Radio Sputnjik Srbija emitira se putem interneta i preko Radio Novosti kao i beogradskog Studija BLjubinka Milinčić je glavni i odgovorni urednik i bivša moskovska dopisnica NIN-a, Politike i RTS-a. Sama kaže da je vatrena obožavateljka  Vladimira Putina. Redovno objavlјuje i na raznim nacionalističkim i rusofilskim portalima i intervjuiše druge istaknute propagandiste. Milinčić objašnjava da je to što se njeni prilozi citiraju 200-300 puta dnevno u srbijanskim medijima pod državnom kontrolom posljedica toga što „nikada ne falsifikujemo, ne lažemo i ne stajemo ni na čiju stranu” i da “nikad nisu uhvaćeni u laži“. Kada je Sputnjik Srbija u februaru 2020. proslavio petogodišnjicu postojanja, predsednik Vučić i vanjski ministar Ivica Dačić bili su počasni gosti. Milinčić je tada pohvalila elitu koja je omogućila Sputnjiku da u svakom trenutku kontaktira državni vrh.

Pojačanje je stiglo u novembru 2022. kada je u Beogradu pokrenut novi onlajn servis RT Balkan. Glavni urednik je Jelena Milinčić, ćerka glavne urednice Sputnjika. Srpski mediji su objavili da je Jelena lično upoznala Putina i da je prije nekoliko godina podnijela zahtjev za rusko državlјanstvo.

Ruski napad na Ukrajinu se u Srbiji karakteriše kao neophodan porođajni bol za “novi multipolarni svetski poredak”. Jedan od najistaknutijih srpskih analitičara Slobodan Antonić obznanjuje da “Rusija mora da pobedi jer su u nju, širom sveta, uprte oči miliona običnih, radnih ljudi, što se preznojavaju pod stegom američke imperije” od koje može samo da ih spasi „rusko carstvo“, koje je u budućnosti „Nojeva barka čovečanstva“.

Početak agresije na Ukrajinu Vučićevi mediji su propratili slavodobitno.  Alo je objavio da je “Putin za jedan dan stigao do Kijeva” dok su Vučelićeve Novosti pisale “Ruski udar odgovor na pretnje NATO“. Informer omiljenog Vučićevog novinara Vučićevića je prvo naslovno objavio da “Amerikanci i Britanci po svaku cenu hoće rat” pa je “Ukrajina napala Rusiju”.

Kasniji masakri civilnog stanovništa od strane agresora pripisani su Ukrajinicima “koji ubijaju svoje civile da bi lažno optužili Rusiju”. EU sa druge strane, “vodi prljavi rat protiv Srbije” (Informer) jer “EU hoće da uništi Srbiju”. Vučelić objavljuje da se vodi i paralelni rat protiv Srbije jer je „Berlin otvorio karte: Kurtijev teror uz odobrenje Nemačke“ koja “baštini Hitlera” i „ruši predsednika” – “NATO preko megafona udara na Vučića“.

Srpski Telegraf je ove godine otkrio „najmračniju tajnu“ da je „NATO hteo da otruje 700 hiljada Beograđana“ dok su još u julu prošle godine obznanili priznanje Amerike i Britanije da je “Putin (već) dobio rat”. Vučelićev Pečat je prošle jeseni proslavio Putina kao tvorca novog svjetskog poretka dok se kritika ruskog imperatora karakteriše kao “bolest rusofobije”. U propagandi ne zaostaje ni Politika koja obznanjuje da „Kina i Rusija brane međunarodni poredak” dok mrski Zapad u Srbiji želi „puč“ tj. da “ruši vlast po ukrajinskom modelu“.

Nekad ugledni B92 poručuje „Evropo, čeka te žalostan ishod“ i od Sputnjika preuzima tekst sa naslovom „Bliži se totalni kolaps: Putin spremio konačan udarac za Evropu“. Politika i Alo su preuzele da se „Polјska otvoreno sprema za veliki rat sa Rusijom“ jer je po B92 „Ukrajinska vojska sahranjena“. Vučelićev Pečat poručuje da je  „Zelenski krvavi cirkusant, u doslovnom smislu komičar iz banalnih sitkoma i rijalitija“ iako su upravo rijalitiji jedna od glavnih odlika Vučićevog režima.

Negativan stav stanovništva prema EU, uprkos njenom ogromnom značaju za Srbiju, takođe je posljedica medijskog izvještavanja, kaže Braj. „EU i pristupanje Srbije nije tema u centralnim informativnim emisijama u Srbiji“, kaže se u istraživanju nezavisne nevladine organizacije BIRODI za 2021. godinu. EU i moguće pristupanje Srbije zauzimaju tek 13. mjesto na rang-listi tema. Sa druge strane, EU je daleko najvažniji partner Srbije koja je u protekle dvije decenije iz Brisela dobila preko tri milijarde evra bespovratne pomoći dok je 67 odsto svih stranih investicija dolazi iz Zapadne Evrope.  Iz Brisela godišnje stigne oko 300 miliona evra u vidu donacija.

Na kraju, Braj sumira da “Putinov sistem klijentelizma, zasnovan na njemu bliskim oligarsima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i politizaciji državnih i državi bliskih preduzeća, kontroli pravosuđa i maltretiranju medija, je plagiran i usavršen u Srbiji (i u susednim zemlјama)”. Za utjehu ostaju priče o navodnoj neutralnosti i evropskoj budućnosti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NACIONALISTIČKA POMAMA NAKON UPADA NA SJEVER KOSOVA: Vučićeva (de)eskalacija i prijetnja novim egzodusom Srba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije četiri dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je otišao toliko daleko pa je rekao da će Srbi napustiti sjever Kosova “ukoliko međunarodna zajednica bude dozvolila nastavak terora Albina Kurtija”. Prijetnja neodoljivo podsjeća na nedavni egzodus etničkih Jermena iz njihove enklave Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Azerbejdžana

 

Nakon početnog nesnalaženja nakon paramilitarnog upada na sjever Kosova, srbijanske vlasti su se odlučile za narativ koji će propagirati na svojim medijima. Prije četiri dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je otišao toliko daleko, pa je rekao da će Srbi napustiti sjever Kosova “ukoliko međunarodna zajednica bude dozvolila nastavak terora Albina Kurtija”. Prijetnja neodoljivo podsjeća na nedavni egzodus  Jermena iz enklave Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Azerbejdžana.

Ne pominjući  Jermene i Karabah, jer je Srbija u prijateljskim odnosima sa autokratskom vlašću u Bakuu, Vučić je izjavio da kada je u pitanju egzodus Srba “nismo daleko od toga” jer “Kurtijev teror prevazilazi sve što normalan čovek može da pomisli”. Naveo je da kosovske vlasti “upadaju u bolnice, vrtiće, 122 dana nema nikakvog ulaska srpske robe na Kosovo i Metohiju, nema kiseonika u bolnicama” te da je “znao da će se Srbi na severu Kosmeta pobuniti i da je stalno to govorio” pa da se to trebalo i očekivati. Jedino što, po priči, Vučić nije očekivao je bio upad dobro opremljenih i naoružanih paramilitaraca predvođenih Milanom Radoičićem –  regionalnim Pablo Eskobarom kako ga je opisao šef kosovskog MUP-a Dželal Svečlja.

Radoičić je preuzeo  svu odgovornost na sebe, skidajući  presiju sa Vučića. On je u izjavi koju je pročitao njegov advokat Goran Petronijević ponovio režimsku priču o “Kurtijevom teroru” te da je razlog njegovog terorističko – diverzantskog upada bio “da ohrabrimo srpski narod u pružanju otpora teroru Kurtijevog režima i zaštiti srpskog stanovništva”. Jednostavno, Radoičić i njegovi su “bili primorani da zaustave progon srpskog naroda i zaštite porodice” jer “srpski narod više neće trpeti teror”.

Radoičić je hapšen pa pušten nakon manje od 24 sata uz zabranu napuštanja Srbije i odlaska na Kosovo. Tereti se za nedozvoljeno držanje, nošenje i promet vatrenog oružja i eksploziva i teška djela protiv opšte bezbjednosti.

Da zabava bude veća, Više javno tužilaštvo u Beogradu je saopštilo da je oružje korišćeno u napadu na kosovsku policiju u Banjskoj stiglo iz Tuzle. Iz Tužilaštva BiH su izjavili da nisu primili nikakav akt ni informacije od policijskih agencija o tom slučaju. Isto tvrdi i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH.

Berko Zečević, sarajevski profesor za odbrambene tehnologije i sudski vještak za balistiku je u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) rekao da je pažljivo analizirao objavljene fotografije zaplijenjenog oružja. Iz oznaka na oružju jasno je da je ono proizvedeno u fabrikama u Srbiji na osnovu identifikacionih oznaka na oružju i municiji. “Zadnji legalni vlasnik automatskog bacača granata, koji je zaplijenjen, je Vojska Srbije. To isto možemo reći za ručne raketne bacače 64mm, takozvane Zolje. One su remontirane u Srbiji 2017. godine i uskladištene kod Vojske Srbije”. Navode srpskog tužilaštva o oružju nabavljenom u BiH Zečević ocjenjuje kao “tipični metod sive propagande ili hibridni rat” i “besmislenom izjavom” sa ciljem preusmjeravanja fokusa na BiH.

Beogradski advokat Čedomir Stojković u objavi na društvenoj mreži X (twitter donedavno) tvrdi da je Milan Radojičić dio Bezbednosno informativne agencije Srbije (BIA) i da “nikakve šanse nema da Radoičić uradi bilo šta bez znanja i dozvole” predsjednika Srbije. Pogotovo nema šanse da “24 terenska vozila koja voze jasno Srbi, koji su došli jasno iz Srbije, budu puna (jasno srpskog) naoružanja i takva budu na Kosovu bez znanja i dozvole” vladara.

Radoičić, do nedavno potpredsjednik Srpske liste na Kosovu i njegov partner Zvonko Veselinović su na crnoj listi američkog Ministarstva finansija  zbog međunarodnog organizovanog kriminala, šverca narkotika i oružja uz korištenje političkog uticaja. Obojica su  u Srbiji bili pod brojnim istragama i u pritvorima. Veselinović je jednom  uhvaćen sa preko 3kg heroina. Nakon dolaska Srpske napredne stranke (SNS) na vlast  postaju “lideri srpskog naroda na Kosmetu” i  “uspešni biznismeni” u Srbiji koji od vlasti dobijaju unosne poslove.

Čedomir Stojković navodi da Radoičić ima preko 60 miliona eura vrijednih poslova u javnim nabavkama od vlasti u Srbiji. Narko bande Veselinovića i drugih kriminalaca organizuju kupovinu glasova za SNS, zastrašivanje i prebijanje opozicionara i nevladinih aktivista po kazivanjima sagovornika serijala Junaci doba zlog na televiziji N1. Veselinović se u epizodi objavljenoj u decembru 2022. o Milošu Vučeviću, sadašnjem ministru odbrane i ranijem gradonačelniku Novog Sada (2012-2022), često pominje u kontekstu dobijanja unosnih tendera i organizovanju prljavih poslova za režim. Vučević je naučio državni posao dok je vladao Novim Sadom po identičnom modelu pohare Budve i njenih resursa za vrijeme Svetozara Marovića koji sada uživa zaštitu srpskih vlasti. Vučević se slovi za budućeg premijera Srbije i glavnog batlera vladarske porodice.

Poznavaoci prilika smatraju nevjerovatnim da bi organizacija Radoičićeve vojske i pogotovo treninzi na glavnom poligonu srbijanske vojske na Pasuljanskim livadama (po snimcima koje je kosovska policija zaplijenila) mogla proći neopaženo i bez dozvole Vučevića i njegovih gazda.

Za sada je nerazjašnjeno  šta je bio krajnji cilj upada jer je dopremljeno opreme, uniformi i naoružanja za nekoliko puta više vojnika od inicijalne Radoičićeve grupe od 30 ljudi  infiltriranih na sjeveru. Očigledno je da su kosovske službe bezbjednosti imale dojave da se nešto sprema jer se pojavila patrola kada se nije očekivala što je izazvalo i nespremnu reakciju paramilitaraca i otvaranje vatre. Ubrzo su ekspresno raspoređeni i policijski snajperi i dignuti dronovi što govori da je policija bila u stanju pripravnosti.

Veoma je upitno da li je Vučić  bio upućen u sami događaj u ranim jutarnjim satima 24. septembra jer takva vrsta sukoba sa smrtnim posljedicama mu nije išla u prilog u vremenu kada je međunarodna zajednica njega smatrala kao konstruktivnog partnera, ne rigidnog Albina Kurtija. Međutim, na osnovu do sada prikupljenih informacija teško je povjerovati da vlasti u Beogradu nisu znale za naoružavanje i pripremu paramilitaraca za eventualno buduće događaje sa boljim tajmingom. Pogotovo kada se zna da narkosi suvereno vladaju sjeverom uz pomoć i blagoslov tajne službe čijeg šefa američke vlasti takođe sumnjiče za transnacionalni kriminal i trgovinu narkoticima.

Vučić je u izjavi od 2. oktobra rekao da je “moralo da eksplodira” na sjeveru, ali je, po običaju, istakao da je korijen problema u Kurtijevom režimu.”Prije  dvije godine kada je Kurti došao na vlast počeo je stvarni teror nad Srbima i posvećeno se bave time”, rekao je Vučić i dodao da je 11 odsto Srba otišlo sa Kosova od kada je Kurti došao na vlast. Interesantno je da “stvarni teror nad Srbima počinje tek od dolaska Kurtija” na čelo vlade. Do tada su Kosovom vladali bivši mafijaški lideri Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK), koji su sada dijelom u Hagu. Zvanično Srbija smatra OVK terorističkom organizacijom. Ali,  na terenu je uspostavljena odlična saradnja, pogotovo kad je u pitanju organizovani kriminal i šverc narkotika, žena, cigareta, sa obje strane granice. Tadašnji napadi na  Srbe na Kosovu nisu problem za Beograd jer su odlično išli mutni poslovi.

Desna ruka bivšeg premijera Ramuša Haradinaja je i počasni konzul Crne Gore Gazmend Abraši iz Gnjilana, poznat po poslovima sa cigaretama. Prvi potez Kurtija kada je izabran je bilo ukidanje svih preferencijala za Abrašijeve duvanske proizvode što je izazvalo bijes u Beogradu i Podgorici. Kasnije je nepotkupljivi i korupciji potpuno nesklon Kurti krenuo i na laboratorije droge i kripto valuta po cijelom Kosovu. Samo na sjeveru policija je zatvorila ukupno 9 laboratorija za narkotike i dvije laboratorije za rudarenje kripto valuta koje troše ogromnu količinu struje koja se na sjeveru i dalje ne plaća. Udari na narko biznis su izazvali bijes srbijanskih režimskih medija koji su počeli horski pjevati o “Kurtijevom teroru” i “pogromima nad Srbima”.

Po nalazima svih međunarodnih institucija teror i pogromi nad Srbima su  izmišljotina. Vlada Kurtija je energično reagovala na sve napade po etničkom osnovu za razliku od ranije OVK. Kosovske Srbe koji su lojalni građani svoje zemlje zvanični Beograd smatra za “bednike”. Radoičić i njegovi poginuli vojnici se u srbijanskim medijima predstavljaju kao junaci i srpski heroji.  Srbija i Republika Srpska su proglasile dan žalosti zbog njihove pogibije.

U Briselu i Berlinu su upozorenja o srbijanskoj medijskoj histeriji protiv legitimnih vlasti u Prištini smatrali pretjeranima. Gerald Knaus iz Evropske stabilizacione inicijative (ESI) smatra da je EU opet napravila grešku jer  “nije važno šta srbijanski političari pričaju (strancima) na engleskom, već kako razgovaraju sa svojim narodom, koje kampanje vode mediji koje oni kontrolišu i, iznad svega, kako oni sami rade i deluju”. Krajem maja 2023. godine nasilni demonstranti pojačani iz Srbije napali su vojnike KFOR-a na sjeveru u kojima su povrijeđene  desetine italijanskih i mađarskih vojnika, od kojih neki teže. Srpski specijalci su početkom juna kidnapovali kosovske policajce koji su pokušavali da spriječe šverc – uključujući i oružje – na sjevernoj granici. U oba slučaja reakcije NATO i EU su bile mlake. “Vučić i njegov guverner Radoičić morali su stoga da se osećaju ohrabrenima” zaključuje Knaus u autorskom tekstu u Der Spiegel magazinu.

U Banjskoj su se preračunali.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POSLIJE NAPADA NA POLICIJU I KRVOPROLIĆA NA KOSOVU: Teški  izazovi za Beograd i Prištinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u kosovskom selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića  Nakon uspostavljanja kontole, kosovska policija je u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana  pronašla  ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Predsjednik Srbije  Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“  i rekao  da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“

 

U ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. septembra u kosovskom selu Banjska,  dobro naoružana paramilitarna jedinica je blokirala most sa dvoje oklopljenih vozila. Kada je stigla patrola kosovske policije da izvidi situaciju otvorena je vatra na njih. Policija je uzvratila vatru i pozvala pojačanje. Kasnije su paramilitarci upali u obližnji manastir Svetog Arhiđakona Stefana iz 14. vijeka odakle su nastavili sukob sa policijom do kasnijeg izvlačenja preko obližnjeg brda i šume i povukli se u Srbiju. Nakon što je policija ušla u manastir pronašla je ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Među zaplijenjenim oružjem su i ručni raketni bacači, granate, eksploziv i ostala oprema koja je dovoljna, prema riječima kosovske policije, za jedinicu od 100 ljudi.

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave  i krvoprolića.

Prva reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prošle nedjelje, nakon informacija o pogibiji jednog i ranjavanju dvojice kosovskih policajaca je za mnoge upućene bila u najmanju ruku čudnovata. Vučićev nastup nije pratila uobičajena teatralnost i samouvjerenost priznavši da je njegovoj administraciji trebalo „mnogo vremena da ispitamo šta se dogodilo, šta se zbivalo jutros, tokom popodneva“. Štaviše, predsjednik je odavao dojam da i dalje nema sve informacije na raspolaganju što je odmah protumačeno kao previd, slučajni ili namjerni, srbijanskih službi. Ipak u svom prvom obraćanju naciji Vučić je zadržao političku prisebnost i osudio ubistvo policajca uz standardnu generičnu konstataciju da je kosovski premijer Albin Kurti „glavni organizator haosa na Kosovu i Metohiji… koji želi rat i skukobe“ navevši broj od 62 akcije policije na pretežno srpskom sjeveru zemlje. Od toga su navodno 56 bile „etnički motivisane“. Međutim, indikativno je da Vučić nije optužio Kurtija za izazivanje krvoprolića na noć između subote i njedjelje. Vučić je dodao i da su „trojica Srba stradala  sa KiM, dvojica od snajperske vatre sa velike udaljenosti, nepotrebno, dvojica su teško ranjena i pretpostavlja se da je četvrto lice stradalo“. Da je i četvrti napadač na policiju preminuo je bila novost je su do tada kosovske službe raspolagale informacijama da su trojica napadača likvidirani u razmjeni vatre. Četvrti je bio zapravo ranjen i kasnije izdahnuo u bolnici u Novom Pazaru u koju je, prema informacijama nezavisnih medija, dopremljeno 6 ranjenih iz istog sukoba. Vučić je opravdao i upad u manastir rekavši da je „naoružana grupa Srba došla do manastira Banjska jer su imali dvojicu povređenih mladića i da su želeli da im pruže pomoć“. Istakao je da crkva „ni na koji način nije bila umešana u incident“. Ubrzo nakon toga Vučićevi mediji u zemlji i regionu su počeli pričati o Srbima koji su se morali organizovati da bi se odupreli „teroru takozvane policije Kosova“.

S druge strane , ministar unustrašnjih poslova (MUP) Kosova Dželal Svečlja je pokazao snimke sa policijskog drona na kojem se među dobro opremljenim i naoružanim milatantima vidi, kako tvrdi, i lice Milana Radoičića koji je potpredsjednik kosovske Srpske liste i lice dovođeno u vezu sa ubistvom kosovskog političara Olivera Ivanovića. Radoičić i njegov kum Zvonko Veselinović su kontroverzni biznismeni na crnoj listi američkog Ministarstva finansija zbog međunarodnog kriminala, trgovine narkoticima, oružjem, reketiranja i političkih iznuda. Obojica imaju tijesne veze sa vladajućom Srpskom naprednom strankom (SNS) i bratom predsjednika Srbije uz veliki broj poslovnih ugovora sa državnim institucijama za koje se sumnja da su koruptivni dilovi. Vučić je nekoliko puta demantovao da njegov brat ima bilo kakve kriminalne veze sa njima nakon što je uslikan u društvu Veselinovića. Takođe je Vučićev kum i takođe kontroverzni biznismen Nikola Petrović uslikan sa obojicom. Balkanska istraživačka reporterska mreža (BIRN) i KRIK su ranije objavili dokument srbijanske policije o narko biznisima Veselinovića. Srpska lista je do bojkota kosovskih institucija i izlaska iz njih bila jedini predstavnik kosovskih Srba sa utjeranim postotkom podrške od preko 99 odsto – na čemu bi im zavidila i Sjeverna Koreja i Rusija. Mnogi smatraju Srpsku listu političkim predstavnikom narko kartela koji suvereno vlada i teroriše neposlušne Srbe na Kosovu. Ranije se Vučić javno zahvalio Radoičiću „što čuva srpstvo…i Srbiju na Kosovu i Metohiji“ mada je drugom prilikom rekao da Radoičić „nije cvećka“ ali ni odgovoran za ubistvo Olivera Ivanovića.

Srbijanski predsjednik nije želio pobliže objasniti otkuda toj grupi militanata oprema i naoružanje za koje je američki ambasador u Prištini rekao da je „vojne klase koja nije dostupna običnom građaninu“. Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ kao i da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“.

U međuvremenu se i nekoliko puta oglasila Eparhija raško – prizrenska na čijoj teritoriji se nalazi manastir. Prvo je dato saopštenje u kom se navodi da je „grupa naoružanih, maskiranih ljudi, upala blindiranim vozilom u sam manastir, pri čemu su provalili manastirsku zaključanu kapiju“.  Kasnije je dato saopštenje da u tom manastiru „nije pronađeno nikakvo oružje“. Međutim, saopštenje je izbrisano i uslijedilo je novo. Priznaje se da su 25. septembra EULEX i kosovska policija izvršili uviđaj u manastiru Banjska i da su „na dva mesta u manastirskom dvorištu nađeni vatreno oružje, pancir i delovi opreme koje su naoružana lica bacila prilikom povlačenja iz manastira“. Eparhija je takođe osudila ubistvo jednog i ranjavanje dva policajca. Međutim u saopštenju od 26. septembra se vidi značajna promjena tona, neki bi rekli usljed straha od državne bezbjednosti i narko kartela koji vlada sjeverom Kosova. U najnovijem saopštenju „naoružana maskirana lica koja su upala u sam manastir probivši kapiju“ su odjednom postali žrtve „najnovijeg stradanja kosovskih Srba na severu KiM, i Eparhija raško-prizrenska svim članovima njihovih porodica izražava iskreno saučešće“.

Dan kasnije je opet progovorio i vrhovni poglavar Srbije rekavši da „ubijeni Srbi“ za njega „nikada neće biti teroristi“ i da su oni bili „porodični ljudi“. Ponovio je i da on ne opravdava ubistvo policajca „bez obzira što on nema šta da radi na severu“ dok će Radoičić „koji nije ranjen“ na neke stvari i pitanja „morati da odgovori“. Ponovljen je i stav da je do ovoga došlo zbog ponašanja Kurtija „koji mrzi srpski narod“ dok su Srbi koji su lojalni i rade u institucijama Kosova „bednici“. U Srbiji, Republici Srpskoj i Republici Kosovo su proglašeni dani žalosti, sa različitim obrazloženjima dok je predsjednica Vjosa Osmani posthumno odlikovala palog policijskog narednika Afrima Bunjakua proglasivši ga „herojem Kosova“.

Premijer Kurti je opisao militante kao „organizovanu profesionalnu jedinicu koja je došla da se bori na Kosovu“ kao i da „država Srbija stoji iza ovog upada“. Nezavisni mediji vide u ovom incidentu veoma povoljan trenutak za Kurtija koji je bio izložen žestokim zapadnim kritikama zbog nepopuštanja povodom formiranja Zajednice srpskih opština (ZSO) i smatran je glavnim kočničarem normalizacije u odnosima između dvije zemlje. Kurtijevi ponekad rigidni stavovi ni malo nisu prijali zapadnim stabilokratama kojima je, osim ad hoc rješenja i mira u regionu, takođe stalo da se održe već plaćene isporuke srbijanske municije Ukrajini – prije svega deficitarnih artiljerijskih granata velikog kalibra. Srbijanska (dobro unovčena) vojna pomoć Ukrajini je, po zapadnim posmatračima, jedan od razloga zašto Sjedinjene Države i EU voljno žmure na ponašanje beogradskih vlasti i razgranate kriminalne mreže. Samo tokom 2022. godine Kurtijeva policija je otkrila i zatvorila na sjeveru Kosova pet laboratorija za drogu i tri laboratorije za rudarenje kripto-valuta pri tome izazvavši bijes mafije i srpskih političara koji su onda optuživali Kurtija da „kidiše na mnogostradalni srpski narod“. Dok su u Prištini bile na vlasti mafijaške strukture proizašle iz bivše gerilske Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) takve vrste poslova i šverc-komerca su se odvijale maltene bez ikakvih problema iako su u Srbiji OVK deklarativno nazivali „terorističkom organizacijom“ i optuživali je za nesumnjive ratne zločine počinjene tokom i poslije rata. Sa izborom nepotkupljivog ali rigidnog i nacionalističkog Kurtija poslovi su počeli da se kvare što mu je donijelo neprijatelje i među OVK mafijašima.

U izjavi za Nova.rs  bivši predsjednik Demokratske stranke, profesor Bojan Pajtić kaže da ono što se desilo u nedjelju odgovara samo Prištini i Moskvi. Pajtić kaže da ovo odgovara Rusiji, „jer im treba bilo kakvo odvlačenje pažnje sa Ukrajine“. Otud Nagorno Karabah, i sada Kosovo. Pajtić smatra da ovo nije moglo da se desi bez znanja BIA-e na čijem čelu je Aleksandar Vulin, takođe pod sankcijama SAD (zbog širenja malignog uticaja Rusije ali i trgovine narkoticima). „Potrebno je samo sabrati dva i dva” zaključuje Pajtić.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo