Povežite se sa nama

HORIZONTI

80 GODINA OD OPERACIJE BARBAROSA: Uloga Jugoslovena u špijunskim igrama između Hitlera i Staljina

Objavljeno prije

na

Nedavno objavljena knjiga njemačkog publiciste i novinara Mihaela Martensa o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ otkriva malo poznate detalje o spektakularnom obavještajnom radu ambasade Kraljevine Jugoslavije u Berlinu uoči i nakon početka Drugog svjetskog rata

 

U 3 sata i 15 minuta  22. juna 1941, njemački radio vezisti su poslali kodni signal Dortmund za 3 miliona njemačkih vojnika nagomilanih uz granicu Sovjetskog Saveza u dužini od 2.900 km. Time je otpočeo Slučaj Barbarosa – kako se kodno zvala invazija na Sovjetski Savez. Dojučerašnji saveznici, koji su zajedno počeli Drugi svjetski rat napadom na Poljsku i raskomadali istočnu Evropu, od toga trena su smrtni protivnici. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin i njegova Crvena armija su zatečeni nespremni jer nisu očekivali rat prije nego Njemci dotuku Veliku Britaniju i time izbjegnu fatalni rat na dva fronta kao 1914. Crvena armija je bila daleko brojnija po ljudstvu i naoružanju od Njemačke i njenih saveznica. Međutim, njemačka avijacija je samo u prva tri dana rata zbrisala preko 3.900 sovjetskih borbenih aviona, od kojih je ogromna većina uništena na zemlji, uz gubitak od svega 78 svojih. Nakon šest dana rata, njemačke oklopne jedinice su već bile u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, pošto su munjevito razbile i uništile 5 sovjetskih armija.

Sva dotadašnja upozorenja Moskvi o predstojećem napadu Staljin je odbacivao kao provokacije Britanije i njenih saveznika kojima je, po njegovom ideološkom ubjeđenju, cilj bio da ga uvuku u rat za kapitalističke i imperijalističke ciljeve. Staljin je doprinio nespremnosti svog carstva za rat jer je u čistkama i montiranim suđenjima krajem 30-ih poubijao preko 30.000 visokih oficira zamijenivši ih partijski podobnim ali vojnički nesposobnim kadrom. Od pet maršala Sovjetskog Saveza samo su dva sačuvali glave na ramenima dok je samo jedan armijski general, od ukupno 16, preživio čistke. Od ukupno 57 komandanata korpusa, 50 su pogubljeni kao „narodni neprijatelji i kontrarevolucionari“ uz koje su likvidirana i 154 divizijska generala od ukupno 186.

Njemački vođa Adolf Hitler je 18. decembra 1940. godine izdao u najvećoj tajnosti Direktivu br. 21  kojom se naređuju pripreme i glavni pravci invazije. Međutim, nije se ni završila kalendarska 1940. godina a iz jugoslovenske ambasade u Berlinu je stigao u Beograd izvještaj da Njemačka priprema vojni pohod na Rusiju.

Ambasador u nacističkoj Njemačkoj je od aprila 1939. godine jugoslovenski pisac i kasniji nobelovac Ivo Andrić. Osoblje ambasade je malobrojno i čini ga svega 15 zaposlenih. Jedan od njih je i četrdesetdvogodišnji vojni ataše i pukovnik Vladimir Vauhnik koji je stigao u Berlin nekoliko mjeseci prije Iva Andrića. Vauhnik je bivši pitomac austro-ugarske vojne gimnazije u Mariboru. Tokom Prvog svjetskog rata je ranjen i povučen u pozadinu. Po osnivanju Jugoslavije završava generalštabnu školu u Beogradu i kasnije prestižnu višu vojnu školu u Francuskoj. Prije nego je poslat u diplomatsku službu u Njemačku, radi kao profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu gdje predaje vojnu strategiju. Osim maternjeg slovenačkog govori još pet jezika, uključujući i njemački bez akcenta. Odmah po dolasku u Berlin Vauhnik je razvio živopisnu objavještajnu aktivnost koja će mu donijeti divljenje i samih Njemaca.

Krajem 1940. godine na prijemu kod Maršala Njemačkog Rajha i drugog čovjeka države Hermana Geringa uspio je od njega samog kroz ćaskanje dobiti podatak da će Njemačka do polovine proljeća 1941. godine imati 200 divizija na raspolaganju. S obzirom na to da je protiv Britanije dovoljno svega 40-ak divizija, Vauhnik je logički zaključio da je toliko povećanje Vermahta (njemačke armije) uvertira u rat protiv Rusije. Ubrzo njegove procjene potvrđuje slovački vojni ataše u Berlinu koji mu saopštava da im Njemci traže da „spreme dvije divizije za operacije na Istoku“.

Ubrzo će u Beograd početi da stižu vrlo precizni podaci o proizvodnji lovaca, bombardera, tenkova i druge moderne vojne opreme sa detaljnim tehničkim karakteristikama. Takođe Vauhnik šalje iscrpne izvještaje o njemačkim vojnim transportima prema granici sa Rusijom kao i operativne planove protiv Jugoslavije i Grčke. On poimenice navodi njemačke divizije sa matičnim brojevima koje su određene za glavni udar na Balkan i kasnije na Rusiju . Vauhnik je, nakon martovskog puča u Beogradu, 1. aprila 1941. godine, poslao kraljevskom generalštabu informaciju da slijedi njemački napad na Jugoslaviju 6. aprila.

Glavešine u Beogradu ne čitaju ni Andrićeve ni Vauhnikove izvještaje. One izvještaje koje letimično pregledaju smatraju za budalaštine vojnog atašea koji pokušava da se dokazuje i skreće pažnju na sebe. Zbog toga nije ni proglašena masovna mobilizacija pred njemački napad niti su preduzete mjere za evakuaciju civilnog stanovništva Beograda i drugih gradova pred dojavljeno bombardovanje.

Vauhnik direktno obavještava ruskog vojnog atašea u Berlinu general-majora Tupikova koji prenosi informacije o pripremanju napada sovjetskom obavještajcu i ambasadoru Vladimiru Dekanozovu. Vauhnik preko švedske ambasade šalje i upozorenja Britancima koji onda javljaju Moskvi. Sve je uzalud, u Moskvi tretiraju informacije kao lažne jer London želi da ih uvuče u rat sa Njemačkom.

Ipak se našao neko ko je ozbiljno shvatio Vauhnika. Njemci imaju tajnog agenta u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu koji šalje dekodirane izvještaje natrag u Berlin. Hitlerov šef tajne službe Valter Šelenberg će 1956. godine u svojim memoarima posvetiti čitavo poglavlje Vauhniku. Šelenberg će napisati da Vauhnik „u svom tajnom izvještaju ima tako sveobuhvatno i tačno znanje o našem vojnom i političkom planiranju da smo lomili glavu o porijeklu njegovog materijala. Jedan od ovih izvještaja smo pokazali feldmaršalu Kajtelu koji je sa tim odmah uzbuđeno otišao kod Hitlera…“. Hitler se našao u čudu i odmah naredio da se Vauhnik stavi pod danonoćni nadzor.

Šelenberg objašnjava da im i pored stalnog praćenja i prisluškivanja telefona nije bilo jasno kako Vauhnik dolazi do informacija jer je od osoblja imao samo dva jugoslovenska vodnika na raspolaganju. Nisu zapaženi ikakvi kontakti Vauhnika ili njegovih ljudi sa visokim funkcionerima i generalima Trećeg Rajha koji bi, po pretpostavci Hitlera i sigurnosnih službi, odavali povjerljive informacije.

Mihael Martens u svojoj knjizi o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ navodi, pozivajući se na arhivske podatke njemačke tajne službe, da to što Vauhnik „sjajno izgleda i održava ljubavne veze sa tri žene istovremeno“ isljednicima u početku ne djeluje sumnjivo – sve dok nisu počeli podrobnije da motre na te ljubavnice.

Najmlađa Vauhnikova ljubavnica Juta je ćerka vlasnika kafane u Berlin-Lihterfeldeu gdje su redovni gosti bili oficiri iz obližnje kasarne SS-a (oružano krilo  nacističke partije) koji su uz piće pričali o svačemu. Juta je te razgovore bezazleno prenosila Vauhniku kome su poslužili na vrijedan izvor informacija. Nakon odlaska Jute iz stana, kod Vauhnika bi oko ponoći dolazio službenik jugoslovenske ambasade i preuzimao kriptovani izvještaj na slanje.

Druga ljubavnica Vauhnika je bila sestra njemačkog generala koji se kretao u krugovima teške industrije i Vermahta i koja je isto tako bezazleno prenosila priče o dešavanjima u tim kružocima. Treća ljubavnica je bila zapostavljena žena jednog inžinjera visoko pozicioniranog u vojnoj industriji. Informacije koje je dobijao preko kreveta je upoređivao sa drugim izvorima. Ciljano je postao prijatelj sa činovnicima srednjeg ranga za koje je procjenjivao da imaju bolji pregled brojki u glavi od generala i funkcionera Vlade kojima prenose informacije. Šelenberg navodi, kao i Martens, da je Vauhnik „podrobnom analizom berlinskih tračeva u svim društvenim slojevima uspio da sakupi izvrstan obavještajni materijal“. Šelenberg uz dužno divljenje zaključuje da je Vauhniku bilo „dovoljno da dobije odgovore na sporedna i naizgled bezazlena pitanja i da izvuče bitne zaključke“ uključujući i tačne podatke o mjesečnoj proizvodnji tenkova svih vrsta.

I Andrić i Vauhnik su nastojali da održe što prijatnije veze sa Njemačkom, na šta su podsticali i kolebljivi probritanski Beograd u nadi da će Jugoslavija time kupiti vrijeme do Hitlerovog napada na Sovjetski Savez, koji je bio neminovan. Njihov rezon je bio da će kad Njemačka uđe u rusko blato, Jugoslavija lakše disati.

Andrić, Vauhnik kao i čitava ambasada su internirani pa vraćeni u zemlju koje više nije bilo. Vauhnik je kao Slovenac postao državljanin Rajha jer je dio Slovenije gdje je rođen anektirala Njemačka. Nacističke vlasti su ga poštedjele slanja u logor ili nečeg goreg što je navodno bio dokaz poštovanja koje je uživao u obavještajnim krugovima. Poslije rata se odselio a Argentinu gdje je živio tihim životom i umro 1955.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

NASTAVAK OFANZIVE U DONBASU, ZA MARIUPOLJ (NE) POSTOJI DOGOVOR: Bez konsenzusa oko prijema u NATO i novih sankcija Rusiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ratištu u Ukrajini je situacija promjenjiva. Rusija  pokušava mobilizirati veći broj boraca iz manjinskih naroda, prevashodno Čečena nudeći unosne kratkoročne ugovore o profesionalnom vojnom angažmanu. Ukrajina najavljuje da će naoružati do milion vojnika radi oslobađanja okupiranih teritorija. Diplomatija je u defanzivi. Obje strane očekuju dugačak, krvavi sukob

 

Najznačajniji politički i vjerovatno istorijski događaj ove sedmice predstavlja zvanični zahtjev Finske i Švedske za članstvo u Sjeverno-atlantskoj Alijansi. Njihov zahtjev mora odobriti pojedinačno svaka od 30 članica. Da to neće ići lako je prvo pokazala najava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da će staviti veto na njihov prijem ukoliko međunarodna zajednica ne podrži izmjenu Izbornog zakon u BiH.  Hrvatska se žali da se u susjednoj BiH  bošnjačkim glasovima  bira član predsjedništva BiH, iz redova hrvatskog naroda. Nakon Milanovića glasnuo se i turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan sa najavom da ni on neće podržati učlanjenje nordijskih zemalja zbog njihove podrške kurdskim političarima čije političke i vojne organizacije Ankara smatra terorističkim. Erdogan traži i da obje zemlje ukinu embargo na isporuku oružja Turskoj koji je uveden 2019. zbog turske vojne intervencije u sjevernoj Siriji.

Interesantno je da je švedska premijerka Magdalena Anderson izabrana u parlamentu 2021. dijelom i zahvaljujući podršci poslanice kurdskog porijekla Amine Kakabave čija podrška novoj vladi je uslovljena obećanjem o jačanju saradnje između vladajućih socijal-demokrata i kurdske prokomunističke Partije demokratske unije (PYD) koja je političko krilo kurdske milicije YPG u sjevernoj Siriji. U ovom sukobu Finska je više kao kolateralna šteta jer ona nema značajnu kurdsku populaciju dok je militantna Radnička partija Kurdistana (PKK) zabranjena i na listi terorističkih organizacija. Analitičari smatraju da se problem između Turske i Švedske neće lako riješiti jer bi povlađivanje zahtjevima Ankare naišlo na odbojnost švedskih glasača pa je radije za očekivati da Šveđani prepuste velikim članicama NATO-a da oni nađu način da ubijede Tursku.

Sa ekonomske i političke strane, embargo EU na uvoz nafte još nije uveden, prevashodno zahvaljujući protivljenju Mađarske. EU je opredijelila 300 milijardi eura kao pomoć za saniranje posljedica koje se očekuju po uvođenju embarga.

Na ratištu u Ukrajini je situacija promjenjiva. Ukrajinska vojska je sprovela uspješnu kontraofanzivu oko drugog po veličini grada Harkiva i očistila široki pojas od ruskih jedinica. Njihov komandant general-poručnik Serhij Kisel je, po navodima britanskog Ministarstva odbrane, suspendovan sa dužnosti zbog neuspjeha zauzimanja Harkiva. Po istim navodima smijenjen je i komandant Crnomorske flote Igor Osipov. Sa druge strane, ruski agresor napreduje na frontu u Luhansku i Donjetsku i sve više se približava Severodonjetsku, jedinom preostalom većem mjestu u Luhanskoj oblasti koje je pod kontrolom Kijeva.

Krajem prošle sedmice je široko odjeknuo katastrofalni pokušaj ruske vojske  forsira rijeku Siverski Donjetsk kako bi došla iza leđa ukrajinskim jedinicama. Navođena ukrajinska artiljerija je uništila pontonske mostove i na satelitskim snimcima su se mogla izbrojati ravno 73 oklopna vozila i tenkova koji su uništeni ili napušteni od ruskih posada. Gubici u ljudstvu napadača se procjenjuju na oko 400 nastradalih.

Međutim, stvari ne idu lako ni za Ukrajince. Ruski dronovi su primijetili 3 M777A2 moderne haubice koje su Amerikanci nedavno isporučili i koje su se neoprezno približile frontu. Prvo su napadnute sa dronovima koji su promašili haubice za nekih 7-10 metara. Nakon toga su poslate koordinate artiljeriji i ukrajinske pozicije su zasute višecijevnim raketnim bacačima. Za sada nema nezavisnih informacija o učinku napada. Na ranije prikazanim haubicama u akciji vojni eksperti su primijetili da nedostaju komponente za digitalnu kontrolu vatre i GPS navođenje tako da ostaje nedoumica da li su isporučene samo „suve verzije“ haubica ili kompletan paket.

Iako je zvanično objavljen kraj borbi u lučkom i industrijskom gradu Mariupolj na obali Azovskog mora situacija ostaje nejasna jer obje strane su uzdržane od davanja podrobnijih informacija. Nakon predaje dijela jedinica iz čeličane Azovstal ruske snage su  nastavile sa vazdušnim i artiljerijskim napadima na čeličanu. Rusija je prije toga objavila da su se predale dvije grupe od ukupno 959 vojnika iz Azovstala u ponedjeljak i utorak. Među njima je 81 teški ranjenik koji su utovareni na nosilima i autobusima odvedeni u bolnicu u Novoazovsk koji je pod ruskom okupacijom još od 2014. godine u vrijeme prve agresije nakon aneksije Krima. Na snimcima naknadno prikazanim, ranjenici tvrde da im je ukazana ljekarska pomoć i njega. Ostali zarobljenici su odvedeni u Olenivku, bivšu kažnjenjičku koloniju iz sovjetskog doba. Među onima koji su se predali ima i vojnika čuvene elitne pukovnije Azov, 36. brigade marinaca, kao i pripadnika granične i obalske straže. Rusija zvanično tvrdi da se radi o bezuslovnoj predaji dok ukrajinska strana koristi termin „evakuacija“ koja je dogovorena, po riječima predsjednika Volodimira Zelenskog, preko „uticajnih međunarodnih posrednika“ čiji je konačni cilj razmjena za zarobljene ruske vojnike. Veoma je upitno da li će se Kremlj držati tog dogovora, iako je zvanično objavljeno da je sam predsjednik Vladimir Putin dao garancije da će zarobljenici biti tretirani u skladu sa međunarodnim standardima. Do sada je ruska strana redovno kršila Ženevsku konvenciju izvodeći zarobljenike (od kojih su neki imali tragove prebijanja) pred kamere i primoravajući ih da čitaju unaprijed pripremljene tekstove u skladu sa kremaljskom propagandom. Ni ukrajinska stranu ne krasi striktno pridržavanje Konvencije sa tvrdim isljeđivanjem zarobljenika pred kamerama.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

UTIHNULI PREGOVORI IZMEĐU RUSIJE I UKRAJINE: Primat generalima na frontu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najave dugog rata i međusobnog iscrpljivanja

 

Nedavna posjeta generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša Moskvi i Kijevu i nedavni sastanak u Beču sa austrijskim predsjednikom Aleksanderom Van der Belenom za sada ne daju nadu da će u skorije vrijeme zavladati mir između Rusije i Ukrajine. Prvi čovjek UN-a je na pressu sa predsjednikom Austrije izjavio da ne vidi da će se održati mirovni pregovori „u bliskoj budućnosti“.  Gutereš je ranije izjavio i kako je „duboko zabrinut“ da bi rat u Ukrajini mogao uzrokovati nestašicu hrane širom svijeta jer je Ukrajina među najvećim svjetskim izvoznicima pšenice. Uloga Ujedinjenih nacija za sada se svodi, isto kao u vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji 90-ih, na posredovanje u obezbjeđivanju humanitarnih koridora kojima se civili izvlače iz ratom najugroženijih područja.

Nedavno je, zahvaljujući UN-u, izvučeno i preostalih nekoliko stotina civila iz čeličane Azovstal u razrušenom lučkom gradu Mariupolju što je prije dva dana potvrdio i zamjenik komandanta pukovnije Azov  Svjatoslav Palamar CNN-u. U  čeličani, koja je jedina teritorija u devastiranom gradu koja je još pod kontrolom ukrajinske vojske, je ostalo nekoliko stotina ranjenih branitelja, po nekim procjenama do 600 čije izvlačenje se takođe pokušava dogovoriti uz strana posredovanja dok je ukrajinska vlada ponudila da razmijeni zarobljene ruske vojnike za slobodan prolaz ranjenika. Na snimcima ukrajinske vojske iz improvizirane bolnice unutar tunela i bunkera čeličane vidi se da se pacijenti bolnice nalaze u teškim i nesanitarnim uslovima uz sve manje rezerve hrane i vode.

Međutim, evakuacija iz Azovstala ne ide lako. Vojna doktorka  Viktorija Obidina je nasilno razdvojena od svoje četvorogodišnje kćerke Alise prije ukrcavanja u konvoj koji ju je trebao odvesti u Zaporožje koje je pod kontrolom ukrajinske vojske. Obidina je odvedena u ruski „logor za filtraciju“ i za sada se o njoj ništa ne zna. Rusija je posebno osjetljiva na pukovniju Azov koju naziva nacistima i jednim od glavnih opravdanja za agresiju na Ukrajinu. Većina analitičara smatra da su veoma slabi izgledi da ranjenici i vojnici napuste živi čeličanu. Rusija je ranije nekoliko puta jamčila živote pripadnicima Azova ako polože oružje ali ukrajinska strana je odbila ponude zbog nepovjerenja u ruska obećanja i njihova ranija kršenja za koja ih optužuje. Poručnik Azova Ilja Samoilenko je u live intervjuu za britanski Sky News rekao da svaki dan može biti njihov posljednji i da zarobljeništvo za njih takođe znači smrt jer je Azov u Rusiji na listi terorističkih organizacija i da su oni živi svjedoci velikih ruskih zločina tako da ne očekuju da ih Rusi puste žive.

Ukrajinska vojna komanda je priznala da nije u mogućnosti spasiti svoje opkoljene vojnike u Azovstalu vojnom operacijom deblokade jer bi to stajalo mnogo ljudskih života. ,,Takva operacija deblokade zahtijevala bi velik broj vojnika jer su ukrajinske snage udaljene 150 do 200 kilometara”, rekao je zamjenik glavnog štana Oleksij Hromov u srijedu. Nesumnjivo je da bi takva operacija podrazumijevala ogromnu koncentraciju vojske i teškog naoružanja uz vazdušnu podršku koju ukrajinska strana ne posjeduje. Branitelji se za sada jedino mogu osloniti na sisteme podzemnih tunela koji su navodno povezani sa gradskom kanalizacijom i odakle bi mogli izbijati u razne djelove grada i primjenjivati „udari i bježi“ taktiku. Ruska armija je svjesna da ratovanje u tunelima i kanalizaciji košta puno života i da njena tehnološka superiornost unutra ne važi. Nepoznanica je koliko još municije i hrane je preostalo braniteljima.

Na liniji fronta u Donbasu i oko Harkiva se vode intezivne borbe. Ruske trupe nastavljaju napade na liniji prema dijelu Donbasa (Luhanska i Donjetska oblast) koji drže ukrajinske snage. Ruska armija pokušava opkoliti, za sada bez značajnih rezultata, ukrajinske jedinice u oblasti Severodonjetska, Rubižnje i Lisičanska. Severodonjetsk je jedino veće mjesto koje je ostalo pod ukrajinskom kontrolom u Luhanskoj oblasti od početka agresije 24. februara i ima samo jedan prohodan put za snabdijevanje stanovništa i vojske koji su izloženi danonoćnim artiljerijskim napadima. Eventualni pad Severodonjetska bi predstavljao propagandni trijumf za takozvanu Luhansku Narodnu Republiku (LNR) koja bi njegovim padom bila „potpuno oslobođena“.

Na sjevernom kraku ruskog prodora kod Izijuma ruska vojska  je zauzela mjesto Velika Komišuvaka i proširila liniju napada u kojoj se Rusi  pokušavaju spojiti sa jedinicama koje pokušavaju prodor sa juga radi opkoljavanja ukrajinskog dijela Donbasa. Sjeverno od Izijuma, ukrajinska armija je u punoj kontraofanzivi oko drugog po veličini grada Harkiva gdje je oslobođen široki pojas oko grada koji je do skoro bio podvrgnut nemilosrdnom i neselektivnom granatiranju. Na pojedinim pozicijama ukrajinska vojska je izbila maltene do državne granice sa Rusijom. Sa ruske strane granice prijavljeno je veliko gomilanje snaga u Belgorodu u pokušaju da se zaustavi kontraofanziva i pritisak na ruske trupe u sjevernom kraku oko Izijuma. Sam grad Belgorod, tj. skladišta municije i goriva, su do sada nekoliko puta bili meta napada ukrajinske avijacije. Ruska strana je optužila Ukrajinu da je napadala civilne mete dok je ukrajinska strana ponudila presretnute telefonske razgovore kao dokaze koji upućuju da je ruska vlast organizovala napade na svoje građane radi unutrašnje propagande. Tvrdnje obje strane nisu nezavisno potvrđene.

Zapadne zemlje obećavaju nove pakete vojne pomoći i nedavno je na televiziji prikazano da su na front u Donbas stigle dugo čekane američke haubice M777 od 155mm (ukupno 90 obećano) koje imaju domet od 23 km i čije Excalibur granate koriste sistem globalnog pozicioniranja (GPS) radi preciznosti. Američki Kongres je u srijedu najavio novu pomoć od 40 milijardi dolara koju treba da odobri Senat i potpiše američki predsjednik. Predsjednik Džozef Bajden je nedavno potpisao zakon kojim će se omogućiti ubrzano slanje vojne pomoći. Ukrajinska strana je do sada kritikovala sporost zapadnih administracija kada je u pitanju isporuka oružja.

Na zauzetim teritorijama ruska strana je polako krenula u raščišćavanje ruševina Mariuopolja dok su znaci na okolnim putevima i cestama promijenjeni i napisani isključivo na ruskom. Vlasti samoproglašene Donjetske Narodne Republike (DNR) su počele postavljati svoju administraciju. Rusi su  postavili svoju administraciju i u Hersonu, koji je do sada najveći grad koji je osvojen u agresiji od 24. februara. Sa zgrada administracije su uklonjeni svi državni simboli Ukrajine i zamijenjeni simbolima Rusije. Ruske okupacione vlasti su uklonile legitimnog, izabranog gradonačelnika i postavile svoju administraciju uz najavu uvođenje ruske rublje koja će zamijeniti ukrajinsku hrivnu. U srijedu je zamjenik načelnika ruske administracije Kiril Stremusov pozvao Rusiju da pripoji taj grad i oblast odbacivši ranije navode da se priprema stvaranje Hersonske Narodne Republike po ugledu na Donbas. Stemusov je takođe odbacio i organizovanje referenduma kategorički izjavivši u televizijskoj poruci da je „grad Herson Rusija“ i da će rukovodstvo grada zahtijevati od predsjednika Ruske Federacije da oblast postane sastavni dio Ruske Federacije.

Prošle sedmice grad je posjetio i Andrej Turčak, generalni sekretar Ujedinjene Rusije, vladajuće partije predsjednika Vladimira Putina. Turčak je izjavio da „Rusija će ovdje ostati zauvijek i tu nema sumnje, nema povratka na staro“.  Turčak je, ipak,  iskazao oprez na pitanje da li će ga Rusija anektirati već je izjavio da će o statusu grada i regiona „odlučivati stanovnici“ što je dodatno potvrdio i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov u srijedu dodavši da takva odluka mora biti potvrđena i od pravnik eksperata „kako bi bila apsolutno legitimna, kao što je bio slučaj sa Krimom“. U bivšoj Jugoslaviji  je 90-ih godina to bio čest slučaj sa istom matricom ponašanja. Rezultati su bili tragični, kako za stanovnike tih „oslobođenih“ oblasti tako i za kreatore takvih ideja od kojih je glavni umro u pritvorskoj jedinici Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji u Hagu. Ruska strana se, kad je bivša Jugoslavija u pitanju, osim čestog navođenja primjera Kosova kao opravdanje za njenu agresiju, opet aktivirala i sa „duhovne“ strane (vidi boks)

Da li Moskva stvarno misli ići toliko daleko ili samo izvršiti pritisak na ukrajinsku vlast da napravi ustupke ostaje da se vidi. Ukrajinska strana upozorava da će   nove ankesije ili „narodne republike“ dodatno degradirali  pregovore. Mihailo Podoljak, savjetnik predsjednika Ukrajine, je izjavio da „agresor može tražiti i pripajanje i Marsu i Jupiteru“, i da će „ukrajinska armija osloboditi Herson“.

Ruske akcije ne ulivaju nimalo povjerenja njenim zapadnim susjedima i gotovo je izvjesno da će Švedska i Finska (koja je dva puta bila meta ruske agresije u prošlom stoljeću) tražiti prijem u NATO. Time će Moskva dobiti novih 1300 km granice sa NATO paktom.

Ruska vojna parada 9. maja koja se slavi kao dan pobjede nad njemačkim nacizmom je prošla bez većih novosti i uz odsustvo avijacije, navodno zbog lošeg vremena. Predsjednik Putin nije zvanično preformulirao „specijalnu vojnu operaciju“ u rat niti je najavio opštu mobilizaciju kako su se mnogi pribojavali. Noć prije parade general Mihail Hodarjonok je na ruskoj državnoj televiziji izjavio da se sa mobilizacijom ne bi puno dobilo rekavši da Rusija „nema rezerve, ni pilote, ni avione“ kao i da bi za stvaranje nove oklopne divizije trebalo najmanje 90 dana a ta divizija „ne bi bila opremljena modernom tehnologijom naoružanja zato što u našim rezervama nemamo moderno naoružanje ili vojnu opremu“.

U autorskom tekstu za britanski Telegraph premijer Poljske Mateuš Moraviecki je, osvrćući se na paradu na Crvenom trgu, napisao da je ideologija Ruskog svijeta kancer koji predstavlja smrtnu prijetnju čitavoj Evropi.

 

Carigrad priznao makedonsku crkvu, Moskva reagovala prije  Beograda

Isti dan kada je održana parada u Moskvi u znak pobjede nad nacističkom Njemačkom, osvanula je naočigled nevezana informacija da je Sveti sinod Vaseljenske patrijeršije u Carigradu (današnjem Istanbulu), Majke-Crkve prve po časti u pravoslavlju, priznao Makedonsku pravoslavnu crkvu- Ohridsku arhiepiskopiju kao kanonsku crkvu. Kanonski je priznata samo pod imenom drevne Ohridske arhiepiskopije zbog već poznatih razmirica sa Grcima oko makedonskog imena. Vaseljenska patrijaršija je u saopštenju izjavila da „priznaje crkvenu jerarhiju na čelu sa arhiepiskopom Stefanom kao kanonsku i važeću u svepravoslavnom svetu i sa njom uspostavlja kanonsku i liturgijsku zajednicu“. Time je tomos koji je dodijeljen Beogradu 1922. godine nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) defakto prestao da važi. Dok ovaj broj izlazi u štampu, Srpska crkva se nije zvanično oglašavala povodom poteza Vaseljenske patrijaršije. Srbijanski vjerski analitičari i mediji pod kontrolom vlasti su se međutim obrušili na ovu odluku Carigrada kao napad na jedinstvo SPC-a i ponavljanje ukrajinskog scenarija. Beograd smatra Makedoniju za svoju kanonsku jurisdikciju koja ima autonomiju ali je i dalje u sastavu SPC-a.

Crkva u Makedoniji je 1967. godine jednostrano proglasila odvajanje od SPC i taj njihov čin je do skoro univerzalno smatran raskolom. Svi pokušaji u zadnjih 55 godina da se iscijeli raskol i da se kanonski dobije autokefalija su propali. Beograd je insistirao na autonomiji u okviru SPC-a dok su Makedonci tražili potpunu samostalnost, pogotovo nakon raspada Jugoslavije čije postojanje je bila glavna kanonska osnova za formiranje jedinstvene Srpske crkve i carigradski tomos (zvanični akt o priznanju). Crkva u Makedoniji je tražila od Carigrada da se u drugostepenom i konačnom postupku izjasni po ovom pitanju pozivajući se na kanone drevnih univerzalno priznatih sabora hrišćanske crkve koji su dali Carigradu vlast da odlučuje u ovakvim pitanjima.

Ranije su Srpska i Ruska crkva izjavile da one smatraju da Carigrad više nema tu vlast i da odluke nisu za njih obavezujuće. Odmah je stiglo i saopštenje Ruske pravoslavne crkve (RPC) od sekretara Odjeljenja za spoljne crkvene veze Moskovske patrijaršije Igora Jakimčuka da RPC  „priznaje isključiva kanonska prava Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Severnoj Makedoniji“. RPC je prekinula sve veze sa Carigradskom i Aleksandrijskom patrijaršijom kao i svim pomjesnim crkvama koje su priznale Pravoslavnu crkvu u Ukrajini slijedeći dodjeljivanje tomosa od strane Carigrada. Moskva smatra Ukrajinu svojom kanonskom teritorijom i pozvala je druge pomjesne crkve da stanu na njenu stranu i osude Vaseljensku patrijaršiju. Međutim, čak ni SPC, koja je najbliža Moskvi, se nije usudila prekinuti odnose do sada.

Ostaje da se vidi kakav će odgovor stići iz Beograda. Makedonci za sada još nisu dobili tomos. Ako se zvanično abrogira tomos iz 1922. za očekivati je da se ponovo otvori i crkveno pitanje u Crnoj Gori sa svim pratećim podjelama i često neobuzdanim strastima. Samostalna crnogorska crkva je 1918. nestala sa srbijanskim anšlusom uz jedno jedino kanonsko opravdanje – da je došlo do političkog ujedinjena Srbije i Crne Gore na osnovu odluka nelegitimne Podgoričke skupštine. Vjerski analitičari su jedinstveni da se situacija u Crnoj Gori ne može drastično promijeniti dok god Crnogorska pravoslavna crkva ne stekne iole ozbiljnu podršku lokalnog pravoslavnog stanovništva koje u ogromnoj većini podržava SPC i dok CPC vodi rasčinjeni i anatemizirani sveštenik Vaseljenske patrijaršije Miraš Dedeić. Druga varijanta bi bila da sadašnja jerarhija kanonske crkve u Crnoj Gori traži preispitivanje statusa unutar SPC-a što je malo vjerovatno u postojećim okolnostima kada crkveni vrh i u Crnoj Gori i Srbiji politički gleda u Kremlj kao najvišu duhovno-svjetovnu instancu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

U OČEKIVANJU VOJNE PARADE  NA CRVENOM TRGU 9. MAJA I NOVIH SANKCIJA EU: Moskva pojačava nacionalističku i antisemitsku retoriku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar inostranih poslova Sergej Lavrov je u intervjuu italijanskom mediju ustvrdio da je Hitler imao jevrejske krvi i da su Jevreji bili najveći antisemiti. Lavrovljeva glasnogovornica Marija Zaharova je ustvrdila da se izraelski plaćenici bore rame uz rame sa vojnicima Azova koje Rusija smatra nacistima. Putinov savjetnik Sergej Glazjev je javno pričao o zavjeri da se Donbas očisti od Rusa i naseli ljudima iz „obećane zemlje“ aludirajući na Jevreje. On je kasnije to negirao

 

Ruska agresija na Ukrajinu je  duboko ušla u treći mjesec  a nema znakova da je mir na vidiku. Ulozi i apetiti rastu. Evropska unija je najavila novi set energetskih sankcija protiv Rusije. Nakon zabrane uvoza ruskog uglja planira se potpuna obustava uvoza ruske nafte i plina do kraja godine.  Slovačka, Mađarska, Austrija i Češka bile bi izuzete od obaveze embarga. Evropska komisija će im ostaviti rok do kraja 2023. godine da nađu alternativu ruskom gasu i nafti.

Sa berzanske strane Rusija je napravila neočekivani zaokret. Ipak je platila stranim investitorima 650 miliona američkih dolara dospjelih obaveza stranim investitorima i time izbjegla prvi mogući default na plaćanja od Boljševičke revolucije 1917. Plaćanje je došlo nakon što je Kina izbjegla da priključi ruske banke na svoj UnionPay platni sistem, poslije protjerivanja većeg dijela ruskih banaka iz SWIFT sistema. Smatra se da je kineski potez iznuđen željom da ona izbjegne takozvane sekundarne zapadne sankcije i da se okoristi ruskom ekonomskom slabošću. Sankcije i embarga mogu dugoročno pomoći Ukrajini.

Velika ruska ofanziva na skoro 500km fronta u Donbasu sve više podsjeća vojne analitičare na epsku bitku za Kursk iz ljeta 1943. U  ovom slučaju agresori su  ruske trupe koje pokušavaju da naprave sistem kliješta iz pravca juga i sjevera i odsijeku branitelje u Donbasu (tj. djelove Luhanske i Donjetske oblasti koje su još pod ukrajinskom kontrolom). Oklopni prodor iz okupiranog Izijuma sa sjeveru prema jugu radi spajanja sa jedinicama iz južnog Donjetska ide jako sporo uz velike gubitke napadača što pokazuju svakodnevni novi snimci uništene ruske vojne tehnike i ljudstva.

Ukrajinska strana, u iščekivanju dolaska zapadnog visokotehnološkog naoružanja, primjenjuje model mobilne odbrane protiv brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja. Branitelji izbjegavaju statičnu odbranu zbog ogromne vatrene moći ruske armije i ustupaju manje djelove teritorije kako bi dobili na vremenu i pronašli slabe tačke napadača. Kada se ruske kolone razvuku, napadaju ih  sa bokova preciznom artiljerijom navođenom od dronova.

Američki vojni i državni zvaničnici ne kriju da snabdijevaju Kijev obavještajnim podacima sa špijunskih satelita i prislušne opreme. Američka obavještajna pomoć je po izvorima New York Timesa pomogla Ukrajincima da likvidiraju veliki broj visokih oficira ruske armije uključujući čak 12 generala. Među njima su komandanti 41. kombinovane armije general-major Vitalij Gerasimov, 29. armije general-major Andrej Kolesnikov, 49. armije general-poručnik Jakov Rezantsev, zamjenik komandanta 8. gardijske armije general-major Vladimir Frolov, komandant za elektronska dejstva 2. armije Andrej Simonov te veći broj komandanata divizija i bataljona u rangu generala i pukovnika. Posebno je bio spektakularan napad prošle subote na komandni centar u okupiranoj Hersonskoj oblasti kada je navođenom vatrom na regionalni štab ubijeno 50 visokih oficira uključujući i dva generala. Načelnik generalštaba ruske armije Valerij Gerasimov je za malo izbjegao smrt prilikom posjete okupiranom Izijumu prije pet dana. Dalekometna navođena artiljerija ga je navodno lakše ranila dok je veći dio njegove pratnje ubijen. Analitičari tvrde da toliki broj ubijenih i ranjenih visokih oficira nezapamćen od Drugog svjetskog rata.

Ne radi se samo o odličnom prikupljanju obavještajnih podataka sa dronova i satelita. Više puta je otkriveno da je ruska vojska nemarna u elektronskoj zaštiti.  Veliki broj oficira je kao sredstvo komunikacije koristio obične mobilne telefone u ukrajinskoj mreži i prenosio osjetljive podatke jedinicama na terenu. To pokazuje i veliki broj objavljenih snimaka koje je presrela ukrajinska obavještajna služba SBU. Presretnut je i znatan broj kriptovanih komunikacija što ukazuje da SBU ima veliku pomoć i NATO-vih hakerskih timova. NATO  pomaže Kijevu i  sa informacijama o planiranim raketnim napadima tako da ukrajinska vojska može na vrijeme dislocirati ratnu tehniku. Time je sačuvan veći dio ratnog vazduhoplovstva da ne bude uništen u prvim satima invazije 24. februara i kasnije.

Da ofanziva na Donbas i jug ne ide po planu vidljivo je i na primjeru lučkog grada Mariupolja gdje pukovnija Azov i ukrajinski marinci i dalje herojski odolijevaju desetostruko jačem napadaču. Branitelji su najvećim dijelom zbijeni na prostoru jedne od najvećih evropskih čeličana Azovstal sa velikim sistemom podzemnih tunela i skladišta gdje se i dalje nalazi nekoliko stotina civila čija djelimična evakuacija je počela prije 3 dana uz stalne prekide usljed ruskih napada. Iako je hrabrost ukrajinske vojske neupitna ono što im ne ide u prilog je totalna odsječenost od glavnice ukrajinskih snaga koje su udaljene 120 km od grada i nestajuće rezerve municije, hrane i vode. Civili koji su prebačeni iz Mariupolja na slobodnu teritoriju svjedoče da su im vojnici Azova davali svoja sljedovanja hrane dok su se oni zadovoljavali jednim obrokom u par dana. Dok ovaj broj ide i u štampu vode se teške borbe u čeličani u koju su nagrnule ruske trupe nakon napada zabranjenim termobaričkim projektilima.

Na drugim djelovima fronta došlo je čak i do lokalnih preokreta. Ukrajinska vojska je oslobodila nekoliko sela u okolini drugog po veličini grada Harkiva i na pojedinim pozicijama odbacila napadače i do 20 km od grada. Branitelji su takođe potisnuli ruskog agresora sa nekoliko pozicija u Hersonskoj oblasti i oko Mikolaeva.

U Rusiji, usljed nedostatka dobrih vijesti sa ratišta, raste toksična retorika državnih medija i zvaničnika. Na državnom RT kanala jedna od glavnih kremaljskih propagandista Margarita Simonijan već je nekoliko puta najavila „moguću upotrebu nuklearnog oružja“ ako se Rusija „osjeti ugroženom“. Dmitri Kiselov je prije 3 dana na Kanalu Rusija 1 u izlaganju od 100 sekundi uveselio javnost navodima kako  je  jedna ruska nuklearna raketa Sarmat dovoljna da uništi Veliku Britaniju a detonacija od 100 megatona podvodnog  nuklearnog drona Posejdon, i proizvela bi  radioaktivni morski cunami od 500 metara koji bi zauvijek potopio Britaniju. Dan nakon priloga, Kiselov je snimljen na plaži u Dubaiju.

Na televiziji se  prijeti i domaćim izdajnicima i svima koji pružaju otpor novom ruskom poretku. Tako je Putinov propagandista Karen Šaknazarov obznanio za one koji se protive znaku Z (simbolu ruske invazije na Ukrajinu) „neće biti milosti i da to nije šala…ovdje pričamo o koncentracionim logorima, a to je reedukacija, sterilizacija, i to nije šala“. Osim slova Z sve je veći broj onih Rusa koji na uniforme prišivaju nacističke simbole poput Totenkopfa ili SS runova ili dva ukrštena slova Z da liče na iskrivljenu svastiku. Sa druge strane Rusija tvrdi da se bori za „denacifikaciju Ukrajine“ i da će 9. maja opet proslaviti na Crvenom trgu pobjedu nad nacizmom. Zapadni zvaničnici upozoravaju da bi ruski predsjednik Vladimir Putin tada mogao preformulirati „specijalnu vojnu operaciju“ kako se naziva invazija na Ukrajinu u pravi rat i proglasiti opštu mobilizaciju u borbi protiv navodnog nacizma. Vojni analitičari nisu sigurni da mu mobilizacija neiskusnih i dobrim dijelom nevoljnih rezervista može puno pomoći na frontu. Zadnjih nedjelju dana zabilježeni su brojni napadi Molotovljevim koktelima i paljevine regrutnih centara širom Rusije. Takođe je zabilježeno i nekoliko paljevina vojnih istraživačkih centara i laboratorija.

Najveći zaokret posljednjie nedjelje se dogodio u složenim rusko-izraelskim odnosima. Ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov je u nedavnom intervjuu italijanskom mediju ustvrdio da je Hitler imao jevrejske krvi i da su zapravo Jevreji bili najveći antisemiti ukazujući na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i njegov navodni neo-nacizam. Lavrovljeva glasnogovornica Marija Zaharova i Putinov savjetnik Sergej Glazjev su dodatni dolili ulje na vatru. Zaharova je ustvrdila da se izraelski plaćenici bore rame uz rame sa vojnicima Azova koje Rusija smatra nacistima dok je Glazjev javno pričao o zavjeri da se Donbas očisti od Rusa i naseli ljudima iz „obećane zemlje“ aludirajući na Izrael i Jevreje. On je kasnije to negirao.  Izjave ruskih zvaničnika su izazvale pravu buru u Izraelu i globalnoj jevrejskoj zajednici i  ne pomažu Moskvi u njenoj priči da se bori protiv nacizma. Međutim, priča o jevrjeskim zavjerama može biti od pomoći kod kuće kako bi se sakrila Putinova nekompetentnost i kleptokratija.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo