Povežite se sa nama

FOKUS

TU DRAŽINI NASLJEDNJICI, TU MILO PRVI GERILAC CRNE GORE: Tuguj, bronzana stražo

Objavljeno prije

na

Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet

 

Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.

To da  Vlada nema podršku dobrog dijela  većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i  upućene.

Premijer je  otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.

Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).

Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.

Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.

Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.

Sada je, dijelom, promijenio priču. Najavljujući u parlamentu kako „u skorije vrijeme“ u posjetu Podgorici, na poziv Ministarstva pravde, dolazi glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc, da bi razgovarali o zločinima počinjenim na teritoriji Crne Gore. Sad Tribunal ima legitimitet. ,,Bramerc dolazi da govori o Bukovici, Kaluđerskom lazu, deportaciji izbjeglica, logoru u Morinju, vozu u Štrpcima”, kazao je Leposavić, ne krijući zadovoljstvo što će, makar i kao bivši ministar, DPS-u uzvratiti na nevolju u koju su ga uvalili poslaničkim pitanjem o genocidu u Srebrenici.

To nijesu dobre vijesti za DPS. Pošto aktuelno partizanstvo, komitsvo, evropejstvo i antifašizam Mila Đukanovića i njegovih saradnika iz DPS-a nijesu i ne mogu biti dovoljni da u zaborav potisnu mračnu stranu njihove prošlosti. I vrijeme kada su bili strateški partneri sa sada osuđenim ratnim zločincima za genocid.  Organizujući lov na ljude  izbjegle iz Bosne i Hercegovine, tolerišući progone i etničko čišćenje Bukovice, prećutkujući mučenje zarobljenika u logoru Morinj, ne kažnjavajući brutalnu egzekuciju albanskih izbjeglica sa Kosova u Kaluđerskom lazu. I, konačno, pomažući da ratni profiteri, paravojnici i vikend zločinci izmile i postanu etablirani članovi crnogorskog društva. Spremni i sposobni da u svakom trenutku navodna politička opredjeljenja promijene i prilagode mogućnosti da uvećaju svoj plijen.

Nema sumnje da će DPS ponovo pokušati da spriječi da nas priča o genocidu u Srebrenici dovede do zločina u Štrpcima i Bukovici. Baš kao što su svojevremeno, relativizovali i Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlameneta (EP) o Srebrenici.

Ne samo što se u dokumentu usvojenom u Skupštini Crne Gore nigdje ne pominje riječ genocid, iako je EP u svojim dokumentima nedvosmisleno pozvao da se 11. jul, „kao dan sjećanja na srebrenički genocid“, prikladno obilježava u cijeloj EU i zemljama Zapadnog Balkana. DPS je, skupa sa tadašnjim saveznicima u vlasti, sa lakoćom zaboravio i na dio Deklaracije kojim „Skupština poziva sudske i druge nadležne organe, Vladu Crne Gore da stvore sve odgovarajuće formalno-pravne, organizacione i druge neophodne pretpostavke za još odlučnije suočavanje i afirmaciju istine o svim zlodjelima iz perioda 1991 – 2001. godine, na bilo koji način vezan za Crnu Goru“. Pa su radili sve suprotno od usvojenog.

Zato, kada poslanik SD-a Damir Šehović kaže kako „u Vladi ima još ministara koji misle isto što i Leposavić“, mora biti svjestan da takvih ima i među onima sa kojima je do 4. decembra prošle godine bio dio tadašnje Vlade. Pravo pitanje je, danas, ko bi u poslu zataškavanja zločina i produbljivanja podjela mogao biti glavni saveznik DPS-a. Ili DF-a. I koliko je njihova saradnja moguća u trenutku kada to bude jedini, ili najjednostavniji, način da zadrže stečeno i domognu se novog. Plijena i moći.

Dio odgovora na ta pitanja može se pronaći u onome što dijeli i svađa aktuelnu vladajuću većinu. Svjedoci smo da to nije prijedlog zakona o budžetu za 2021. Glasaćemo za njega i ako naši amandmani ne budu usvojeni, najavio je Milan Knežević prije neki dan. Optužbe za paktiranje sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta ili priča o navodnoj namjeri da se, ispod žita, proda Elektroprivreda takođe nijesu izazvale veliko uznemirenje među zvaničnicima zakonodavnih i izvršnih vlasti.

Od obećanog zakona o preispitivanju imovine se, po svoj prilici, odustalo onog časa kada su shvatili da njegova primjene ne počinje i ne završava sa bivšim vlastima. Ni to ne ljuti nikoga. Makar ne dok su odabrani i dalje u prilici da o državnom trošku poklanjaju stanove, voze i lupaju službene automobile, zapošljavaju svoje po dubini, širini i visini.

Pobrojano je samo dio privilegija koje je novim vlastima u nasljeđe ostavio DPS. Da bi ih oni s radošću prigrlili.

Od svega je, izgleda, važniji „građanski rat sjećanjima“, kako je našu današnjicu opisao poslanik Miodrag Lekić. O njegovom intenzitetu svjedoče i događaji koji su obilježili sedmicu između dva broja Monitora.

Počelo je uriniranjem na spomenik narodnom heroju Čedomiru Ljubu Čupiću na nikšićkom Trgu slobode, kojeg su u maju 1942. strijeljali četnici. „Ovakav čin je loš zato što se dogodio u samom centru grada i na javnom mjestu prije svega“, ocijenio je Marko Kovačević, predsjednik Opštine Nikšić (vidi antrfile). Podržavan i od onih (GP URA, Demokratska Crna Gora) koji se javno zaklinju u svoja građanska, antifašistička i proevropska opredjeljenja.

Nastavljeno je u parlamentu, na sjednici Odbora za ljudska prava i slobode. Tamo je dio predstavnika vladajuće većine (DF, PzP, SNP) amandmanima pokušao da suštinski obesmisli predloženu (novu) rezoluciju o Srebrenici, insistirajući da se iz nje briše svaki pomen pravosnažno presuđenog genocida, uz verbalnu osudu „svih zločina“ na prostoru bivše Jugoslavije. ,,Ne možemo pominjati Srebrenicu, a zaboraviti da se desio Jasenovac. Pominjati Žepu, a zaboraviti da je postojala Gradiška”, ponovila je stare mantre poslanica DF-a Simonida Kordić, previđajući da zločincima iz Srebrenice i Žepe i danas, nekažnjeno, kliču sljedbenici iz Crne Gore, Republike Srpske i Srbije. Dok su se njene kolege ponovo uhvatile u koštac sa, ničim argumentovanim, „pokušajima da se jedan narod označi kao zločinački“. Prevagnula je, ipak, struja koja je pokušala da predloženu rezoluciju učini prihvatljivom za što veći broj poslanika. I njihovih glasača.

Završilo se skupštinskom raspravom o razrješenju ministra pravde. Njemu je poslanik Marko Milačić objašnjavao kako jeste napravio veliku grešku, pošto je ono što obojica misle negirajući genocid u Srebrenici („ja sam još oštriji“, pohvalio se Milačić) izgovorio u nevrijeme – prije nego su poklonici đenerala (Draže Mihailovića i Ratka Mladića), osuđenih ratnih zločinaca, uspjeli da ojačaju svoju vlast i odreknu se neželjenih saveznika iz redova građanista. „Treba ići korak po korak“, savjetovao je Leposavića budući kandidat za titulu lidera srpske desnice u Crnoj Gori. A možda i  u čitavom vojvodstvu srpskog sveta. Konstatujući kako je Leposavić trebao da se ugleda na ministarku Vesnu Bratić i ono što ona radi u Ministarstvu obrazovanja, kulture, nauke i sporta.

Milačić je, inače, jedini poslanik u Skupštini koji javno podržava i premijera Krivokapića i odmetnutog ministra Leposavića. To bi se moglo pokazati i kao ozbiljan problem u najavljenim pregrupisavanjima unutar vladajuće koalicije. U kojima su programska opredjeljenja i kadrovska rješenja omeđena željom da se sačuva većina od 41 poslanika. Možda i bez dijaloga na relaciji Vlada – vladajuća većina u parlamentu. I bez pomoći od strane sadašnje opozicije.

U četvrtak poslije podne, više od dva sata kasni najavljeni nastavak sjednice Skupštine na kojoj treba glasati o budžetu, rezoluciji o Srebrenici i razrješenju ministra Leposavića. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. To se, tumače analitičari, odnosi i na budžetski amandman težak 900 miliona eura, o reprogramiranju kineskog duga za auto put. Poslanici DPS obukli su odijela. Upućeni tvrde da su spremni za glasanje. Početak raspleta ili novi zaplet?

 

Od plana do zločina, od negacije do divljenja

Godinama, sa istih adresa stižu pokušaji afirmacije Ravnogorskog (četničkog) pokreta iz II svjetskog rata i negacije (minimiziranje) zločina počinjenih nakon raspada Jugoslavije u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Dijelom i zato što je u pitanju ista matrica.

-„Omeđiti defakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj; posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom; u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi“.

 –,,Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda”, (istočna Bosna, prim. Monitora).

Nalaže se (Drinskom korupusu, prim. Monitora) ,s,tvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.

Autori (potpisnici) navedenih citata iz Programa/Direktiva su Draža Mihailović (1941), Ratko Mladić (1992) i Radovan Karadžić (1995, nekoliko mjeseci prije zločina u Srebrenici). Nije lako, izuzmemo li ekavicu, prepoznati šta je čije. Ali se može, sa visokim stepenom sigurnosti, sumnjati da se težilo istom cilju.

Nezavisno od toga da li čitamo izvještaje Pavla Đurišića, komandanta Limsko-sandžačkih četničkih odreda Draži Mihailoviću, ili još ne kompletirani spisak identifikovanih i pokopanih žrtava masakra u Srebrenici.

Đurišić 10. januara 1943. godine piše Mihailoviću: „Akcija na desnoj obali Lima u srezu Bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena tačno po utvrđenom planu. Rezultat ove borbe je: 1) Potpuno su uništena sljedeća muslimanska sela: (…) Ukupno 33 sela. 2) Žrtve: Muslimana boraca oko 400 (stotine). Žena i dece oko 1000“.

Jedva mjesec kasnije, 13. februara iste godine, nakon zločina nad stanovnicima u pljevaljskom, fočanskom i čajničkom srezu, Đurišić šalje novi izvještaj: „Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. (…)Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve: Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod Muslimana oko 1200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece“.

Onda slušamo kako mlada uzdanica DF-a Marko Kovačević, na otkrivanju spomenika Mihailoviću u Ravnogorskom parku u Bileći, 2019. godine, objašnjava: „Dolazimo da iskažemo poštovanje prema jednoj ličnosti koja tek sada isplivava na našu istorijsku scenu u punom sjaju. Kako bude vrijeme prolazilo tako će sve snažnije i snažnije sijati i davati svoj primjer drugima”. Potom gledamo kako Kovačević postaje predsjednik Opštine Nikšić, sve slaveći uz četničke pjesme (nije birao repertoar, kaže).

Pa čitamo njegovu izjavu nakon zapišavanja spomenika slavnom Nikšićaninu: ,,Niko ne može biti odgovoran za to što je neko odlučio da, u očigledno pijanom stanju, svoje fiziološke potrebe ovako uprazni, osim onoga ko je to uradio. Ružno je da se ovakvi događaji koriste za napade na političke protivnike jer su u pitanju incidenti kojih u svakom vremenu ima”. I sjetimo se kako je isti Kovačević reagovao prije mjesec dana nakon što je grupa mladića optužena da su urinirali po kotorskoj crkvi: ,,Sraman čin mladog čovjeka i pokazatelj koliko je mržnje proizveo DPS za vrijeme svoje vladavine. Mržnja prema srpskom narodu i SPC-u u Crnoj Gori mora da prestane. Mi samo želimo da živimo normalno sa našim sugrađanima”.

Svašta je, eto, postalo normalno. I u Nikšiću, i u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE: JOŠ 600 MILIONA DUGA: Budžet na recke

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu

 

Dolazi zima  pa su iz Vlade riješili da nas ugriju obećanjima o boljem sjutra. Koje može početi već od 1. januara. Pod uslovom da (neka) parlamentarna većina usvojin predloženi budžet za 2023. godinu. I da ova Vlada ostane u mandatu kako bi realizovala predočeni plan državnih finansija.

Zvuči bajkovito  imajući u vidu obećanja o većim platama za budžetske korisnike (planirani neto trošak – 470 miliona), većim penzijama (530 miliona), izdašnijim socijalnim davanjima (190 miliona), rekordnim ulaganjima u tzv. kapitalni budžet (200 miliona)… Pa sve do toga da će za račun Vojske Crne Gore (135 miliona), prvi put biti opredijeljeno više od dva odsto BDP-a, u skladu sa preporučenim NATO standardima. Od čega će 80 miliona, koje ćemo uzajmiti, otići na nabavku nove opreme i naoružanja.

Ima toga još, pojasnio je premijer Dritan Abazović opisujući djelove predloženog budžeta uglavnom superlativima; najbolji, najveći, prvi put.

„Prvi put su predviđeni rast plata u javnoj administraciji, prosvjeti i Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno u policiji. Prvi put se uvodi dječiji dodatak za svu djecu Crne Gore i prvi put su predviđena sredstva za novorođenčad”, ustvrdio je premijer, uz  konstatacije da nas čeka ,,najveći kapitalni budžet koji je Crna Gora ikad imala”, da će ekonomija naredne godine rasti ,,više od sedam odsto”, dok će bruto društveni proizvod naredne godine preći iznos od pet milijardi eura.

O poplavi optimizma nosilaca izvršne vlasti svjedoči i to što, prema njihovim očekivanjima, naredna godina više nije teška nego neizvjesna. Valjda i zato što se, da iskoristimo još dva podatka dobijena od premijera Abazovića, ,,ova Vlada nijednom nije zaduživala”, dok u državnoj kasi ,,sada ima 200 miliona eura u depozitima”.

Mali problem leži u tome što su od navedenih osam činjenica  četiri netačne dok su preostale četiri poluistine. Ili, u najboljem slučaju, pretpostavke/spekulacije koje odstupaju od očekivanih ekonomskih projekcija Svjetske banke i MMF-a.

Ovo nije prvi rast plata budžetskih korisnika. Dječji dodatak je ozakonjen još prošle godine i postoji, kao izdatak, i u ovogodišnjem budžetu. Kapitalni budžet nije najveći do sada a ova Vlada se jeste zaduživala. I još  traži zajmodavca uz čiju pomoć će ispuniti obavezu iz važećeg Zakona o budžetu za 2022, i obezbijediti kredit od 350 miliona eura za potrebe javnih finansija. Za sada je pribavljeno manje od četvrtine tog novca. A slijede nova zaduženja. Bude li kreditora.

Što se optimističkih najava tiče: prema predviđanjima iz predloženog budžeta za narednu godinu crnogorska ekonomija u 2023. neće rasti 7,7 već 4,4 odsto (realni rast). Malo. I što se tiče neophodnog dostizanja onih koji su od nas bolji, i kada se analizira podatak da se zadužujemo po cijeni (kamati) većoj od očekivanog ekonomskog rasta. Premijer govori o 200 miliona u državnim depozitima. U predlogu budžeta za 2023. piše – 100 miliona. U istom dokumentu su predviđena ,,sredstva za novorođenčad” (sedam miliona) ali još ne postoji zakonski osnov za njihovu isplatu. Vjerujemo li zvaničnoj statistici, BDP bi već ove godine trebalo da pređe prag od pet milijardi eura. I ako smo na ta vrata zakucali još davne 2019. godine. Tada je, prema podacima Monstata, crnogorski BDP bio 4,95 milijardi eura.

Ministar finansija bio je znatno precizniji od predsjednika Vlade. Budžet za narednu godinu biće 2,85 milijardi eura a za njegovu realizaciju nedostajaće oko 700 miliona eura, predočio je Aleksandar Damjanović. Objašnjavajući kako su u Vladi, planirajući budžet za narednu godinu, naglasak stavili na ,,očuvanje životnog standarda građana”, resorni ministar je objasnio da će konačan iznos zaduženja u 2023. godini zavisiti, ponajviše, od toga koliko ćemo se zadužiti do kraja ove. ,,Mjera zaduženja koju napravimo u ovoj godini, u novembru i decembru, biće mjera startnih depozita naredne godine. Na te startne depozite treba nadovezati iznos kredita i vjerovatno ćemo razgovarati oko nekih 700 miliona eura nedostajućih sredstava”.

Damjanović i njegovi saradnici iz Ministarstva finansija nijesu do kraja uračunali nekoliko faktora koji mogu imati ozbiljan uticaj na  budžetske projekcije. Počnimo od uticaja parlamenta na konačan sadržaj zakona o budžetu za narednu godinu.

Iskustvo nas uči da poslanici, u decembru, ne propuštaju priliku da se dopadnu biračima tražeći nove rashode iz državne kase. Milojko Spajić  je lani ,,kupio” podršku poslanika većine operacijom million po poslaniku. Tako smo dobili dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina (50 miliona eura godišnje) i naknadu za majke sa troje i više djece. Ovaj trošak ne možemo naći, pojedinačno prikazan, u predlogu budžeta za narednu godinu ali se uz pomoć dostupnih podataka o realizaciji ovogodišnjeg budžeta može izračunati da je u pitanju, približno, isti iznos (50 ili, preciznije, nešto više od 47 miliona). Ili, sve skupa, 100 miliona eura.

Drugi se problem može pojaviti tokom pregovora sa budžetskim korisnicima koji traže povećanje zarada. Vlada je prvo napravila prijedlog budžeta za narednu godinu pa će, tek onda, početi pregovore o povišici za zaposlene u prosvjeti, policiji, pravosuđu, državnoj administraciji, nemedicinskom osoblju u sektoru zdravstva… Recimo da svi oni, bespogovorno, prihvate ponudu Vlade. Kolika će im biti povišica?

Ministar Damjanović nedjeljama signalizira da je Vlada spremna da njihove zarade uveća za procenat približan ovogodišnjoj inflaciji. Iz Monstata su, početkom nedjelje, objavili da su potrošačke cijene za 12 mjeseci, u odnosu na oktobar prošle godine, u prosjeku porasle za 16,8 odsto. ,,Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama mlijeko, sir i jaja, odjeća, meso, cipele i ostala obuća, kratkotrajna dobra za rutinsko održavanje domaćinstva, frizerske i ostale usluge za ličnu njegu, ostali uređaji, predmeti i proizvodi za ličnu njegu, hljeb i žitarice”, stoji u njihovom saopštenju. Uz jasnu naznaku da inflacija iz mjeseca u mjesec nastavlja da raste.

Dan kasnije dobili smo prilku da zavirimo u prijedlog budžeza za narednu godinu. Tamo su projekcije pravljene na osnovu računice (procjene) o inflaciji od 12 odsto. A jedan odsto u toj priči državi donosi trošak od nekih pet miliona eura godišnje. Plus srazmjerno uvećanje ukupnog fonda potrebnog za isplatu penzija (i one se usklađuju sa rastom zarada i cijena).

Ministar Damjanović ostaje optimista. ,,Trudimo se da planiramo realan i održiv budžetski okvir koji će u najvećoj mjeri zadovoljiti elemente čuvanja životnog standarda građana, podrške privredi, odnosno, stvaranje prostora da kroz rast privredne aktivnosti i rast infrastrukturnih projekata dobijemo neku održivu stabilnost”.

I eto nas kod jednog izuzetno važnog ali prečesto zanemarenog dijela državnog budžeta. Kapitalne investicije. U planu su ulaganja od skoro 206 miliona koje treba realizovati, uglavnom, preko Uprave za saobraćaj i Uprave za kapitalne projekte. A tu je i mogućnost (ideja) da se država zaduži dodatnih 200 miliona ukoliko, tokom naredne godine, bude u prilici da nastavi gradnju auto-puta do Andrijevice. To podrazumijeva da se prethodno izradi kompletna projektna dokumentacija i provede tender za izbor izvođača. Vratimo se, zato, onome što je realno.

Tri najveća programa u predloženom kapitalnom budžetu odnose se na izgradnju putne infrastrukture i niskogradnje (110 miliona), turističku djelatnost (27 miliona) i funkcionisanje Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore (13,6 miliona).  Od 90 miliona namijenjenih Direkciji za saobraćaj 78 odnosi na rekonstrukciju u sanaciju postojećih puteva. Još pet za auto-put. Za nove saobraćajnice preostaje manje od 10 odsto planiranih investicija. Ne računajuću državna ulaganja lokalnu infrastrukturu. Na tom popisu već prepoznajemo projekte koji se prenose iz godine u godinu. Poput rekonstrukcije Ulice Zmaj Jovine i Bulevara Veljka Vlahovića u Podgorici, koji svoje mjesto u državnom budžetu imaju još, čini se, od 2019. Tako počinju pomalo da liče na auto-put.

Slično bude kada pogledamo i dio kapitalnog budžeta koji se odnosi na projekte izgradnje i rekonstrukcije objekata u oblasti obrazovanja.  Za izgradnju i rekonstrukciju sedam vrtića u Baru, Podgorici, Beranama, Bijelom Polju i Plavu ukupno 70.000 eura. Baš će mnogo uraditi sa tim novcem.  Za podgoričke osnovne škole na Zabjelu, Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu, još po 10.000 svakoj. Isti iznos namijenjen je i izgradnji novog Kliničkog centra Crne Gore. Opa! A sve kažu nema investicija u zdravstvo i obrazovanje. Zato je za rekonstrukciju zapadne tribine stadiona FK Sutjeska u Nikšiću namijenjeno 2.000.000. Sumnjamo da će biti dovoljno.

Uz potrebu da se uzajmljuje novac kako bi ispunili preuzete obaveze, iz vlasti nerado govore i o potrebi vraćanja starih dugova. Naredne godine dužni smo da vratimo 447 miliona (osnovni dug i kamata), 2024. čeka nas obaveza otplate duga od 561,5 miliona dok nam za tri godine na naplatu stiže iznos od 938,8 miliona eura. I tu će se kola slomiti ukoliko, u međuvremenu, dramatično ne uvećamo prihode u državnoj kasi ili, još dramatičnije, ne redukujemo rashode iz iste.

Prema predloženom budžetu državi nedostaje jedan od svaka četiri eura koja planira potrošiti. U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu. Koja bi, prema sadašnjem stanju finansijskog zdravlja države Crne Gore, lako mogla postati hronična. Ako ne i fatalna.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo

 

Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.

Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.

Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.

U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.

Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.

Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.

Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.

Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.

O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”

Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.

Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.

Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.

Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.

Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.

Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).

Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.

U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.

Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.

„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.

Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.

„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović.  Više nije „turčin”.

Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu.  Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.

I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.

Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.

U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,

Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su  ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta  Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić

Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.

Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo