Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XII):  Referendumi, rat u BIH, sankcije i inflacija

Objavljeno prije

5 godina

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Uzalud je bilo što se protiv referenduma izjasnilo petnaestak političkih partija i organizacija. Među njima i Građanski forum, čiji članovi su bili neki od najznačajnijih crnogorskih umjetnika dvadesetog vijeka (Dado Đurić, Vojo Stanić, Živko Nikolić, Mirko Kovač), više od pet narodnih heroja (Komnen Cerović, Boško Đuričković, Veljko Milatović, Vlado Dapčević, Vlado Kapičić), dva bivša predsjednika vlade (Rade Brajović, Vuko Vukadinović), na desetine profesora univerziteta. Uzalud su bili mitinzi i protesti na kojima su govorili novi politički prvaci i studenti. Pučistička vlast je na zasijedanju Skupštine Crne Gore 23. februara 1992. promijenila zakon o referendumu i promptno zakazala referendum za nedjelju dana kasnije. Crnogorske independističke partije su pozvale građane da bojkotuju referendum. Prvog marta održani su referendumi o nezavisnosti u Crnoj Gori i BIH (ovaj je počeo 29. februara). Bulatović i Đukanović (koji je još 1991. izjavio da „najviše mrzi stopostotne Crnogorce”) intenzivnom kampanjom i pritiskom izveli su na glasanje 66 odsto građana. Od toga je 96 odsto reklo „da” ratu i razaranjima, vjerujući u obmanu da spasavaju Jugoslaviju. Srbi u Bosni su bojkotovali referendum, pa je izlaznost bila 63 odsto. Od toga je za nezavisnost glasalo 99,7 odsto. Pošto je izlaznost bila manja od zakonom traženih 2/3, Srbi nijesu priznali referendum. Već 1. marta došlo je do pucnjave, koja se smatra početkom rata u BIH. U sukob se uključila JNA. Uskoro je sukob poprimio oblik agresije Srbije (odnosno srpsko-crnogorske JNA) na BIH.

U martu 1992. javila se Dragica sa informacijom da je nabavila dvije stare štamparske mašine oko kojih bi mogla da se organizuje štamparija o kojoj sam joj govorio tokom januarske posjete Parizu. Tražila je da ja organizujem transport iz Francuske u Crnu Goru. Nije umjela da objasni karakteristike mašina, pa nijesam bio siguran da mašine odgovaraju našim potrebama, ali po logici „darivanom konju se zubi ne gledaju”, spojio sam je s Ćanom. Dragica mu je dala papire po kojima su mašine bile poklon i Ćano je dao nalog da Montex organizuje njihov prevoz. Tako je stigla mašina Marinoni ML 29 stara 32 godine i mašina Miller TP 36 stara devet godina. Obje za crno-bijelu štampu. Marinoni je bila u radnom stanju, a Miller nije. Međutim, Marinoni je imala format C0, najveći u štamparstvu. Takve mašine su ekonomične samo kad se štampa u velikim tiražima, reda sto hiljada. Opslužuje je nekoliko radnika i mora da ima tzv. mašine za doradu koje savijaju taj veliki format na format knjige ili časopisa. Mora da je prati nož za rezanje papira velikog formata itd. Tiraž Monitora bio je daleko ispod tiraža za koji bi cijena jednog primjerka lista bila prihvatljiva.  Pošto se u Crnoj Gori nije ništa štampalo u velikim tiražima u crno-bijeloj štampi, mašinu Marinoni prevezli smo u skladište fabrike radijatora u Danilovgradu, s nadom da ćemo naći nekog štampara izvan Crne Gore koji štampa velike crno-bijele tiraže, koji bi je kupio. Preduzeće Montimpex Establishment  imalo je zbog mašine Marinoni troškove od 20.500 DM (≈70.0000 FF), koje je planiralo da da kao ulog u preduzeće Montenegropublic. To ulaganje ja nijesam prihvatio jer nijesam želio da druga preduzeća stiču pravo učešća u upravljanju medijima. Evidentirao sam ovaj iznos kao Ćanov doprinos.

Za mašinu Miller trebalo je kupiti neke vitalne rezervne djelove. Kasnije je ispalo da se ne može dovoljno „podmladiti”, već da se mora upotrebljavati kao mašina formata B2 iako je formalno bila formata B1. Kako je Monitoru stalno rastao tiraž, list se nije mogao štampati na ovoj mašini jer bi štampanje trajalo dva dana (i noći). To bi smanjilo aktuelnost lista. Planirao sam da mašinu osposobimo za komercijalne usluge, a iz zarade da pomažemo Monitor. Za to nam je bio potreban nož i mašine za doradu. Pošto nijesmo imali sredstava, a Ćano nije bio raspoložen za ulaganje u štampariju, pitanje štamparije sam odložio.

Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 30. maja Jugoslaviji su uvedene sankcije, za koje su režimi u Beogradu i Titogradu govorili da su „nepravedne i ničim izazvane”, jer „Srbija (Jugoslavija) nije u ratu”. Pošto krnja Jugoslavija nije imala ekonomiju koja može da izdrži dva rata, savezna država je počela da štampa novac. Krajem proljeća-početkom ljeta počeo je da se osjeća porast inflacije. Očekivao sam da će inflacija još više rasti. Sa dugačkim intervalima isplate od strane distributera štampe, to će izazvati smanjivanje realne vrijednosti zarade od tiraža. Ćano, od koga je i tako zavisila egzistencija Monitora, morao bi da poveća pomoć. Kako su se za Montex promijenili uslovi poslovanja na teritoriji bivše Jugoslavije i na njegovom glavnom tržištu u Istočnoj Evropi i Rusiji, počeo sam da brinem. Ćano je plaćao svakih nekoliko mjeseci, ali je to u prosjeku bilo više od dogovorenih 2.500 dolara mjesečno. Ćano (neko preduzeće iz sistema Montex) uplatio je bilo u februaru na račun Montenegropublica 10.000 dolara, a u maju još 10.000 dolara. Odlučio sam da višak sredstava koji se pojavio u tom trenutku sačuvam tako što ću formirati rezerve papira, čija cijena sa isporukom u Podgorici je poslije uvođenja sankcija porasla. Planirao sam da nabavim papir slovenačkog ili evropskog proizvođača jer je bio mnogo boljeg kvaliteta od onog iz Sremske Kamenice, koji je nabavljala Pobjeda. Od fondacija koje su bile spremne da pomognu, pomoć se lakše mogla dobiti ako i mi učestvujemo u troškovima kupovine. Zatražio sam od dvije fondacije da sa svakom udružimo sredstva i kupimo po šleper papira (ukupno 48 tona). Za tiraž koji smo imali polovinom 1992. to je bilo više od jednogodišnjih potreba. Činjenica da smo mi trebali da obezbijedimo 50 odsto sredstava je bila odlučujuća i kupovina je dogovorena. To nas je koštalo oko 15.000 dolara.

Zbog ovog avansiranja imali smo problema u pokrivanju redovnih troškova. Ćano je sa simpatijom gledao na moju štedljivost i pripreme za rvanje sa finansijskim nedaćama, pa je dodatnim sredstvima pomogao u pokrivanju troškova redakcije (od juna do kraja septembra 11.000 dolara+5.000 DM≈23.500 DM). U poslovnoj evidenciji stoji da je u decembru mjesecu Ćano za papir platio još 7.500 dolara. Carinu i prevoz za sve isporuke papira platila nam je Montex banka (po dogovoru Ćana i Vuka Vukadinovića). Mislim da je to bilo 4.000–5.000 dolara. Tako je Ćanova pomoć u 1992. bila približno 75.000 DM.

S rezervama papira koje smo obezbijedili zahvaljujući Ćanovoj pomoći, bio sam siguran da će Monitor preživjeti najmanje godinu dana. Nadao sam se da ću honorare i tekuće troškove nekako podmirivati iz prodaje tiraža, pretplate i pomoći od Ćana i sponzora. U tom trenutku nijesam pretpostavljao da će inflacija u 1993. porasti do 300.000 procenata, što je jedna od nekoliko najvećih inflacija u ljudskoj istoriji. Veća nego čuvena inflacija u Njemačkoj od 1918–1923. Da će to razoriti ekonomiju i potpuno obezvrijediti zaradu od prodaje tiraža.

Tokom proljeća 1992. stalno je rastao tiraž Monitora. Esad i redakcija su radili s entuzijazmom. Krajem proljeća stalni član redakcije postao je Darko Šuković, koji je pisao pod pseudonimom Marko Vuković. (Mislim da je par tekstova napisao i 1991.) Početkom 1993. Darko će početi da potpisuje svoje tekstove pravim imenom.

Brutalnost s kojom je režim izveo referendum bila je predmet više Ćanovih i mojih razgovora. Govorili smo da nema te vlasti na svijetu koji bi se odrekla svoje države tako lako kao crnogorska vlast. Ni naroda koji bi za to glasao. Ja sam povremeno govorio o značaju koji bi imala dnevna novina i televizija za osvješćivanje naroda. On bi obično ćutao.

Pošto organizatori Londonske konferencije nijesu prihvatili naš zahtjev da predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju (o kojoj sam gore govorio) imaju zvanične predstavnike na konferenciji, Ćano se dogovorio s liberalima da jedna grupa nas ode u London da u nezvaničnim kontaktima sa učesnicima konferencije „zagrijava” crnogorsko pitanje. I uspostavi lične veze koje bi nam omogućile lakšu komunikaciju sa važnim adresama u budućnosti. Dogovorili smo u pisanoj korespondenciji više susreta s ljudima koji su bili savjetnici onih koji donose odluke. Zadužili smo nekoliko naših ljudi da pripreme materijal o crnogorskom pitanju koji ćemo na tim razgovorima dijeliti.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

OD MAJA 2006. DO MAJA 2026.: Dvije decenije izgovora (II)

Objavljeno prije

5 sati

na

30 Maja, 2026

Objavio:

Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor ekonomske analize je Miloš Vuković, izvršni direktor Fidelity consulting-a

 

 

Ekonomska dinamika posljednjih godina ne može se razumjeti bez centralne uloge inflacije. Upravo je inflacija, više od bilo koje pojedinačne reforme, bila ključni faktor rekordnih budžetskih prihoda uz istovremeno slabljenje realnog životnog standarda. To je možda i najvažniji makroekonomski paradoks novijeg perioda: snažan rast nominalnih fiskalnih agregata uz pad realne kupovne moći stanovništva. I upravo je taj paradoks postao osnov za posljednji veliki izgovor: narativ o „rekordnim prihodima“, koji je decenijski izostanak strukturnih reformi pokušao da prikaže kao dokaz uspješne ekonomske politike.

Mehanizam je, ekonomski gledano, jednostavan, ali njegove distributivne posljedice nijesu. Rast cijena hrane, roba i usluga automatski povećava osnovicu za porez na dodatu vrijednost i akcize, čime se generiše ono što se u ekonomskoj literaturi naziva inflacionim porezom. U sistemu sa visokim učešćem indirektnih poreza u ukupnim prihodima, a Crna Gora je upravo takav sistem, inflacija djeluje kao snažan, ali izrazito regresivan izvor budžetskih prihoda. Rekordni nominalni prihodi u takvom okruženju nijesu indikator jačanja proizvodne osnove privrede, već prvenstveno odraz cjenovne dinamike i strukture poreskog sistema.

Tu se otvara razlika između fiskalne i socijalne perspektive, koja je možda najvažnija lekcija ovih dvadeset godina. Na nivou agregata, država je mogla da prikaže poboljšane budžetske performanse: veće prihode, niži deficit, povoljnije pokazatelje servisiranja duga. Na nivou domaćinstava, ista nominalna primanja kupovala su manje dobara i usluga. Realna plata, kategorija koja je u ekonomskoj analizi mnogo relevantnija od nominalne, kretala se znatno nepovoljnije nego što sugerišu zvanična saopštenja. Otuda sistemski raskorak između makroekonomskog narativa i mikroekonomskog (životnog) iskustva građana koji se godinama premošćuje upravo izgovorima: čas globalnim cjenovnim šokovima, čas geopolitičkim okolnostima, čas „uvezenom inflacijom“, a najređe pogledom u sopstveni model rasta.

Zato se ozbiljna ekonomska analiza ne može zaustaviti na konstataciji da su plate i prihodi rasli. Ključna pitanja su sljedeća: koliko je rastao realni dohodak, kakva je struktura tog rasta i kakva je kompozicija budžetskih prihoda. Ako značajan dio fiskalnog poboljšanja proizilazi iz oporezivanja sve skuplje potrošnje, država ne ubira plodove povećane produktivnosti, već prihode od erozije kupovne moći. To je kvalitativno bitno različita pozicija od one koju sugeriše zvanična komunikacija i pozicija koja u dugom roku nije održiva.

Distributivni efekti tog mehanizma dodatno usložnjavaju sliku. Inflacija je, po pravilu, regresivna: najjače pogađa domaćinstva koja najveći dio dohotka troše na osnovne životne potrebe. Empirijski podaci za Crnu Goru, kao i za većinu zemalja sa sličnom strukturom potrošnje, potvrđuju da su upravo niži i srednji decili dohotka pretrpjeli najveći realni gubitak. Posljedica je dvostruka: rast mjerene nejednakosti u društvu i jačanje percepcije socijalnog deficita, čak i u uslovima kada zvanični makroekonomski pokazatelji izgledaju povoljno. To nije pitanje optike već društvene kohezije, koja je u jednoj maloj državi razvojna kategorija prvog reda.

Sumarno, ekonomska istorija Crne Gore u periodu 2006–2026. može se opisati kao dvije decenije sistematskog kupovanja vremena pomoću sve novijih izgovora. Improvizacija je, na taj način, prerasla iz izuzetka u dominantan metod ekonomskog upravljanja, a izgovor iz retoričkog manevra u sistemski instrument ekonomske politike.

Otuda i temeljni paradoks današnje pozicije zemlje, koji se mora imenovati upravo na ovaj jubilej. Crna Gora je nominalno bogatija nego 2006. godine, ali strukturno i dalje izrazito ranjiva. Ima više nominalne dohotke, ali nedovoljno snažnu proizvodnu osnovu. Bilježi rekordne javne prihode, uz oslabljenu realnu kupovnu moć stanovništva. Sprovodi mjere koje po svojoj prirodi više odgovaraju instrumentima političkog ciklusa nego razvojnoj strategiji. Drži ekonomiju koja je predugo trošila prostor, umjesto da ga koristi za izgradnju otpornosti. Sjever je i dalje razvojno zapostavljen, demografski trendovi su zabrinjavajući, a strukturni odlazak mladih ljudi predstavlja tihi gubitak ljudskog kapitala koji nijedan budžetski rekord ne može da nadoknadi.

Dvadeset godina nezavisnosti zato nije samo prilika za jubilarnu retrospektivu, već i za ozbiljnu reviziju ekonomske paradigme i, prije svega, za prestanak proizvodnje izgovora. Politički suverenitet uspostavljen je 2006. godine i to je istorijski neopoziva tekovina. Ekonomski suverenitet, u smislu izgrađenog razvojnog modela otpornog na eksterne šokove, još uvijek nije konsolidovan. Ekonomija koja sistemski zavisi od eksterne tražnje, stranog kapitala, koncentrisanog turističkog sektora i inflacije kao prikrivenog fiskalnog instrumenta nije izgradila održiv model rasta. Ona je, u ekonomskom smislu, kupovala vrijeme i za svaku tu kupovinu imala spreman izgovor.

Najpoštenija ocjena dvadesetogodišnjeg bilansa stoga bi mogla glasiti ovako: Crna Gora je u tom periodu uspjela da održi makroekonomsku stabilnost u nominalnim okvirima i da povremeno generiše ciklične epizode rasta, ali nije uspjela da izgradi dosljedan, produktivno utemeljen socijalno pravedan ekonomski model. U tom kontekstu, Evropa sad 2 nije anomalija, već logičan ishod dominantne ekonomske paradigme u kojoj je nominalna ekspanzija godinama prikazivana kao razvoj, inflacija prećutno tretirana kao saveznik fiskalne politike, a izgovor kao zamjena za strategiju.

Pravi smisao obilježavanja dvadesetogodišnjice obnove nezavisnosti zato nije u tome da se prošlost uljepša, već da se otvori prostor za narednu deceniju u kojoj će se ekonomska politika konačno mjeriti onim što jeste izgradila, a ne onim čime je objašnjavala zašto nije. Crna Gora je 2006. godine vratila svoju državu. Sada joj duguje ekonomski model dostojan te države. Ako naredni jubilej, tridesetogodišnjica 2036. godine, bude obilježen istim portfoliom izgovora, teret neće biti samo ekonomski. Biće, prije svega, istorijski.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

OD MAJA 2026. DO MAJA 2026.: Ekonomija i životni standard – dvije decenije izgovora

Objavljeno prije

1 sedmica

na

22 Maja, 2026

Objavio:

Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor ekonomske analize je Miloš Vuković, izvršni direktor Fidelity consulting-a

 

 

Svaki državni jubilej nosi sa sobom dvostruku obavezu. Prva je obaveza prema simbolici: 21. maj 2006. godine jeste bio istorijski trenutak u kojem je Crna Gora, nakon gotovo devet decenija, demokratskim putem vratila svoj međunarodno-pravni subjektivitet. Ta obaveza je ispunjena samim protokom vremena: dvadeset godina kontinuirane državnosti, članstva u Ujedinjenim nacijama, NATO savezu i pregovaračkog procesa sa Evropskom unijom čine politički bilans koji se ne može osporiti.

Druga obaveza, međutim, mnogo je teža. To je obaveza prema istini o onome što je obnovljena država u tom periodu uradila sa svojom ekonomskom suverenošću i, što je još važnije, šta sa njom nije uradila.

Kada se sa političke siđe na ekonomsku ravan, na strukturu bruto domaćeg proizvoda, kompoziciju budžetskih prihoda, dinamiku produktivnosti i realni životni standard, postaje jasno da ekonomska istorija proteklih dvadeset godina nije priča o izgrađenom modelu, već o nizu opravdanja zašto taj model nikada nije izgrađen.

U protekle dvije decenije zemlja je promijenila više vlada i fiskalnih paradigmi nego suštinskih elemenata svog razvojnog modela. Umjesto dosljedne razvojne strategije, vođena je politika kratkoročnih prilagođavanja, pri čemu je svaka generacija nosilaca ekonomske politike imala spreman izgovor zašto ozbiljne strukturne reforme moraju da sačekaju: čas zbog povoljne ekonomske konjunkture koju ne treba kvariti, čas zbog krize koju treba prebroditi, čas zbog izbornog ciklusa koji ne trpi nepopularne mjere. Umjesto definisanog koncepta o tome šta privreda proizvodi, izvozi i kako jača svoju otpornost, dominantno je izgrađena ekonomija oslonjena na ličnu potrošnju, uvoz, tržište nekretnina, sezonski turizam i kontinuirano zaduživanje. Drugim riječima, rast je dominantno bio funkcija priliva novca, a ne vještine povećanja produktivnosti.

U prvim godinama nakon obnove nezavisnosti, agregatni pokazatelji djelovali su solidno. Snažan priliv stranih direktnih investicija, otvaranje države i rast cijena nekretnina kreirali su privid ubrzane konvergencije ka razvijenim ekonomijama, a taj privid je istovremeno postao i prvi veliki izgovor: ako brojevi rastu, čemu onda strukturne reforme? No, analiza tog perioda, međutim, pokazuje da rast nije počivao na proširenju proizvodne baze niti na rastu ukupne produktivnosti, već na eksternim prilivima i kreditnoj ekspanziji. Riječ je o klasičnom modelu rasta vođenog tražnjom, sa slabim potencijalom da preživi prvi ozbiljniji egzogeni šok. Globalna finansijska kriza 2008. i 2009. godine potvrdila je tu dijagnozu na najbolniji mogući način. Umjesto da posluži kao okidač za strukturno repozicioniranje privrede u pravcu jačanja produktivnih sektora, izvozne diversifikacije i osnaživanja ljudskog kapitala, kriza je tretirana kao ciklični poremećaj, a zatim i kao još jedan izgovor: u uslovima krize, naime, nije trenutak za bolne reforme. Reforma proizvodne strukture je izostala, a ekonomska politika nastavila je da se oslanja na potrošačku tražnju i sektor nekretnina. Tako je zemlja u drugu deceniju nezavisnosti ušla sa istim strukturnim slabostima sa kojima je u prvu i ušla: niskom diversifikacijom izvoza, hroničnim spoljnotrgovinskim deficitom, izraženim regionalnim disparitetima između sjevera, centra i juga, fiskalnom ranjivošću i prekomjernom zavisnošću od jednog sektora – turizma.

Pandemijski šok 2020. godine bio je samo empirijska potvrda već dobro poznatih ranjivosti. Pad turističkih prihoda preveo se u dvocifreni pad bruto domaćeg proizvoda, što je jedan od najjačih dokaza koncentracionog rizika u modelu rasta i podatak koji bi u svakoj ozbiljnoj državi pokrenuo dubinsku reviziju razvojne paradigme. Trenutak je objektivno tražio takvu reviziju. Umjesto toga, ponuđen je novi izgovor, ovoga puta da je riječ o vanrednoj okolnosti koja zahtijeva vanredne mjere, pa su redovne strukturne reforme ponovo odložene, a ekonomska politika se vratila instrumentu koji je već decenijama dominantan: fiskalnoj ekspanziji bez odgovarajućeg pokrića u rastu produktivnosti.

U tom kontekstu treba čitati i program Evropa sad 2. Posmatran kao mjera ekonomske politike, riječ je o paketu sa značajnim implikacijama na strukturu javnih prihoda i dugoročnu fiskalnu održivost, a bez transparentno predstavljenog srednjoročnog fiskalnog okvira. U trenutku najave, projekcije efekata nijesu bile sistemski ugrađene u Program ekonomskih reformi niti u zvanične fiskalne strategije države, što je samo po sebi znak metodološke slabosti i istovremeno najnoviji u nizu izgovora: argument da će rast nominalnih primanja sam po sebi pokrenuti privredu zamijenio je ozbiljnu analizu efekata na produktivnost, inflaciju i tekući račun.

Ekonomska supstanca programa svodi se na rast nominalnih primanja u uslovima nepromijenjene proizvodne baze što je, u udžbeničkom smislu, recept za jačanje pritisaka na inflaciju i tekući račun, uz odlaganje stvarnog problema, a ne njegovo rješavanje.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXXIV): Đevojački institut i bijela vojska

Objavljeno prije

2 sedmice

na

15 Maja, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Poseban akcenat dajemo dvjema pojavama od značaja, želeći da približimo ulogu i doprinos žene u crnogorskoj istoriji:

Đevojački institut „CARICE MARIJE“: U istoriji crnogorske prosvjete 1869. godina značajna je po tome što su tada, u slobodnom dijelu države, otvorene 31 osnovna škola, Bogoslovija i Đevojački institut na Cetinju, kao neka vrsta prvog ženskog koledža. Osnovan je pod patronatom ruske carice Marije Aleksandrove, čije je ime nosio i bio je namijenjen vaspitanju „Crnogorske ženske omladine“.

Institut je imao nastavni program po ugledu na takve institucije u Rusiji. Za njegovo otvaranje dato je 5.000 rubalja. Sredstva za izdržavanje škole nastavila je da daje ruska vlada, koja je postavljala upraviteljice, uz obavezu da to moraju biti Ruskinje, dok su nastavnici bili domaći.

Cilj Instituta bio je da pripremi učiteljice budućih ženskih osnovnih škola, kao i da osposobi žene da budu dobre „hrišćanke, majke, domaćice, sposobne da gazduju i vode domaćinstvo“. Ovi ciljevi imali su i pozadinu koja nije bila pedagoške prirode, jer je po prilici Đevojački institut na neki način odražavao težnje i ruskog i crnogorskog dvora da preko ove škole utiču na druge balkanske zemlje.

Za vrijeme od 40 godina rada kroz Institut je prošlo oko 450 učenica, od kojih je iz Crne Gore bilo 205, a ostalih 245 su iz Austro-Ugarske, Turske, Srbije i jedna iz Bugarske.

Bez obzira na političku pozadinu, školovanje u Đevojačkom institutu postalo je čak i pitanje prestiža među bogatim i poznatim porodicama iz Beograda, Ljubljane, Zadra, Dubrovnika, Novog Sada, Sofije, pa i Carigrada. Po podacima iz ondašnje štampe vidi se da je od upisanog broja školu završilo i diplomu dobilo 140 učenica: 86 Crnogorki, a ostale su bile: iz Dalmacije trideset i dvije, 3 iz Hercegovine, 6 iz Bosne, 2 iz Kraljevine Srbije i Albanije, 2 iz Hrvatske, po jedna iz Slavonije, Bugarske i Ljubljane. Za prvih deset godina rada nastava je bila četvorogodišnja, podijeljena na „mlađu i stariju klasu“, sa po dvije godine. Pored maternjeg izučavali su se ruski i francuski jezik, istorija, zemljopis, račun, krasnopis, gajenje svilenih buba, ženski rad i pjevanje. Kasnije su planovi mijenjani, a školovanje je prerastalo u petogodišnje do osmogodišnjeg. Nastavnici u Institutu bili su najbolji crnogorski učitelji i izvanjci.

Prva upraviteljka bila je Nadežda Petrovna Pacevič, a na kraju dolazi Sofija Petrovna Mertvago, koja je u Institutu provela 25 godina, od 1888. do 1913, dajući veliki pedagoško vaspitni doprinos. U jednom intervjuu, datom u aprilu 1913, povodom dvadesetpetogodišnice svoga rada, Sofija Mertvago kaže: „S ovom se djecom, kao i sa cijelim crnogorskim narodom može sve postići, jako su daroviti, ali nemaju discipline. Može se disciplina postići, ali ne krutim birokratizmom nego s dušom. S dušom treba raditi, to je moje načelo.“ Na inicijtivu Sofije Petrovne Mertvago otvoren je i prvi dječji vrtić u Crnoj Gori, „Djetski sad“, u februaru 1903. godine, pod pokroviteljstvom šćeri kralja Nikole Milice, udate na ruskom dvoru.

Odlukom kralja Nikole, Đevojački institut prestao je sa radom 1913. godine, što je od strane Rusije shvaćeno kao politički akt i oslobađanje od trajnog ruskog uticaja, koji je vršen i preko ove ustanove.

Bez obzira na sve, Đevojački institut ima istaknuto mjesto u crnogorskoj kulturi i kao ustanova i preko uticaja koji su njegove štićenice vršile u narodu. Time je obrazovni cilj Đevojačkog instituta u potpunosti postignut.

Crnogorska „BIJELA VOJSKA“: „Crnogorska bijela vojska” predstavlja osobeni način samoorganizovanja Crnogorki, koje su za vrijeme ratova i vojnih sukoba išle za vojskom snabdijevajuće je obućom, odjećom, hranom i prihvatajući ranjenike. Zbog specifičnog načina ratovanja Crnogorci nijesu imali ni prateće komore, bolničku službu i linije snabdijevanja.

Naziv „bijela vojska“ odnosio se na majke, supruge, sestre, koje su svoje najbliže pohodile na bojištima, đe su se Crnogorci borili s neprijateljem (najčešće s Turcima), povezujući se bijelim maramama i noseći bijelo platno kada je bilo moguće. Bijele marame su nosile iz dva razloga – da ne slute zlo, a što je najvažnije, iz praktičnih razloga, da tim čistim platnima podvezuju rane. Kao što se zna, skoro sve su nosile crninu, jer nije bilo nijedne kuće bez žrtava, pa je odbacivanje tradicionalne korotne krpe imalo čisto praktični razlog. Kako su se kretale u grupama, Crnogorci iz daleka su ih mogli spaziti sa bijelim krpama na glavi, govorilu su: „Evo ide naša bijela vojska“.

O „Crnogorskoj bijeloj vojsci“ nije ostalo mnogo zvaničnih zapisa. Ostala su neka usmena predanja i usputne zabilješke o crnogorskim ženama, koje izvlače i prihvataju ranjene i sa ratnim potrebama, tainom opskrbljujući vojnike u boju. Turci nikada nijesu napadali ili ubijali pripadnice „Crnogorske bijele vojske“, iako su govorili da je crna crnogorska vojska dobra, ali da im bijela ne valja. Crnogorke, koje su se za vrijeme bojeva nalazile uz prve borbene linije, često su svojom vikom zbunjivale Turke.

Bez straha su ponekad, uz bolničarske poslove, preuzimale oružje i učestvovale u okršajima. Ova vrsta (samo)pomoći praktičnu primjenu našla je u formiranju crnogorskog Crvenog krsta 1875. godine.

Veličanstvenoj ulozi crnogorskih žena i u miru i u ratu nastojao se u stihovima odužiti i kralj Nikola: „…Bose, gladne, trudne,/ nage za nama se potucate/ po granicam’ domovine/ da nam skromni tain date./Vi nijeste od nas manje,/ kad nastupe žive muke – /vode, praha i olova/ dodaju nam vaše ruke./ Vrh pramova gustog dima,/ toga praha što gorimo/ kraj simvola, krst-slobode,/ vaš anđelski lik vidimo…“

Ovaj veličanstveni doprinos borbi za slobodu i žrtvovanje crnogorskih žena kroz vjekove, ne smije biti zaboravljen.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo