Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

Priče i legende čine dio naše bogate kulturne baštine. Neke od najljepših priča i legendi prenošene su generacijama na prađedovskim ognjištima. Prenosila se živa riječ o vremenima i ljudima, o dobru i zlu. Tako je to trajalo vjekovima na padinama Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Goliša, Huma, Malog i Velikog Konjskog, u podnožjima mnogih katuna. Mi prenosimo dio te zaboravljene prošlosti koju smo otrgli od zaborava.

Na putu prema Međuvršju, čiji jedan krak odvaja prema Mauzoleju (k Jezerskom vrhu), nalazi se predio (toponim) koji nosi naziv Turčinov grob. Zanimljiva je legenda o nastanku ovog toponima na padinama samog Lovćena. Osman je bio ugledni trgovac iz Nikšića koji je puno putovao i imao brojna pobratimstva, prijateljstva i kumstva širom Crne
Gore sa pripadnicima svih konfesija. Kada je iz Nikšića prelazio preko Katunske nahije, s njim je putovao njegov pobratim Jovan Markov. Jovan Markov je živio u mjestu Bijele Poljane uz samu granicu s Turskom imperijom. On ga je uvijek pratio na putevima kroz Katunsku
nahiju, preko Njeguša, pa sve do starog grada Kotora kako se ne bi desilo da neko napadne turskog trgovca. Kada bi ugovorio trgovinu kožama, solju, maslinovim uljem, Osman se sa svojim pobratimom u kasnim popodnevnim časovima vraćao za Nikšić. Put je bio dug
i zahtjevan, pa su uvijek znali da zakonače kod nekog od brojnih domaćina na tom putu. Osman je bio izuzetno bogat i ugledan i uvijek je svojim domaćinima ostavljao po malo soli i ulja u znak zahvalnosti i pruženog gostoprimstva. To je tako trajalo godinama.

Početkom oktobra Osman pošalje svoga slugu s pismom u kome obavještava Jovana da ima vrlo važan susret 20. decembra (subota) s jednim trgovcem, inače podanikom Austrougarske monarhije u Kotoru i moli ga da mu se na tom putu pridruži. Kada je Jovan primio pismo, odmah je odgovorio da će ga spremno čekati. Krenuli su poslije pola noći na dug put do Kotora. Noć tiha i mirna, obasjana mjesečinom. Stud i mraz padaju po njima. Oni obučeni u narodnim nošnjama, prigrnuti debelim vunenim ogrtačima. Dok na konjima jašu, po njima pada poneka bijela pahulja, ali snijegu jaka hladnoća i mraz ne dozvoljavaju da pada. Prelaze kroz bespuća Katunske nahije, samo se čuje ponegdje lavež pasa i zavijanje vuka u hladnoj noći. Zorom prelaze preko Njeguškog polja i na samom planinskom prevoju Krsca miluju ih prvi zraci sunca koji obasjavaju plavetnilo neba planine Vrmac i Jadranskog mora. Preko sela Žanjev Do se spuštaju putem za tovarne životinje i nastavljaju put. Stižu preko sela Špiljari u stari grad Kotor i u neposrednoj blizini gostionice vežu svoje konje. Tu se Jovan i Osman razilaze i dogovaraju da se, pred istom gostionicom, nađu oko četiri sata poslije podne. Jovan ide prema pazaru u trgovinu, a Osman na dogovor s austrougarskim trgovcem. Pazar je bio bogat, pun, jer se bližio katolički Božić. Jovan je na bogatom pazaru potrgovao mnogo toga. Sve potrepštine je vezao konopima na svog konja. Stigao je u zakazano vrijeme. Osman ga je zadovoljno čekao, kazao mu je kako je sklopio jedan od najvećih
trgovačkih ugovora.

Krenuli su sa svojim natovarenim konjima. Noć ih je ubrzo sustigla kod Žanjevog Dola. Počela je snažna mećava, konji su počeli da ržu. Jovan je rekao Osmanu da se drže jedan pored drugoga dok ne prođu strašnu mećavu na Krscu. Mećava je bila sve snažnija i snažnija. U jednom trenutku Osman je nestao iz Jovanovog vidokruga. Jovan je počeo da ga doziva, ali odgovora nije bilo. Jovan se čvrsto držao za konja. Konj je sve teže išao i pod jakom mećavom često je znao da poklekne. Kada su prošli Krstac, Jovan je sasvim slučajno došao do jedne omanje kuće i jako zalupao na vrata. Otvorio mu je domaćin i prihvatio ga izmorenog. Konja je odmah vezao, otresao snijeg s njega i spustio natovarenu robu. Jovan, sav uplašen za Osmana, reče domaćinu da je njegov prijatelj nestao. „Mećava je snažna, prijatelju moj, večeras niko ne može poći da ga traži, nek mu je Bog u pomoć“, odgovori domaćin. Jovan je čitavu noć razmišljao o Osmanu. Ujutro je bilo više od jednog metra snijega. Nikakvih tragova napolju nije bilo. Jovan je ostao kod svog domaćina na Njegušima još nekoliko dana, dok nevrijeme i sniježne mećave nijesu stali. Jednog ranog jutra krenuo je prema svojim Bijelim Poljanama u nadi da će se Osman javiti. Od Osmana nije bilo ni traga ni glasa. Jovan je o svemu obavijestio njegovu porodicu u Nikšiću. Nadali su se da se Osman, kao i Jovan, smjestio kod nekog domaćina i da će se ubrzo javiti.

Prošla je zima, stiglo je proljeće, snjegovi na Lovćenu su počeli da se tope. Pastiri s Malog Bostura su sa svojim ovcama krenuli na ispašu. Između dva velika kamena pastiri su pronašli smrznutog Osmana i njegovog konja. Niko nije umio da objasni kako je u toj sniježnoj mećavi Osman uspio da tako daleko odluta do padina Lovćena. Mještani su ga tu sahranili i od tada to mjesto nosi naziv Turčinov grob.

KRUŠKA S KRUŠEVICA: Kruševice su katun koji se nalazi u samoj zoni NP ,,Lovćen“. Katun vjekovima koristi bratstvo Martinović iz Bajica. Prostrani pašnjaci i pašnjački kamenjari su se koristili za uzgoj brojnih stada ovaca. Bratstvo Martinović je živjelo u slozi i pomagali su jedni drugima u mnogobrojnim radovima na katunu i zajedničkim mobama.

U dalekoj prošlosti sami katun je dobio ime po jednoj i jedinoj krušci. A legenda o stablu jedine divlje kruške s Kruševica nastavlja i dan-danas da živi. U dalekoj prošlosti ljudi su često obolijevali od raznih zaraznih bolesti. Kako nije bilo savremene medicine, liječili su se ljekovitim biljem s padina Lovćena. Starac Niko je imao blizu stotinu godina. Rekao je svojim sinovima da želi da svoje posljednje dane provede na mjestu na kojem je prvi put otvorio oči, đe se rodio. Da bi ispunili njegovu želju, njegovi sinovi su ga odveli na podlovćenski katun đe su boravili tokom prve polovine godine. Jedne tihe ljetnje noći, dok su se zvijezde igrale po nebeskom svodu, starac je usnio čudan san. Usnio je kako su se svi na ovom katunu razboljeli i kako im prijeti smrt i da će jedini lijek protiv mnogih bolesti biti plod kruške koja se nalazi na ovom katunu. Starac je svoj san prenio sinovima i ostavio im u amanet da čuvaju to stablo kruške, da nikada od njega ne slome ni jednu granu i da plodove sakupljaju samo za lijek. Starac je nedugo zatim umro.

Prošlo je pet godina od smrti starca Nika. Početkom jeseni stanovnici ovog podlovćenskog katuna počeli su da se razbolijevaju i umiru. Svi su bili uplašeni i sjetili su se sna i amaneta starca Nika. Sakupili su se te jesenje noći u kolibi sinova starca Nika, razgovarali su o snu i o amanetu koji im je starac ostavio. Kako je bilo kasno, dogovorili su se da sjutradan odu do pomenute divlje kruške i da sakupe plodove. Legenda dalje kaže da su tokom mnogih noći na toj krušci vile boravile i da kruška u svojim plodovima nosi čudesne moći.

Samo, to jedino stablo, jer nigdje na čitavom katunu nije bilo drugih stabala. Ujutro ranom zorom, dok je sunce tek ponekim zrakom obasjavalo Lovćen, Martinovići su otišli kod tog stabla divlje kruške na njihovom katunu. Sakupili su sve plodove koji su tokom noći pali sa
nje. Sakupili su toliko da je svaki Martinović mogao da pojede po nekoliko plodova. Počeli su pastiri i mještani katuna da jedu po jednu krušku ujutro i jednu uveče. Poslije nekog vremena svaki od njih je osjetio nevjerovatni oporavak i natčovječansku snagu koju su im davali,
često opori, ukusi zlatnožutih krušaka. I oni koji su bili na izmaku snage i životne energije su se ubrzo oporavili.

Nakon što su bolesni ozdravili, a ostali dobili novu životnu snagu, pastiri se dogovore da trajno čuvaju ovo stablo koje ih je spasilo od bolesti i iscrpljenosti. Tajnu o ljekovitosti ove kruške samo su oni znali. Nedugo zatim sam katun je dobio ime Kruševica. Vjekovi su prolazili, a priča o krušci je nastavila da i dalje živi. I danas stanovnici pojedinih podlovćenskih katuna znaju da spremaju blagotvorno piće koje se zove „vodnjika“. Piće se priprema tako što se plodovi divlje kruške, jabuke, drijena, šipurka, crvene kleke pomiješaju sa vodom i ostavi da odstoji do „dozrijevanja“. Ovo je jedan od najzdravijih zimskih napitaka,
pun vitamina, koji se pije tokom zime za jačanje imuniteta. Kako je katun Kruševica s godinama počeo da se napušta, priča o ljekovitoj i magičnoj krušci pala je u zaborav. Danas se ne zna tačno gdje se stablo nalazi, a ono čeka neke nove generacije da je otkriju na obodima bukove šume ili na nekom pašnjaku, prikrivenom i magičnom, baš onako kako su se i vile vjekovima krijepile tim ljekovitim plodovima. Legenda kaže da samo jedan dan u godini, i to baš na onaj dan kada je starac Niko umro, plodovi dobiju svoj zlatni sjaj koji svijetli samo jednom u godini i može se vidjeti samo te jedne noći i tako pronaći. Pastiri i vile, magični
spoj Lovćena i legendi, žive i dalje i vjekovima bude našu maštu.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

LEGENDA O BIJELOM VOLU S KONJSKOG: Rezervat bukovih sastojina Konjsko na području NP ,,Lovćen“ predstavlja jednu od najljepših destinacija koje ostaju sakrivene u stoljetnim bukovim šumama. U prošlosti su na području Malog i Velikog Konjskog mještani podlovćenskih, ali i budvanskih sela Maina, Pobora, Stanjevića, Zečeva Sela u sklopu ove prostrane vrtače čuvali svoja stada. Malo i Veliko Konjsko su bili poznati po mnogobrojnim krdima volova koja su tokom
ljetnjih mjeseci pa do prvih snjegova boravila na ovim prostorima. Jednu od drevnih legendi o bijelom volu smo zapisali. U prošlosti su volovi činili bogatstvo svakog domaćinstva, s njima se oralo i njima se trgovalo. Koliko si imao volova, toliko si bio bogat. Volovima je bilo neophodno obezbijediti dobru ispašu kako bi s jeseni neki od njih bili prodati. U samom podnožju Velikog Konjskog, zajedničkim radom pastira sa Lovćena i iz budvanskih sela, podignuta je omanja kamena kuća (koliba) prekrivena slamom u kojoj je po jedan čobanin boravio po petnaest dana, davao so volovima jednom sedmično i čuvao ih.

No, Veliko Konjsko u toku ranih ljetnih mjeseci su znale da zahvate jake kiše, oluje i nevrijeme, a gromovi su tu bili kao nigdje na ovim prostorima. Noći su bile tihe i mirne, samo bi zavijanje vukova i jaki vjetar povremeno remetili taj mir. Marko je bio siroče kome su roditelji rano umrli. Čuvajući povremeno krda volova uspijevao je sebi da obezbijedi malu zaradu, ali za njegov život dovoljnu. Jedne takve kasne oktobarske noći Marko je uz ognjište čuo zavijanje vukova koji su bili sve bliže i bliže krdu volova koje se bilo jako uznemirilo. Počela je jaka mećava. Marko se brzo obukao i izašao u sniježnu mećavu s upaljenim lučem. Vukovi su bili sve bliže. Marko se približio krdu volova. Od jake mećave nije više vidio svoju omalenu kamenu kolibu. Izgladnjeli vukovi su uspjeli da izdvoje vola iz krda i da ga napadaju sa svih strana. Marko je glasno vikao, ali se njegov glas nije čuo u toj sniježnoj noći. Mećava je trajala čitavu noć, a pastir Marko je nestao u tom strašnom sniježnom vrtlogu. Svanuo je novi dan, stoljetne bukve su bile okovane ledom i snijegom. Veliko Konjsko je bilo prekriveno visokim sniježnim pokrivačem. Iz Pobora je, zajedno sa još desetak pastira,
krenuo Niko, vidno zabrinut kako će izaći na planinu. Dok su konji krčili put prema padinama Lovćena, pastiri su se pitali kako je Marko i kako je proveo ovu noć. Nakon više sati probijanja kroz sniježne smetove, stigoše pastiri na Veliko Konjsko. Uđoše odmah u kamenu
kuću (kolibu), vidješe da nema Marka dok su na ognjištu isijavale posljednje iskre žara. Izađoše ispred kolibe i počeše da ga dozivaju. Nažalost, od Marka nije bilo ni traga ni glasa. Uznemireni pastiri čitav dan su tražili tragove od Marka, ali ih nigdje nije bilo. Na jednom
malenom uzvišenju pastiri su pronašli ostatke od jednog vola nakon vučjeg pira. Uplašeni pastiri su pomislili da je Marko postradao. Čitav dan proveli su u potrazi za Markom, ali ga nijesu uspjeli pronaći. U popodnevnim časovima počeo je opet snijeg da pada. Pastiri iz
Pobora su svoja krda volova polako spuštali prema svojim posjedima zabrinuti za Markovu sudbinu.

Stiglo je rano proljeće, pastiri s Pobora su izašli na Veliko Konjsko, pridružili su im se pastiri sa Lovćena sa svojim volovima. Dogovorili su se da po dva čobanina, jedan iz Pobora i jedan sa Lovćena, čuvaju zajedno volove tokom ljetnjih i ranih jesenjih mjeseci kako bi
krda bolje sačuvali, ali i kako bi pazili jedan na drugoga. Svi su govorili o nestanku Marka te kasne jesenje noći. Ljetnji mjeseci su prolazili, stigla je polako jesen. Krsto iz Pobora i Petar s Lubenica, katuna Bjeloša, su razgovarali o svojim porodicama te kasne septembarske noći
uz toplinu ognjišta i zvuke frule. Počeo je da duva snažan vjetar. Osjetili su neku jezu u sebi. Izašli su ispred kolibe da vide krdo volova. U daljini su čuli glasno rikanje vola. Izbrojali su volove i bili su iznenađeni otkuda se čuje rika vola koji nije njihov. Krenuli su s upaljenim
petrolejskim lampama prema toj rici. Na malo većoj udaljenosti od sebe vidjeli su potpuno bijelog vola koji je bio veći od svih onih koje su oni držali. Uplašeni su krenuli unazad, a bijeli vo je nestao u noći. Kada su se vratili prema svom krdu, počela je jaka kiša i oluja. Krsto i Petar su brzo ušli u svoju malenu kolibu. Munje su parale nebo, a gromovi udarali po Velikom Konjskom, kiša je jako padala čitavu noć, dok se magla povijala po čitavom polju. Krdo volova je ujutro bilo na broju i sačuvano od nevremena. Nekoliko dana kasnije Krsto i Petar su opet čuli riku vola koji nije bio njihov. Brzo su u noći izašli i krenuli prema rici koja
je parala njihove uši, a u kosti unosila strah. Opet su na priličnoj udaljenosti, na tren, vidjeli bijeloga vola koji je nestao u noći. Kada su se vratili prema kolibi, zahvatilo ih je nevrijeme praćeno jakom sniježnom mećavom. Jedva su uspjeli da uđu u svoju kolibu. Kada su sjeli
pokraj ognjišta, razmišljali su o tome što se desilo te noći i nijesu mogli da zaspu.

Kada su mještani podlovćenskih sela i Pobora došli da razdvoje svoja krda i da ih vrate na svoje posjede, ispričali su ovu priču drugim pastirima. Legenda dalje kaže da se bijeli vo pojavljivao na Velikom Konjskom da bi predskazao dolazak nevremena, oluja, mećava, gromova, vjetrova ili vukova. Pastiri su govorili da je to Markova duša koja luta noćima i na taj način čuva druge pastire i stada od stradanja. Mnogi, koji su čuvali stada, su svjedočili o tome. I danas, kada se brojni planinari i turisti zadese, tokom ljetnjih mjeseci, na Velikom Konjskom, pa se iznenada nađu u magli ili nevremenu, svjedoče o tome da su čuli riku vola u daljini. Legenda o bijelom volu i dan-danas živi među mještanima ovih podlovćenskih sela kao sjećanje na jedan život na planini i njenim katunima.

GORSKA VILA SA ŠTIROVNIKA I CRNOGORSKI VOJNIK: Vile su svoj mir pronalazile na padinama Lovćena, Štirovnika, Malog i Velikog Bablja ka, Goliša, Krsca, Dubokog dola itd. One vjekovima žive u pričama mještana pod lovćenskih sela. Pamte se priče o vilama koje su tokom dugih ljetnih, ali i zimskih
mjeseci, noćima obilazile stada ovaca i pastire s Kuka, Dolova, Vučeg dola, Majstora, Bižaljevca, Maroša dola, Malog i Veljeg Bostura, Podjezerca itd. Vile stanuju u brojnim pećinama
Lovćena i do dan-danas čuvaju ovu svetu planinu. U predanjima stanovnika podlovćenskog
krša rijetki su oni koji su imali susret sa vilama. Uglavnom je to bilo kada su bile velike opasnosti i stradanja. Jednu od takvih legendi po prvi put publikujemo.

Godine 1916. Crna Gora se nalazila pred neposrednom ratnom opasnošću. Kralj i gospodar Crne Gore Nikola I Petrović Njegoš je mobilisao crnogorske snage u odbrani Lovćena od Austrougarske monarhije. Vjerovao je u snagu svoje malene vojske, ali je vjerovao i u vile. Njegova pjesma „Pjesnik i vila“ ima sljedeće stihove i obraćanje vili:

„A znaš kad se bratimismo
na Crkvine kod izvora
svjedok nama bješe Lovćen
i Štirovnik iznad mora…“

Petar Jokov bio je naočiti mladić koga su roditelji dobili poslije dugo godina iščekivanja. Rodio se na katunu Kuk đe je i odrastao zajedno s drugom djecom. Od rane mladosti je čuvao stada ovaca. S Kuka je njegov pogled bio često uprt prema Štirovniku, ali i Jadranskom moru. Ta ljepota ga je opijala i nadahnjivala. Nije znao da će dani njegovog srećnog djetinjstva uskoro biti završeni i da će, kao golobradi mladić, morati da uzme pušku u ruke za odbranu Lovćena. Stigla je depeša od ministra crnogorske vojske da svaki vojno sposoban muškarac mora stati u odbranu Lovćena i Cetinja. Ostarjeli roditelji molili su Petra da ga sklone jer je on jedini nasljednik njihove loze, da je mlad i da će ga njegov ostarjeli otac Joko zamijeniti na frontu. Petar je to odbio. Napad i nastupanje austrougarske
vojske prema Lovćenu započeo je u ranu zoru 8. januara 1916. godine,
po frontu dugom desetak kilometara vazdušne linije u pravcu Solar – Mina Kuku odakle je branio svoje rodno ognjište i Lovćen. Zimsko vrijeme, Austrougarska se probija, tuče njena ratna mornarica crnogorsku vojsku po padinama Lovćena i samom Lovćenu. Petar sluša komandu crnogorskih oficira, gine se. Crnogorska vojska se povlači k Cetinju. Petar ne želi da odstupa. Magla je prekrila Kuk, čuju se povici austrougarskih oficira i vojnika. U jednom momentu topovska granata pada u
neposrednoj blizini Petra, ranjava ga. Magla, barut, leševi oko njega. Čuju se povici njemu nepoznati. Pomislio je da mu je kraj. Pred njegovim licem, u toj magli, pojavi se anđeoski lik vile i Petar tada sklopi oči.
Poslije nekoliko dana Petar se probudio, bio je sakriven u jednoj pećini u gustoj šumi na katunu Bižaljevac ispod samog Štirovnika. Pastiri koji su tuda čuvali ovce ispričali su mu da su ga slučajno pronašli u toj pećini. Petar Jokov se poslije više mjeseci oporavio i vratio se na svoj Kuk. Ovu priču prenio je svojim potomcima i ona se prenosi i dan-danas kao svjedočanstvo o vili sa Štirovnika.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

LEGENDA O NASTANKU IMENA KRSTAC: Legenda o nastanku naziva Krstac vraća nas u prošlost (X vijek) kada su krstaški hrabri ratnici prolazili kroz predjele današnje Crne Gore i išli ka Primorju i Svetoj zemlji. Put ih je vodio preko Njeguša ka Kotoru. Krstaški vojnici su prekonačili u kući kovača čija je žena trebala da se porodi. Na njima oklopi, svečane odore, mačevi koji su se presijavali preko njihovih svečanih odijela. Kovača su zamolili da svim konjima promijeni potkovice jer se smatralo da kovač donosi snagu i sreću porodicama i vojnicima. U toj noći kovačeva žena se porodila. Rodila je zdravog dječaka sa „crvenom kapicom“. Vođa krstaša je uzeo tek novorođenog dječaka i podigao ga u visinu govoreći da će on imati natprirodne moći i da će čitavo selo štititi na razmeđi između svjetova živih i mrtvih, između mitskih i stvarnih bića. Dao mu je ime Krsto darujući ga malenim zlatnim krstom koji mu je okačio oko vrata. U samu zoru krstaši su krenuli prema klancu. Zajedno s kovačem, koji im je pokazao put kroz klanac ka Kotoru, sa sobom su poveli tek rođenog dječaka da ga prvi put ogrije sunčana zora kako bi mu dala snagu za život. Vođa krstaša držao je dječaka u rukama. Zora, koja je svanula, napravila je na samom klancu odsjaj u obliku krsta. Krstaši su otišli u daleke pohode s prvim jedrenjacima, a maleni dječak i njegov otac vratili su se kući.

Krsto je odrastao na razmeđi puteva od Primorja k Lovćenu. Na mjestu toga klanca često su se, u nevremenima i olujnim noćima, vodile borbe gromova, oluja, mećava, bura, vijavica – na razmeđi između Primorja i planina. Krsto je svaki put bio u bunilu i znoju izgovarajući nerazumljive riječi i poruke neshvatljive ukućanima. Pao bi u trans, a njegova duša bi u takvim noćima lutala i borila se s demonskim silama. Poslije svake takve noći, na razmeđi svjetova i borbi s demonskim bićima, dječak se iznova budio ne sjećajući se prethodne večeri. Legenda kaže da su se upravo na području tog klanca kroz vjekove sukobljavale demonske sile mora i planina, vječita borba dobra i zla. Porodica kovača je čuvala ovu tajnu, a mještani sa Njeguša o tome nijesu govorili, bojali su se da pomenu dječaka koji je imao tako natprirodne moći i bio obilježen na poseban način.

Legenda dalje kaže da su mještani, u znak sjećanja na porodicu kovača i na borbu između sila dobra i zla, nazvali ovaj klanac Krstac – kao vječito sjećanje na tu noć kada su prošli krstaški vojnici prema Svetoj zemlji i kada je rođen dječak Krsto, čije su ih natprirodne moći čuvale i u svim narednim vjekovima. Zato, kada prođete preko Krsca, kada padaju snjegovi, kiše, oluje, mećave, bure s mora i kada na tamnom i mračnom nebeskom svodu vidite neobične figure kako viju s munjama, sjetite se ove drevne legende.

MLETAČKI KLESAR FRANKO I VALIŠTA: Vališta su u drevnoj prošlosti bila jedan od najljepših katuna, a kasnije zaseoka koji pripada njeguškom selu Mali Zalazi. Ovaj katun su u prošlosti koristila bratstva: Matkovići, Dudići, Ivanovići i Pejanovići. Pogled sa Vališta pruža se ka malenom primorskom mjestu Ljuta, opija vas pogled na Bokokotorski zaliv i planinu Vrmac. Mnogobrojne kuće i guvna su izrađene od pravilno klesanog masivog kamena i ostale su kao svjedočanstvo da su žitelji Vališta živjeli bogato u prošlosti. Kamene staze se oštro spuštaju prema Kotoru i Ljutoj koji su u svojoj prošlosti bili pod Mletačkom Republikom, a kasnije pod Austrougarskom monarhijom.

Franko je bio poznati mletački klesar koji je neke od najljepših kamenih vila Kotora, Perasta, Dobrote i Prčanja ukrasio mnogobrojnim lijepim kamenim i ornamentnim ukrasima. On je poticao iz poznate venecijanske porodice koja je vjekovima prenosila klesarsko umijeće i zanat. Franko je u Dobroti imao suprugu Adrianu i kćerku Alegru. Živio je izuzetno bogato, imao je grupu radnika s kojima je gradio i klesao najljepše vile u Boki Kotorskoj. One najljepše i najsloženije radove sam je radio i tako spajao najljepše kontraste mora i kamena.

Mletačka Republika u Boki je cijenila njegovo klesarsko umijeće. Franko je postao bogati vlastelin koji je ugovarao brojne klesarske poslove. Bogati njeguški trgovci s Vališta su često silazili u Boku Kotorsku, trgovali s Mlecima meso, žitarice, sir. Jedne takve prilike trgovci s Vališta su upoznali Franka. Franko je s Njegušima izgradio brojna prijateljstva. Njegove grupe su često s njim boravile na Valištima gdje su izgrađivana mnogobrojna lijepa guvna i kuće kao prestiž jednog vremena. Majstori su bili dobro plaćeni, ali sve finalne radove radio je sam Franko. Neki od složenih radova s kamenom trajali su do kasno. Franko je sa svojim majstorima znao da konači i spava na Valištima. Prilike u Evropi su bile složene i neki novi oblaci su se nadvijali nad Bokom. Franko je sve to s brigom posmatrao. Svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru je prvim trgovačkim jedrenjakom poslao za Veneciju. Nakon stvaranja „Prve koalicije“ 1792. godine, Francuska je preko Alpa poslala veliku vojsku na Mletačku Republiku. Nakon osvajanja sjeverne Italije i Tirola, francuska vojska kreće prema Beču. Godine 1797. Austrija je potpisala Kampoformijski mir s Francuzima po kojem Francuska dobija Belgiju, Jonska ostrva i manji dio mletačkih teritorija u Italiji, a Austrija ostale mletačke posjede uključujući i Boku Kotorsku.

Dok je Franko radio na Valištima, stigao je jedan od njeguških trgovaca koji je rekao da je u posljednjem trenutku uspio da izmakne iz Boke, koju je okupirala Austrougarska monarhija. Tada su se Franku slile suze niz lice koje je bilo bjelje od kamenog praha. Pogledao je na svoj zlatni džepni sat koji je pokazivao 12:15 časova. Franko je to vrijeme isklesao u kamenu koji i dan-danas postoji na jednoj od kamenih kuća na Valištima. Nadajući se da će Austrougarska monarhija cijeniti njegovo umijeće, Franko se sa svojim majstorima prijavio novim vlastima. No, nažalost, njegova sudbina je bila drugačija. Austrougarske vlasti su ih zarobile i odvele na svoje druge teritorije. Franko više nikada nije vidio Boku Kotorsku, ali ni Veneciju, ni svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru. Umro je kao sužanj dok je ispisivao poruku o ropstvu. Na jednom kamenu je isklesao: „Moje ropstvo mi je donijelo slobodne misli, ali i smrt“.

(Nastaviće se)