Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

Sigurnost na moru Dubrovčani su kupovali redovnim slanjem darova kapudan-pašama i albanskim reisovima. Ali, ni to nije bila čvrsta garancija. S proljeća 1587. godine ulcinjski gusari su uhvatili jednu dubrovačku fregatu koja je nosila u Lješ tri hiljade dukata da se isplati žito. Kapetana su ubili, članove posade izranjavali i kao roblje rasprodali, a novac i brod su zadržali. Zato se u ugovorima Dubrovčana često naglašava element rizika, a ponekad se pominje i šteta koja bi u Albaniji mogla nastupiti od Ulcinjana ili od „Berbera iz Ulcinja“.

Dubrovčani, inače, nikada nijesu imali jaku ratnu mornaricu kojom bi osigurali plovidbu svojih trgovačkih brodova, ali su kod njih postojali posebni zakonski propisi koji su određivali da trgovački brodovi moraju ploviti zajedno u tzv. „konzervi“, zbog bolje zajedničke upotrebe brodske artiljerije u slučaju gusarskog napada.

Gusarstvo, dakle, podstiče trgovina; nema trgovačkih lađa, nema gusara. A od kraja 16. vijeka Venecija i Dubrovnik se povlače na jadranske rute. Venecija je protiv gusara morala da vodi razuđeni rat, uvijek iznova, ali i da ih koristi. U jednoj mletačkoj studiji se navodi da štete od gusarenja dostižu 36 odsto vrijednosti tereta koji se prevozi.

Napad na tvrđavu Klis, kada su osmanski gusari zaplijenili 12.000 grla stoke, bio je povod papi Klementu VIII da pokrene 1596. godine akciju za oslobađanje Novog, Ulcinja, Skadra i Kruje. Sve te akcije su na terenu sprovodili avanturisti, pa su one propale prije nego što su i počele.

Poslije 1600. godine alžirsko gusarenje, tehnički potpuno obnovljeno, izliva se na Atlantski okean. Ulcinjanima ostaje Jadran i dio Mediterana. Mletački providur Molin piše 1602. godine da se „uistinu može reći da su gusari iz Ulcinja postali nepodnošljivi“.

Te godine, u oktobru, Mlečani su otkrili i napali u Valdanosu gusarski brod Karabaše Mehmeda, poznatog gusara iz Drača. On se spasio bijegom na obalu, dok je njegov brod zaplijenjen i odveden na Krf. Odmah nakon toga Karabaša se vratio u Drač, opremio novi brod i već u novembru napadao mletačke podanike u ulcinjskim vodama.

Ulcinjane nalazimo 1603. godine na sjeveru Jadrana gdje pljačkaju Brionsko otočje, kao i obale Apulije, a 1607. godine obalu oko Pule. Kao što su Alžirci Osmanlije doveli pred vrata Španije, tako su Ulcinjani doveli Osmanlije pred vrata Venecije.

Mletački zapovjednik Jadrana Bernardo Venijer je 1605. godine dobio zadatak da sa četiri galije otplovi u albanske vode i onemogući neke berberske lađe „jer mnogo ometaju brodarenje po moru“. Riječ je, prije svega, bila o gusarskom brodu Ulcinjanina Isuf-age, koji je sa svojih 20 mornara, kontrolisao promet u delti Bojane.

Kao protivtežu osmanskim gusarima mletačka vlast je podupirala hajdučke akcije (uskoke), naoružavala ih i opskrbljivala potrebnom logistikom, a većinu njihovih prestupa kažnjavala blago. Kada se pobojala da će od evropskih država biti optužena kao pokrovitelj uskoka Venecija se odlučila da 1615. godine preduzme odlučniju akciju, koja je završena dvije godine kasnije. U Senju, glavnom uporištu uskoka, je stacioniran jedan mletački garnizon, barke uskoka su spaljene, a uskoci primorani da se isele u predjele koji su najmanje 50 milja udaljeni od mora. Na taj način Venecija je smatrala da je to pitanje okončano, ali su uskoci, ipak, i dalje nastavili da djeluju na sjevernom i srednjem Jadranu.

Nakon toga strašni senjski gusari („lakše je rukama uhvatiti ptice u letu, nego galere ovih uskoka“) traže i nalaze podršku Austro-Ugarske. Ni zastava Venecije ni Papske države nije kod njih budila nikakav respekt. “Bili su šačica ljudi, u svakom slučaju ne više od hiljadu: ali uspjeli su osnovati tako učinkovito javno pljačkaško društvo da ništa nije moglo da ga iskorijeni“, piše istraživač A. Tenenti.

U 17. vijeku Osmansko carstvo nakon niza pobuna, otvorenih ili prikrivenih, što nagrizaju Imperiju od Alžira do kraja Persije, od tatarskih zemalja do juga Egipta, počinje da puca kao lađa sa slabo spojenom građom. Ali, balkanski dio Osmanske imperije doživljava tada opšti ekonomski uspon. Gradovi su se povećali, trgovački odnosi sa zapadnim zemljama proširili, a zemljišni prihodi umnožili. Turci su zbog ekonomskih problema u središtu i povećanih vojnih rashoda širom države otvorili luke na Jadranu i u Jonskom moru, što je uslovilo da one dobiju veliki značaj.

Nekoliko decenija nakon što su postali dio velike imperije Ulcinjani su se predstavljali kao državotvorni elemenat. Spriječavali su ilegalno iznošenje žitarica i druge hrane sa albanskog primorja, što je i Porta zabranjivala. Oduzimali bi novac od švercera, a u aprilu 1604. g. dvije barke Ulcinjana uhvatile su dubrovačku brodicu u Šinđinu (San Đovani di Medua).

Namamljeni mogućnošću lake zarade, u akcije se upuštaju i drački, valonski i sjevernoafrički gusari, Karabaša Mehmed reis je u maju 1607. godine poharao Cavtat i zasužnjio 45 ljudi, tri godine kasnije napali su dubrovačko ostrvo Lopud, dok su 1612. godine sa Koločepa odveli u Afriku 84 osobe.

Kada im to nije odgovaralo Ulcinjani nijesu previše marili za fermane iz Istanbula. Počeli su se osjećati silnima, a gusarstvo je postalo glavna privredna grana grada. Krajem avgusta 1617. godine sultan Ahmed I uputio je zapovijest kadiji u Ulcinju „da ne čine neprilike prijateljima Mlečanima već da im pružaju podršku i svaku vrstu pomoći“. Naime, sultan piše da je saznao da su brodovi Napulja i Španije, ujedinjeni sa gusarskim galeotima, ušli u Jadran sa namjerom i odlukom da nanose štetu i neprilike podaničkim zemljama i mletačkim brodovima.

Upravo tih godina Ulcinjani preuzimaju primat u gusarstvu na Jadranu od Berbera. Sa zaoštravanjem odnosa između hrišćanskih sila i Turske imperije pokazalo se da su Ulcinjani jedina prava muslimanska sila na Jadranu, pa su se Novljani sve više naslanjali na njih.

U Ulcinju raste i broj stanovnika. U Izvještaju i opisu Skadarskog sandžakata iz 1614. godine Kotoranin Marian Bolica piše da u ovom gradu, zajedno sa okolinom, ima 300 kuća sa 800 vojnika. Među vojnicima je, kako ističe, 300 ulufedžija.

Krajem 1626. godine ulcinjske age su pisale dubrovačkoj vladi o nekim svojim ljudima koje je ona, kao ubice, dala zatvoriti; vlada je isticala staro prijateljstvo, ali je izjavila da nije mogla gaziti svoje zakone i pravdu.

U septembru naredne godine Ulcinjani su zaplijenili dvije mletačke barke koje su tovarile žito u Albaniji, pa je kotorski providur Kontarini tražio od ulcinjskih prvaka da vrate zaplijenjene brodove. Za pomoć se obratio i starješinama u Herceg-Novom koji su mu rekli da su “svi u Ulcinju ujedinili već dvije-tri godine i napravili 10-15 naoružanih barki”, te se, kako dodaju, “niko ne usuđuje da prođe pored Ulcinja, osim mnogo milja daleko pored rečenog grada”.

Iz Istanbula je došla zapovijest da se zaplijenjeni brodovi vrate, ali se Ulcinjani nijesu na to previše osvrtali. Zato su se Mlečani odlučili da u Kotoru zaplijene dva ulcinjska broda natovarena žitom. Ulcinjani su isticali da je to kršenje ranijih dogovora navodeći i da Budvani jednom njihovom sugrađaninu “koji nema nikakvu krivicu” trebaju vratiti 330 otetih reala. “Ako ne vratite novac, prvi put kada se sretnemo ne očekujte dobro od nas”, poručili su predsjedniku budvanske opštine.

Navodeći da je trgovina korisna objema stranama, Porta je 1633. godine izdala ferman i naložila vlastima u Elbasanu i Draču da kazne sve one koji je ometaju. I Mlečani su 1638. godine pojačali armadu patrolnih brodova. Ona je na južnom Jadranu, pod komandom Marina Kapelija, brojala 22 galije i dvije galeote.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

Ulcinjski gusari su, po uzoru na svoje berberske saveznike, obično nastupali u grupama od tri do četiri brzoplovne fuste (sa 12 do 22 veslačke klupe). Na pramac svog broda postavili bi metalnu kobilicu, nisku i zašiljenu, za razbijanje protivničkog broda. Takođe, koristili su ganju za hvatanje suparničkih brodova i bacač plamena za njihovo spaljivanje na daljinu. Imali su bombe koje su sami pravili, a čije je punjenje bilo od katrana i tkanine što je stvaralo svojevrsnu dimnu zavjesu.

Puška je obično bila namijenjena kako bi se izdaleka pogodio kormilar drugog broda. Kraće puške i pištolje koristili su prilikom borbe prsa u prsa, iako je to oružje znalo zatajiti zbog morskog vazduha koji bi ovlažio barut. Ponovno punjenje je dugo trajalo tako da su u tom slučaju koristili kundak i njime udarali protivnika. Sjekirama su se peli uz brod i sjekli konope i jedra. Kratki mačevi bili su im najdraže oružje i skratili bi ih kako im se ne bi zapetljali u konopima. U potpalublju, gdje je prostor bio ograničen, koristili su noževe.

Veći broj njih nosi turski mač, jedan bodež i jednu malu sjekiru koja im visi o opasaču i upotrebljavaju još neke puške kojima oni vrlo vješto rukuju. Ostavljaju da im rastu brkovi preko usana, a potpuno briju bradu da bi izgledali što strašnije.

Svaki ulcinjski gusar nosio je naušnicu od zlata. I to iz veoma praktičnih razloga. Naime, ako bi gusar poginuo u okršaju ili umro negdje daleko od Ulcinja, to mu je osiguravalo dostojan sprovod, jer bi onaj koji bi ga pokopao imao kao nagradu zlatnu naušnicu. Vjerovalo se takođe da zlatna naušnica sprječava morsku bolest.

Pri napadima dobro su znali za prednost rezervi, te nikad nijesu napadali punim brojem raspoloživih brodova. Pored toga, plijen nijesu nosile sve lađe, nego samo određene, dok je pored njih plovilo više sasvim praznih fusta za izvlačenje ili za prihvatanje borbe. Znali su se nekom brodu približiti pod zastavom neke prijateljske zemlje, zatim bi ga iz blizine odjednom napali, kad ovaj više nije imao vremena da se brani.

Princip podjele plijena je bio sljedeći: ljudi pripadaju kapetanu, a roba mornarima (učesnicima u akciji). Izuzetak je svaki 12. (nekada deveti) zarobljenik koji pripada mornarima, kao i veliki predmeti koji „idu u zajednicu“. Posebne nagrade dobijaju oni koji su se naročito istakli u akciji. Cjelokupan plijen popisuje zapisničar, a strogo se kažnjava neko ko pokuša da nešto unaprijed utaji. Kada je riječ o trgovačkim lađama na moru, uhvaćeni pomorci pripadaju kapetanu, a trgovačka roba ide u zajednicu, iz koje se vrši podjela. Tako formirana cjelina se opet dijeli na četiri dijela: tri četvrtine kapetanu, a jedna četvrtina mornarima. Ali, ako su zasluge mornara veće pri napadu na ratni brod, tada se dijeli na polovinu. Roba se prodaje u luci, a novac dijeli. Zarobljenici se dijele po sljedećem principu: najprije se odvajaju viđenije osobe od ljudi koji će biti određeni za veslanje. Prvi se dijele pojedinačno, a ostali prodaju na javnoj aukciji. Novac se dijeli.

U Ulcinju su gusari brzo stekli privilegovan status i od njih su stvorene legende. Iako su gusarski gradovi u pravilu svjetovi van zakona, ovdje vlada strogi red koji zavodi i jamči vojska smještena u gradskim kasarnama.

Porti je to odgovaralo. Jer, gusari se nijesu plaćali iz državnog budžeta već su se sami održavali od pljačke blaga i prodaje robova. Njihova hrabrost je velika i mnogo puta je sultanu donosila zapanjujuće pobjede.

Ulcinj nije imao prirodno zaštićenu luku u kojoj bi se njegovi brodovi mogli skloniti od snažnog juga, bure ili tramontane. Zbog toga su ulcinjski gusari morali odlično poznavati vremenske prilike na širem području. Uz veliko iskustvo to su predviđali po boji mora, duvanju vjetrova, mirisu algi, kretanju oblaka i vidljivosti albanskih planina.

Dostojni protivnik ulcinjskih gusara, mletački zvaničnik Alvize Foskari, u svom izvještaju iz 1710. godine, pored ostalog, navodi:

„Ulcinjani nijesu kao ostali gusari koji uglavnom čine vojsku jadnih i gladnih ljudi, koji ako izgube nešto dobijaju. Svi su oni imućni, postojani u ovim povoljnim okolnostima i obavljaju trgovinu nakon uspostavljanja mira.

Ulcinjani su profesionalci u kriminalu i svestrani preduzetnici, posjeduju male i okretne čamce, na moru borave onoliko koliko je potrebno, a nakon brzog pohoda duž apulijskih obala odmah se vraćaju u Albaniju, gdje nalaze siguran azil.

Opirati im se nije bilo preporučljivo: čim je ciljano plovilo shvatilo da je na meti, najčešće se cijela posada, kako bi izbjegla gore posljedice, ukrcavala u čamce i bez odlaganja napuštala svoj teret i brod, da bi se na njega vratila čim je pljačka bila završena.

S dolaskom proljeća neprestano su se počele širiti glasine i vijesti o gusarskim brodovima u Ulcinju spremnim da isplove. Suština stvari malo bi se promijenila ako jeste ili ako nije u međuvremenu iz Istanbula stigla dozvola za gusarsku djelatnost, kojom bi se potvrdio početak gusarske sezone“.

Gusari su morali da imaju pismenu potvrdu od strane države za svoje aktivnosti, jer bi zahvaljujući tome mogli da izbjegnu sudbinu pirata prilikom hvatanja i bili bi tretirani kao vojni zarobljenici.

Iako su mletačke galije bile jače kao brodovi, snadbjevene dobrim topovima, gusari su bez poteškoća mogli doploviti na domak Venecije jer su se držali italijanske obale koja nije imala mnogo pogodnih pristaništa da primi mletačke galije. No, ni na istočnoj obali Jadrana nije bilo lako ploviti: u Veneciji su u jesen 1580. godine računali da je u ruke Berbera samo za mjesec dana oko Kotora palo 25 lađa!

Jedan mletački agent te godine ističe da čitavo Kraljevstvo uznemiravaju razbojnici, a da su zaprečioci drumova gospodari Apulije i posebno Kalabrije. Onaj ko je htio da izbjegne te opasne puteve morao je da rizikuje da padne u šake gusarima koji su tada harali do obala Papske države na Jadranu. To čine i Francuzi, a posebno malteški vitezovi.

Venecija zna da je u martu 1581. godine ulcinjski komandant Džafer reis, koji se nalazio na jednoj galiji sa 23 klupe za veslače, skupio pred Ulcinjem eskadru od 18 brodova. S proljeća je započeo poharu po južnom i srednjem Jadranu. To su odmah Mlečani javili svom bailu (ambasadoru) u Istanbulu.

Jedan mletački izvještaj iz 1583. godine ukazuje na pogoršanje stanja na Jadranu: “Odskora, posebno otkako su obale Apulije opremljene osmatračnicama dobro snabdjevenim artiljerijom koja štiti obalu, a jedno vrijeme i brodove koji su uspjeli da pobjegnu pod zaštitu njihovih topova, gusari su svoje napade pomjerili ka sjeveru i uspjeli da preplave zaliv. Tu čine kratke i učestale prepade koji im omogućavaju da zavaraju nadgledanje galija”.

U trgovinu do Drača, Valone, kao i u Aleksandriju ili Apuliju, Mlečani su išli pod oružjem i sa vojnicima na palubi. Od posljednje decenije 16. vijeka počinje da se razvija i hercegnovsko gusarstvo. Kontrolom ulaza u mletačku bazu u Boki Kotorskoj Venecija je na velikim mukama još gotovo čitavo jedno stoljeće.

Zbog krajnje nesigurnosti plovidbe na Jonskom moru i u južnom Jadranu, posebno poslije pojave gusara koje su organizovali malteški vitezovi, Mlečani su se 1588. godine odlučili da ulože velika sredstva za izgradnju splitske skele.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

Uludž Alija, kasnije Kilič Ali-paša, od kojeg su svakog proljeća strijepile države i gradovi na Mediteranu, napravio je vojno-pomorsku bazu u osvojenom Ulcinju u kojoj su se njegovi gusari sa sjevera Afrike sigurno osjećali. Ovo međukontinentalno partnerstvo trajalo je više od 200 godina.

Ti najopasniji i najsmjeliji gusari, visoko mobilni pripadnici paravojnih grupa, su iz ulcinjske luke isplovljavali pod berberskom zastavom, pa su ih susjedi dugo smatrali Berberima. U istu kategoriju su kod tadašnjeg dubrovačkog osiguranja svrstavane opasnosti od Berbera i Ulcinjana.

Nema ni jedne luke ili obale katoličkih država koje ne vrebaju berberski gusari. U Italiji se nekome ko polazi na more krajem 16. vijeku govorilo: ,,Neka te Gospod čuva od tripolitanskih galija”. Uz glad i kugu gusari su stoljećima predstavjali pravu pošast za stanovništvo na obalama Italije.

Berberski gusari su se rado pozivali na jednu staru privilegiju da imaju pravo da na moru napadnu svakog ko svoju poslušnost ne izrazi činom spuštanja jedara. Smatrali su da imaju miroljubive odnose samo sa državama sa kojima su oni, a ne Istanbul, sklopili ugovore.

Svjesni činjenice da je gusarstvo grana trgovine kao i transport, postavili su inteligentan sistem kako bi osigurali zaštitu i izlaz za svoju robu, putem plaćanja procenta (obično 10 odsto od plijena) vladarima na kopnu.

Posebno su bili neprijateljski raspoloženi prema Mlečanima i svaku akciju smatrali osvetom. Jer, Mlečani su, bez mogućnosti otkupa ili zamijene, uhvaćenim korsarima odmah odrubljivali glave.

Malo to, ipak, pomaže u praksi, jer, kako navode mletački sindici krajem 16. vijeka: sve naše veličanstvene tvrđave nemoćne su da spriječe upade gusara.

Ulcinj je imao sve uslove za razvitak pomorstva i gusarstva: iskusno ljudstvo za posadu, okolinu bogatu šumama i organizovanu proizvodnju materjala za izgradnju brodova.

Ulcinjani su još u 14. vijeku bili glavni snabdjevači drvom Dubrovnika i Ankone. Ono se utovarivalo na dubrovačke brodove u delti Bojane, a izvozilo se i iz luke Đerane (ad portum Agirani).

Mrkojevići i Gorana su vjekovima opskrbljivali Ulcinjane drvenom građom za brodove. Oni su se specijalizovali za taj posao, koji im je dugo osiguravao životnu egzistenciju. Katrana je takođe bilo dovoljno, jer su ga u grad donosili gorštaci, a i smole, posebno valonske.

Na ušću Bojane i Drima se utovarivalo izvrsno hrastovo i brestovo drvo za građenje brodova. Posebno se pazilo na hrast, jer se od njega gradio čitav brodski trup. Od kraja 15. vijeka on je postao veoma rijedak. Zbog toga su ulcinjski brodovi bili odličnog kvaliteta. Na njima često nije bilo potrebno ni poslije deset godina obavljati popravke podmorskog dijela korita broda, dok su takvi popravci na drugim brodovima bili znatno učestaliji. U Ulcinju se 1560. godine grade mali brodovi, nosivosti do 80 tona.

Jedan mletački izvještaj s kraja 16. vijeka označava Albaniju kao zemlju bogatiju od svih drugih drvom raznih vrsta, koje je preuzimano na obalama mora i rijeka, koje su bile pune drveća od kojih je bilo moguće napraviti brodove, pa i velike ratne. Nakon žita, drvo je bilo na drugom mjestu po izvozu iz Albanije u srednjem vijeku. Bilo je izuzetno jeftino i omogućavalo je masovnu izradu brodova razne tonaže.

Ulcinjsko brodogradilište se nalazilo na Maloj plaži. Tu su bili povjerenik brodogradilišta (emin), koji je u ime vlasti praktično vodio sve poslove oko brodogradilišta, i pisar deftera. Bilo je tu kolara (drvodjelje), majstora za vesla i jedra, opravljivača brodova (kalafati), klesara, a najviše pomoćnog osoblja, dok su u gradu postojale radionice kovača.

Potreba za brodovima nagnala je Ulcinjane da od početka 16. vijeka na svom brodogradilištu grade manje i lake, ratne i trgovačke brodove. To su bila veoma solidna plovila nosivosti od 50-200 tona. U more su ispuštane uz pomoć tvz. „faša“ odnosno saonica, koje su se nalazile na navozima.

Na Jadranu su za gusare najpraktičnije bile male galije (galijice), vrsta ratnih brodova na vesla, brza i na moru lakopokretljiva plovila s odličnom manevarskom sposobnošću. Ona je imala samo jedno jedro, postavljeno i po potrebi razapinjano samo na jednom jarbolu. Broj klupa za veslače na galijici se kretao od 10 do 26. Galijica je bila naoružana lakšom brodskom artiljerijom, prvenstveno specijalnom vrstom topa pomorsko-brodskog tipa nazvanog pedrijera.

U Ulcinju su građene uglavnom fuste, tipovi manje operativnih ratnih brdova, uglavnom sa 18 klupa za veslače. I manje i veće fuste sličile su brodu tipa mediteranskog brigantina. Bile su na vesla, dosta duge, čak do 35 metara.

Da su ovdašnji brodograditelji bili veoma dobri stručnjaci potvrđuju rute ulcinjskih brodova, te podatak da je, na primjer, holandski konzul u Draču Pulimeni 1706. godine poručio izradu brodova u Ulcinju koje je koristio za trgovinu sa Ankonom.

Ulcinjski brodograditelji su od sredine 17. vijeka bili među najbogatijim stanovnicima grada, a imali su i svog predstavnika u Istanbulu.

Čudni su putevi i sudbine ljudi, pa i gradova na moru: iako je Ulcinj do 1571. godine služio kao utočište pred opasnošću od gusara i stenjao na granici dva moćna carstva, on kasnije postaje jako gusarsko uporište, a Ulcinjani gospodari južnog Jadrana.

Dva mjeseca nakon uništenja osmanske mornarice na Lepantu, dok su mletački brodovi harali osmanskom jadranskom obalom i u očekivanju novog velikog sukoba, Istanbul je aktivno podsticao izgradnju privatnih brodova na obalama Jadranskog i Jonskog mora i davao ovlašćenja (icazet) svima koji su željeli ići u gusarske akcije.

Ali, 1573. godine okončan je Kiparski rat koji će iscrpljenoj Veneciji i Turskoj donijeti sedam decenija mira u međusobnim odnosima. Stoga je Porta u ljeto naredne godine naredila begovima svih okruga od albanske obale do Soluna da pronađu i zatvore gusare prestupnike i oslobode robove koje su oni utamničili.

Ulcinjani su se u međuvremenu organizovali, nabavili potrebne brodove i započeli gusarenje. Imali su povoljan geografski položaj, prirodna skloništa (ostrva Stari Ulcinj i Krš od Đerana, uvala Valdanos i ušće Bojane) i laku flotu s kojom se moglo operisati na Jadranu, pa su u početku izbjegavali borbu sa teško naoružanim brodovima većih država.

Veslači na tim brodovima često bijahu robovi koje su Ulcinjani zarobili. Mnogi od njih su se uključivali u gusarske akcije, kao vodiči. „Turci nikada ne bi osvojili nijedno selo ni zemlju kada ne bi sami hrišćani bili uhode za njih“, navodi jedan zarobljenik iz Perasta početkom 17. vijeka.

I vjerski velikodostojnici pozdravljaju lađe koje plove, podstiču na osvajanje mora i ističu da jedna bitka dobijena na moru vrijedi koliko deset bitaka na kopnu. Jer, more pripada onome ko njime plovi i ono mu donosi bogatstvo.

(Nastaviće se)