Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (XIII): Tužba za poništaj odluke Skupštine o nezakonitom razrješenju viceguvernerke CBCG  (II)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

Odluka 4: Na presudu sudije Osnovnog suda Milene Brajović iz februara 2019, kojom je poništena odluka Skupštine o razrješenju Irene Radović kao nezakonita, uložena je žalba Višem sudu. Uvažavajući zakonski rok od 60 dana za odluku Višeg suda, predsjednik suda Boris Savić medijima je u više navrata i u pismenoj formi saopštio da je presuda donesena 07.05.2019. Ovom presudom Višeg suda u Podgorici potvrđena je presuda Osnovnog suda i odluka Skupštine o razrješenju pravosnažno utvrđena kao nezakonita. Uvažavajući ishod koji je omogućio tužiteljici povratak na radno mjesto viceguvernerke CBCG, pod političkim pritiskom uz aktivan angažman „vojnika partije” tadašnje predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore (V. Medenice) i pravnih zastupnika R. Žugića, Viši sud u Podgorici upućuje presudu na preispitivanje građanskom odjeljenju Višeg suda, uz dvomjesečno izbjegavanje da formalno ekspeduje presudu u korist Radovićeve.

Načelni pravni stav predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice: U međuvremenu za potrebe R. Žugića i vladajuće DPS, predsjednica Vrhovnog suda pribjegava kršenju Ustava i derogiranju postojeće odluke Vrhovnog suda u slučaju nezakonitog razrješenja Radovićeve, kojom je ekplicitno navedeno da se radi o radnom sporu i isključivoj nadležnosti Osnovnog suda.

„Načelni pravni stav” s potpisom predsjednice Vrhovnog suda V. Medenice da „Odluke Skupštine o izboru, imenovanju ili razrješenju javnog funkcionera ne mogu biti preispitivane u upravnom sporu niti u parničnom postupku” donešen je 27.06.2019. Njime su direktno prekršene odredbe Ustava Crne Gore kojima je definisana ravnoteža i uzajamna kontrola tri grane vlasti i zagarantovano pravo na pravni lijek. Suprotstavljen je prethodnoj Odluci Vrhovnog suda Crne Gore iz oktobra 2018. godine, kojom je odlučeno da je slučaj razrješenja viceguvernerke CBCG radni spor u isključivoj nadležnosti Osnovnog suda.

Kako nije poznat primjer demokratske države na svijetu gdje sudovi nemaju pravo da preispituju zakonitost odluka Parlamenta, ovakav pravni stav osudile su brojne međunarodne instance među kojima Savjet Evrope i Evropska komisija, koja je u Izvještaju o Crnoj Gori za 2019. godinu konstatovala da „pravna situacija koju je izazvao načelni pravni stav Vrhovnog suda zabrinjava, jer uskraćuje pravnu zaštitu protiv odluka Skupštine i ugrožava pravo na djelotvoran pravni lijek.”

U smislu pristrasnosti i vršenja političkog uticaja na sudstvo u sporovima mobinga i nezakonitog razrješenja viceguvernerke CBCG važno je ukazati da je tokom donošenja „načelnog pravnog stava“ i odlučivanja crnogorskog sudstva u slučajevima gdje su CBCG i guverner Radoje Žugić stranke u sporu, predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica sa predsjednicima sudova zasijedala na mjesečnoj osnovi bez naknade u prostorijama CBCG. Istovremeno su o spornom „pravnom stavu“ 27.06.2019. na Opštoj sjednici Vrhovnog suda odlučivale sudije čija su djeca ili supružnici u momentu odlučivanja u radnom odnosu u CBCG dok su djeca drugih sudija bila zaposlena kod brata guvernera CBCG. Ovakav konflikt interesa bio je prisutan kod 6 sudija Vrhovnog suda Crne Gore od tadašnjih ukupno 19. Niko od  sudija, koji su bili u navedenom konfliktu interesa, nije se izuzeo iz odlučivanja o „pravnom stavu“ kojim je Ireni Radović onemogućen povratak na radno mjesto viceguvernerke CBCG.

Iako je sudija Osnovnog suda Milena Brajović, i nakon spornog „pravnog stava“ Medenice, ponovo odlučila u korist tužiteljice i poništila odluku Skupštine o njenom razrješenju kao nezakonitu, na višim instancama su ovakvim stavom pravosnažno stavljene van snage višestruke sudske odluke u korist nezakonito smijenjene viceguvernerke CBCG.

Odluka 5: U sklopu „djelovanja” Odjeljenja sudske prakse Višeg suda u Podgorici, predsjednik Odjeljenja Miodrag Pešić vraća presudu Višeg suda u korist bivše viceguvernerke CBCG donijetu 7. maja 2019. vijeću na ponovno odlučivanje, po osnovu „načelnog pravnog stava” Medenice. Sudije Višeg suda Milorad Marotić, Vesna Jovetić i Milica Čukić 9. jula 2019. mijenjaju sopstvenu presudu od 5. maja iste godine, protivno Zakonu o parničnom postupku i donose dijametralno suprotnu odluku, suprotstavljenu Ustavu Crne Gore, sudskoj praksi i prethodnoj Odluci Vrhovnog suda u slučaju Radović iz 2018. Viši sud ovom prilikom ukida presudu Osnovnog suda i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Advokati tužiteljice Goran Rodić i Siniša Gazivoda su u obraćanju javnosti istakli da se „u predmetu Irene Radović Vrhovni sud već ranije jasno izjasnio da je za odlučivanje u ovom sporu nadležan Osnovni sud, pa u tom slučaju Viši sud nije mogao upućivati Osnovni sud da provjerava ono što je već Vrhovni sud presudio, niti je to bio ovlašćen da ispituje Viši sud…

Odluka 6: Nakon ukidanja prethodne prvostepene presude i vraćanja na ponovno razmatranje Osnovnom sudu uz obazloženje iz pravnog stava Vesne Medenice da sudovi nemaju nadležnost da preispituju odluke Parlamenta, sudija Osnovnog suda u Podgorici Milena Brajović, 27.09.2019, u ponovljenom postupku donosi presudu kojom poništava kao nezakonitu odluku Skupštine o razrješenju Radovićeve sa mjesta viceguvernerke CBCG.

Odluka 7: Pozivom na neobavezujući pravni stav predsjednice Vrhovnog suda, Viši sud preinačava dvostruku presudu Osnovnog suda u Podgorici, po sudiji Mileni Brajović, kojom je presuđeno u korist tužiteljice i poništena kao nezakonita Odluka Skupštine Crne Gore o razrješenju viceguvernerke CBCG. Viši sud se, ovog puta, oglašava nenadležnim uz odbacivanje tužbenog zahtjeva tužiteljice, dok je Irena Radović obavezana da plati troškove sudskog postupka jer je zatražila sudsku zaštitu u pokušaju da ostvari svoje Ustavom zagarantovano pravo na pravni lijek.

Odluka 8: Iako je Vrhovni sud već ranije odlučivao u predmetu povodom tužbe za poništaj Odluke Skupštine o razrješenju viceguvernerke CBCG i 25.10.2018. utvrdio da se radi o „sporu iz radnih odnosa i isključivoj nadležnosti Osnovnog suda”, Vrhovni sud Crne Gore u istom predmetu dvije godine kasnije postupa dijametralno suprotno, reviziju tužiteljice 01.12.2020. odbija kao neosnovanu, insistirajući da shodno „načelnom pravnom stavu” redovni sudovi ne mogu da preispituju zakonitost odluka Skupštine Crne Gore.

U Vrhovnom sudu Crne Gore, na čijem je čelu tada Vesna Medenica, revizija Irene Radović inicijalno biva dodijeljena na odlučivanje Vijeću u čijem se sastavu nalaze sudije Radojka Nikolić, Dušanka Radović i Nataša Božović. Sin sudije Vrhovnog suda Radojke Nikolić, M.N, je pritom zaposlen u CBCG, u kontroli banaka. Druga sudija Vrhovnog suda, Dušanka Radović je sestra od tetke guvernera CBCG R. Žugića, čiju je kći i zeta M.S. i R.S. guverner imenovao na direktorska mjesta u CBCG. Suprug treće članice vijeća Vrhovnog suda, sudije Nataše Božović, Srđa Božović, i danas sjedi u Savjetodavnom odboru guvernera CBCG. Prethodno je punih osam godina bio član Savjeta CBCG, i učestvovao je u nezakonitim aktivnostima razrješenja viceguvernerke Irene Radović. Tek nakon što je crnogorski nedjeljnik Monitor pisao na temu konflikta interesa sudija Radojke Nikolić, Dušanke Radović i Nataše Božović, predmetne sudije će se izuzeti iz daljeg postupanja u slučaju viceguvernerke CBCG, nakon višemjesečnog postupanja po reviziji Irene Radović

Revizija biva dodijeljena na postupanje Vijeću Vrhovnog suda na čijem se čelu nalazi Branimir Femić, čija je kćerka J.F.V. zaposlena u kompaniji „Stadion”, u vlasništvu brata R. Žugića, u kojoj prema nedemantovanim navodima političkih partija i medija guverner CBCG sakriva višemilionsku imovinu. Branimir Femić, koji slovi kao sudija blizak Vesni Medenici, je u postupanju crnogorskih nadležnih organa iz aprila 2022. označen kao sudija pod nezakonitim uticajem za predmete zbog kojih je uhapšena pređašnja predsjednica Vrhovnog suda V. Medenica. Branimir Femić je takođe označen kao sudija čije je postupanje neadekvatnim ocijenio ESLJP u slučaju „Špadijer protiv Crne Gore“.

Odluka 9: Ustavna žalba pravnih zastupnika tužiteljice, U-III 313/21 zaprimljena je 12.03.2021. Odluka Ustavnog suda Crne Gore je na čekanju već preko 16 mjeseci.

Činjenica da se odluka o ustavnoj žalbi  čeka već više od 16 mjeseci ukazuje na nedostatak djelotvorne zaštite ljudskih prava u Crnoj Gori.

Na ovu problematiku više godina ukazuju kako međunarodne organizacije, tako i NVO sektor.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (XII): Tužba za poništaj odluke Skupštine o nezakonitom razrješenju viceguvernerke CBCG

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

Iako od dana pokretanja postupka za zaštitu od mobinga (07.03.2018), nije postojala zakonska mogućnost za izmjenu radno-pravnog statusa tužiteljice kod njenog formalnog poslodavca – CBCG shodno Zakonu o zabrani mobinga  – inicijativu za razrješenje viceguvernerke CBCG, Irene Radović, mober Radoje Žugić je uputio Skupštini Crne Gore 02.07.2018,  tri i po mjeseca nakon što je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu od mobinga Poslodavcu i dva mjeseca nakon što je tužiteljica podnijela tužbu za zaštitu od mobinga i diskriminacije protiv CBCG i Radoja Žugića pred Osnovnim sudom u Podgorici.

Tužiteljica je 02.07.2018. obraćanjima elektronskom poštom i posredstvom arhive na adrese rukovodstva i 81 poslanika i poslanice Skupštine Crne Gore blagovremeno upoznala i upozorila donosioce odluke da je od dana pokretanja postupka zaštite od mobinga pred poslodavcem i nadležnim sudom, zakonom zabranjena svaka izmjena radno-pravnog statusa tužiteljice kod njenog poslodavca – CBCG. Zakon o zabrani mobinga shodno čl. 24 st.1 eksplicitno zabranjuje davanje otkaza i preduzimanje bilo kakvih mjera i aktivnosti poslodavca prema zaposlenom, koje ga dovode u nepovoljniji položaj, sve dok traje postupak zaštite od mobinga.

Glasovima četrdeset poslanika tadašnje vladajuće koalicije i poslanice opozicije, Draginje Vuksanović-Stanković, žrtva mobinga razriješena je 05.07.2018. s mjesta viceguvernerke CBCG, po hitnom postupku i bez dokaza za teške, i kako će kasnije utvrditi sud, neistinite, paušalne i nedokazive navode mobera.

Tužiteljica Irena Radović podnijela je tužbu Upravnom sudu  26.07.2018, po otpuštanju sa bolničkog  liječenja,  neposredno po povratku u zemlju. Zatražila je poništaj Odluke Skupštine CG, o razrješenju viceguvernerke CBCG od 05.07.2018. Premda u Odluci Skupštine ne postoji naveden osnov za njeno razrješenje, niti pravni lijek, u tužbi navodi: „Savjet Centralne banke nije utvrdio ispunjenost uslova za razrješenje prije isteka mandata iz čl. 53 Zakona o CBCG, niti je o ispunjenosti tih uslova donio bilo kakvu odluku, već je bez jednog dokaza i odgovarajuće procedure guverner Žugić uputio Skupštini Crne Gore prijedlog za razrješenje tužiteljice. Na ovaj način tužiteljici – koja je u momentu upućivanja predloga Skupštini bila van Crne Gore poslovno, shodno potpisanom ugovoru s guvernerom, i u tom momentu već 6 dana hospitalizovana, s čim je Savjet CBCG bio sve vrijeme informisan – nije pružena prilika da se izjasni o suštini spora. Ujedno, Savjet CBCG nije donio odluku kojom su navodni propusti utvrđeni, niti je tužiteljica na takvu odluku mogla koristi ustavno pravo žalbe“. U konkretnom, tužiteljica je protivno zakonu u cjelosti onemogućena da učestvuje u postupku.

U tužbi je istaknuto i „da je prije pokretanja postupka za njeno razrješenje tužiteljica pokrenula spor pred Osnovnim sudom u Podgorici, radi zaštite od mobinga. Shodno Zakonu o zabrani zlostavljanja na radu, od dana pokretanja postupka zaštite od mobinga nije postojala zakonska mogućnost za izmjenu radno-pravnog statusa tužiteljice kod njenog formalnog poslodavca – CBCG.

Iz prethodnog je očigledno da je „postupak razrješenja pokrenut kao sredstvo odmazde prema tužiteljici, koja je ranije pokrenula postupak zaštite od mobinga. Za takvu tvrdnju dovoljna su dva argumenta. Jedan je vrijeme podnošenja prijedloga za razrješenje, koje je nesporno uslijedilo nakon pokretanja postupka za zaštitu od mobinga, a drugi je nedostatak bilo kakve konkretizacije, bilo kojeg tačnog podatka o „ozbiljnom propustu u obavljanju funkcije” viceguvernerke i članice Savjeta CBCG.”

U dokumentaciji koja je bila na raspolaganju Savjetu CBCG prilikom odlučivanja o upućivanju predloga za razrješenje (Savjet CBCG nikad nije utvrđivao ispunjenost uslova za razrješenje), ne postoji nijedan tačan podatak kojim bi vršenje funkcije viceguvernerke i članice Savjeta CBCG bilo okarakterisano kao nesavjesno ili nestručno. Naprotiv, ta dokumentacija ukazuje da je tužiteljica svoju funkciju obavljala blagovremeno i stručno, te da u njenom postupanju nije postojalo bilo kakvih propusta, a kamoli „ozbiljnih” koje propisuje Zakon. Kao prilog tužbi dostavljen je dopis br. 010-5448-1/2018 od 02.07.2018. godine koji je tužiteljica uputila svim članovima Savjeta CBCG prije donošenja Odluke o predlogu za razrješenje tužiteljice sa mjesta viceguvernerke i članice Savjeta CBCG koji ujedno sadrži i molbu da se tužiteljici dozvoli da učestvuje u postupku, te upozorenje da bi formalno pokretanje razrješenja tužiteljice predstavljalo direktno kršenje odredbi Zakona o zabrani zlostavljanja na radu sadržanih u članu 24. koje, dok je u toku postupak zaštite od mobinga, zabranjuju izmjenu statusa tužiteljice kod njenog formalnog poslodavca – CBCG.

Odluka 1:  Upravni sud se 11.09.2018. oglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U Rješenju Upravog suda se navodi da je spise predmeta potrebno dostaviti Osnovnom sudu u Podgorici, kao stvarno nadležnom.

Odluka 2: Odlučujući o žalbi tužiteljice, Vrhovni sud Crne Gore 25.10.2018. utvrđuje isključivu nadležnost Osnovnog suda u sporu za poništaj Odluke Skupštine o razrješenju viceguvernerke CBCG kao nezakonite, nakon čega Upravni sud Osnovnom prosljeđuje predmetnu tužbu na odlučivanje. U odluci Vrhovnog suda Vijeće konstatuje razliku između statusa guvernera odnosno viceguvernera, kao lica u stalnom radnom odnosu u CBCG, u odnosu na četiri člana Savjeta, koja nisu zaposleni u CBCG, te konstatuje da se na razrješenja lica koja nisu u radnom odnosu kod CBCG odnose odredbe Zakona o CBCG, dok se na prava zaposlenih u CBCG (guvernera i viceguvernere) primjenjuju opšti propisi o radu, te je stoga Osnovni sud nadležan da sudi u sporu iz radnog odnosa. Ovo iz razloga „što je viceguverner po položaju član Savjeta (izborom za viceguvernera postaje član Savjeta) i on ne može biti razriješen članstva u Savjetu, već mu to svojstvo prestaje prestankom funkcije viceguvernera.”

U međuvremenu Osnovno i Više državno tužilaštvo 13.02.2019. pravosnažno odbacuju kao neosnovanu krivičnu prijavu Poslodavca protiv tužiteljice – zbog navodnog odavanja poslovne tajne Osnovnom sudu prilikom podnošenja tužbe za zaštitu od mobinga i diskriminacije protiv CBCG i guvernera Žugića.

Odluka 3: Osnovni sud u Podgorici, po sudiji Mileni Brajović, 22.02.2019. presuđuje da je Irena Radović nezakonito razriješena i poništava Odluku Skupštine. Prijedlog guvernera Žugića za razrješenje Radovićeve upućen Skupštini Crne Gore, okarakterisan je od strane Suda kao „pravno neodrživ”, „zasnovan na paušalnim i nepotkrijepljenim navodima bez ijednog pravno relevantnog  dokaza”, te „kao takav nije mogao biti osnov za razrješenje”. Sud pojedinačno pobija svaki od predloženih osnova za razrješenje, zbog paušalnosti i nedostatka dokaza, te konstatuje nespornim da je i krivična prijava pokrenuta protiv tužiteljice odbačena kao neosnovana.

Nezakonit predlog za razrješenje tužiteljice, fingiranje osnova za podnošenje krivične prijave protiv tužiteljice, kršenje Zakona o radu i Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, te javno izgovorene neistine od strane guvernera Žugića na skupštinskom plenumu i pred cjelokupnom crnogorskom javnošću, nesporno su potvrdili da je guverner CBCG Radoje Žugić, uz višestruka kršenja zakona, grubo obmanuo crnogorsku javnost i poslanike Skupštine Crne Gore, te zloupotrijebio položaj guvernera CBCG. Uprkos prednje navedenom nije uslijedila nikakva odgovornost, ni ostavka R. Žugića, niti – u svakoj demokratskoj državi, cjelishodno i očekivano – iniciranje predloga za njegovo razrješenje (shodno Zakonu o CBCG u isključivoj nadležnosti šefa vladajuće DPS i predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića).

S druge strane, Odluka sudije Osnovnog suda Milene Brajović, kojom je kao nezakonita poništena Odluke Skupštine Crne Gore o razriješenju viceguvernerke CBCG, stvorila je uslove da se Irena Radović, po pravosnažnosti iste, vrati na radno mjesto viceguvernerke CBCG. Opseg kontroverzi, nezakonitosti i zloupotreba CBCG vezanih za razrješenje viceguvernerke, te medijska i međunarodna pažnja, otežali su ponovne zloupotrebe Skupštine Crne Gore da bi se popunilo mjesto viceguvernerke CBCG. To je, u krajnjem, dovelo do situacije u kojoj je – za razliku od ostalih nezakonito smijenjenih javnih funckionera u Savjetu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) i Savjetu RTCG, čija su mjesta odmah popunjena – jedino u slučaju viceguvernerke CBCG bio moguć povratak na radno mjesto.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (XI): Irena Radović protiv CBCG i Radoja Žugića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

Tužiteljica Irena Radović živi i radi u Podgorici. Na radu je kod CBCG od 16. oktobra 2016. godine, najprije kao savjetnica guvernera za kontrolu bankarskog sistema, a od 9. marta 2017. godine kao viceguvernerka za kontrolu bankarskog sistema. Drugotuženi, Radoje Žugić, označen kao izvršilac mobinga, je na radu kod CBCG od 3. oktobra 2016. godine kao guverner. Tužiteljica i tuženi II reda su javni funkcioneri izabrani od strane Skupštine Crne Gore.

Tužiteljica Irena Radović rođena je 1978. godine u Podgorici. Od potpisivanja Beogradskog sporazuma 2001. godine nije aktivna u tijelima i organima nijedne političke partije. Ima uspješnu profesionalnu i akademsku karijeru, uz magistrature sa Univerziteta Kembridž u Velikoj Britaniji, Konzorcijuma za primijenjena ekonomska istraživanja u Italiji, te specijalizaciju na Unverzitetu Oksford u Velikoj Britaniji kao dio doktorskih studija na temu centralnog bankarstva i evropske monetarne unije.

Drugotuženi Radoje Žugić rođen je 1961. godine na Žabljaku. Dugogodišnji je poslanik DPS-a i visokorangirani partijski funkcioner koji je sa pozicije člana Glavnog odbora DPS-a imenovan na mjesto guvernera CBCG, 30. septembra 2016. godine. Opterećen je brojnim aferama koje čekaju epilog u tužilaštvu. Jedan je od imućnijih ljudi u Crnoj Gori, čija je imovina u nesrazmjeri sa prihodima. Posjeduje sporan doktorat iz 2011. godine s tada nepostojećeg studija privatnog univerziteta Atlas banke, čije su sticanje i nostrifikacija predmet postupanja crnogorskog tužilaštva.

Tužiteljica je 16. oktobra 2016. godine potpisala ugovor o radu na mjestu savjetnice guvernera za kontrolu bankarskog sistema, do usvajanja predloga u Skupštini Crne Gore za njeno imenovanje na poziciju viceguvernerke CBCG za kontrolu bankarskog sistema, planirano za posljednji kvartal 2016. godine. U međuvremenu obavlja koordinaciju aktivnosti za predmetnu oblast. Na funkciju viceguvernerke za kontrolu bankarskog sistema izabrana je u Skupštini Crne Gore 06. 03. 2017. godine.

Studija slučaja Irene Radović protiv CBCG i Radoja Žugića osvjetljava mobing u sferi menadžmenta na visokom nivou, gdje bi ga trebalo najmanje očekivati. Ilustruje kako se u „hibridnom režimu” Ustav, zakoni i institucije obesmišljavaju kada se u ulozi zakonskog prestupnika i mobera nađe dugogodišnji visokopozicionirani partijski funkcioner, prijatelj iz školske klupe i jedan od decenijama najbližih saradnika lidera vladajuće DPS, aktuelnog predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića.

Prikazuje i kako u „zarobljenoj državi” izgleda borba za pravdu kada se uz Radoja Žugića, kao mobera i izvršioca nezakonitih radnji sa pozicije guvernera CBCG, kao grupa za podršku i direktni akteri slučaja angažuju: sestra predsjednika Crne Gore – advokatica Ana Đukanović sa saradnicima, njena bliska prijateljica – predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica, potpredsjednik Vlade Crne Gore i ministar pravde Zoran Pažin, te poslanici vladajuće koalicije predvođene od strane DPS-a Mila Đukanovića, uz tadašnju poslanicu opozicije i suprugu vrhovnog državnog tužioca Draginju Vuksanović-Stanković. Isti su aktivno doprinijeli kulminaciji mobinga pri punoj svijesti o postupanju protivno odredbama Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, Zakona o radu i Ustava Crne Gore, blagovremeno formalno upozoreni, ne hajući ni za kritike sa uglednih međunarodnih adresa.

Ova studija slučaja prikazuje i kako izgleda ,,borba za pravdu“ koja se odvija pred pravosudnim instancama koje su pod neskrivenim političkim uticajem. Kroz činjenice prezentovane kroz ovu studiju stvara se slika ogoljenog pravosuđa, u kojem žrtva mobinga vodi borbu za svoja prava pred pravosuđem čiju djecu i supružnike zapošljava upravo lice koje je označeno kao mober.

Slučaj otkriva i opseg zloupotreba crnogorskog sudstva i tužilaštva zarad interesa partijskih moćnika, uključujući donošenje „načelnog pravnog stava” iniciranog od strane tadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, kojim je tužiteljici onemogućeno pravo na „pristup sudu” i pravo na „pravni lijek“, uz direktno kršenje odredbi Ustava Crne Gore i obavezujućih međunarodnih konvencija. Na ovaj način vršene su retroaktivne izmjene već donešenih sudskih odluka na drugostepenoj instanci i ukidane višestruke sudske odluke u korist tužiteljice.

Mladi sudija iz Kolašina Mladen Grdinić, porodično blizak Vesni Medenici, kojeg je upravo Komisija na čijem se čelu Medenica nalazi proizvela u sudiju i vršila ocjenjivanje njegovog rada, među više desetina sudija podgoričkog Osnovnog suda  „principom slučajne dodjele predmeta“ u kratkom roku dobija sve slučajeve moćnog partijskog i državnog funkcionera R. Žugića pred Osnovnim sudom u Podgorici. U svakom od tri slučaja presuđuje na način da zaštiti interes prestupnika u vrhu vlasti. Uporedo sudija Grdinić dobija brojne privilegije, za godinu dana Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) prijavljuje višestruko uvećanje imovine, pod povoljnim uslovima rješava stambeno pitanje i munjevito napreduje da bi se u ulozi potpredsjednika podgoričkog Osnovnog suda našao samo par godina nakon obavljenog pripravničkog staža.

Radoje Žugić je i danas na poziciji guvernera CBCG. Od 17. 04. 2022. godine Vesna Medenica je u pritvoru zbog sumnje da je kao pripadnica kriminalne organizacije vršila nezakonit uticaj na sudije prilikom donošenja sudskih odluka. Na internet stranici Vrhovnog suda 15. 07. 2022. godine objavljeno je da je Vijeće tog suda Medenici produžilo pritvor za još tri mjeseca, zbog osnovane sumnje da je izvršila krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a st.2 u vezi st.1 i 6 Krivičnog zakonika Crne Gore, dva krivična djela protivzakoniti uticaj iz čl.422 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, dva krivična djela protivzakoniti uticaj iz čl.422 st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore i krivično djelo zloupotreba službenog položaja putem podstrekavanja iz čl.416 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.24 Krivičnog zakonika Crne Gore.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo