Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (X):  Korisne posljedice napada na Monitor

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Paradoksalno, ali Monitor  je imao i značajne pozitivne posljedice od bombardovanja redakcije. Strane ambasade u Beogradu su se zainteresovale za pritisak režima na list. Postali smo predmet njihovog stalnog interesovanja kod režima. Osobito je bio značajan susret sa ambasadorom SAD-a Vorenom Cimermanom (Warren Zimermann), koji je u svojim memoarima o ratu u Jugoslaviji ispričao da sam pravio intervju s njim u redakciji iznad koje je na krovu zgrade zjapila rupa u krovu. Kad je saznao da sam bio viziting profesor na Univerzitetu u Mičigenu, zadržao se na toj informaciji. Neko iz njegove porodice (čini mi se bratanić) studirao je na tom prestižnom univerzitetu, pa se raspitivao o motivaciji profesionalno ostvarenog naučnika da radi to što ja radim. Rekao sam mu da je ovo važan istorijski trenutak za Crnu Goru, jer od toga kakav će državni status imati kad se završi jugoslovenska kriza, zavisiće kvalitet života i sloboda u njoj narednih pola vijeka. Upoznao sam ga sa istorijom Crne Gore, Vilsonovom podrškom 1920-ih, višestruko sporijim razvojem Crne Gore od razvoja drugih republika u Jugoslaviji Karađorđevića i slično. Objasnio sam mu da je puč 1989. bio drugi anšlus Crne Gore Srbiji u dvadesetom vijeku. Na kraju razgovora rekao mi je da je za sat i po našeg razgovora naučio o Crnoj Gori više nego za cijeli prethodni boravak u Jugoslaviji. Pitao me šta može da učini za mene i Monitor. Nalazeći se pod utiskom od nedavnog bombardovanja, odgovorio sam da bi možda intervencijom kod vlasti mogao da doprinese bezbjednosti lista i novinara. Rekao je da će svaki put kad bude dolazio u Crnu Goru tražiti preko državnog protokola da mu organizuje posjetu Monitoru. Održao je riječ i svakih mjesec-dva parkirao bi svoju ogromnu limuzinu ispred redakcije i ulazio da razgovaramo. Učinio je i niz drugih stvari. Tražio je od svojih kolega ambasadora u Beogradu da se kod crnogorske vlasti takođe interesuju za Monitor. To nas je zaštitilo od novih napada na redakciju. Našao je i neku fondaciju (čini mi se da se zvala Maršalov fond za medije) u Vašingtonu, koju sam kasnije posjetio. Naredne godine dobili smo od ovog fonda poveliku količinu kompjuterske opreme. Kada je neko od novinara kasnije bio u Americi po programu kulturne razmjene, organizator ga je vodio i u tu fondaciju. Na zidu prostorije za sastanke bila je slika naslovne strane Monitora.

I drugi ambasadori animirali su fondacije u svojim zemljama, koje su davale tehničku pomoć medijima. Tokom narednih pola godine posjetili su nas predstavnici niza fondacija. Razvijala se saradnja između Monitora i tih fondacija, takođe i lični odnosi između nas i ljudi koji su njima rukovodili. Tako je došlo do niza mojih posjeta raznim fondacijama i listovima u inostranstvu. Jedna fondacija nas je snabdjela diktafonima za novinare, druga laserskim štampačem, treća s nekoliko kompjutera, tako da smo naredne godine bili solidno opremljeni kompjuterskom opremom. Listovi su pravili informaciju o Monitoru, tako da je problem pritiska režima na Monitor dobijao više pažnje nego što smo mogli i pomisliti.

REZIME ZA 1991: Sljedeće pismo koje sam krajem novembra 1991. poslao Ćanu, rezimira razvoj Monitora za trinaest mjeseci od osnivanja. (U stvari, do kraja 1991, jer u decembru nije bilo značajnih novina u životu lista.)

Montenegropublic, d.o.o. – Monitor

Titograd, Dalmatinska 52

tel. 081/15-394, tel./fax 081/33 727

ref: 434-01  datum: 25.11.91.

Dragi Ćano,

Monitor je u svom polaganom napredovanju došao dotle da se u Crnoj Gori prodaje u više primjeraka nego Vreme, NIN, Danas, Nedjelja i Duga zajedno. To znači da nam je Monitor, u ovom trenutku, veoma značajan projekat.

Rad u redakciji sam kompjuterizovao i trenutno sami vršimo cjelokupnu pripremu lista. Na laserskom štampaču štampamo nulti primjerak lista. Odnesemo ga u štampariju oko tri popodne, oko šest imamo list gotov.

Preuzimajući 80 odsto tehnološkog procesa iz faze koja prethodi štampanju, smanjio sam troškove za ovu fazu 50 odsto (što čini 25 odsto ukupne cijene štampanja). Tako sam se primakao blizu granice da zarada od prodaje lista bude jednaka troškovima štampanja. (Ostali bi onda troškovi za prostorije, energiju, telefone, potrošni materijal i honorare – oko 2.500 dolara mjesečno). Moj je cilj da preuzmem od Pobjede sve faze rada koje su jeftinije u mojoj izvedbi. U štampariji se obavljaju još tri uzastopna snimanja lista, dva na fotografske folije, jedno na ploče koje se montiraju na rotaciju, s kojih se prenosi otisak na papir. Prva dva snimanja se mogu eliminisati. Mislim da ću pomoću folija koje sam ti tražio izbjeći prvo snimanje. Drugo se može izbjeći ako se nabave takozvane pozitivne ploče, koje ovi komunistički slijepci iz Pobjede nijesu do sada koristili.

Mislim da bi ti, odnosno CINEX, mogli da mi pomognete u nabavci ovih ploča. Budući da se može desiti da u toku narednih godinu dana nabavimo štamparsku mašinu ili promijenimo štampariju, ne treba kupovati godišnju potrebu, već za pola godine, na primjer. Za početak bi bilo dovoljno i za jedan mjesec, da probamo.

Na kraju, moguće su uštede u papiru, koji me prilično košta. Papir je veoma skup, a kvalitet koji Pobjeda nabavlja je slab. Po jednom broju Monitora troškovi papira su oko 650 dolara, kad se nabavlja preko Pobjede, odnosno kad je papir dio usluge koju daje Pobjeda. S njima nikad nijesam siguran da nijesu dali jednu a naplatili drugu vrstu papira. Oni bi pristali da, zbog kvaliteta, ja nabavljam papir koji mi treba. Ovo s pločama i papirom može biti od vitalne važnosti zbog ekonomske blokade. Lako se može desiti da oni, kao što su već jednom učinili, jedno jutro kažu: ,,Nemamo papira i ploča za ovaj broj”. Zato ovo izuči i kaži mi šta mi možeš pomoći u vezi sa nabavkom i transportom do Titograda, bez obzira da li ćeš moći jedan dio ili cjelokupne troškove da preuzmeš na sebe.

Da rezimiram: Od 130.000 dolara koliko je koštalo izdavanje Monitora za minulih 13 mjeseci, ja sam zaradio od prodaje 45.000 dolara, od sponzorstva, tj. od tebe, ti znaš koliko, a ostalo sam dobio od reklama i drugih vrsta pomoći.

U toku narednih nekoliko mjeseci nužna mi je pomoć od 2.500 dolara mjesečno, bez obzira da li ćeš moći da mi pomogneš u nabavci materijala koji sam gore naveo. Vremena su teška, ljudi sve oskudnije žive i ne mogu da zadržim novinare ako im po nešto ne plaćam.

Porazmisli o svemu i po gospođi Popović mi poruči što treba; na primjer, kad da ti se javim.

Mnogo pozdrava tebi i tvojima,

M.

P.S. Šaljem ti kopiju projekta za izdavanje dnevnih novina. Budući da mi za taj projekat treba mnogo kompjuterske opreme, a ova koju trenutno imam većinom je stara više od 10 godina, ako gdje povoljno ispadne kompjuter iz generacije PC 386 brzi (više od 33 MHz) ili bilo koji (oni su svi brzi) iz generacije PC 486, kupi mi. Ako sačuvamo Monitor do vremena kad budeš imao bilo kakvu noviju štampariju (recimo samo dio onoga što predlaže Vuko (Vuko Vukadinović, tadašnji direktor Montex banke u Podgorici, prim. aut.), bićemo u stanju da odmah startujemo sa dnevnim listom. Pritom nećemo ništa gubiti ni na Monitoru ni na dnevnim novinama. Naprotiv, na ovim posljednjim se može ostvariti i zarada, kako se u priloženom projektu vidi.

 

Iz gornjeg pisma vidi se da je krajem 1991. Monitor već postigao veliki uticaj. Prvi put u XX vijeku neka crnogorska novina je imala veći uticaj na formiranje javnog mnjenja od srpskih novina. Početkom 1992. Rajo je donio i informaciju da u Miloševićevom kabinetu postoji „referent za Monitor”. Ćano i ja smo bili zadovoljni Monitorovim i našim doprinosom jačanju suverenističkog pokreta. (Ja sam više koristio termin independistički, a Ćano suverenistički.) Planirali smo da Ćano daje 2.500 USD dolara mjesečno, a Monitor iz prodaje i reklama zajedno sa sponzorima još najmanje toliko.

Na osnovu promjene raspoloženja prema pitanju nezavisnosti Crne Gore, koju je izazvao independistički pokret (Liberalni savez, Monitor, dvije socijalističke partije i independistički orijentisani intelektualci), mislio sam da bi televizija i dnevni list to raspoloženje višestruko povećali. Vjerovao sam da bi to dovelo do obaranja promiloševićevog pučističkog režima ili bar do promjene njegove politike. Finansijske mogućnosti pokreta koji je održavao Monitor nijesu bile dovoljne za pokretanje dnevnog lista ili televizije. Ćano je bio jedina ličnost koja je mogla obezbijediti finansije za takve projekte. Iz gornjeg pisma se vidi da sam ga uvlačio u tu priču. Priču o dnevnom listu nije primao k srcu, ali o televiziji jeste. Međutim, ideju nijesmo operativno razrađivali jer se Ćano nije izjašnjavao o njegovim mogućnostima da finansira taj projekat.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VIII): Vera Krstonijević i Ana Čučković protiv Opštine Nikšić i Zdravka Vlahovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužiteljica V.K. (Vere Krstonijević) i A.Č. (Ane Čučković) protiv tuženih Opštine Nikšić i Z.V. (Zdravka Vlahovića) utvrđeno je zlostavljanje na radu presudom Osnovnog suda u Nikšiću iz decembra 2017. Od podnošenja tužbe 2017. godine, ovaj radni spor je pravosnažno je okončan nakon dvije godine presudom Višeg suda u Podgorici, u martu 2019. godine. Vrhovni sud Crne Gore je u oktobru 2020. godine potvrdio drugostepenu presudu.

Z.V., pravosnažno potvrđen kao izvršilac mobinga, je dugogodišnji funkcioner DPS-a, kao i lice pravosnažno osuđeno za krivično djelo zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju.

Nakon prvostepene presude u korist tužiteljica iz decembra 2017. godine kojom je Z.V. označen kao izvršilac mobinga, isti je nastavio da vrši dužnost načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić na kojoj je bio od 2005. godine, a u kontinuitetu duže od 13 godina. U novembru 2018. unaprijeđen je i postavljen za savjetnika predsjednika Opštine Nikšić. Pravosnažna sudska presuda za nasilje nad dvjema koleginicama na radnom mjestu nije bila od bilo kakvog značaja za tadašnje rukovodstvo Opštine Nikšić.

Nakon političkih promjena, u avgustu 2021. Z.V. je razriješen sa mjesta savjetnika predsjednika Opštine Nikšić i preraspoređen na mjesto savjetnika u Sekretarijatu za uređenje prostora i zaštitu životne sredine. Tužiteljica I reda V.K. nije više zaposlena u lokalnoj upravi Opštine Nikšić, dok tužiteljica II reda A.Č. nastavlja s radnim angažmanom u Opštini, u službi glavnog gradskog arhitekte.

Tužiteljice V.K. i A.Č. žive i rade u Nikšiću. Tužiteljica prvog reda V.K. na radu je kod Opštine Nikšić od 1993, a tužiteljica drugog reda A.Č. u Opštini Nikšić je zaposlena od 1995. Tužiteljica prvog reda je magistar menadžmenta. Visoko stručno obrazovanje ima i tužiteljica drugog reda. Nije im omogućeno, kroz interno oglašavanje, i pored više postupaka, da kod prvotužene dobiju odgovarajuću zaradu i povoljniji radnopravni status u stepenu stručne spreme koju posjeduju.

Od 2007. godine, kada je formirana Komunalna policija Opštine Nikšić, obje tužiteljice su na radnom mjestu komunalnog nadzornika. Tada su rangirane u niži platni razred od onog koji su imale u drugim organima Opštine Nikšić u kojima su prethodno radile.

Nadređeni Z.V. je na mjestu načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić od 2005. godine, do kraja novembra 2018. Odbija direktnu komunikaciju s tužiteljicama od 2009, te se ista obavlja posredno ili pisanim putem.

Tužiteljice su od 2006. prema tužilačkim navodima od drugotuženog Z.V., kao pretpostavljenog, izlagane zlostavljanju na radu u kontinuitetu. Mobing i diskriminacija nad tužiteljicama otpočeli su 2006. godine, kada su došle na posao i saznale da nisu više radnice službe u kojoj su radile, bez prethodne najave ili obavještenja. Tada su tužiteljice dobile rješenje o prestanku radnog odnosa od drugih opštinskih organa u kojima nisu bile zaposlene. Rješenja su kasnije poništena kao nezakonita.

Prema tužilačkim navodima, Z.V. je oko sebe stvorio krug ljudi od rođaka i nezakonito zaposlenih, preko kojih je ostvarivao zlostavljanje. Isto je dokazano i tokom krivičnog postupka, kada je osuđen i proglašen krivim zbog krivičnog djela – produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja sa kaznom zatvora od 8 mjeseci uslovno na dvije godine, što je potvrđeno i kontrolom upravne inspekcije u martu 2017. godine. Z.V. je davanjem grupi zaposlenih ovlašćenja koja im ne pripadaju omogućio pokretanje neopravdanih disciplinskih postupaka protiv tužiteljica, te vršio posredni mobing preko drugih zaposlenih koji su nadzirali rad tužiteljica, pratili po terenu i provjeravali da li su tužiteljice u kancelariji osam sati, vršili prijetnje disciplinskim postupcima.

Zadaci koje je dobijala tužiteljica V.K. su bili van okvira zakonom regulisane nadležnosti zaposlenih u Komunalnoj policiji, poput čuvanja topola, koje su privatno vlasništvo na privatnom zemljištu, iako komunalna policija vrši nadzor isključivo nad javnim površinama. Od V.K. je zahtijevano da vrši kurirske poslove raznošenja poreskih rješenja za drugi opštinski organ. S tim u vezi su i primjeri zaduženja tužiteljice prvog reda koji su uključivali: stajanje na divljoj deponiji da neko ne baci smeće – kada je bila izložena dobacivanjima, uvredama kamiondžija, napadima pasa lutalica, koje mjesto ni u slučaju nužde nije smjela napustiti; zabrane nošenja toplije odjeće uz službene uniforme na niskim temperaturama, neslaganja oko rasporeda godišnjih odmora; kao i dežuranje 2014. na vjerski praznik i pored molbe drugotuženom da se odobri oslobođenje od dežurstva. Posebno su eklatantni primjeri uklanjanja vrata sa kancelarije tužiteljice prvog reda od strane Z.V., uz prethodno postavljanje uvele ruže na radni sto V.K. na 8. mart, praznik žena.

Uz nepostojanje komunikacije između tužiteljica i drugotuženog i dovođenje u stanje izolacije i izopštavanja na radnom mjestu, u toku parničnog postupka načelnik Z.V. je tužiteljici drugog reda A.Č. dva puta donosio rješenje o prestanku radnog odnosa 2015, kasnije poništavano od Upravnog suda.

Tužiteljice su se više puta obraćale raznim nadležnim institucijama, uključujući obraćanja predsjedniku Opštine Nikišić, predsjedniku Vlade Crne Gore, Ombudsmanu, nadležnim inspekcijama, ali bez uspjeha.

VERA KRSTONIJEVIĆ I ANA ČUČKOVIĆ
Sistemski mobing

Sudski je utvrđeno da smo mobingovane od 2006. do 2019. godine. Na tu presudu Višeg suda tražile smo reviziju i to u dijelu odštete, a zlostavljači su potpuno negirali mobing i diskriminaciju. Sud je zlostravljačima zabranio dalje takvo ponašanje, a oni su isto nastavili tako da su Veri Krstonijević prvo umanjili nivo kvalifikacije diplome čime su joj poništili radno iskustvo i onemogućili joj napredovanje u službi ili konkurisanje bilo gdje u državi. I na kraju su joj dali otkaz 2019. godine.

Ona je pokrenula nove postupke zbog nastavljanja mobinga i diskriminacije 2020, ali taj postupak je zaustavljen do rješavanja prethodnog pitanja po reviziji. A onda poslije dvije godine 2022. dobija poziv od Osnovnog suda za nastavak suđenja sa presudom po reviziji, bez bilo kakvog potpisa ili pečata, koja je rješena još 2020, a one o tome ništa nijesu znale. Vrhovni sud je , navodno, obje revizije odbio na način da je potvrdio postojanje zlostavljanja u dužem vremenskom intervalu i posrednu i neposrednu dokumentaciju, ali je odbio dodjelu pravedne odštete. Odšteta u ovom slučaju zbog dužine trajanje mobinga nikako ne može biti satisfakcija za nas već bi trebalo da je kazna i način odvraćanja zlostavljača da ne ponavljaju nedozvoljenje radnje. Ovako simbolična kazna je izgubila svaku svrhu.

Tvrdimo da je sistem sve učinio da zaštiti zlostavljače, a svim žrtvama je poslao jasnu poruku kako će proći svi oni koji ih ometaju u zlostavljanju.

Inače, Zdravko Vlahović, bivši načelnik Komunalne policije, je, i pored pravosnažnih presuda za mobing i diskriminaciju i krivične odgovornosti zbog zloupotrebe službenog položaja, napredovao i postavljen je za Savjetnika predsjednika opštine, a po smjeni vlasti prvo ga postavljaju na mjesto pravnika, a nije pravnik, zbog čega mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga na mjesto Samostalnog savjetnika, pa ponovo mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga za Rukovodioca odjeljenja. Jedino su kažnjene žrtve.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VII): Vukadin Ćupić protiv Saveza Sindikata Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužioca V.Ć. (Vukadin Ćupić) protiv Saveza Sindikata Crne Gore presudom Višeg suda u Podgorici preinačena je dvostruka prvostepena presuda na štetu tužioca i presuđen mobing 06. 06. 2017. godine. Nakon podnošenja tužbe u junu 2012. godine pred Osnovnim sudom u Podgorici, ovaj radni spor pred crnogorskim redovnim sudovima trajao je 5 godina.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna sudska presuda za mobing u Crnoj Gori.

Generalni sekretar Saveza Sindikata Z.M. (Zoran Masoničić) i predsjednik opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. (Goran Dragović), označeni kao izvršioci mobinga u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata Crne Gore, danas više nisu na radu kod tuženog. Nakon Kongresa Saveza Sindikata iz novembra 2013. godine Z.M. je napustio čelnu poziciju. G.Đ. je napustio poziciju predsjednika Sindikata Glavnog grada u avgustu 2019. Danas je zaposlen u jednom od javnih preduzeća Glavnog grada Podgorica.

Tužilac V.Ć. živi i radi u Podgorici. Zaposlen je u Savezu Sindikata Crne Gore od maja 2008, na radnom mjestu vozača u Sektoru za finansijske i opšte poslove, da bi u januaru 2010. bio preraspoređen na mjesto vozača-kurira u Opštinskom sindikalnom povjereništvu (OSP), a da pritom prethodno radno mjesto nije ukinuto. Kao uzrok spornih dešavanja navodi sopstvene sindikalne aktivnosti kod tuženog, aktivno učešće u štrajkačkim aktivnostima, uključujući više puta ponovljene štrajkove glađu, zbog ugrožavanja egzistencijalnih prava zaposlenih.

Tužilac svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je nad njim u periodu od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, od strane generalnog sekretara Saveza Sindikata Z.M. i predsjednika Opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. vršen mobing. Diskriminatorski odnos i mobing sadržani su u činjenicama da mu je oduzeto službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada čime mu je onemogućeno da radi, upućivanje na rad u OSP u Podgorici, i pored činjenice da je u konfliktu sa predsjednikom OSP G.D, te činjenice da mu nijesu obezbijeđeni uslovi za rad − radni prostor, da je oslobođen od radnih dužnosti, jer nema radnih zadataka, kao i da su o njemu na sastancima u kabinetu generalnog sekretara tužene iznošene negativne tvrdnje i kao takve iznošene i u sredstvima javnog informisanja – dnevnim novinama Dan i Vijesti. Prema navodima tužbe pretpostavljeni G.D. je javno saopštavao da mu tužilac nije potreban kao radnik, da ne mora dolaziti na posao, da za njega nema ni stolice, ni kancelarije, da mu je mjesto u hodniku itd.

Zaštitu zbog mobinga u navedenom periodu zatražio je jer je bio faktički lišen rada – iako je bio raspoređen na radno mjesto, nije bio zadužen konkretnim poslovima tog radnog mjesta.

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata : Tužilac V.Ć. je tužbu protiv Saveza Sindikata Crne Gore podnio pred Osnovnim sudom u Podgorici 2012.

Osnovni sud u Podgorici je prvostepenom presudom iz decembra 2014. presudio na štetu tužioca, pozivajući se na odredbe Zakona o diskriminaciji, umjesto na odredbe Zakona o zabrani zlostavljanja na radu. Viši sud u Podgorici je Rješenjem iz novembra 2015. ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu u Podgorici na ponovno suđenje.

Osnovni sud u Podgorici je u julu 2016. ponovo odlučio na štetu tužioca.

Viši sud u Podgorici je, kao drugostepeni, odlučujući o žalbi tužioca iz juna 2017, donio je presudu kojom se ukida presuda Osnovnog suda u Podgorici iz jula 2016. i: a) utvrđuje da je tuženi u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012. vršio mobing prema tužiocu, pa mu se zabranjuje ponašanje koje predstavlja mobing na radu, što je tuženi dužan priznati i ubuduće se uzdržati od takvog ponašanja; b) obavezuje tuženi da tužiocu zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta isplati iznos od 700 eura; c) odbija kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od 4.300 eura; d) odbija kao neosnovan zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže na objavljivanje presude u javnim glasilima i dnevnim listovima Vijesti i Dan o trošku tuženog; e) sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Sud je cijenio, da se „po osnovu svih izvedenih dokaza, jasno može izvesti zaključak da je tužiocu onemogućeno vršenje redovnih radnih obaveza oduzimanjem vozila i onemogućavanjem da obavlja poslove svog radnog mjesta, prenošenjem netačnih informacija i kvalifikacija u sredstvima javnog informisanja, u kontaktima na javnom mjestu, u okviru profesionalne djelatnosti, iznošenjem negativnih sudova o tužiocu, zbog čega je trpio duševne bolove i strah uz povredu ugleda i dostojanstva, čime su kumulativno ispunjeni svi uslovi za postojanje mobinga”.

Nakon što je prvostepeni sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, uz zaključak da tužilac nije učinio vjerovatnim da je nad njim vršen mobing, Viši sud ovakav zaključak prvostepenog suda nije prihvatio. Polazeći od navedenog zakonskog utvrđenja pojma mobinga i sadržine izvedenih dokaza, nasuprot zaključku prvostepenog suda, „po ocjeni ovog suda tužilac je ne samo učinio vjerovatnim, već dokazao da je nad njim vršen mobing u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012, na način što mu je na nezakonit način oduzeto sredstvo za rad − službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada, čime mu je onemogućeno da radi”.

Kako je tuženi oduzeo tužiocu službeno vozilo kao osnovno sredstvo rada, jer je tužilac kao vozač shodno navedenoj odredbi Pravilnika imao obaveze i ovlašćenja koje se odnose na službeno vozilo, time nije mogao da faktički obavlja posao radnog mjesta na kojem je raspoređen. Znači, tužilac faktički nije obavljao poslove svog radnog mjesta, već je nesporno samo formalno dolazio na posao, a kako mu je službeno vozilo oduzeto, to nije imao ovlašćenja koja su mu propisana Pravilnikom u vezi  sa obavljanjem posla vozača. Što se tiče poslova kurira, s obzirom na to da se pošta elektronski razmjenjuje, nije imao ni tih poslova, pa tužilac u navedenom periodu nije ništa radio, već je samo dolazio na posao. S tim u vezi, neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da oduzimanje službenog vozila od tužioca nije bilo nezakonito i suprotno Zakonu o zabrani i zlostavljanju na radu.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna presuda za mobing crnogorskog pravosuđa. Interesantno je da je u ovom slučaju mobing utvrđen za period od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, dakle za period značajno kraći od šest mjeseci, suprotno tumačenju da „mobing konstituišu radnje psihičkog zlostavljanja na radu koje se vrše najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci”, iako je na bazi upravo ovakvog tumačenja dominanatan broj tužbenih zahtjeva odbijen na štetu žrtava mobinga, tokom prve decenije implementacije Zakona o zabrani zlostavljanja na radu.

U prilog prethodnom, ide činjenica da je i Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u slučaju Špadijer protiv Crne Gore potvrdio da države ne treba da nameću prestroge definicije zlostavljanja na radu i da ne treba da zahtijevaju dostavljanje dokaza o minimalnom broju ili učestalosti incidenata. Po mišljenju Suda, „pritužbe o zlostavljanju na radu treba detaljno ispitati od slučaja do slučaja, u svijetlu posebnih okolnosti svakog slučaja i uzimajući u obzir cjelokupni kontekst. Drugim riječima, mogu postojati okolnosti u kojima su takvi incidenti rjeđi od jednom sedmično u periodu od šest mjeseci i još uvijek predstavljaju maltretiranje, ili okolnosti u kojima su takvi incidenti češći, a ipak ne predstavljaju zlostavljanje na radu”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VI): Maja Žunjić Mitrović protiv Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužiteljice M.Ž.M. (Maje Žunjić Mitrović) protiv Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP) utvrđeno je diskriminatorsko ponašanje i mobing presudom Osnovnog suda u Podgorici iz marta 2018. godine. Od podnošenja tužbe 2014. godine ovaj radni spor pred prvostepenim sudom trajao je oko 4 godine i pravosnažno je okončan presudom Višeg suda u Podgorici u januaru 2019. godine.

U decembru 2015. godine, izvršni direktor B.O. (Bojan Obradović) smijenjen je sa pozicije odlukom Savjeta AZLP zbog propusta u radu.

Uprkos pravosnažnoj sudskoj presudi za mobing iz januara 2019. godine, glasovima poslanika tada vladajuće koalicije DPS, SD i manjinskih stranaka, B.O. je kao pravosnažno potvrđen prestupnik – izvršilac mobinga, izabran u Skupštini Crne Gore 29. 12. 2019. godine na mjesto člana Savjeta AZLP-a, zajedno sa Sretenom Radonjićem, tom prilikom imenovanim na poziciju predsjednika Savjeta AZLP-a.

Glasovima nove parlamentarne većine u decembru 2021. godine, Skupština Crne Gore razriješila je B.O. dužnosti člana Savjeta AZLP-a, dok je tužiteljica M.Ž.M. i danas na mjestu sekretarke AZLP-a.

Tužiteljica M.Ž.M. živi i radi u Podgorici. Zasnovala je radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu sekretarke tužene u novembru 2011.

Nakon nepunih godinu dana rada došla je u sukob sa izvršnim direktorom B.O. koji je iz dana u dan prerastao u svakodnevno psihičko zlostavljanje, obraćanje uz viku, prijetnju i vrijeđanje, ignorisanje prisustva tužiteljice kao zaposlene, neopravdano nepozivanje na sastanke, verbalno napadanje i širenje neistina, ponižavanje vulgarnim i pogrdnim riječima, omalovažavanje njenih rezultata rada, neopravdanu upotrebu aparata za snimanje sastanaka i razgovora, neopravdane prijetnje prestankom radnog odnosa i sl.

U predmetnom periodu direktor B.O. usmeno obavještava tužiteljku da se mora upisivati kada dolazi i odlazi sa posla, što nije bila obaveza za sve zaposlene, već samo za njih pet: nju, arhivara, vozača, tehničku sekretaricu i sekretaricu. Tužiteljka se samo jednom upisala, misleći da se radi o obavezi za sve zaposlene, te prestala vidjevši da to nije slučaj. Uslijedili su pismeni podnesci od strane direktora B.O. s kritikama na račun njenog rada uz istovremeno upućivanje i Savjetu tužene, među kojima i dopis zaposlenima, njoj i Savjetu, vezano za njen navodni nerad, neangažovanje na poslu, propuste u radu, nedokazive krivične radnje. Nakon toga su izostali kontakti osim pismena komunikacija, a tužiteljka je ustala sa tužbom za klevetu.

Iako je tokom prve godine zaposlenja tužiteljka prisustvovala svim sastancima sa direktorom i sa Savjetom, naprasno je isključena iz svih sastanaka sa direktorom, koji su se održavali jednom nedeljno ili petnaestodnevno. Poslovi koje je tužiteljka obavljala kao sekretarka tužene podijeljeni su drugim zaposlenim. Dodatno, dotadašnje pravo na mobilni telefon i plaćeni limit joj je osporeno, a u januara 2013. godine i njeno radno mjesto ukinuto. Kada su sva lica ženskog pola na radu kod tužene 8. marta 2013. godine dobila po stotinu eura, tužiteljka je jedina izopštena.

U martu 2013. godine tužiteljka je Savjetu tužene podnijela zahtjev za pokretanje postupka zaštite od mobinga, ali je reakcija tužene na navedeni zahtjev izostala. Savjet nije odlučivao, cijeneći da se radi o nadležnosti suda, uprkos jasnim zakonskim normama. Sa još nekoliko zaposlenih podnijela je zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv odgovornog lica kod tužene B.O. Savjetu tužene, gdje Savjet tužene ponovo nije postupio ni po ovom zahtjevu, niti preduzeo radnje predviđene zakonom. Zbog narušenog psiho-fizičkog zdravlja tužiteljka je morala poći na bolovanje od 15. 05. 2013. sve do 20. 07. 2013. godine, dok je nadređeni B.O. nastavio sa zlostavljanjem i u njenom odsustvu, vrijeđajući je na sjednicama Savjeta tužene i omalovažavajući je posredstvom medija.

U prvoj polovini novembra 2013. godine B.O. je tužiteljki dostavio Ponudu za zaključenje Aneksa ugovora o radu za mjesto šefa odsjeka za pravne, opšte i računovodstvene poslove. U decembru 2013. godine donio je rješenje o otkazu ugovora o radu, nakon čega je Savjet tužene poništio navedena rješenja. U januaru 2014. izvršni direktor B.O. je zabranio službi računovodstva tužene da tužiteljki obračunava i isplaćuje zaradu. Direktor B.O. je bez ovlašćenja donio odluku o prestanku radnog odnosa i dostavio računovodstvu rješenje, zbog čega narednih pola godine M.Ž.M. nije primala platu, a dolazila je redovno na posao, iz razloga što je postojala odluka Savjeta tužene da je raspoređena na drugo radno mjesto.

Po povratku tužiteljke s bolovanja, M.Ž.M. više nije mogla da uđe u Agenciju. Njena kartica je blokirana, interfon onesposobljen, telefon isključen, a od kolega traženo da se iznesu njeni akti iz kancelarije, te više nije imala pristup kancelariji.

Svjedočnim iskazima zaposlenih kod tužene datim u momentu kada je izvšilac mobinga B.O. od decembra 2015. bio smijenjen s mjesta izvršnog direktora i udaljen s rada kod tužene, potvrđeno je da je svim zaposlenima dostavljen dopis u kome je stajalo da je tužiteljka pronevjerila nekoliko hiljada eura, te da je nekoliko dana nakon dostavljenog dopisa osoba iz računovodstva provjerila navode iz podneska i utvrđeno je da u blagajni nema nedostataka. Potvrđeno je i da je direktor B.O. naložio da se tužiteljki isključi telefon, obustavi internet, oduzme kartica za ulazak i izlazak sa posla, da se obustavi uplata poreza i doprinosa.

 

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju M.Ž.M. protiv AZLP:

Tužiteljica M.Ž.M. je tužbeni zahtjev nadležnom sudu podnijela u martu 2014. godine.

Osnovni sud u Podgorici, kao prvostepeni, parnični, u martu 2018. godine donio je presudu kojom: „1) Utvrđuje da je tužena sistematski i u dužem vremenskom periodu diskriminatorski postupala prema tužiteljki zlostavljajući je na radnom mjestu (mobing), omalovažavanjem vrijeđala njeno dostojanstvo, ugled, lični i profesionalni integritet, što je izazvalo veoma štetne posljedice po zdravstveno stanje tužiteljke i ugrozilo njenu profesionalnu budućnost; 2) Zabranjuje radnje od kojih prijeti diskriminacija, kao i ponavljanje radnji diskriminacije (mobinga) tužene prema tužiteljici; 3) Dužna je tužena da tužiteljki po osnovu naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda, časti, dostojanstva i prava ličnosti zbog pretrpljenog mobinga na radnom mjestu isplati iznos od 1.000 eura; 4) Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od još 2.500 eura mimo dosuđenog; 5) Obavezuje se tužena da tužiteljki naknadi troškove postupka u iznosu od 528,57 eura”.

Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, odlučujući po žalbama parničnih stranaka, odbacio je iste i u oktobru 2021. godine i potvrdio prvostepenu presudu, uz preinačavanje rješenja o troškovima parničnog postupka na način što je obavezana tužena da tužiteljki na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 642,83 eura.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo