Povežite se sa nama

PERISKOP

Vrijeme bez Pervića

Objavljeno prije

na

Klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno

 

Sretne me ovih dana stari poznanik i pita zašto nema ozbiljnije teatarske kritike za moju predstavu Pijana noć 1918, kad je ta predstava festivalski hit u Bosni i Hercegovini (dvije nagrade na Susretima pozorišta u Brčkom i čak šest nagrada na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu!).

Ne znam kako objasniti dobronamjenom pratitelju kulturnih događaja, kojem to nije posebno bliska oblast, tu, u najmanju ruku, paradoksalnu situaciju.

Da mu kažem da nema ko da napiše neće mi čovjek povjerovati, da izmišljam i da se izmotavam nije red pred dobronamjernim pitcem.

Ipak, činjenica je da klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno.

Prisjećam se vremena kada su korifeji teatarske kritike bili Eli Finci, Muharem Pervić, Jozo Puljizević, Dalibor Foretić, kada se strahovalo u svim teatarskim kućama šta će ovi nesumnjivi autoriteti napisati, kako će ocjeniti neku predstavu, režisera i ansambl. To su bila vremena ozbiljne kritičke valorizacije teatra kao i ostalih grana umjetnosti. Danas, u vremenu pomjerenih, nerijetko i potpuno uništenih kriterija, nema prave žudnje da se sazna šta će sutrašnja izdanja medija napisati o večerašnjoj predstavi.

Sve je ipak do ljudi, do umjetničkih persona koje su autoritativnim stavovima formirale intelektualno i kritičko mišljenje. Moja generacija i ja osobno najviše se sjećamo britkog, ali i poetičnog pera Muharema Pervića, čije kritičke prikaze na stranicama beogradske Politike nije lako zaboraviti.

Bili su to više eseji nego kritike. Repetitoriji kritičke misli zasigurno. Pervić, koji je sjajno pisao i književnu kritiku, posebno o Ivi Andriću, davao je i književnu i teatarsko-izvedbenu preciznu analizu svega što se na sceni dešavalo.

Pervićevi eseji bili su koliko slike viđenog u teatru, još više izrazi briljantnosti, gracilnosti i elegancije u pogledu stila. On se nikada nije zadovoljavao prepričavanjima dramskog zbitija, njegove analize ulazile  su u suštine teksta, a potom u predstavljačke aspekte, s dozom autoritativnosti, koja je besprijekorna i nesumnjiva u svakom pogledu.

Današnje površno novinsko pisanje o teatru više vrijeđa protagoniste nego što ih može realno valorizovati u njihovim pozorničkim naporima da dosegnu određeni umjetnički nivo.

Nedostatak persone kakva je bio esteta Muharem Pervić nenadoknadiv je na nivou današnjeg južnoslovenskog teatra.

Svima nama koji smo bili njegovi savremenici ostaje da nastojimo na njegovim estetičkim zasadama graditi bar približnu estetičku razinu, da bismo spasili ono što je od ugleda jugoslovenskog teatra još ostalo.

Mladi kritičari, početnici u kritičkim prosudbama, trebali bi češće čitati Pervićeve kritike i eseje, jer to su sigurna vrela ozbiljnog teatrološko-kritičkog prosuđivanja, ozbiljne analize u kojima je pravilo bilo postići visoki stil prosudbe, ali i obaveznu eleganciju  u jezičkoj strukturi teksta.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Krležina teatarska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

Držim u rukama publikaciju koja je pratila izložbu, Miroslav Krleža na bosanskohercegovačkoj pozorišnoj sceni a koju je i decentno, ali i likovno atraktivno opremio Branko Dursum, vjerni likovni ,,pratilac“ muzejskih manifestacija… Listinama ove publikacije i sam se podsjećam koliko je Miroslav Krleža obogatio umjetničke repertoare bosanskohercegovačkih teatarskih kuća

 

Prije tri decenije sarajevski Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti zahvaljujući marljivoj, visokostručnoj kustosici Amini Abdičević prezentirao je javnosti izložbu Miroslav Krleža na bosanskohercegovačkoj pozorišnoj sceni, čiju vrijednost i dalekosežna značenja, do danas, niti najšira javnost, niti teatrologija i kulturologija nisu dostatno valorizirali, s obzirom na to da je uticaj anticipatorski pozicionirane Krležine poetike, formirao, bar kod najsvjesnijeg dijela južnoslavenske inteligencije refleks nemirenja sa svim onim što je bila komunistička dogma, ali jednako i sa izazovima divljega kapitalizma, koji nažalost i u našem  dobu, i te kako uzima socijalni danak, pogotovo kod pučanstva kojeg niti Krležina vrsna beletra nije mogla opametiti i izvesti na pravi put, izvan okova balkanoidne svijesti i svih pogubnosti koje iz nje proizilaze.

Držim u rukama publikaciju koja je pratila pomenutu izložbu, a koju je i decentno, ali i likovno atraktivno opremio Branko Dursum, inače vjerni likovni ,,pratilac“ muzejskih manifestacija…

Listinama ove publikacije i sam se podsjećam koliko je Miroslav Krleža obogatio umjetničke repertoare bosanskohercegovačkih teatarskih kuća u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli, Zenici, Mostaru… Kako u segmentu glembajevskog ciklusa, jednako kroz inscenaciju ciklusa legendi, Krleža je u bosanskohrcegovačkim teatarskim kućama uspostavljao najviše moguće kriteriološke visove koje su mogli ispratiti  umjetnički najmoćniji, ali i etički postojani i dosljedni tumači njegovog  bogatog  dramskog, ali i dramatiziranog proznog opusa.

Tako se listinama podsjećam nenadmašnih dometa i stvaralačkih usklika Radeta Pregarca, Lidije Mansvjetove, Safeta Pašalića, Borisa Smojea, Marije Danire, Vlade Jokanovića, Rudija Alvađa, Josipa Pejakovića, Izudina Bajrovića, Vesne Mašić, Mirvada Kurića, Gordane Boban, na sarajevskim scenama, pa onda Uroša Kravljače, Joze Lepetića, Maše Topića, Franke Bačić, Senade Krgo, Velimira Njirića Pšeničnika u mostarskom Talijinom hramu… Vike Podgorske, Adema Ćejvana, Duška Križanca, Saše Vukosavljevića u banjalučkom kazalištu. Na tuzlanskoj pozornici nezaborav Krležinog djela došao je kroz igru Žarka Velickog, Viktorije Stefanović… Poseban je bio doprinos zeničkih teatarskih strasnika, gdje pamtim ostvaranja režisera Unkovskog i Georgievskog, ali i glumaca Zdenka Jelčića, Ane Đorđević… Najavangardnija ostvarenja poput onih Admira Glamočaka, Harisa Pašovića zabilježila je i teatrološka  južnoslavenska misao današnjice…

U Sarajevu je tri godine egzistirala čitava jedna manifestacija u čast najvećeg hrvatskog pisca – Krleža, Hotel Europa, Stari grad.

Krležina država, to je, zasigurno, Bosna i Hercegovina, jer i izdavačka djelatnost nije zaostajala za teatarskom produkcijom.

Oslobođenje je izdalo posljednje kritičko izdanje sabranih djela Miroslava Krleže…

Nastavljaju se traganja po neiscrpnom djelu ovog jugoslavenskog i hrvatskog velikana…

Eto tragom izložbe koju sam otvorio 2011. u Sarajevu prisjećam se moćne Krležine duhovne države kojoj su doprinosili i baletni umjetnici kroz vizualizaciju Adama i Eve…

Kako kuda u BiH Miroslav Krleža svuda!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Selma i Mediha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Selma Alispahić i Mediha Musliović zaslužile su da uz ime mogu staviti i oznaku ,,dramska prvakinja“ čitavim nizom pozorničkih ostvarenja. Njihove kreacije omogućile su visoki profesionalno-umjetnički rejting narodnih pozorišta Sarajevo i Tuzla, ali jednako i Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a

 

U bosanskohercegovačkom teatru, tokom mojih režiserskih radnji, izvojile su se dvije glumice uz čija imena mogu staviti oznaku „dramska prvakinja“. Selma Alispahić i Mediha Musliović zaslužile su to čitavim nizom pozorničkih ostvarenja. Njihove kreacije omogućile su visoki profesionalno-umjetnički rejting narodnih pozorišta Sarajevo i Tuzla, ali jednako i Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a.

Selma Alispahić iz umjetničke tuzlanske porodice (otac Nijaz Alispahić, dramaturg i prozni pisac), doktorica je književnih nauka, profesorica Akademije scenskih umjetnosti u Tuzli. Prva je persona umjetničkog ansambla Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a.

Radeći predstave sa ovom umjetnicom postigao sam zapažene rezultate u realizaciji predstava Kraljica Katarina po tekstu Ibrahima Kajana na pozornici SARTR-a kao i Hasanaginica po tekstu Nijaza Alispahića i Hamdibeg Harisa Silajdžića. Tako sam se osobno uvjerio u fanatičku posvećenost i glumačku energiju Alispahićeve, što su potvrdili i meritoni sudovi teatarske kritike i odluke festivalskih žirija.

Doktor Selma Alispahić i u književnoj znanosti bilježi ozbiljne uvide u povijesnu suštinu literature, a njen pedagoški rad rezultirao je već zrelim glumačkim osobnostima, koje je izgradila u nastavnom procesu na Akademiji scenskih umjetnosti u Tuzli.

Sa nekim, sasvim specifičnim i rijetkim, izvornim glumačkim instinktom Mediha Musliović, inače članica Drame Narodnog pozorišta Sarajevo ostvarila je nekoliko antologijskih uloga i to u predstavama južnoslavenskih pisaca: Isaka Samokovlije, Miroslava Krleže i Branislava Nušića.

Osvješćujući u procesu rada na predstavama svoje početne, gotovo podsvjesne impulse ova se prvosvećenica umjetnosti božica Talije i Melpomene prepušta čudu, ponekad i neobuzdana (?!) u predstavama Hrvatska rapsodija i Kraljevo Miroslava Krleže, te Hanka Isaka Samokovlije, što pamtim kao visoko esetetski rangirane rezultate pregnantnog teatarskog angažiranja.

Posebno karakteristično za studij uloga Medihe Musliović je njeno prepoznavanje suštine lika i nepogrešivo određenje prema karakterološkim, a u nekim slučajevima, i tipološkim konstantama u kreiranju svakog od njih. Ova glumica posebno rafinirano bira sredstva kojima pokušava proniknuti do same biti dramske osobe koju tumači.

Izvrsnom govornom kulturom i sasvim suvremenim tjelesnim vladanjem scenskim prostorom, pri čemu je jednako moćna kada glumi, pleše, ili, pak, donosi pozornički doživljaj svojom šutnjom, koja ponekad govori više od svega što u dijalozima artikuliraju njeni partneri u predstavama. Proces rada na ulozi kojim se ova glumca služi potpuno je atipičan i podrazumijeva nevjerojatne mogućnosti koje svojim registrom glumačkih sredstava, nudi režiseru kao tvorcu cjeline.

Kod obje glumice ono što predstavlja konstantu je njihovo stoprocentno predavanje aktu glumačke magije, nepatetično i korespodentno vremenu u kojem živimo.

Slabašna kritčka i teatrološka misao, danas u BiH, kad tad moraće posvetiti ozbiljne kritičko-teatrološke studije pozorničkom blještavilu ovih sarajevskih umjetnica.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Asim Bektaš i Sulja sa Vratnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tokom rata akademik Nedžad Ibrišimović napisao je dramski tekstWland u Sarajevu. Čudesnom spisateljskom alkemijom spojio je preko dobrinjskog ,,tunela spasa” lik iz Bulakovljeve proze i lik iz vlastite maginacije − borca Armije Republike BiH Asima Bektaša. Skulptor Fikret Libovac izvajao je lik Sulje sa Vratnika. Između Ibrišimovievog lika Asima Bektaša i Libovčeve skulpture luk je sarajevskog nevjerovatnog i u svijetu nezabilježenog duhovnog otpora agresiji

 

Dva lika iz dva umjetnička opusa za mene su simboli stvaralaštva u dramskoj književnosti i likovnoj umjetnosti, a vezano za duhovni otpor agresoru u BiH a poglavito u Sarajevu. Pošto bliski mi ljudi znaju da je za mene definicija kazališta, od najranijih dana djetinjstva do danas da je to u stvari ,,velika slikovnica za odrasle i za djecu”  onda se naredni redovi Periskopa trude to i potvrditi…

Tokom rata dok je bio jedan od hiljada mojih tadašnjih sugrađana − Sarajlija zarobljenih na Dobrinji akademik Nedžad Ibrišimović napisao je dramski tekstWland u Sarajevu… Čudesnom spisateljskom alkemijom spojio je preko dobrinjskog ,,tunela spasa” lik iz Bulakovljeve svjetski valorizirane proze i lik iz vlastite stvaralačke imaginacije, a inspiriran ratnim pogibeljima u Sarajevu − borca Armije Republike BiH Asima Bektaša. Pošto sam redateljski osmislio i imaginirao ovaj tekst na pozornici uglednog Kamernog teatra 55 mogu meritorno kazati da je ovo ostvarenje dramatike akademika Ibrišimovića jedno od najuspješnijih njegovih djela, ali u isto doba i jedno od najamblematskijih djela duhovnog otpora agresiji u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Slikajući lik Asima Bektaša Ibrišimović je slikao stotine svojih saboraca sa prvih crta odbrane Grada na Miljacki… Drugi umjetnik, borac  Armije Republike Bosne i Hercegovine skulptor Fikret Libovac izvajao je lik Sulje sa Vratnika, sa primjesama sjetnog humora, onako ,,šanerski”sa puno sarajevskog duha i šarma. Svojevremeno ga je  kao svojevrsni omaž vremenu otpora agresoru,  izložio kao jedini eksponat u Galeriji Akademije likovne umjetnosti u Sarajevu.

Izmedju dva lika − Ibrišimovićevog  Asima Bektaša i Libovčeve skulpture − luk je sarajevskog nevjerojatnog i u svijetu nezabilježenog duhovnog otpora. Oba lika duguju na neki način i rijetkom, ponekad i oporom i jetkom sarajevskom humornom promatranju stvari i u  strašnom vremenu nevremena. Ta dva lika koji su u različitim vidovima umjetnosti stvorili Ibrišimović i Libovac nerijetko i budan sanjam.

Naravno ne mogu se zaboraviti Svjedoci postojanja, ta čudesna mapa grafičkih listova, pa Teatarske molitve za mir, ukupno djelovanje SARTR-a i Kamernog teatra 55, ali ova dva lika i poetike koje su ih ,,porodile” sve češče opsjedaju moja razmišljanja o sarajevskom infernu kroz koji sam prošao.

Ibrišimović i Libovac,  umjetnici i hrabri borci u odbrani svoga grada i domovine preko Asima Bektaša i Sulje sa Vratnika progovorili su gromovito, a umjetnički dignitetno o vremenu napada fašizma na Sarajevo i BiH.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo