Povežite se sa nama

PERISKOP

Vrijeme bez Pervića

Objavljeno prije

na

Klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno

 

Sretne me ovih dana stari poznanik i pita zašto nema ozbiljnije teatarske kritike za moju predstavu Pijana noć 1918, kad je ta predstava festivalski hit u Bosni i Hercegovini (dvije nagrade na Susretima pozorišta u Brčkom i čak šest nagrada na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu!).

Ne znam kako objasniti dobronamjenom pratitelju kulturnih događaja, kojem to nije posebno bliska oblast, tu, u najmanju ruku, paradoksalnu situaciju.

Da mu kažem da nema ko da napiše neće mi čovjek povjerovati, da izmišljam i da se izmotavam nije red pred dobronamjernim pitcem.

Ipak, činjenica je da klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno.

Prisjećam se vremena kada su korifeji teatarske kritike bili Eli Finci, Muharem Pervić, Jozo Puljizević, Dalibor Foretić, kada se strahovalo u svim teatarskim kućama šta će ovi nesumnjivi autoriteti napisati, kako će ocjeniti neku predstavu, režisera i ansambl. To su bila vremena ozbiljne kritičke valorizacije teatra kao i ostalih grana umjetnosti. Danas, u vremenu pomjerenih, nerijetko i potpuno uništenih kriterija, nema prave žudnje da se sazna šta će sutrašnja izdanja medija napisati o večerašnjoj predstavi.

Sve je ipak do ljudi, do umjetničkih persona koje su autoritativnim stavovima formirale intelektualno i kritičko mišljenje. Moja generacija i ja osobno najviše se sjećamo britkog, ali i poetičnog pera Muharema Pervića, čije kritičke prikaze na stranicama beogradske Politike nije lako zaboraviti.

Bili su to više eseji nego kritike. Repetitoriji kritičke misli zasigurno. Pervić, koji je sjajno pisao i književnu kritiku, posebno o Ivi Andriću, davao je i književnu i teatarsko-izvedbenu preciznu analizu svega što se na sceni dešavalo.

Pervićevi eseji bili su koliko slike viđenog u teatru, još više izrazi briljantnosti, gracilnosti i elegancije u pogledu stila. On se nikada nije zadovoljavao prepričavanjima dramskog zbitija, njegove analize ulazile  su u suštine teksta, a potom u predstavljačke aspekte, s dozom autoritativnosti, koja je besprijekorna i nesumnjiva u svakom pogledu.

Današnje površno novinsko pisanje o teatru više vrijeđa protagoniste nego što ih može realno valorizovati u njihovim pozorničkim naporima da dosegnu određeni umjetnički nivo.

Nedostatak persone kakva je bio esteta Muharem Pervić nenadoknadiv je na nivou današnjeg južnoslovenskog teatra.

Svima nama koji smo bili njegovi savremenici ostaje da nastojimo na njegovim estetičkim zasadama graditi bar približnu estetičku razinu, da bismo spasili ono što je od ugleda jugoslovenskog teatra još ostalo.

Mladi kritičari, početnici u kritičkim prosudbama, trebali bi češće čitati Pervićeve kritike i eseje, jer to su sigurna vrela ozbiljnog teatrološko-kritičkog prosuđivanja, ozbiljne analize u kojima je pravilo bilo postići visoki stil prosudbe, ali i obaveznu eleganciju  u jezičkoj strukturi teksta.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Pjesnik Mostara u Ekseteru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mišo Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje, ali i sudbine hiljada drugih Mostaraca. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim…

 

Mišu Marića,pjesnika i novinara tko ne poznaje taj ne zna ništa o Mostaru,a bojim se da malo ili ništa zna o književnosti…Rodjen u Bosanskoj krajini,afirmiran u negdanjoj mostarskoj Slobodi ,zaslužan za česte posjete dvojice velikana književnosti iz Vojvodine, Pere Zupca i Mike Antića gradu na Neretvi ovaj je pjesnik,u mladosti i bohem,najprije uspio izgraditi ozbiljan pjesnički profil, a zatim pomoći i brojnim hitmejkerima bosanskohercegovačkim da njihova muzika dobije odgovarajuće stihove…

Tačno je da je Kemal Monteno za života bio ne samo odličan interpretator zabavne muzike nego i cijenjen i tražen,u jugoslavenskim razmjerama, kompozitor. Monteno nikada nije dvoumio kada je u njegovoj imaginaciji”prozujala” melodija koja mu se doimala kao budući hit…Sjedao je Kemica u kola, pa”trkom” u Mostar, na Rondo kod svoga Mišela… Dok ih kelner poslužuje u čuvenoj “dašćari” na Rondou Monteno otpjeva Mariću melodiju…Prisustvovao sam jednom karakterističnom detalju;koliko su se dva stvaraoca”mirisala”, koliko je bila snažna kemija medju njima,Marić, naprasno, prekida Montena i počinje već recitirati stihove…Tako su nastali brojni hitovi.Malo je poznato da je Kemal Monteno inače veliki navijač Fudbalskog kluba Sarajevo (uostalom otac mu Aldo bio je zaposlenik na stadionu Koševo, gdje je popularni kantautor i odrastao)  komponirao himnu mostarskog Veleža. Naravno na molbu svoga mostarskog jarana Miše Marića…

Samo onaj tko je dobro poznavao”predratnog”Marića mogao je i danas može ispričati nevjerojatno duhovite skaske i dijaloge ove dvojice umjetnika…Nažalost svih nas koji smo bili i ostali istinski vjernici LJEPOTE Montenova se životna storija okončala prerano…A Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Pjesnik koji je tako raspjevano govorio o mostarskom suncu,Neretvi,o Aleksi Šantiću morao je u egzil u daleki hladni i kišoviti Ekseter…Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje ,ali i sudbine hiljada drugih mostaraca.Zamuklo je ono”cvrkutavo” pero Miše Marića. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim. Eto, pa ne napiši ovo Gojeru kao skicu druga mi dobrog, predobrog…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo